pjemasloz

ponedjeljak, 18.08.2014.

ANTE NADOMIR TADIĆ ŠUTRA: NOVA ZBIRKA PJESAMA IVANA VIDOVIĆA (PJESME II.-krajobrazi)

U najnovijoj zbirci pjesama (PJESME II.-krajobrazi) pjesnik Ivan Vidović
pjeva o svome djetinjstvu,
koje je proveo u krševitoj i lijepoj Dalmatinskoj zagori u blizini Vrgorca,
rodnoga mjesta barda hrvatske poezije Tina Augustina Ujevića.

Vidović, gotovo neopterećen pjesničkim zakonima, pjeva slobodno u slobodnim
stihovima o mnogim lijepim i ružnim dogodovštinama iz svoje najranije faze
odrastanja, kojima se uvijek i iznova reminiscentno vraća. Pa tako već u prvim
stihovima prve pjesme Mijuri, elegično započinje svoj pjev:
"Bože moj,/šta smo ti mi tužni bili/kad su nam mijuri pukli!/ Mijuri od gudina!"

Ova je pjesma puna sjete, u kojoj je pjesnik ocrtao i zimsku idilu u svome selu, koja
kao da više ne postoji. I zato su njegove anafore, u isti mah, i naglašene i jednostavne
. Njegovi su mijuri "najlipši na svitu baloni...,/za sve sportove koliko ij ima! I na dvorištu/
I u sobičku/I u vatrenici!/I na šufitu!/I u konobi!/I na nebu!"

Druge dvije pjesme: Najslađe bobe i Mliko moje matere,
misaone su ili refleksivne pjesme. U prvoj pjesnik pjeva o bremenitom životu svoje majke,
o najslađim grozduljcima i bobicama koje je cucao "dok se sunce izvlačilo iznad Veleža"
, U drugoj, pak, pjesnik ponosno i prkosno veliča hrvatski jezik i majčino "mliko"
kojim je zadojen. "Ja volin govorit hrvatski/jer je moja hrvatska mater pivala
hrvatske pisme/ dok je brala hrvatsku nacionalističku kadulju..."


Vidović je vrstan i vrlo zahtjevnoj pjesničkoj formi-haiku, u kojima pjeva o maslini,buri, ženi, ćaći,
materi, ulju, "škiji"...Iako je teško izdvojiti bilo koju, jer su svih dvadeset pjesama dojmljive i lijepe,
ipak su dvije zavrijedile uvrštenje u antologiju: "Masline pletu/na mojim dlanovima/
vijence sonetne." i "Moj ćaća grli/mater moju znojnu,/a ulje spava."


U sljedeće tri pjesme : Magla, Dorat i ja i Igračke, tice i zakrpe
Vidović pjeva o svome djetinjstvu, prijateljevanju sa svojim ljubimcem Doratom,
dječjim igračkama, pticama i zakrpama: "I na gaćan,/i na jaketi,/i na majici,
/i na
laktovin
košulje,/baš svugdi", ali ovaj put na jedan drugačiji
način. On se kroz ove pjesme gotovo i ne vraća u djetinjstvo, nego je cijeli u njima i u njemu.
Gotovo da i danas osjeća strahopoštovanje prema svojim roditeljima. U njemu se miješaju
različiti djetinji osjećaji, od straha do radosti i obrnuto. Tako u jednoj pjesmi zabrinuto zaključuje:
"Bit će štete,/bit će vike/od ćaće i matere," dok već u drugoj radosno kliče:
"Bija san ja veseja ka nikad u životu!".
On, za razliku od mnogih pjesnika koji su se
prepustili bugarenju, ponosno pjeva o siromašnom djetinjstvu, ponekad i prenaglašeno:
"Ja u ditinjstvu svomen/nisan ima nikakvi igračaka./ Ni moja braća i sestra./Ni rodijaci
niti iko u selu."

Nakon još puno suptilnih i mudroslovnih haiku pjesama poput:
"Razmišlja pastir./ U daljini oči mu/ovcu hvataju," Vidović opravdava moja
promišljanja o ponosnom siromaštvu: "Bože moj,/ lipo li ti je bilo moje ditinjsko siromaštvo."

Iznimno mu je lijepa pjesma Kad moj ćaća zapiva. Ta je pjesma puna
obiteljske ljubavi, topline, zajedništva i svekolikih moralnih i etičkih vrijednosti, koje- nažalost-nedostaju
modernom čovjeku. Ova pjesma je i opomena (osobno mi je, u duhovnom i ljudskom smislu,
jača od Šimićeve Opomene), , i poruka, i pouka kako je lijepo biti zadovoljan malim stvarima:
"Ćaća bi nas zagrlija, i mater, koja se/je već bila izvukla iz škripave postelje,/i stavija
na stol zamotuljak koji/je bija pun bogastva."


Vidović je čovjek i pjesnik, potpuno slobodan i neopterećen od nekakvih umjetnih i kvazikulturnih
normi ponašanja i izražavanja. Tako on, s jednakim udivljenjem pjeva o ljepotama svoga rodnog
krajobraza, kao i o govnu, i to bez straha i nelagode. Pače. "Ma, ne okrećite glavu!/
I ne začepljivajte nos!/Puni ste govana ka i ja./I govno je jedna tako svakodnevna, normalna/i lipa rič."


I u sljedećih nekoliko pjesama:Radosti suboton, Najbolja likarija, Domaći uradak,
Brez pobidnika,
Ivan se veseli i raduje subotama, prirodnim seoskim mirisima
(osobito onim "u..travercan matera naši/. koji bijahu najbolja likarija...), mirisima pišake
domaćih životinja, natjecanju dječaka u jednoj vrlo neobičnoj i zanimljivoj igri, za koju je pravilo
bilo: više i dalje pišat.

U pjesmi Samoća Vidović započinje svoj pjev jednom sasvim neobičnom antitezom:
"Samoća/crna ili bijela,/prozirna ili gusta,/nikad me ne će iznevjeriti..."
da bi već u sljedećim stihovima, poput glasovitog francuskog pjesnika P. Verlaina,
stvorio pravi pjesnički vrutak iz kojega su, jednostavno, vrcnuli stihovi: "I kad se
iz dimnjaka izvlači,/i kad iz brazda klija,/i kad u travi kunja,/i kad u oku čuči,/i kad u srcu trpi,/
i kad u koraku šepa,/i kad u Bogu stoluje,/i kad u anđelima leprša./Samoća uvijek i svugdje,/u svakome."


Vidović se u svojim pjesmama Intima i Prolitnja radost
raduje životu i zahvaljuje Bogu za blagoslov svojega sijanja, dok se u pjesmi Kultura življenja
na samo sebi svojstven način, sarkastično, bori protiv svih vrsta hedonizma, nemorala i
neetičnosti, a tu-nažalost- čestu sliku naše svakodnevnice, zorno je oslikao, njemu bliskom,
pjesničkom figurom metonimijom, u samo dva stiha: "Usred moga grada velika septička jama./
Glavni spomenik žderačke kulture."


U pjesmama Vino i Kiša pjesnik uzvišeno i prijateljski pjeva
i o jednoj i o drugoj dragoj tekućini. Ove me pjesme neodoljivo podsjećaju na Nazorovu pjesmu
Cvrčak, koja je jedan od ponajboljih ditiramba u našoj književnosti, U svojoj ljepoti
izričaja, oduševljenja i radosti, i Vidovićevi su stihovi puni životne snage i zanosa: "...ali vino
kad zaroni u
dušu,/dane nam rudi,/odnosi tmušu,/vino od sunca,/vino iz visina,/vino iz žila,/
vino od znoja,/vino iz dubina..."
(iz pjesme Vino) ili pak: "Odavna već
ne oćutjeh blagost/ kiše./Zaboravih lice/kiše./ Već dugo, dugo ja molim za/kišu./ Boga i sve

svece."
(iz pjesme Kiša.)

Vidović je jednako vješt i u jedanaesteračkom sonetu:"Kako ću neranjen izaći, Bože,/
iz zločeste ove gužve na putu?..."
(početni stihovi pjesme Nagrada),
haiku pjesmama: "Vidiš li kako/ stara maslina rađa?/Unatoč nožu!
", epigramu: "Kad kažem:/mrzim rat,/onda vičem:/mrzim čovjeka./
Jer čovjek je povod i uzrok ratu
./Govno od čovjeka." (pjesma
Kad kažem
), kao i u slobodnom stihu: "A jeben ti.../
u maloj domskoj sobici/mirisi ruku i duše moji roditelja!"
(iz pjesme Paket) ili:
"Moj Bože,/kako ti lipo kraljuješ/u kraljevstvu svom nebeskom!"
(početni stihovi pjesme Nadanje).

Šteta je što Ivan češće ne pjeva u sonetu, i to jedanaesteračkom, jer su njegovi soneti vrhunski isklesani
i puni su općeživotnih i stvarnih i elegičnih po(r)uka: "Davno su pale u zaborav njive./Muhe u
njegovoj glavi se slade./Na stazama niču otrovne gljive."
(završni stihovi iz pjesme
Prometej)
.

U nekim pjesmama Vidović je i mudroslov i pjesnik. Do boli ga bole nepravde, učinjene onima koji su
stvarali, branili i krvarili za našu Hrvatsku. On o njima ne želi šutjeti, bez obzira na posljedice.
Tako u pjesmama: Pranje, Otrovana zemlja, Velika pogriška, U sabornicii,
Na Trgu sv. Marka, Imaš li ti hrvatsko srce, Vijesti, Pogled s balkona, Kad magarci revu,
Svjetla bez sjaja
i još ponekim pjesmama pisanim u različitim stilovima: od
epigrama, haiku, pa do slobodnog stiha
, u dijalektu i na standardnom hrvatskom jeziku,
Vidović pjeva i prkosno, i ponosno, i tugaljivo, i zajedljivo, ali prije svega, iskreno i hrabro:
"Moreš me udrit i gromon iz vedra neba,/ka šta će mi i bit,(ali ja ne moren mučat..."
ulomak iz pjesme Velika pogriška). Osobito su mu jaki i potresni stihovi: "Ratnici ti plaču,
a ti ih ne čuješ./Ratnici ti odlaze u nebo, a ti šutiš...
" (ulomak iz pjesme
Imaš li ti hrvatsko
srce). On, u svemu svome gnjevu i razočaranju,
u jednoj haiku pjesmi, upozorava, i gotovo molećivo zapomaže: "Navalili vuci/sa svih strana./
Čupaju moju Hrvatsku.",
pa se onda opet vrati nezaboravnom djetinjstvu: "Sićan se
mirnoga i zadoviljnoga kreketanja žaba/u toplin prolitnjin večerima i noćiman/moga ditinjstva..
.
" (ulomak iz pjesme Žabe i kunci).
Vidovića ne boli toliko meteorološka najava orkanske bure, koliko ga boli ona nacionalna i politička bura,
pa tako, u pjesmi Najgora bura na svitu zaključuje stihovima:
"Bura koja ubija rvacku dušu/najgora je bura na svitu."


Ivan je vrlo jak i u igri riječima, osobito u svojim domoljubnim i rodoljubnim epigramima,
kao što su Strvinari, 8. 12. o5., Pisma sa zaključkon,
Hrvat i Hrvatine
... Vješto koristeći inverziju, započinje svoj pjev blagom ironijom
koju potom poput vodoskoka zapljusne sarkazmom:
"Heroji nemaju prijatelja./Ni Bog prijatelja
nema./Heroji su bogovi./Bogovi su heroji."
(ulomak iz pjesme 8. 12. 05.), ili: "Lako je biti Hrvatina./
Hrvatom je teško biti..."
(ulomak iz pjesme Hrvat i Hrvatine). Svu nepravdu
naše stvarnosti simbolično je opisao u pjesmi Simbolika: "Jebeš simboliku:/
jedan: sve meni,/svi: ajme meni!
" (ulomak iz pjesme). Vidović se ne stidi ni plakati ni urlikati
kada je u pitanju njegova Hrvatska i obrana njenoga ponosa i digniteta: "Pustite me plakati i
urlikati!/Pustite uzdisati i moliti!", pa se, gotovo postiđeno pita: "Koga su
moji preci branili u predziđu?"
(ulomci iz pjesme Tuđi barjaci). Ovakva
hrvatska zbilja njemu je Podne bez sunca. Stoga, istoimenu pjesmu i zaključuje
stihovima punim sjete, ali i prkosa: "Nisi ti luda,/moja majko Hrvatska./Ali te čine ludom mnogi:
/gazi svoje, a /tuđem se klanjaj!/U tebi./Oko tebe."
I u pjesmi Imenjaci
Ivan se bori protiv hrvatskog sluganstva svjetskim moćnicima, pa iako sarkastično,
gotovo molećivo zapomaže: "Ako ti je do kurava,/rodijače mili,/a zar ih u nas nema!"
(ulomak iz pjesme). Njemu je "puna kapa" i kavanskih priča, kada je riječ o hrvatskim žrtvama i herojima.
Njemu su naše kosti svetinja, dok drugi-raznorazni "snimatelji"- snimaju nešto sasvim suprotno,
kako bi se pohvalili svojim gospodarima. Vidović ih istovremeno i optužuje i opominje:
"Tko te pita za kosti!/Tko te pita za jame!/Tko te pita za ledine!/Tko te pita za kosti!/Kosti ka' kosti!"
(završni stihovi pjesme Kosti ka' kosti).

Pretposljednju pjesmu ove zbirke Vidović piše u sonetu kojega je cijeloga, gotovo kao zaključak,
prožeo sintagmom one lijepe i poučne narodne izreke "Uzdaj se u se i u svoje kljuse".
Stoga nam naš pjesnik želi svima poručiti kako se moramo više uzdati u sebe, negoli
u neke lažne i nemoralne mecene i lažne veličine: "Uzdaj se u se i u svoje kljuse./Zar drugo imam
uz ovakvu kliku?/Mnogi u klancima noževe bruse."


I na kraju ove iznimno i vrijedne i poučne zbirke pjesama Vidović nam otkriva kakav je on zapravo čovjek.
Svoj pjev zaključuje pjesmom Sve drugo je varka, a posvetio ju je
svojoj velikoj obitelji: "I kad kažem volim vas,/ja vas volim. I kad ništa ne kažem,
/ja vas volim./I kad se ljutim,/ja vas volim..../Osim ljubavi, sve drugo je varka."
(ulomci iz istoimene pjesme).

Poštovani ljubitelji pjesničke riječi, ovu najnoviju zbirku pjesama Ivana Vidovića nekoliko sam puta čitao,
iščitavao, nad njom se i smijao i plakao, i bit ću sretan ako sam je barem malo približio vašim srcima.
Ove su pjesme postale i dio mene, dio svih nas: naše zbilje, naših veselja i naših tugovanja. Vidović je
jedan od nas, koji nas opominje, upozorava i hrabri,, jer njemu je kao i svakom nacionalno svjesnome
Hrvatu, Hrvatska iznad svega. Želim vam toplinu čitanja te ljudskoga i nacionalnoga ponosa. Za ovakvu knjigu,
ne treba dvojiti, bit će zainteresirani mnogi izdavači, koji osjećaju Vidovićevo plemenito i nacionalno srce,
a tebi, Ivane, želim blagoslovljen pjesnički plov po tvojim i našim krajobrazima i još puno ovako lijepih
pjesama o Hrvatskoj, o sebi i o nama.

Ante Nadomir Tadić Šutra

U Kninu mjeseca veljače G.G. 2007.

- 21:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se