pjemasloz

ponedjeljak, 28.04.2014.

NAJGORA BURA NA SVITU

Kad vidin nekog prognostičara
prid karton Europe
kako šeta tamo--vamo,
glumački bezbrižno,
i one tri strilice što ij je nacrta,
pa kaže skroz mirno i nezainteresirano
da će udrit olujna i orkanska bura,
u meni podivlja svaki živac
i ja san odavle do Miseca usranoga,
i još dalje--do kraja svemira,
najljući čovik.

Šesti je misec i grožđe se tribi,
i lozu san oplivija,
i zaperke san pokida,
i oko panja okopa,
svaki čokot pola litre znoja.
Vidin remek dilo
prid sobon
i iza sebe,
a unda ti divljakuša doleti
i raskida lipotu
i zakolje zadovoljstvo,
i ucrva nadu,
i posere svaki pogled u sutra.

I još kad čujen
kako će hdz i sdss stvorit niko jedinstvo
da bi srušili Glavaša iliti neku drugu glavu,
i kad vidin debele glavetine i šije
i široke jakete i gaće naši narodni vođa,
i kad čujen prazne riči obećanja,
i kad čitan u novinan
da imaju love kliko oću
i da kupuju ljude kad in se oće
i da se svi zajebavaju u klupan saborskin,
unda me muka uvati
i lava iz čireva udari mi na usta.

Morete vi mene osudit
i reć o meni i ovo i ono,
ali kad sve to uzmen u obzir i račun,
čini mi se da ova
ladna,
divlja,
jureća,
jaka,
orkanska kad god oće,
manita,
brez srca,
brez osićaja
bura
i nije tako opasna po život,
ka sve ono šta vidin i čujen.

Oću reč: eto, nada san se,
došlo je naše rvacko vrime,
vodu nas naši Rvati,
a ono bljak.
Sve neki brez muda,
brez uma,
brez lipote,
brez jakosti,
brez nacionalnosti,
brez odgovornosti,
brez poštenja,
ližu,
gmižu,
stiskaju ruke
europskin i svitskin kurvanjskin račundžijaman,
guzaju se,
putuju
i kese punu za potomke svoje.

Eto, tako ova bura šta mi lomi
ruke loze i masline,
satiruć plodove moga umića i žića,
i nije tako opasna i prisudna
za moje sutra
jerbo kad se smiri nevrime,
a, Bogu fala, oće,
opet će novi pup krenit
i nešta će bobica ostat,
a ja ću se stisnit,
i ja ću rastegnit i vino i ulje
da mi dotekne do novoga.

Namisto pet žlica ulja i dvi čaše vina
ja ću ulit jednu žličicu ulja
i popit pola čaše vina.
I opet ću bit sritan i zadovoljan,
ja i moji ukućani,
razumiš ti mene.

Ali ako ti tvoj čovik
jebe mater i cili život
u svako doba,
oni gorikarce, majmuni,
i ako ti on ubijaju ono malo duše, što ti je iza rata ostalo,
unda to nije bura orkanska,
to je bomba atomska.

Ma, znaden ja šta ćeš ti meni reć,
uvik su puvale bure,
i one prirodne i one političke.
Ali meni se čini da je ovo najgore vrime,
ne samo zato jerbo ja upravo u njem živin,
nego i zato jerbo je došlo vrime
da nan neko oće zagovnat
našu lipotu i našu slobodu
rvacku,
niki potomak
pljačkaša,
crvenokošuljaša,
orjunača,
europski žderača,
koji mislu da novcen mogu kupit sve.

I mogu
kad vođu nemamo
koji bi reka da je ovo Rvacka,
mala
i čista
i lipa,
jedina na svitu.

Bura koja ubija rvacku dušu
najgora je bura na svitu.

Pjesme II.--krajobrazi, Zadar, 2007.

- 09:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.04.2014.

PRETVORISMO TE U NAVIKE I DATUME I PROSLAVE

ISUSE

Isuse,
bacismo te u bajku,
a ti si krvav padao pod križem.
Krvav od naših bičeva.

Isuse,
dozivao si oca svoga i našega,
a mi smo se rugali
tvojim vapajima.

Isuse,
pretvorismo te
u navike i datume i proslave,
a tvoja staza krvari do kraja.

Isuse,
izgurasmo te iz srca i djela,
a na svakom si raskrižju našem.

Isuse,
da nas ne napadaju boli,
ne bismo te se sjetili.

Isuse,
hoćeš li nam...

Image and video hosting by TinyPic

- 09:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 16.04.2014.

PUT, ISTINA I ŽIVOT

bol

sve što imaš u sebi tvoje je
bol prije svega
ne možeš je nikome predati
ni podijeliti je ne možeš ni s kim
bol nije jabuka čiji ćeš dio dati nekome
da se oslasti njime
ne bi ni bilo dobro
nije bol ni posljednji novčić
kojim ćeš darovati prosjaka nesebično
ništa ne ćeš učiniti ako pokušaš svoju bol
razlomiti u djeliće
bol ostaje u tebi nedjeljiva
i ne da se izvući iz tijela i duše
ne pokušavaj naći riječi kojima je želiš prevariti
saslušat će te svatko ali ona ne biva slabija
vidjet ćeš na licima sugovornika tugu
možda i suzu i čut ćeš
bit će bolje zaista ti je teško jadnik puno pati
ali bol nema puta iz tebe
ona je tvoja ukorijenjenost
ti si njezina zemlja
ona je tvoja krtica
i ne izlazi na svjetlo
ona treba tvoju dubinu
i umire s tobom
i odlazi s tobom u grob
tvoj spas
Image and video hosting by TinyPic

- 21:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 12.04.2014.

IVAN VIDOVIĆ: "LIPA MOJA VILO" ANTE NADOMIRA TADIĆA ŠUTRE

PRIKAZ ZBIRKE SONETNIH VIJENACA
ANTE NADOMIRA TADIĆA ŠUTRE
Knin, 2012.


LIPA MOJA VILO
SAMO SE LJUBAVLJU MOŽE SKRŠIT' ZLO
I.

Hvalospjev ljubavi

Kad bih ljudske i anđeoske
jezike govorio, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
Ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sve tajne
i sve znanje;
kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima
razdao sve svoje imanje,
kad bih tijelo svoje predao da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva;
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje.
Proroštva? Ona će iščeznuti!
Jezici? Oni će umuknuti!
Znanje? Ono će nestati!
Jer, nesavršeno je naše znanje,
i nesavršeno naše proricanje.
Kada dođe što je savršeno,
iščeznut će što je nesavršeno.
Kad sam bio dijete,
govorio sam kao dijete,
mislio kao dijete,
sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek,
odbacio sam što je djetinje.
Sad vidim u ogledalu nejasno,
a onda ćemo licem u lice.
Sad nesavršeno poznajem,
a onda ću savršeno spoznati
kao što sam spoznat.
Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav
-to troje-ali je najveća među njima
ljubav.
(POSLANICA APOSTOLA PAVLA KORINĆANIMA)


Kojeg li bogatstva spoznaje!
Za svaki stih, za svaku sličicu, za svaku sastavnicu u ovom HVALOSPJEVU možemo naći potvrdu, odgovor u sonetima Ante
Nadomira Tadića Šutre!
Razmišljam i pitam : zašto, prijatelju vrli, pjevaš o ljubavi, zašto kamenoklesariš o tom veličajnom osjećaju u ovom otrovnom
vremenu, u ovom vremenu brakolomstva, parada, zadovoljština, guzanja, ljubavnih izdaja, ubojstava, krvoprolića fluidnih
struja, antiljubavi, neljubavi, krivudavih zalazaka i zora neizlazećeg sunca...?
Zašto se zanosiš toplinom ljubavnog osjećaja, snagom ljubavnih urona i dahova?
Kada svijet pliva u nemoralnosti!
Kada se kupuju kuće, dvorci, gradovi...bez života! Jer plača djece nema! Nit se djeca rađaju, nit se pelene suše, nit starci
kašlju!
Prodaju se mrtve topline! Mrtve krvi!
Otrovano i otrovno vrijeme i prije izlazaka i zalazaka svjetla!

Zašto vjeruješ u snagu i svemoćnost ljubavi:

Jer ne može sažgat nijedna vatra-
Srce, koje jačin plamenon ljubi.

(ISPOVID O LJUBAVI, XIII.)


Zašto toliki zanos i toliko slavljenje:
Ne nazdravljamo piću, veng' ljubavi;
Čišćom od srebra, zlata i kristala.

(I MENE MI I TEBE TI, XII.)

Slušam te:
Kako ću živjeti u ovom otrovnom i neljubaznom vremenu bez ljubavi?
Preci mi sviše gnijezdo starinske ponosne ljubavi u dušu. Roditelji me napojiše eliksirom ljubavi prema ženi i djeci. I ja
drugačije disati ne mogu, nego grliti i ljubiti ljubovcu svoju, družicu svoju, odabranicu svoga srca, djecu našu kojoj ulijevamo
mlijeko ljubavi i razuma u dušu, krv i govor.
Slapovi moje ljubavi ne presušuju.
Kakav sam ja čovjek, kakav muž, kakav otac ako ne udahnjujem ljubav i njezino korijenje ne zalijevam!?
Sve radosti i sve boli nosim na dlanovima obitelji svoje! I prenosim u nasljeđe:

Moji će rascvjetani glasopoji
Biti put za buduće zaljubljene.
Žarit će se pupi u cvjetnoj hvoji,
A ja-u Vrtu-do ljubljene žene...

(LJUBI SEBEDARJEM, XIV.)

O brate pjesniče, o prijatelju Nadomire, iz kojeg li to zdenca crpiš hladnu vodu-pojilicu žednih usta i duša na žezi
žestokoga sunca, pa vodiš poj ljubavi prema jedinoj nam domovini Hrvatskoj?!
Što te to vodi krševima i ravnicama, brdovljem i ravnicama?
Kako li neumorno veslaš prema izvorima i Save, i Zrmanje, i Krke, i Cetine...!
Vidiš li pradjedove nam i djedove uplakane i rasplakane?
Obnevidjele!
Bez mira i snage!
Tuđinci neki mape pokazuju i slažu ih u katastre i zemljišnike!
Kapital novca i zloduha.
Radnici i seljaci na otpadu.
Brat bratu otima gajeve, ruši i zatrpava potleušice gdje stari kamenoklesari urezaše ljubav i ljepotu kamenoklesarskih
pečata.
Silni rovokopači ranjavaju staništa slavuja, ravnaju pitoma sela i grade betonske zgradurine na razvalinama. Od koga
to naučiše?
Novi kapitalisti ugasiše mnoge plave jadroplove, a iz nabijenih maža izvlače valute.

Ratniče hrvatski i pjesniče uznositi, ti si krv svoju prolijevao za hrvatsko nebo slobode, a neki silni gladnuši stečevine
radnika i seljaka kupovahu za jednu kunu.
Gdje to napajaš neugaslu svoju ljubav prema majci i ženi Domovini u ovo vrijeme rasprodaje, otimačine i
razbaštinjenja?
Pa, tko još na Domovinu misli u ovom vremenu otuđenja, mržnje, zatajenja i besramnosti, sebičnosti i prodaje
rodoljublja?!

O, brate mi Ivane, uzburka mi dušu upornim i teškim pitanjima!
I probudi u meni Kranjčevića:

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug,
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,

I ne vraćaju dug. (MOJ DOM)

I Matoš mi zagrmi u grlu:

I mjesto nje u kobnu jamu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Svoj drski obraz kao suzama
. (1909.)

Ante Nadomir, plemeniti pjesnik i ratnik, simbol hrvatske braniteljske snage i neslomljivosti, neopterećen materijalnim
prisvajanjem, već darivanjem sebe, svoga cjelokupnog bića, jedinoj nam Hrvatskoj, nosi veličinu i neugasivost
pradjedovskih lući i lučonoša, visinu i neosvojivost velebitskih stremljenja, hraniteljsku plodonosnost slavonskih ravnica,
nepresušnost i bistrinu hrvatskih rijeka i slapova te nepomućenu viziju hrvatskih koračanja, odgovori mi jasno, snažno,
bistro, nezaobilazno, odlučno:

Koje li miline, koje li slasti...
Nepovratno davati-s Neba dar je,
A uzimati-tek da možeš rasti.

(LJUBI SEBEDARJEM)


II.


Ljubav je temelj svijeta! Ovozemaljskog, dakako! Koji poznajemo.
Ljubav je spasiteljica svijeta! Poput zemlje temeljnice. Ili vode bistrice. O kojoj ovisi bogatstvo hranilišta ili dostatnost
pojilišta svakidašnjeg za želudac i žile, srce i dušu.
Dokle god u idiličnim i teškim trenucima našega života Boga spominjemo, dobro je. Još smo na frekvenciji
sporazumijevanja, davno uspostavljenih sustava veza s Bogom kojega razveseli svaki naš doziv.
HVALOSPJEV LJUBAVI daje nam okvire one ljubavi koja poput oblaka lijeva kišu kao lijek na sve živo,
na čovjeka posebice, da bismo ostali koliko-toliko bezgrješni, nenapadni, umiljati, neposesivni, neraskalašeni.
Ante Nadomir, koristeći ja-pisanje, hoda tvrdom zemljom i bliski su nam njegovi ljudi koji se bore protiv poteškoća, onih
ljubavnih, prije svega.
U nadahnutim, zanosnim, doživljenim, proživljenim i pomno isklesanim sonetnim vijencima (ISPOVID O LJUBAVI,
I MENE MI I TEBE TI,
LJUBI SEBEDARJAM, EJ RASPLETI KOSE) ljubav nosi breme i
veličinu zanosa, ljepote, uzdizanja do zvijezda smisla života, ali i samoliječenja, ozdravljenja i povratka na normalne
utabane putove (uz iskrene molitve, upućene Bogu), posebice ako se radi o zabranjenoj ljubavi, bolje rečeno,
o neostvarivoj ljubavi koju duboko nosi u sebi svećenička osoba prema ženi, ili starija osoba prema mladici („hvoji“).
Ljubav prema ženi iskonska je, zdrava i potrebna kao voda ili lijek i nosi u spomenutim sonetnim vijencim i slast,
i žudnju, i jakost, i dubinu, i žestinu, i strah od gubitka, i plamen, i kamen, i grizodušje, i kajanja, i smirenje..
Ni u jednom sonetu izopačenosti ili bolesne želje za nanošenjem boli ili uživanja u boli ljubljene!
Nasuprot, u ovim poletnim sonetima Ante slavi ljubav i ljepotu života ljubavi prema ženi, iako je ljubav i bol i mučenje,
ali ona je i terapija, i spas, i uznos u više sfere sreće i sretne i ugodne doživljajnosti, zanesenosti, opijenosti i spoznaje
da bez ljubavi, ponavljam, one od Boga dane i preporučene, muškarca prema ženi, žene prema muškarcu, nema
smisla živjeti ni koračati:

Ovako sam suhi krušac bez kvasa,
'Mjesto krvi, venam' rakija vrije. (I MENE MI I TEBE TI, XI.)


U sonetnom vijencu LJUBI SEBEDARJEM vidimo pred pred sobom čovjeka koji se sav daje u
ljubavi, dajući sebe ljubavi, ne traži ništa za uzvrat. Taj div-čovjek (div uznositih osjećaja) ne posustaje, ne klonjiva ni
kad Bog pozove ( oduzme) ženu, njegova ljubav se ne gasi, već se prenosi sva žestina i iskrenost vatre ljubavi
na Domovinu.
U ovom sebičnjačkom i poljuljanom vremenu ovaj Gorostas djeluje kao utopija i čuđenje, reklo bi se.
Ali pjesnikova poruka je jasna: Tko duboko ljubu svoju ženu u svojoj Domovini, nikad ne gasi vatru na ognjištu. Ljubav
vječno gori, tinja i svijetli:

A ja sebedarjem nekako trajem
Jer dok god dajem, ne plašim se smrti, (LJUBI SEBEDARJEM,XII.)


Nadahnjuju nas Nadomirini stihovi, daju nam poleta i vrijednosti života u ljubavi i nesebičnosti:

E, da te ljubim, i sada i vazda-
Pjevaju i ptice, i zvijezde znaju.
A trnovit vijenac, što sam ga sazda',
Čuvati će tajnu, skritu u gaju.

Ljubljena moja, evo nam i ljeta!
I jer se ne plašim vrućine-priđi!
Ne gledaj u krv žuljevitih gnjeta,
Nego u srce-na njem ljubav ziđi!

Srce je moje srce svih temelja.
Osim ljubavi ne poznajem drugo.
A ti si, ljubljena, želja svih želja!

I oslijepljen tvojim žarnim sjajem,
U te zaljubljen-koliko još dugo?
Ma, dok trajem-jesam-svim sebedarjam!
(LJUBI SEBEDARJEM, XIII.)

Nije li ovo sonetni hvalospjev ljubavi?!

U svom emocionalno-misaonom uzletu Ante Nadomir došao je do vrhunca u četvrtom sonetnom vijencu
EJ, RASPLETI KOSE.

To je poseban sonetni vijenac u hrvatskom pjesništvu glede i širine i dubine rodoljubnih osjećaja, od zanosa i ljubavi
prema povijesti domovine nam Hrvatske, od isticanja ljepote krajolika, ali i istinske zabrinutosti zbog depopulacije,
sve do ponosnog isticanja pripadnosti domoljubnoj veličini kakva je žena-Hrvatska.
Spojevi Marulićeve junačnosti, s jedne strane, i Zoranićevog divljenja i Zoranićeve zabrinutosti, s druge strane, stapaju
se u značajnu sonetnu rijeku Ante Nadomira u kojoj dvanaesterački stihovi s rimom u sredini stiha (iza šestoga sloga)
i na kraju stiha zvone svakim hrvatskim krajem, šireći mirise i zvukove hrvatskoga radosnog uznosa i rodoljubnog ponosa.
Zgusnutost pjesničkog izričaja, bogatstvo pjesničkih slika i ronjenje u dubine bistrine rodoljubnog kazivanja zadivljuje
Hrvata i znalca lijepe književnosti, napose hrvatskih zvonjelica.
Želio bih naučiti napamet cijeli sonetni vijenac EJ, RASPLETI KOSE (ako mi moje godine to dopuste)!
Citirat ću (i preporučiti) VII. sonet, biser među biserima, biser nad biserima, HVALOSPJEV HRVATSKOG RODOLJUBLJA:

Pomri' ćemo prije neg zazvone zvona,
A meni se nije, pridati bez tona!
Pa ti, bez spokoja, u tilu i duši,
Šapćen, Lipa Moja-da se loza suši...

Pojačavan glase, 'pominjen i plašin-
Ne daj smrti na se-plovi moren našin.
Digni svoja jidra, njima nas zaštiti,
Kad bacimo sidra, da budemo k'i i ti.

Mi smo taka vrsta, koja brda ore.
Tek obitelj čvrsta održat nas more.
Samo malo vo'je-blagoslova trunku-

I bi' će nan bo'je, u svakome kutku
'Ve zem'je Harvata. Stoga. Mila, leti...
Leti sa Karpata i na Jadran sleti! (
EJ, RASPLETI KOSE, VII.)


Karakteristična je peta cjelina (MOLITVENI GLASOPOJI), kako po svom zvučnom naslovu,
tako i po svom poticajnom i uznositom isticanju stvarnih i zamišljenih osoba o kojima s ljubavlju i sa štovanjem
pjesnik Ante poje.
Svih deset soneta povezuje Antina molitva, iskrena, nadahnuta i tiha.

Gospa, vila, divica, žena-ideal ('KO SI TI, LIPOTO) uzdignuta je na visoku razinu ljepote
(O, kako te lipo gledat,lipoto!), krhkosti, ali i svemogućnosti u našem svijetu pasje laveži.
Brojna opkoračenja i kontrasti govore o uznemirenosti pjesnikove duše i poskočnosti i burnosti ritma
jedanaesteraca.

Vjerniku vjera pomaže shvatiti bit života i smrti. Smrt drage osobe (seke Anđele) samo je odlazak u Nebo i
pripremanje puta nama zemljanima koji živimo i molimo u magli prolaznosti (MOJOJ SEKI ANĐELI).
Sonet MOLITVA ZA ŠKABRNJU I VUKOVAR molitva je Domovini iz duboka da bude melem
za krvoproliće. Koliko će sklonost Domovine zaboravu i sebičnosti pomoći ucviljenima i zaboravljenima u vremenu
lopovštine i debelih tajnih računa?
Kao nevino dijete Ante Nadomir ponavlja svoju molitvu i vjeruje da će je milostivi Bog čuti i uslišati.

Nije deplasirano i otrcano upitati: može li pjesnik rodoljubne lirike biti doista u potpunosti rodoljubni pjesnik ako
u svojim stihovima ne opjevava heroje našeg Domovinskog obrambenog rata?
Ne može!
S posebnim ponosom i zadovoljstvom ističem sonet:

U ime Oca i Sina Dobrote,
Blažene Majke i Svetoga Duha,
Molimo, braćo, za uzničke živote
I budimo kvas blaženog nam kruha.

Blagoslivljaj, Oče, sve koji trpe,
A sa nas skinuše trpljenja breme.
Proključaj im, Oče, vrelo-nek' crpe
Plodove za koj' posadiše sjeme.

Ante-naš heroj, i uznička braća,
Na milosti vjetrometine hude,
U molitvi, Oče, večeri kraća.

Jer si njegov i naš jedini znamen,
Mi vapijemo-da pravica bude-
Po Kristu, Spasitelju našem. Amen!
(MOLITVA ZA ANTU)

Ante Nadomir nije narcisoidan pjesnik koji sebično veliča sebe i svako svoje djelo, koji ne pozna i ne prizna druge
stvaratelje, koji ne vidi u djelima drugih snagu književne ozbiljne ljepote, snagu poruka, vrijednost izričaja.
Sonet IVAN RAOS najbolji je primjer Antinog divljenja i književnim i ljudskim veličinama kao što
je Ivan Raos (O, koliko je ispisa nan riči/kroz: romane, versi i pripovitke).

Ne će biti na odmet istaknuti da i u ovoj petoj sastavnici zbirke LIPA MOJA VILO Ante Nadomir
ćuti i voli zavičajni govor, plemenitu i čistu ikavicu, rječnik, naglasak i rečenične sklopove govora običnoga našeg
čovjeka u kršu zagore i uz more. Nije to tek tako, „da bolje zvuči“, kako se kaže.
Stati rame uz rame s našim starim hrvatskim piscima (s Marulićem, Zoranićem, na primjer), i te kakva je čast,
i te kakav je ugled!
I ovdje pjesnik Ante voli i ističe akrostih, korišten već i u Bibliji, u Psalmima, npr. Akrostihom Ante Nadomir pojačava
smisao i značenje i teme, i osobe, i Domovine...
Nije li to veličina pjesnika: pisati sonete, najizbrušenije pjesničke oblike, a k tome u akrostisima, potvrda velike
sposobnosti književnog stvaratelja, što Ante Nadomir uistinu jest!




Šesta sadržajna cjelina ove zanosne zbirke LIPA MOJA VILO je
IZBOR OD TRIDESET OBJAVLJENIH ZVONJELICA,
među kojima su najbrojniji oni koji su objavljeni
u zbirci RAĐAJ, JELENA i o kojoj sam pisao s velikim divljenjem i pohvalama.

Na kraju ovoga dijela reći ću nešto o pjesnikovoj osobi.
Pišući o drugima u svojim pjesmama ili prozama, književnik otkriva sebe, svoj misaono-osjećajno-moralni
portret.
Ante Nadomir ozbiljan je čovjek, vrlo osjećajan pjesnik, dubokih misli, čistog i jasnog pogleda na svijet, zanosni
rodoljub, pjesnik-ratnik, obiteljski čovjek koji voli svoju ženu i svoju djecu i sve hrvatske (i ine) obitelji, koji u Domovini
vidi ženu, majku, mučenicu i hraniteljicu, koji se moli Bogu za svoju obitelj, Domovinu, za sebe i sve dobronamjerne
ljude.
Ni u jednom stihu svojih soneta, ni u jednoj metafori (i drugim slikama) Ante Nadomir nije spomenuo (nekmoli istaknuo)
riječ mržnja.
Plemenit je Ante čovjek, koji nam je na svojim plećima i dlanovima (rame uz rame s našim junakom,
dičnim Antom Gotovinom) donio svoj dio pletiva hrvatske slobode, onaj dio svehrvatske neizbrisive slobode
koji je na svojim mladim ramenima mogao nositi. I više od toga!
Govore o tome Antini stihovi, soneti, sonetni vijenci, cjelokupno njegovo pjesništvo.
Nije Ante utilitaristički pjesnik, on se nikome ne umiljava, on je radosni pjesnik koji se veseli životu, životu koji
iz Antinog srca, Antine krvi i duše izbacuje na svjetlo hrvatskoga veličanstvenog dana vodoskoke jedanaesteraca,
dvanaesteraca...slikovite vodoskoke ljubavi.
I dok je srca, bit će i KROACIJE, reče neumrli Matoš.


III.

Uvijek sam se divio rukama predaka koji su tako spretno, uporno, znalački, iskustveno vadili kamen iz zemlje,
iz kamenitog stiska, i svaki, jednog po jednog, slagali u kamene vijence u čijim se naručjima, na čijim se dlanovima
smješkalo gnijezdo zemlje, sigurne i vječne. Iz njega bi u proljeće iznikao cvijet, sve ono slatko, lijepo i potrebno
što bi se zasadilo. Najljepše mi je bilo vidjeti lozu s crnim ili žutim grozdovljem ljeti i ujesen.
Još su i danas živi ti mali suhozidi iz čijih njedara, nažalost, više ne raste ništa pitomo, samo smrika, drača, kupina...
Živi su i oni dugi suhozidi koji omeđuju velika pleća krša, čuvajući sve što unutra raste i cvjeta.
Sve je to ostavilo tragove u mom oku, oćutu, duši, srcu i mojoj riječi.
Svaki put kad dođem u rodno selo, kleknem pred rodnu kuću, zagledam se u kamene obraze i čitam. Svaki je
kamen sonet. Kamen do kamena, sonet do soneta. Na jednom kamenom licu neizbrojivo sonetnih vijenaca.
Kako u onim kamenim suhozidima, tako i u ovim isklesanim kamenim čelima, čitam poruku znoja, ruke, strpljenja,
zamaha, klesaja, slike, osmijeha sunca, zaleta bure ili juga, otisaka kapi kiše...
Najviše me pri svakom susretu s kamenom u kršu ili u selu dirne nijemi razgovor s dušom kamenoklesara koji je ostao
tih, spontan, gladan, a velik, žedan, a neprolazan, nadahnjujući, a, gotovo, zaboravljenoga imena.
Težak je i mukotrpan, a zanosan, poletan je i lijep, a odgovoran, nesiguran i ustreptao, a plodonosan svaki stvaralački
zalet i ulet u povijest kamena, zemlje, riječi, gline...
Pred sobom (i u sebi) imam neprolaznu knjigu soneta i sonetnih vijenaca Ante Nadomira koje smjestih u vječnu
skladnost života u prirodi, kamena, zemlje, hrastova, jasenova, stijena, litica, kanjona Zrmanje, Krke, Cetine, sporih
i dostojanstvenih tijekova Save, Dunava...
Teče i hrvatski kamen, i hrvatska voda, i hrvatski čovjek s dušom u oku i na dlanu, ništa nije skriveno, sve možeš čitati
i lako zapamtiti, sve lako prenijeti potomstvu da bi se uščuvala povijest, protkana ljubavlju i hrabrošću, na oštrici mača,
uz pucanj puške, zbog obrane, a ljubav se i rodoljublje zovu.

Živ i prirodan ritam soneta, nikad posustao i neiskren, soneta koji traže toliko strpljenja, nadahnuća posebno, klesanja,
biranja riječi, slaganja rima, duha...svega onoga što sonetu mora dati postojanost pjesnikove duše i pečata.
LIPA MOJA VILO za mene je kuća kamenih obraza u čije žive kamene oči treba proniknuti,
čiji živi kameni puls treba osjetiti, u čiju se živu kamenu nutrinu mora ući.



IV.

U današnjem nesretnom svijetu svaki pojedinac ima tihu i skrivenu pomagačicu, gospodaricu i čuvaricu toliko
željenih sretnih trenutaka.
Prabake, bake i matere učile su nas moliti se dragoj Gospi koja će čuti naše iskrene želje i vapaje, koja će nam uvijek
pomoći ako smo čisti i dobri.
I u djelima književnih velikana, od antičkih do današnjih, susrećemo lepršavu lepezu tajanstvenih i vidljivih moćnih
osoba kojima je jedina zadaća od zla čuvati stradalnika, ranjenika od ljubavi, mača, metka, pustolova koji traži
izgubljenu ljubav, sreću...
Klasična MUZA, današnja VILA, nadahnjuju umjetnike i vode ih u svjetove stvaranja.

U sonetima i sonetnim vijencima LIPA MOJA VILO Ante Nadomira,VILA, slika ljepote i vječnosti,
nije mitološko biće, ona je ovdje nešto više, ona je stvarno biće. Žena, djevojka, hvoja, ljubovca, ljubljena, domovina...
sve one osobe koje je vrijedno, dostojanstveno, ponosno i, nadasve, životno ljubiti.
Tako ljubav, temeljna riječ i tema, glavni okvir i najdublji izvor i uzrok Antinog nadahnuća, biva vječna unatoč
rugačima, himbenicima, razularenicima, sebeljubnicima, huškačima, svjetini, licemjerima, prostodršcima...
(uočio u sonetima i istaknuo I.V.) koji nastoje rušiti i srušiti, obezvrjeđivati i obezvrijediti sve plemenito, toplo,
lijepo i uzvišeno na ovom svijetu, kakva je konkretna ljubav.

„Ljubav nigda ne prestaje.“

„...najveća je ljubav...“ (Sveti Pavao)

„Samo se ljubavlju može skršit' zlo. (Ante Nadomir Tadić Šutra)


Naslonjenost na svjetsku klasičnu književnost i uranjanje u hrvatsku narodnu i umjetničku tradiciju i književnost
govori puno o Antinom ukusu, nadahnuću, sposobnosti, snazi stvaralačkog puta i čina, razigranosti slika i misli...
Ako je Petrarka prvi u povijesti poezije bilježio i pjevao o čovjekovom skrivenom dubokom svijetu osjećaja,
Ante Nadomir je u svojim sonetnim pletivima učinio nešto više: vječne virove i ponore doživljaja obogatio je
očaravajućom slikovitošću pjesničkog izričaja, originalnošću ritma i dubinom zanosa i ljubavi:


I nek' sam pun rana i oboljaka,
Ja se veselim svakom tvom pogledu.
O, Bože moj, ja bih još i zaplaka'.
Ali se bojim da te ne zaledu

Ove suze-bez ikakvog oslonca-
Nalik kiseloljutim jabukama,
Pa velim-dobro je-a bez konopca
Grcam kroz noć-sam-sa svojim mukama.

I mene mi i tebe ti, milena,
Samo se ljubavlju može skršit' zlo.
I kad sam bio sjena svojih sjena,

Ti si me bodrila i sa mnom bila.
I sad-dok poda mnom podrhtava tlo-
Isto ti nada mnom lebdu krila.
(I MENE MI I TEBE TI, VIII.)



V.

Unatoč rušilačkoj ćudi zla, ljubav je temelj ovoga našeg graditeljskog svijeta u kojem se kleše kamen za kuću,
za zidove, za stepeništa, za spomenike; u kojem se prekopava i njeguje zemlja za visoka stabla ljepote,
za raznovrsnost cvjetova... Ljubav tužne čini veselima, gladne sitima, siromašne bogatima.
U zbirci LIPA MOJA VILO živi stotinu soneta, stotinu soneta ljubavi (i o ljubavi). Podsjeti me to
na knjigu Pabla Nerude 100 SONETA O LJUBAVI.
Obojica pjesnika dive se, zanose se snagom ljubavi i grade krovove ljubavi, svaki na svoj način, obojica sonetima.
No, Nerudini soneti imaju samo naziv i dva katrena i dvije tercine. Ni rime, ni sheme rima, ni slogovnu ujednačenost
stihova, ni tipičnog ritma soneta, ni cezure na određenom mjestu (ovisno o duljini stiha)...
Želim istaknuti da su Nadomirini soneti, gotovo, savršeni. Uočavam skladnost forme (vanjskog isklesaja),
misaono-osjećajnog iskaza, živog, promjenljivog ritma, određenog pjesnikovom emocijom, poletom duha,
užurbanošću krvi i srca te slikama kojima plete stih.
Ipak, treba uočiti i reći da zbog dubokih osjećaja, posebice, uzbuđenosti duše i uzburkanosti misli, Ante Nadomir
počesto zaboravi na cezuru (jednu od vrsnosti sonetnog stiha).
Je li to namjerno ili nesvjesno izlaženje iz kalupa?
Kako god, meni je to simpatično!
Golema je literatura o sonetima i sonetistima (o haiku, na primjer, ne ću ni govoriti). Novo vrijeme ruši kalupe
i preporuke. Novo doba, novi pjesnički koraci i nemiri stvaraju nove sonete. Nije li i Neruda primjer?!
Dakako, sonet treba stalno klesati, brusiti, usklađivati sve bitne odrednice i sastavnice, ali tako da forma
ne potisne snagu iskrenosti osjećaja.
Ante voli talijanski sonet. Evo i nekoliko engleskih: TEBE GLADAN; ZAZVONITE,ZVONA,SA SVIH
STRANA; NEMAŠ TI POJMA.
Nije posebno izdvojio distih, na kraju, no rima je odlučujuća:
abab, cdcd, efef, gg
. Antini soneti imaju i klasična i postmodernistička obilježja.

Ante Nadomir Tadić Šutra hrvatski je sonetist koji svoje sonete temelji, najčešće, na akcenatskom
sustavi hrvatskoga jezika, te na idiomu, a usklađuje i kleše godinama (od 2007.).
I ne posustaje. On ih piše kad mu život uzburka živce, krv i pogled, a VILA šapne stih o ljubavi prema ženi ,
obitelji, Domovini, branitelju slobode...svima i svemu što ga čini plemenitim čovjekom. Nikada nasilu!
Punina zavičaja, obiteljska okupljenost, hrvatski divjunak s motikom i puškom u ruci, nepobjediva divdomovina,
nepomućena vjera u Boga-pravednika,dubina osjećaja, osjećajni i misaoni uron u svijet, raskošnost pogleda na ženu,
opsjednutost ženom i njenim čarima i svemogućnostima, snaga poruke, klasičnost sklada, mediteranska obojenost,
jasna i opipljiva apstrakcija, jednostavna i jedinstvena metaforičnost, silno bogatstvo i plastična sjajnost stiha,
zanosnost i ponesenost ritma, svježa i neotrcana rima, sonetna glazbenost...

Naš svijet nije stvoren za savršenstvo, ali jest za stremljenje prema savršenstvu!
Zato, Anti Nadomiru Tadiću Šutri moje čestitke i pohvale!!!



Oči tvoje mile štit' će slavni muži
I ojačat žile-da budemo duži...
Da nas ne nestane, iz žila će izrest,
Nove, čvrste grane. One će ti isplest

Vinac zlatni hvoja, u stotine boja;
Lipotice Moja-Lipotice Moja!
Tad moš mirno snivat-ležaj će ti prijat-
Ja ću te cilivat i skute ti grijat!

Indo-'ropa gleda ljubomorno na te'-
Pogledom od leda, na naše kravate...
Jerbo ne poznaje, na svojemu listu,

Naše običaje-našu Viru čistu...
Ja ću češljat kose, s ponoson ti, Vilo-
Svitlon, suprot rose, grijati ti krilo.
(EJ, RASPLETI KOSE, XIII.)

Ivan Vidović, profesor u miru





U Stakovcima, rujan 2012.g.

- 22:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 02.04.2014.

NEMA GLADI! DOMAGOJ FREZA!

- 15:49 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se