Stankovci, 23. listopada 2o11.

Ne znam s koje strane bih ti prišao
kako bih pogledao ovu ljepotu.
Ne znam jesi li ljepši,
o, plode šipka,
izvana ili iznutra.

Što te tako učinilo slatkim i lijepim plodom života?
Tko te nadario tom visinom?
Kako ću doći,
kojim to stepeništem popeti se,
do tvoga vrha smisla i ljepote?
A to znači željeti dosegnuti nebo,
onu čistoću oblaka i plavine nebeske.

Ostaje mi, kao čovjeku, ubrati i pobrati ove divne plodove
i svaki dan uživati u slatkoći težačkoga života.
Ostaje mi sanjati o tako slatkim plodnim visinama
do kojih čovjek ni doći ne može,
tek sanjati, sanjati, sanjati.

Kao da sam te jučer posadio!
Onu malu grančicu, sadnicu.
A, gle...

Dok moje godine odlaze u nepovrat,
ti rasteš i daješ plodove.
Ja starim raspucanog uma,
očekujuči poziv Nepoznatog, Nepoznatog, a Slutećeg.
Ti rasti, ja oslazim
i, odlazeći, pozdravljam tvoju upornost, plodonosnost, slatkost, ljepotu.
O, šipče moj!
O, šipče moj!

Prolistaše se knjige silne
i listove razbacaše vjetrovi.
A ti? Odlaziš, ipak, sa mnom?
Ne, ja odlazim sam.
A za tobom će čeznuti novi naraštaji, novi naraštaji
kojima dadoh put i primjer.

Ivan Vidović