pjemasloz

subota, 27.09.2014.

IVAN VIDOVIĆ: "U ŠKOLI PADOVANCA" FRA ANTE KEKEZA

Štovane gospođe, štovana gospodo, faljen Isus i Marija!
Moji posebni pozdravi autoru fra Anti Kekezu, vrijednom naučitelju i plodnom piscu, a nadasve njegovoj vrloj i brižnoj majci Ivi.
Dosta sam u svom životu knjiga pročitao, ali malo njih "na dušak".
"U školi Padovanca" fra Ante Kekeza posebna je i jedinstvena knjiga koja me zaokupila od prve stranice do samoga kraja, koju nisam pustio iz ruku i skidao oči s nje tijekom čitanja i življenja od stranice do stranice; duša mi se žalostila zbog otkrivanja ljudskih zala, ali i uznosila što autor nalazi i daje lijeka za otrove i posrnulosti ljudskoga roda.
I zaključio sam: I ateist koji se čitanjem uvuče u poruke ovoga djela i prihvati ih, postat će mekši i prihvatljiviji, a pravi vjernik učvrstit će svoju iskonsku vjeru i čuti glas Božji.

Uđimo u tkivo knjige i otkrijmo piščeva razmišljanja, piščeve stavove, pouke i poruke, i upijmo ljepotu pisane riječi o svijetu i stazama iskrenog slavljenja Boga, ali i spoznajmo i proširimo svoje spoznaje i o onoj mračnoj strani čovjekova uma i duše.
Kad biste mi dali tri-četiri ure, govorio bih vam o ovom djelu sveobuhvatno, detaljno i ne bi nam bilo dosadno. A sad mi dopustite u ovih tridesetak minuta baciti nekoliko pogleda na ljepotu ove večeri i ovoga susreta.

Bog je stvorio naš svijet u svojoj raznolikosti koja počiva na suprotnostima: svjetlo-tama, visina-nizina, prašuma-pustinja, dobro-loše, plemenitost-zloća, skromnost-oholost, djelo-nedjelo...
Sve bi bilo dobro da se čovjek nije otrgnuo od Božjih nauma i zapovijedi, savjeta, bolje rečeno.

U Bibliji, u "Knjizi postanka", čitamo:

"Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na Zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća, Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na Zemlji."

A ja dodajem: Bog je svakim danom žalosniji zbog naših grijehova. I neprestano šalje među nas snažne i neposustale, čvrste u vjeri i plemenitim djelima kao što je , istaknimo to kao primjer, svetog Antu Padovanskog.
I vjerne nam hrvatske fratarske vitezove s kojima se susrećemo , s kojima živimo i koji nas vode i čuvaju nas.

No, o kakvim to suprotnostima i pogubnostima našega svijeta govori fra Antino, Kekezovo, djelo?

U predgovoru svojoj knjizi fra Ante kaže:

"Nažalost, svjedok sam, kako mnogi ovu lijepu i sadržajnu pobožnost trinaest utoraka sv. Anti izruguju i ismijavaju, a i duhovna lica, da budem otvoren, nazivali su ju 'sladunjavom limunadom' pobožnosti."

Vidite, vremena se ne mijenjaju. A čovjek u vremenu? Sporo nabolje, brzo nagore!
Jedni rade, stvaraju djela, odgajaju, evangeliziraju, a drugi se podsmjehuju.

A kako fra Ante Padovanski doživljava i vidi svijet svoga doba?
Pesimistično!

"Ljudsko ponašanje je razoreno. Gotovo da nitko ne želi vidjeti grijeh i zato ne čini pravu pokoru. Svijet je to koji ne sluša Božje riječi i zato preostaje jedino da u tom svijetu koji grijehom sve više stari i srlja u propast, činimo što možemo svojim dobrim djelima."

Ili:

"Ljudi našega doba valjaju se u dubokoj bijedi, dospjeli smo kraju svijeta ili, da se bolje izrazimo, na samo dno muljevita taloga vremena. Doba u kojem živimo najgore je od svih dosadašnjih naraštaja, zahvaćeno potopom poroka i opačina. U tom se svijetu svi guše kao u potopu oholosti, bludnosti i gramzljivosti, i ne samo što taj potop ne otječe, nego iz dana u dan raste."

I tako bismo mogli dugo citirati slične odlomke u kojima susrećemo opačine u dušama ljudi, u njihovim nedjelima i nečasnim pobudama i mislima. Zaokupljeni tim mrakom, i ne zapažamo male i skromne ljude koji svojim dobrim djelima stvaraju oaze svjetlosti, blagosti, stalnog rada i promicanja Božjih vrijednosti.
Autor fra Ante zaključuje "da pred sobom imamo svijet koji trebamo evangelizirati, svijet koji se otuđio od evanđelja, svijet koji je bez Boga i koji se okrenuo protiv Boga, svijet koji naviješta vrijednosti unutar potpunog sekularizma i materijalizma. Stoga, svako zdravo društvo treba prosvjedovati i aktivirati znakove za uzbunu, sa sposobnošću da se zlo uoči, pokaže i ispravi."

Pitamo se što nam je činiti,na što se i na koga se osloniti, koje je naše uporište, koje su to snažne riječi koje nam trebaju odrediti ponašanje i pute?
Autor kaže: življena vjera, vjerovati, molitva, svijetla riječ s uporištem u vjeri, pobožnost, meditativna samoća, čitanje svetih knjiga, kontemplacija, mir, borba za istinu, ispovijed, pozitivno razmišljanje, činjenje dobra, skromnost, iskrenost, darivanje, sućut i pomoć, srastanje s Bogom, živjeti tako da svaki dan učiniš nešto dobro, da ti se dan ispuni djelom-jer djelom jedino, djelom iz ljubavi i za ljubav možeš naći i osjetiti puninu aktivnog života, prijateljstva s ljudima, s domoljubljem i prijateljevanjem s Bogom. I s domovinom.

Šenoa je to ovako rekao (u "HRVATSKOME SINU"):

"Da, u kolo amo svi Hrvati!
Danas svaki po razumu svom
objeručke nek se posla lati
da gradimo netom lijep si dom.
Čina treba, čina, ljudi, čuste.
Nije nam do vike prazne, puste.
Zato dobro pamti, sine moj:
I ti nosi kamen toj palači,
i ti podaj zrno toj pogači,
nije ploda gdje ne teče znoj!

Djelo "U školi Padovanca" slavi svetog Antu Padovanskog u kojem je cvao sklad ugodnog fizičkog izgleda, duhovnosti, pobožnosti, žive riječi i velikih djela iskrenog i življenog asketstva, neviđene društvene i vjerske-duboke angažiranosti, uvijek u puku i među pukom i s pukom, na stazama Franje Asiškog.

Pitamo se: zašto sveci među nama grješnicima?
I evo odgovora u knjizi: Bog je onaj koji upravlja propovjednicima i njihovom riječju.
Bog to čini i kod sv. Ante na neobičan način da zaslužuje naziv "EVANĐELIST" zbog važnosti onog što je učinio, zbog navještaja slave Božje.

Ili:

"Crkva i teologija nas uče da nam Bog daje svece zbog raznih razloga, od kojih su tri posebna:
da mu se zahvalno DIVIMO (kako su došla do vrhunca svetosti), da ih kao uzore NASLJEĐUJEMO (jer udivljenje nije dostatno), da se utječemo u njihov ZAGOVOR (vjerom u njihov povlašteni odnos prema Trojedinom Bogu).
Tako sveci postadoše remek-djela milosti, uzori nasljedovanja i naši zagovornici, posrednici i pomoćnici.
Sveci se nisu rodili kao sveci, oni su to postajali jer su dopustili da KRIST uđe u njihov život.
Crkva bi u svojem cjelovitom izgledu bez svetaca bila lažna institucija.

Ni u Bibliji ne ćemo naći toliko atributa i epiteta o Bogu koliko ćemo ih pročitati, i to radosno i zahvalno, o sv. Anti Padovanskom u ovom priručniku i projektu!

Evo nekoliko primjera:

-propovjednik (i propovjednik asketa)
-evangelizator
-prorok
-kritičar socijalnih nepravdi
-zaštitnik siromaha
-animator obraćenja (individualnog i društvenog)
-evanđeoski naučitelj
-učitelj kontemplativac
-angažirani molitelj
-žarki i konkretni navjestitelj spasenja
-tješitelj u žalostima
-izbavitelj iz tjeskobe
-nalazitelj izgubljenih stvari
-strah i trepet krivovjeraca
-svetac cijeloga svijeta
-zagovornik u ljudskim potrebama
-svjetlo u siromaštvu i poniznosti franjevačke habite
-prekaljeni putujući propovjednik i evangelizator
-britak i kritičan, duboko biblijski fundiran fratar
-čudotvorac
-crkveni čovjek, vidovit i nadaren
-pozivatelj na obraćenje i na ispovijed
-praktično iskoristiv svetac
-najpraktičniji model pučkog propovjednika
-približio se najnižim slojevima
-ima sposobnost suosjećanja
-simbol Božje brige za ljudske nevolje
-"najuspješniji svetac
-najizrazitiji model sveca--zaštitnika
-Antina kontemplacija--srastanje s Bogom
-evanđeoski plodan u svakodnevnoj akciji
-čudotvorni zagovornik
-"blista" čudesima
-veliki Božji prijatelj i čudotvorni posrednik
-po Božjem nagovoru čini čudesa
-Antina moralna teologija i praktični nauk--temelj Svetoga pisma
-teologija sv. Ante utemeljena je na ljubavi
-jednostavnost, konkretnost i neposrednost Antinog moralnog nauka
-njegovo divljenje Mariji: kaže: urešena svim krepostima, djevica, plodna bez povrede djevičanastva, Marija-simbol poniznosti, djevičanstva, siromaštva
-sv. Ante--prijatelj i zaštitnik svih potrebnika do danas
-sv. Ante naglašava snažno da nema istinskog kršćanskog života bez čovjekove suradnje s Božjim milosnim djelovanjem u Duhu svetomu
-bogatstvo njegovog nauka o unutarnjem djelovanju Duha svetoga u duši vjernika
-sv. Ante ističe da je i kršćanin, surađujući s Duhom, pozvan razvijati punu zrelost, to jest život vječni...

Krjeposti na kojima se sv. Ante zadržava:

-krjepost PONIZNOSTI (majka svih krjeposti)
-krjepost POSLUŠNOSTI
-krjepost evanđeoskog SIROMAŠTVA (siromaštvo je pravo bogatstvo jer oslobađa čovjeka od zarobljenosti stvarima)
-krjepost LJUBAVI (jer je ljubav bit svetosti--ljubav prema Bogu zahtijeva i ljubav prema bližnjemu, "bez ljubavi Božje svaka je ljubav patnja"
-krjepost OBRAĆENJA I OBNOVE (obraćenja srca i uvažavanje braće)...

-sv. Ante--kvasac ljubavi prema siromašnima;
-sv.Ante--kruh života
- protiv lihvarstva
-protiv sebičnosti bogatih
- protiv nasilja političkih moćnika
- protiv iskorištavanja radnika i protiv tlačenja siromašnih...

O, SVETI ANTE, KAKO SI NAM SILNO POTREBAN--SADA I UVIJEK!!!

-pobožnost "kruha sv.Ante donosila je milost, dobročinstvo svake vrste
-događala su se bezbrojna obraćenja grješnika
- smanjivala se socijalna bijeda.
-"kruh sv. Ante" smanjuje broj očajnih ljudi, a prema tome i broj zločinaca
- mnogi su ljudi postali časni
- "kruh sv. Ante" nije za nas suvremenike čarobni štapić, on je stvarna molitva. I uči ljude da nije dostatno samo moliti, nije dostatna samo ljubav. Čovjek mora biti djelatan, mora davati, mora biti velik na djelu
-"zlato siromaštva" tipičan je izraz za sv. Antu
-on je"pjesnik ispovijedi" (jer je ispovijed pomirenje grješnika s Bogom, sina s ocem, po milosti ispovijedi rađa se novi čovjek)

Kao što se djeca ne rađaju gotovim ljudima, oplemenjenim znalcima, majstorima...tako se i sveci rode mali, a postaju veliki po svojim dobrim djelima, po svojoj ćudi, srcu, nadasve, po ljubavi prema čovjeku iz koje (ljubavi) izvire sve što Bog ulije i utka u čovjeka-sveca.
Vidimo, sv. Ante (i svi drugi sveci i Isus) rodio se malen, živeći u svojoj ovozemaljskoj nizini i svojom visinom duhovnom nadmašivao visine.
Lijepo to kaže naš Ivan Mažuranić, hrvatski pjesnik i prvi ban pučanin:

"Nit' je visok tko na visu stoji,
nit' je velik tko se velik rodi,
već je visok tko u nizu stoji,
a visinom nadmaša visine,
a velik je tko se malen rodi,
a kad umre, golem grob mu treba."

Sveti Ante je nama-hrvatskim katolicima, posebice, lijek za sve naše boleštine, poroke. Imajmo sv. Antu u sebi, ako još nismo krenuli njegovim svetim putovima, krenimo već jednom! Činiti dobro nikada nije kasno, najteže je očistiti vlastitu dušu od sotonskog mulja, ali i to se može, odlučimo li.
A sv. Ante, kaže ova knjiga, stražari i putuje vječno među nama i s nama dolinama suza i čeka naš pozdrav i osmijeh.

Ova knjiga našega vrsnoga fra Ante Kekeza u koju je ugradio toliko duhovne snage i duboke vjere, znanja, vizija, emocija, riječju, samoga sebe, nije tek samo priručnik za euharistijske slave, to je veliki projekt i vodič u vjerskom životu.
To je zanosna zbirka molitava, zagovora, slave, bogoslužja, prizora. To je i svojevrsna antologija misli i poruka, to je pritok velikoj rijeci koja se Biblijom zove.
Knjiga ima liturgijsko, euharistijsko, filozofsko, pastoralno (u smislu idiličnog, neiskvarenog), nadasve, književno-umjetničko: tu susrećemo sva tri književna roda- epiku, liriku, dramu, ali i mnoge književne vrste: ode, psalme, elegije, ditirambe, priče, meditacije...Pravi život!

Autor fra Ante Kekez pjesničku i filozofsku i vjersku svoju dušu pretače u rečenice i stihove, ispunjene i značenjem i ritmom, misaonošću i emotivnošću, sraslošću s temom i inspirativnošću koju u njegovom srcu i umu budi i gradi veličina velikoga čovjeka i sveca sv. Ante Padovanskog.

Ne pročitati ovu knjigu-i to "na dušak", i ne naučiti iz nje ništa, značilo bi da se nismo ni rodili!

"U ŠKOLI PADOVANCA" namijenjena je i upućena svim životnim dobima:

i djevojčicama,
i dječacima,
i djevojkama,
i mladićima,
i staricama,
i starcima,
napose roditeljima,
napose majkama o kojima sv. Augustin kaže: "Sve što jesam, dugujem svojoj majci, a francuski propovjednik Bossuet: "Sve su veličine čovječanstva odnjihane u koljenima majke."

Osnovna poruka ovoga veličajnoga djela fra Ante jest: Čuvajmo čistoću svoje duše u ovom teškom ovozemaljskom životu kao što majka čuva svoje dijete i živimo s vjerom u duši u kojoj živi Isus.
I ne će nam biti ništa teško.
Dakle: Majka roditeljka i majka vjera!

Hvala fra Anti Kekezu na ukazanoj časti, na povjerenju.
Veliko mi je zadovoljstvo, duboka mi je radost govoriti o ovom velikom djelu i neumrlom svecu-sv. Anti Padovancu!

Hrvace, 12. rujna 2014. u crkvi GOSPE OD ŽALOSTI Ivan Vidović, prof. u miru


Image and video hosting by TinyPic

- 21:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 23.09.2014.

PARTIJSKA I SRBOčETNIČKA SAMICA ZA HRVATE

- 14:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 03.09.2014.

ŽIVOTNI BAZEN POTLAČENIH HRVATA

- 20:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.09.2014.

ZLATA DEROSSI: PUNOĆA ŽIVOTA VIDOVIĆEVE HAIKU POEZIJE

U zbirci pjesama ZRNJE upoznajemo Ivana Vidovića i kao pjesnika haiku poezije i kao nastavljača tradicije njegovanja te lirske vrste u kojoj su se već dokazali i hrvatski pjesnici Vladimir Devide, Stjeoan Jakševac, Franjo Krizmanić, Dubravko Ivančan, Tonči Petrasov Maroević, Tomislav Marijan Bilosnić i drugi.

Haiku kao vrsta pjesama nastao je u Japanu u 17. stoljeću kao otpor građanskog društva na isključivu poeziju japanskih viših slojeva, odnosno dvora i plemstva. Posve je razumljivo da su tom lirskom obliku Japanci dali biljeg svog poimanja života, svoje religije i svojega čitavog bića, ali ta se vrsta proširila i izvan Japana i uz temeljne formalne crte poprimila i obilježja strukture duha i drugih naroda.

U formalnom pogledu to je vrlo zatvorena, mogli bismo reći stroga forma, koja nekim zahtjevima temeljne pravilnosti podsjeća na strogost soneta, iako s njim po svom obliku nema nikakve veze.

Haiku pjesma je trostih sa slogovnom strukturom 5+7+5, koja posve razumljivo određuje i ritam pjesme, ali i ukupnu kompoziciju poetske misli i lirskog osjećaja. Dok je trostih pravilo bez iznimke, dotle strukturu 5+7+5 pjesnici razbijaju tražeći u zatvorenosti forme i svoje individualne formalne mogućnosti izraza,

Kako se u haiku poeziju po sadržaju i formi uključio Ivan Vidović, vidjet ćemo ako pokušamo otkriti njegov pjesnički svijet oblikovan haiku trostihom.

Zbirka haiku pjesama ZRNJE tematski je podijeljena na sedam ciklusa. U prvom, Žedna mi duša, Vidović varira temu sunca i kiše. To je ujedno i najduži ciklus, s najviše raznolikosti motiva unutar glavne teme. U drugom ciklusu, Lice kamena, ima najmanje pjesama, a pjesnik je usredotočen na simboličnu snagu kamena svoga rodnog kraja, koja za njega u prvom redu znači vezu prošlosti i sadašnjosti, simbolizirajući narodnu snagu, konkretno podneblje, vezu s predcima s ovoga tla. Ciklus Mrtvi jablan varira temu jablana kao simbola ljudskih stremljenja ograničenih nepravdama u prirodi i društvu. U malim dramama iz prirode naziru se krupne tragedije čovječanstva. Ciklus Pod odrinom usredotočen je na čovjeka, na njegovu ženu i majku, koji u uzajamnoj ljubavi prema svojoj zemlji i u radu na toj zemlji pronalaze svoju životnu radost i snagu, povezujući zemlju kao tlo sa zemljom kao domovinom, pod dojmom još svježih zbivanja iz Domovinskog rata. Ciklus Šapućem, kao što i sam naslov kazuje, iznimno je intiman, ali, koliko god to izgledalo paradoksalno, i na neki način općeljudski, pokazujući da neki dijelovi ljudske duše i kad su najviše svoji, pokazuju značajke što povezuju sve ljude cijeloga svijeta u jedno misaono i osjećajno zajedništvo. Tu Vidović kao pojedinac protestira protiv nepravdi u društvu, razgovara s Bogom, razmišlja o životu punom nepravdi i dramatike, ali nadvladava gorčinu uvjeren da čovjek u težini života izrasta za budući život veći i jači, pronalazeći u toj potvrdi svoje snage i smisao svoga života. Tema domoljublja prenosi se i u ciklus Najljepša mater si mi. Pjesnik je ovdje riječ mater, domaći, prisni seljački i topli izraz za majku, iskoristio za snažan izraz svoje osobne ljubavi prema zemlji, identificirajući je s materom. Posljednji ciklus Nada kratak je i zaokružuje u idejnom pogledu tematski okvir Vidovićeve poezije u ovoj zbirci. U tom ciklusu uočujemo izraziti kontrast između kritike negativnih pojava u društvu, u kojoj ima i satiričnih tonova, i toplog i iskrenog obraćanja Bogu u jednostavnom razgovoru. Ciklus završava optimističnim tonovima vjere u bolje dane.

Kao što vidimo već iz naznake tematskog okvira u kojem se kreću Vidovićava lirska raspoloženja, koliko god su haiku pjesme na neki način tematski ograničene, Vidović ih ispunjava šarenilom životnih i osjećajnih pojedinosti i bogatstvom vrlo raznolike umjetničke slike.

Kao što je haiku poezija veza čovjeka i prirode, tako se i za Vidovićeve pjesme u zbirci ZRNJE može reći da da je on u prvom redu tematski uronio u svijet prirode oko sebe, vrlo konkretan svijet, svoj zavičaj, ravnokotarski kraj: žedna zemlja, suša, najveća briga težaka, bajami, jablani, zrenje voća i grožđa, bazga, ševa, brijest, žito, bura, škrape, kamen, smokva, maslina. Detalji iz prirode dobivaju u svakoj novoj pojavi iste riječi i novo značenje i izrastaju u živu pjesničku sliku, sličnu slici na platnu i punoj živih boja. Među njima osobito se ističe žuta boja: žuti list, žuto sunce, žuti dan, zrelo žito. No pjesnik doživljava prirodu svim osjetilima. On ćuti njezine mirise i sluša zvukove u jesen kad vino bućbućka, kad vrapci živkaju zajedno s kišom u olucima, kad lišće treperi na suncu, kad gromovi grme i bura urla, kad šuštava kiša šušti po lišću.

Tako Vidović ostvaruje zahtjeve haiku poezije koja traži pjesmu veze čovjeka i prirode, a ona se poglavito manifestira u doživljaju, Izričaj tog doživljaja uvjetovan je slogovnom strukturom, a ona određuje i ritam i razvoj pjesničke slike. Kratki stihovi onemogućuju šire opise slika, događaja, doživljaja, i ograničeni su u prvom redu na slutnju, na naznaku i nagovještaj, ostavljajući čitatelju da sam u svom doživljaju popuni praznine i tako i on angažiranije sudjeluje u osobnom doživljaju samoga pjesnika. Tako se jedan naoko nedostatak pretvara u prednost. S druge pak strane, zgusnuta slika poetskog doživljaja stavlja pred pjesnika i težak zadatak da sa što manje riječi dade što veće bogatstvo duševnih doživljaja, a to Vidović ostvaruje, između ostalog, npr., u onomatopeji (potok putuje poput vlaka. Topot konja putima) ili tautologiji (oblaci nebo zacrnili crnilom), no najviše u nastojanju da se oslika metaforom, personifikacijom i simbolom trenutak prirode i ujedno njezino vječno trajanje. Ti pjesnički ukrasi su kod Vidovića izrazito originalni, posve individualni, a iznad svega otkrivaju pjesnikovu težnju da strogoj i ograničenoj formi dade svoj doživljaj punine, šarolikosti i bogatstva života. Ako promotrimo samo poneku riječ od onih koje dominiraju kod Vidovića, vidjet ćemo koliko se prenesenim značenjem može dati raznolikih plastičnih slika i izazvati bogate asocijacije. Sunce se kod Vidovića igra u paukovoj mreži i odražava u kaplji kiše, loza brbljivo pjevajući raste, oblaci jašu, oblak je razvratan, jablan plače, duša je svemira smrznuta. Tu živu i samosvojnu vezu s prirodom pjesnik podcrtava usklikom evo ili eto, nastojanjem da dočara neposrednost doživljaja, a osobito doživljaja iznenađenja. U tom doživljaju ima i puno tjelesnosti, sva su ćutila zaokružena slikama, u spoju fizioloških i psihičkih doživljaja, u prelaženju jednih u druge i u njihovoj stalnoj mijeni.

Iako su motivi iz prirode opjevani u najvećem broju pjesama ove zbirke, što je i potpuno u skladu sa zakonima i zahtjevima haiku poezije, Vidović oko sebe gleda život uopće, i trenutke i trajanje, pa makar dano i u slutnji. On vidi u sebi i čovjeka svoga kraja, u svojoj majci i sve matere svoga kraja, u svojoj ženi i sve žene svijeta kao podršku mužu i prijatelja u zajedničkom životu. On vidi i socijalne nepravde, i tragiku povijesti svoje zemlje i našega čovjeka u sebičnoj borbi za materijalne interese i potrošačko društvo uopće..Ukratko,on daje punoću jednoga specifičnog života i krajolika, ali na temu čovjeka i zemlje prelazi nacionalne međe i širi se na čitavo čovječanstvo.

Iako je pjesnikov osjećaj discipliniran, osjeća se i jedna skrivena, zatomljena strast, koja i katkada bukne u poviku u grču i suzi, osobito u izražavanju domoljubnog osjećaja, u poviku Hrvatsko moja!, ili u prerastanju poetskog izraza u izraz ulice. U tom trenutku kao da je protest protiv nekih pojava u društvu eksplodirao, kulminirao u najtežim, do sada suspregnutim riječima, gotovo u kletvi i psovki, pa čak i kao izraz nemoći, bespomoćnosti i očaja.

Kompozicija Vidovićevih haiku stihova posve razumljivo uvjetovana je strogom formom. Kao i drugi haiku pjesnici, i on je nastoji razbiti uvođenjem novih oblika, ali uvijek u okviru kratkoga stiha. Uz ritmičku strukturu uvjetovanu slogom 5+7+5, kod njega ćemo naći i razne kombinacije, npr. 3+6+4,pa 4+8+5, pa 5+4+4, da nabrojimo samo neke. Kakav god bio taj stih, on je kratak, zato su i slike često dane u zgusnutoj slutnji onoga što se iza njih krije. Kako je to poezija određenoga trenutka, koji se ipak doima kao trajanje, najviše je i trajnoga prezenta koji se izmjenjuje sa svrštenim prezentom, u prekidu iluzije trajanja, a između jednoga i drugoga, između trenutka u njegovu trajanju i njegova kraja, ostaje ono što se krije, ono što je izostavljeno. Ima tu često i slutnje male drame u prirodi, npr. Na deblu smokve/sunča se gušterica./Mačak u skoku/...Ili:Vrapčić na grani,/mačak pod granom napet./Jutarnje sunce...Ili: Lastino gnijezdo/u zaklonici mokro./Pauk u gnijezdu/...Bolesna baka/u šporet bilju gura./Nikoga nigdje...Itd,

Ivan Vidović predstavio nam se u ovoj zbirci kao zreli pjesnik koji se može snagom svoga izraza i bogatstvom poetske misli uhvatiti u koštac i s jednom tako teškom i zatvorenom formom kao što je haiku. Vidovićev precizan izraz, bogata slika i vješt razvoj slike, omogućuju nam zaključak o snazi Vidovića pjesnika, a njegova angažiranost, njegovo pjesničko sudjelovanje u najratličitijim manifestacijama života, u okretanju hrvatskom čovjeku i čovjeku uopće, upoznaju nas i s Vidovićevom filozofijom. Za njega život je lijep i ružan, nježan i surov, milosrdan i okrutan. A on taj život voli takav kakav je. Snagu dobiva iz dodira sa zemljom, s domovinom, sa ženom i majkom, ali iznad svega iz kontakta s Bogom. Unatoč gorčini koju često naziremo i naslućujemo u Vidovićevim stihovima, on zna biti i te kako radostan i duhovit, on se zna radovati životu i pronaći utjehu u razgovoru s Bogom.

Zbirka Vidovićevih haiku pjesama sa simboličnim naslovom Zrnje, lako prepoznatljive simbolike, još je jedan Vidovićev doprinos hrvatskoj poeziji i nova potvrda Vidovićeva pjesničkog talenta.


Zadar, 2004. godine ................................................................... Zlata Derossi

- 21:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se