pjemasloz

petak, 29.11.2013.

ZA




dolazak proljeća

čim čujem vonj
rebara s krumpirima
znam evo proljeća

moja će mater
u težačkom bronzinu
ćaći mom užinu donijeti
u polje
sjest će u hlad vrbe
i reći
jesi li se petre umorija
i lijepo će ga pogledati

on će nju zagrliti
i znojan je ljubiti
pa će se brazde smiješiti


među grozdovima

sve smo ženo moja zakopali
banalnosti
i tu se oprasmo prašinom
i nebo je zeleno u pogledu

nebo zemlja naša

kako je visoko
tu nitko nema pravo haračiti
ni pljunuti
ima li takvih svinja
koje bi ištipale zemljine sise
i ugasile rosu

mi smo veći i tvrđi
i u oku je našem cvijeće poljsko
i mi imamo žuljeva za obranu
gle oko nas bez podvoljaka
umorne višnje

u našem vinogradu
ženo
žena si prava
jer imaš zemlje na usni
i smiješ se kao trava
ženo moja ženo
ti nisi dama staze lakrdijaške
jer imaš galice na usni

u vodoskoku boja
u odmorištu sunca
tražimo se među grozdovima


u jutru neistočenom

pod nebom kamenim
mi se ljubimo rosni

evo nas u jutru neistočenom

kada vrućinom zamiriše podne
pobranat ćemo brazde

djecu podoji
draga
i vrati se

pod nebom kamenim
mi se ljubimo
i uvijek mladi maštamo


kako li će se zasmijati sunce


sunce će još spavati
a mi ćemo se zatrčati
i umiti u grabovima
kao grmuše
pod šipcima se izvaljati
zacvrguljiti u uzletu
strnište bit će naše more
i brazda prva uvala naša

kako li će se zasmijati sunce
kad s gradine pozdravimo
borova jedra

Iz zbirke "KAMENO PODNEBLJE", Školske novine-Zagreb, 1985.

- 09:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 19.11.2013.

I BREMENITA,
I HRABRA USRED POLJA,
DOZIVA MENE.


- 22:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 15.11.2013.

NA IZLETU

U ovoj špilji previše je strave.
Pića baš nigdje za krupne nam oči.
A možda tama ukras je za glave,
noge i srce. Tiha nada toči...

Daljine dječje sveđ u nama rastu.
Stavismo na dlan blago snova zlatnih.
Zadani mraci već pred nama kljastu
livadu steru, ostavštinu blatnih.

Kome smo dali svjetlo na odlasku?
Istina dana k'o svjetlost je jedna?
Jesmo li uma imali il' masku?
Rasuti jesmo kao zrnjad bijedna.

Strnište mračno rascvjetalih rana.
Jedina svjetlost ka' istina dana


Sabrani soneti

- 19:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 13.11.2013.

ROKO DOBRA: SONETI IVANA VIDOVIĆA ("UZLAZAK", Zadar, 2010.)

SONETI GORČINE I LJUBAVI

Autor ovog proslova u jednoj svojoj epistoli, pod naslovom „Pjesništvo boli i prkosa“,
a objavljenoj u povremenoj mu kolumni Licentia poetica u tjedniku
„Zadarski Regional“ od 26. ožujka 2003. godine, osvrćući se, pored
ostalih pjesama, i na osam soneta u pjesničkoj zbirci „Pjesme“
ovoga našeg, do boli iskrena i neposredna, pjesnika Ivana Vidovića,
bio je napisao i ovo:
„Vjerojatno ni oblik ni forma pjesme nisu uvijek toliko bitni i presudni
za dobru pjesmu, ali su ipak, po meni, vrlo značajan faktor, ako ni u
čemu drugom a ono u pristupu, u discipliniranosti duha, u odabiru
prozodije, metra, rime, pogotovo kada je riječ o tako zatvorenoj formi
kao što je sonet! Jer, forma te naprosto obvezuje. Kao što je obvezivala
i velikane koji su, uz ostala djela, svoju pjesničku slavu sticali i stekli i sa
svojim sonetima Petrarca, Shakespeare, Michelangelo, Baudelaire,
Prešeren, naši Matoš, Tin, Vesna Parun, Luko Paljetak i dr. ...
Stoga ti moram reći i ovo: koliko god držim do tvoga slobodnog
stiha (a držim sigurno puno, često i do ushita!) kojega ti, inače, favoriziraš,
njegujući ga s puno pomnje i ljubavi, kao najdražu ti lozu u vinogradu,
ja tvojim sonetima prilazim ipak s onom mrvom» interesa više.
To sam činio davne 1985. godine kada su ti “Školske novine” iz
Zagreba bile objavile već spomenutu tvoju zbirku pjesama “Kameno podneblje”
(u svojoj “Biblioteci prosvjetni radnici pisci”), u kojoj ti je (zbirci) bilo objavljeno
i devet tvojih vrlo uspjelih soneta, a to isto, evo, radim i sada, nakon što si mi
poklonio ovu svoju nadahnutu i raspjevanu knjigu poezije! U njoj si objavio
jedan sonet manje – osam soneta, od kojih su neki gotovo bez mane ...“
„ ...trebalo bi ih (ako se ikad odlučiš) ponovo objaviti, možda i u samostalnoj
zbirci soneta?”
Tako smo, evo, skloni povjerovati da je baš ova ondašnja pripomena bila u
dobroj mjeri presudna za ovu najnoviju Vidovićevu knjigu sabranih soneta.
Ali, ako i nije baš sve kako predmnijevamo da jest, zadovoljstvo nam je,
nesumnjivo, i da je samo pospješila zamisao da se je četrdeset i šest
soneta našlo na okupu u knjizi simbolična naslova „Uzlazak“ koju upravo
držite u rukama, raspoređenih u pet ciklusa (Lađa bez šiljka, Moj dolac,
Obrazine, Znojni konji i O, Krvijo moja).
Prije nego se počnemo baviti samom knjigom, reći nam je da je pjesnik
Ivan Vidović počeo vrlo rano pisati i tiskati sonete – još daleke 1967.
godine, pa je, i on jedan od onih sonetista u Hrvata koji je nastavio
prekinutu tradiciju Gričana, od kojih su (prema mišljenju akademika
Zvonimira Mrkonjića u proslovu knjige soneta “Zlato moga praha”
Roka Dobre) najistaknutiji bili: Ljubo Wiesner, Vjekoslav Majer i
Kruno Quien. Ali, dok su neki od prvih pjesnika soneta, šezdesetih,
u obilatoj mjeri, u svoje sonete unosili irealnost i nejasnoću, dotle se
naš daroviti sonetista Vidović uvijek služio i služi jasnim, kolokvijalnim
jezikom, jezikom predaka kojeg su britke bure oštrile, a topla juga milovala.
Primjeri za ovu netom izrečenu istinu i dva su ona soneta u prvom ciklusu
“Lađa bez šiljka”: „Svrha svih pobjeda“ i „Riječi“, u koje je njihov ogorčeni
i smioni tvorac unio sve ono što drugi, u sonetu, nisu, uvijek, bili kadri
unijeti; unio je – samoga sebe, svoju vjeru, viziju u sutra i ufanje u
pobjedu svjetlosti čovjekova razuma, usprkos, kažemo, tolikim životnim
nedaćama, pa, otuda i Ivanove bune i pobune:

Pobijedit ću svoj mramorni, gusti mrak,
zapalit sve svijeće vlastitog zrenja
Ili:
krikni u izvoru, dimu i lugu
pokaži nam smjer iz bezdana masnih ...

No, kad je o riječima riječ koje su u ono sivo doba bile i gušene i progonjene,
da bi se puninom srca i duše dalo ostvariti njihovo doslovno, zavičajno i
povijesno, značenje, jer su one, pjeva Vidović, „riječi što bjehu žuto, zrelo
zrnje“, a „sada su robovi i nijema varka“. A zbog čeg su ga, još onda,
obuzimale sumorne misli, a nas, sada, dok mu prečitavamo ovaj slikoviti
treći katren iz gore spomenuta soneta „Riječi“, obuzima zlosretan trenutak
slutnje:

Mišljah: žeđa će biti posve mala
nakon prve čaše rose bezbolne:
propadam podnoseći zemskog kala
dah. A riječi umiru umobolne.

da bi pjesnički subjekt mogao lako zapasti u ambis defetizma. Ali, na radost
istine, to bi moglo zaživjeti samo u onom nemogućem trenu, u trenu – kad
bi izdao samoga sebe, odnosno kako će sâm reći:: “I tako bi do kraja vijeka
bilo / kad bi me izdalo duševno krilo.”
Međutim, i ostali soneti koji su obuhvaćeni ovim prvim ciklusom, sadržajno
su gotovo na istim relacijama, mada su nastajali i nastali nekoliko godina
kasnije. U njima ni traga nesuvislu verbalizmu ili l'art pour l'art igrarijama
jednoga Stéphanea Mallarméa. Nego, sve je nabreklo i uzavrelo u ovim
Vidovićevim sonetima, i sve je živi oganj životne zbilje, ali, i snovitih viđenja
u vidu zamišljanja jednog novog, humanijeg i ljepšeg života, života
dostojnog čovjekova dostojanstva i uspravnosti. Sve je to u znaku
autoferencijalnog diskursa s osloncem na sugestibilno-racionalni doživljaj
svijeta. i njega, pjesnika, u tom i takvom svijetu.
Tu je, u sonetu „Vjera s imenom“ – ljepota potajne vjere, koju pjesnik shvaća;
i crne krune, koje su za nj, za pjesnika, križna strahovanja; i noćne arkade,
ispod kojih je prolazio, i tuđe jeremijade, koje se prelamaju u njemu kao da
ga srpom režu; tu se, zanesen i maštom potaknut, odlučuje na uzlet, na
onostrano, ali, i tu se, ranjen, vraća tlima, dok se iznad svega razliježe
„i tihi doziv unutarnjih buna."
„Izvor pjesme“ je sonet u kojemu pjesnik, pjevajući o danu, ruži i vatri, vidi
i sve ono što nam nedostaje, a što je inkarnirano u njemu, u pjesniku,
kao što je izvor stiha, blagoslov nade, i vječni prah svemira. Dok je sonet
„Žitima“ zanosna himna svekolikoj ljepoti života, posebno kad je taj život
rijeka uzbibana, beskrajna žuta žita, dotle je sonet „Lađa bez šiljka“. po
kojemu je i ovaj ciklus dobio svoje ime, „Prozor. Nebo malo. Brežuljak jedan.
/ Bez oka. Ledina u dnu smućenu. / Bez glasa ...“ teška slutnja varljivog
neba – da sve u žuto ne pretvori! Osim šipka žutog u vrtu, i suša je u okviru
žuta, a zbog čeg si malen i gladan, pa mrziš i voliš gdje „Trava zove“,
gdje „Samo žedan kamen kišu snuje i gdje „Puž sporo o samoći piše.“
Međutim, sjajnost ovog soneta ne bi bila, nakon ova dva stiha

A sanjao sam da je povijest mulja
cesta kojom ići treba zbog kiše ...

potpuna a da se, usporedbe radi, ne prisjetimo „Srebrne ceste“ Gustava Krkleca
iz istoimene mu prve zbirke pjesama iz davne 1920. godine u kojoj mladi poeta
Gustav, romantik, upućuje imaginarnog suputnika:

Izađi ... idi ... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.

Istina, dodiruju se ova dva pjesnika, ali samo činjenicom kojom i jedan i
drugi čitatelja upućuju na cestu. Razlika je frapantna – u sadržajima,
razumije se. Krklec nudi cestu iz snova, na koju će srebrn plašt pasti,
a Vidović, umjesto romantike, crnu zbilju, odnosno – povijest mulja, kojega
zamišlja cestom kojom ići treba zbog kiše ... Naime, ovim smo primjerom,
također, htjeli iskazati divljenje i jednom i drugom pjesniku, jer su svoj
doživljaj ceste svaki na svoj način i suviše slikovito opjevali.
Ali, također valja u ovom slojevitom i znakovitom sonetu koji je
nastao 1974. godine, tri godine iza nasilno ugašena plamena hrvatskog
proljeća, nazreti i bitni razlog prekida plovidbe? No, lađi je ondašnjoj
nedostajao – šiljak! Da bi onim pjesnikovim usklikom „Ploviti!“ bilo sve
rečeno, posebno ako si zatečen na pučini, a draga te obala čeka ...
„Žerava” je sonet u kojemu njegov pjesnik svojom potkom i
neposrednošću, sabire slike i prilike svog užeg zavičaja manirom
izvrsna sonetiste, dok u idućem sonetu, u „Suncu bez sedla“, dosiže
zavidnu razinu kreativnog, navlastito stihom „Kotači se vrte, vrte i vrte“,
te tim učestalim ponavljanjem prezenta „vrte“ postiže oponašanje vrtnje,
odnosno onomatopeju kotača u pokretu.
Razumljivi su i Ivanovi povremeni trenuci rezignacije i posustalosti,
kao što su oni u sonetu „Kada bez bodljike koračam“ – zbog tolikih
nevolja u svijetu: „Neroni svijetom danas lutaju“, a „Ostaju ljudi varljivi
slogovi.“, mada „Pupaju snovi na smokvinoj grani“ I to sve zbog drugih,
za koje će i Sartre (u drami „Iza zatvorenih vrata“) reći: „Pakao, to su drugi“.
Ali, ova stamena osobnost u liku pjesnika Ivana Vidovića nerado će priznati
eventualne poraze i tlapnje, pošto je u takvih uvijek kontrautega i pred
gromadama poteškoća, iako su u dubokoj svojoj nutrini čednost krhkih
leptira; ubrzo će taj svoj kontrauteg hitnuti s ramena ili će pak napisati
sonet s naslovom „U koračanju zarastaju rane“, u kojemu je gotovo svaki
stih arza – teza, uteg i kontrauteg. Jer, „Kako ću mirisat otrovno more“,
a „komu ću ostavit kamenu braću“ – ako nisam u stanju osjetiti i
spoznati da „U koračanju zarastaju rane / u nedogledu ...“? Slovenski
bi se pjesnik Oton Župančič znao zapitati: „Veš poet svoj dolg?“
Užitak je pročitati sonet „Gutljaj dana“ kraj ovakva mu naslova-sintagme
koja i suviše jasno i glasno priziva i onaj drugi, treći i tako dalje gutljaj!
Sonet „Nagrada“ je napisan s određenom dozom ironije, pa, s obzirom
na taj način i začin, mogli bismo ga svrstati u postmodernizam, a što
bi mu pak došlo kao adekvatna – nagrada. No, nije samo ovaj sonet takav,
ima ih još, razumije se; gotovo da ga
slijedi i sonet „Uzdanje“, samo što je u njemu ironija prepustila mjesto
satiri, jer su na jednoj strani „bogići“ koji tvore dane, i koji, opako ustrojeni
i s novcem u džepu, stoluju „ovdje“, dok na drugoj strani, u predvorju ili
izvan Božjega svjetla, samuje borac; pa suprotnost, iskazana i stihom
„Neradnik kusa, a gladuje tvorac“, poenta narasta do narodne mudrosti
s prizvukom sarkazma:

Uzdam se u se i u svoje kljuse.
Mnogi u klancima noževe bruse.

Indikativno je pjesnikovo retoričko pitanje na početku mu soneta
„Kad u tuzi nisam kliktav“: “Moja mladost, što je to?“, a koje (pitanje)
ne prejudicira doslovan odgovor, navlastito ako je taj odgovor temeljen
na mladenačkom iskustvu Tinove „Svakidašnje jadikovke“ u stihovima mu:
„teško je biti star, a biti mlad!“ Pa još ako se, silom životnih nedaća,
osjećaš nekorisno „beskostno deblo ...“
„Moj dolac“ je drugi ciklus po redu ove zbirke soneta pjesnika Ivana Vidovića,
u kojemu je, kao čvrst, postojan, ali i kao mek i senzibilan, (a što ne znači
i „mlitav“, kako u jednom svom stihu reče) izdanak vrgoračkog kraja,
duboko srastao, prvenstveno svojim rođenjem, sa svim i živim i mrtvim
što ga je žalostilo i radovalo, sapinjalo i oslobađalo u okruženju
Dizdarevića, odnosno Tinove kule, za kojega je vezan čvrstim,
neraskidivim nitima, u prvom redu, kao na svoga vrgoračkog idola,
ali i uzora – posebno kad je riječ o sonetu i njegovoj formi, formi koja
obvezuje pjesnika na red i disciplinu, kako je već i u uvodu rečeno,
s namjerom da se ustraje u perfekciji arhitektonike i osebujnosti
sadržaja. Jer, nije svejedno hoće li se sonetotvorac više baviti
gradnjom soneta ili pak ispunjanjem njegove križaljke.
Također u uvodu ovog ciklusa još recimo da je autor ove zbirke orijentiran
na određene događaje i zbivanja, uglavnom zahvaljujući reminiscencijama mu
na djetinjstvo, na mladost, pa i na kasnije razdoblje života, a koje će
(razdoblje) živjeti i proživljavati, uvijek intenzivnije na fizičkoj udaljenosti,
i to upravo poradi aspekta nostalgije za prostorima rođenja i odrastanja ...
Kao na filmskoj vrpci, jedan za drugim, protječu sadržaji nabijeni
milim uspomenama „Možda zato što volimo bršljane“ ili zato što ćemo se,
napaćeni, ponovno sresti sa „svrhom neba i vatrama sunca“
(u sonetu „Možda zato“); bujaju želje koje pjesnički subjekt, lirski ispovijedno,
upućuje svojoj voljenoj Bojani: „Htio bih ti bez mnogo riječi prići / kad nestane
u kutku naše sreće / daha i sunca ...“ („Otvaranje rijeka“), da bi u sonetu
„Nijeme slike u bolnici“ poručio samome sebi: „Budem li jači od túge düge
i samoće, / opet će vrtovi cvasti i usred hladnoće.“
Istinski je motiviran životom u sonetu „Život vječno diše“, iako ga, u tom
istom životu, prate „Od prvog plača pa nizvodno do ušća / samo strah i
strepnja u sigurnom plovu.“ – ipak će se, ne bojeći se smrti, opredijeliti
za onaj zagrljaj utjehe više! A posebnim optimizmom i vjerom zrače i
njegovi, Ivanovi, soneti koje je posvetio ocu i majci, objavivši ih u ovom
ciklusu. Pa, kad u sonetu pod naslovom „Mom ocu“ kaže: „Ti stvaraš povijest
žuljeva i neba,“ – onda u ocu vidi Bogočovjeka, kojega gotovo poistovjećuje
s Kristom, a kad mu se obraća kao „oraču bez biča i tuđih riječi.“ – onda
svjedoči o očevoj strasnoj vezanosti za zemlju, i opravdanosti njegovih
životnih stavova.
Nadalje, dok će u još jednom sonetu o svom ocu („Moj ćaća“) pjesnik
Ivan Vidović ispričati storiju o motici i o trudima svoga ćaće ali će i za nj
reći da je „ ... zemljina radost / jer krči kamen i sadi cvit.“, dotle će svoju
roditeljicu u sonetu „Majci mojoj“, nakon što će o njoj toliko lijepog izreći,
u distihu uzdići na pijedestal prave svetice: „Smiješiš se: vjera je od
gladi jača! / S tobom mi besmrtna svjetlost korača.“,
Idiomom govora rodnog mu kraja napisat će sonet kakvih je malo u
cjelokupnoj sonetistici u nas na socijalnu temu napisano. Naime,
radi se o sonetu „Stari Petar i stari konj“, a koji (sonet) ovako intoniran
od samog svog početka, pa do izvrsne distišne poente, odzvanja u nama
lirski neposredno i krajnje otužno, iako je u autorovu iskazu o prodanom
konju i o njegovu sirotom vlasniku, ustvari, po najpoznatijem
isposniku sv. Frani iz Assisija, bratu, moguće osluhnuti i ton ironije,
s obzirom na nepravedni i ponižavajući kraj ovih božanskih stvorenja:

S konjon je ora i rosu pija,
od rani zora s konjon je rza;
s konjon je trča, suvi kruv ija,
ciloga vika s konjon se trza.

„Obrazine“ treći je ciklus po redu knjige soneta „Uzlazak“ i sadrži samo
dva soneta: „Slap i svjetlost stijene“ i „Oči i lice jedne žene maskote“
Autor se, vođen, ponajprije, (i u ovom slučaju) činjenicom da oba soneta,
svojim sadržajem, odudaraju od ostalih i da ih je, kao takve, trebalo izdvojiti
u zaseban ciklus. Zatim, ovim je potezom želio i sebe i druge uvjeriti u
nešto što je posve normalno u ljudi njegova timbra, karaktera, etike i
svjetonazora – kad je riječ o ženama maskotama, ili, općenito, o mrskim
obrazinama.
U ovom vraški ubojitom sonetu „Slap i svjetlost stijene“ uočljivo je već
u prvom katrenu kako naš pjesnik u prirodnim mijenama i anamnezama
vidi ono što drugi, obično, obnevidjeli lažnim blještavilom, ne mogu vidjeti ...
Sve što, nadalje, uočava u prirodi – bilo kakav detalj, sliku, pojavu, u odnosu
na izvitoperenost ljudskog lica i lika mu, pjesnik sabire u primjere,
a nama, sistemom retoričkih pitanja, omogućava lakši pristup suštini
spoznaje i odgovora.
Uglavnom, s onu stranu vidljivog, to jest, iza osvijetljenog (mislimo u sonetu
netom spomenutom „Slap i svjetlost stijene“), stvari, bića, pojave više
nisu onakve kakve idealiziramo u predodžbama, temeljenim na kršćanskom
odgoju i vjeri. „Ne vidiš zanosa više“, zdvojno će naš pjesnik, izuzetno
konsterniran zašto je to tako – da bi nastavio – „a ni varku / s toga lica
“kada se strgne ljuska“ ili „kad nestane veza / između slapa i svjetlosti
stijene“; odnosno, iskona!
Ista misao, ali u još drastičnijem svjetlu, dominira i u drugom sonetu ovog
ciklusa: „Oči i lice jedne žene maskote“ je sonet, u kojemu se njegov tvorac,
izazvan, s toliko indignacije obara na unakaženost žene i ženstva joj,
svedenog, u otuđenoj potrošačkoj areni, na oči koje „su pune mulja i trnja“,
ili na lice koje „nosi namazana koza“...
Ali, kako se pjesnik ni u ovom sonetu ne drži točno sheme klasična soneta,
pošto ih piše kao svaku vezanu pjesmu, ne vodeći pri tome računa jesu
li mu katreni i distisi (a koje pretežno i piše) jedinstvena ili različita sadržaja.
Jer, dok su u klasičnom sonetu te dvije cjeline bile dijametralno suprotne,
danas, u postmoderno doba, na tu se podjelu malo tko više obazire.
Prvi dio (katreni) obično su označavali život, radost, ljubav,
a drugi (tercine ili distisi) – tugu, bol, smrt; odnosno: Eros i Thanatos.
Evo i četvrtog ciklusa „Znojni konji“, u kojemu se je, premda različitih
sadržaja, pod istom egidom, našlo četrnaest soneta, a koji povezuju
refleksivni pristup i kontemplaciju u sferama osobnih doživljaja onih
nekih bitnih pojavnosti koje se, istovremeno, opaža i putem
osjetila – osjetilno.
Tako su za ovakvo tretiranje vrlo prikladna dva prva soneta „Pjesnici“,
„jer svrdlaju mrak metaforom svjetla“, i „Uzlazak“, za koji smo već
na početku, spominjući ga kao naslov ove izuzetne knjige Vidovićevih
soneta, rekli da je simbolična značenja:

Ti se uspinješ stepeništem mašte
i vidiš jasno zvijezde što smiješe se
nezlobno. Tisućama drugih tašte
pjene u krvi zriju i krijese se.

„Smrt pjesnika“ naslov je koji su toliki pjesnici diljem svijete rabili,
pjevajući o mrtvim pjesnicima. Međutim, ne plašimo se da ćemo pogriješiti
ako odmah ne utvrdimo kako se ovaj sonet autora Ivana Vidovića može
nositi i s uradcima daleko poznatijih i priznatijih pjesnika, a koji
(mnogi od njih) mogu zahvaliti onim komparativima činjenicom da ih
nije ni u čemu sputavalo sivilo provincije. Naime, malo je pjesnika koji,
pjevajući o mrtvom pjesniku, pjevaju, ustvari, o sebi samima, kao što to,
evo, čini i Vidović: „Umirem: dvoličan ne mogu biti. / Umirem: večer
mi zasjenili psi.“
Ovaj filmski imperativ: “Umri muški, u Vidovićevu slučaju, glasio
bi: “Umri iskren!” Ili pak: “Umri svoj!! Jer mu je sonet „Rasuto perje“
sjajna kantilena, također, jedne smrti – smrti ptice, koja se je, osam
godina nakon prethodnog soneta, našla na dlanu pjesnika Vidovića,
izazvavši u njemu toliko gnjeva da je napisao: „A čujem svud vučje
mljackanje šumno u ljudskome biću“, predbacujući, na taj način,
krivicu na pohlepna i obijesna homo novusa, te, time, ovaj svoj protest
uzdiže do, rekli bismo, samog univerzuma. Opjevavajući konje u
sonetu „Konji“ stihovima: „I vuku konji, uz jade sumorne, / u džepe
tuđe, duboke, humorne.“, pjesnik pero svoje u gorčinu umače, i,
posluživši se rimama suprotna značenja, u znaku oksimorona
(sumorne-humorne), postiže snažni efekt ironije.
Pjesnik Vidović, osim što je vizionar, on je i novator, koji je uvjeren da
će „mirisat u dubini podne“ ako se tablete isklešu iz znoja
(„Tablete iz znoja“) Novator je i u klesanju stihova posvećenima
„ljepoti“ tijela žene u sonetu „Elegija“, sonetu u kojemu ne namiguje
Petrarca, niti ijedan njegov epigon koji su ženu posve drugim i
drugačijim atributima u astralna prostranstva uzdizali. Tako mu
za ovu elegičnu pjesan, u ruhu soneta, ne bismo mogli reći da
odzvanja tugaljivo ili pak bolećivo, jer ju je
skovao na onaj način koji je, još u svoje vrijeme, zagovorao
Arthur Rimbaud: „od pjesnika uvijek tražim nešto novo“;
a to je novo postignuto i u ovim Vidovićevim lirskim desetercima,
s cezurom iza petog sloga, za razliku od epskog deseterca s
cezurom iza četvrtog sloga. Lik žene, čije se meso njiše u
bokovima, dok joj sise pucaju u masnoćama (čitaj: u silikonu!),
ovdje ni traga stihovima: „struk drage žene tkan je / od sna i
modrih izmaglica“; pa uslijed toga:

Trnu se vatre u koracima,
koračaju oči pločnicima,
umiru oči na otocima.

Ostaje blato u potocima.
I rane, rane u protocima.
I rane, rane u potomcima.

Vatra je, pored tolikih simbola, i simbol prisege da će se slijediti
božansko svjetlo, ali, logikom relativnosti, naš će pjesnik u sonetu
„Vatra i rane“ reći: „Sve vatre ne mogu biti kažnjene“, kao što ni
„Sve grane ne mogu biti slomljene“, da bi se, koristeći se nekim
drugim pojavama u prirodi, a, onda, i u životu, ograničila na
neprikosnovenu istinu: „Ali rijeka teče pod nebom svojim /i dobro
je što bira sama svoj put.“. Jer, on ne podilazi nikome, držeći se,
uz Božje, i svojih postulata i vjerovanja.
Međutim, u sonetu „Na kamenom trgu“ pjesnik promišlja
sakupljeni svijet, pokušavajući što dublje zaviriti ispod mu kože,
kako bi otkrio što tko u sebi nosi ili pak što im sve nedostaje,
kako bi uzmogao oslikati žalosnu čovjekovu stvarnost – sada i ovdje.
Tako, pročitavši „Bezveznu pjesmu“, uočavamo apsurd u postavu
nekih stvari, no, posebno među ljudima – pošto „Gubi tko ima srca
u djelima / i sniva bez računa nebom i tlom.“, a „Sretan je tko živi
u fasadama.“
Skroz na istoj crti nîže zabrinuti pjesnik Ivan Vidović svoje stihove i
svoje sonete, bremenite refleksijama i metaforama (o kojima bi se
dala cijela jedna studija napisati, koliko su svježe, originalne,
iznenađujuće!), u čijim prostorima toči gorčinu, lomi srce, buni se,
kori, zdvaja, smije se, ali, ponajviše, gogoljevski – smijehom kroz
suze, a, katkad, i kune – kao u sonetu „Zemlja-svijet“. „Proklet je
onaj tko se srami sebe“.
Pa, pokraj svih nevolja (u sonetu „Na izletu“) koje prate zatečene
izletnike u spilji prepunoj straha, „Pića nigdje za naše krupne oči“,
kaže pjesnik, pa se pita: „A možda je tama ukras za glave, / noge,
srce, što tihu nadu toči?“ Vječne dileme! Nitko ni u što nije suguran.
Jednako se i naša pjesnička legenda Vesna Parun, u jednoj svojoj
ranijoj pjesmi, zapitala: Život je (citiramo po sjećanju) poput grubog
kamena u našoj ruci, / u kome je skriveno, / a možda i nije zrnce zlata?
U sonetu „Prometej“, zadnjemu u ovom ciklusu, pjeva se o stradalniku
koji je, ukravši bogovima vatru i darovavši je ljudima, postao
utjelovljenje hrabrosti, pobune i napretka. Ali, tvorac soneta ne
pjeva odu o njegovu podvigu i žrtvi koju je morao podnijeti za dobro
učinjeno čovječanstvu, nego se ustremljuje na neumjerenost ljudi
koji su se, sada, „gozbili mesinom slasno“, puneći svoje trbuhe do i
preko jednjaka, a zaboravljajući onog koji im je donio vatru, te se,
ograđeni visokim planinama, nizašto ne brinu. Sve propada do
strništa što se žuti. Jer, ljudi su duševno prazni, pa im je, stoga,
razmišlja pjesnik, neophodna „duševna njega“. Razloge za ovakvo
razmišljanje Vidović “vidi” i u našim povijesnim zbivanjima kad su se
događali i dogodili, isto tako, veliki podvizi i žrtve (za goli život
i slobodu!), a koje su (i podvige, i žrtve!) “duševno prazni”,
prepustili vremenu, u kojemu se kotrljaju nizbrdice.
Petim je ciklusom od osam domoljubnih soneta, pod naslovom
„Oj. Krvijo moja“, autor zatvorio ovu izvrsnicu od knjige mu sabranih
soneta, kao što se amenom amenuje jedinstvo
trojstva – Oca, Sina i Duha Svetoga.
Već u prvom katrenu soneta „Pejzaž“ izuzetnom slikovitošću
pjesnik Ivan Vidović, nagnut s beskrajnom ljubavlju nad ljepotu
domaje, Krvije svoje, poistovjećujući je s vlastitom krvlju, crta joj
krajobraz:

Krpe, brazde snijega na zemlji mirnoj
počivaju. Oblake vjetar muze
u zdjele putova. Na grani svirnoj
crvendać. Tišina. Daljine. Suze.

Dakle, na način da se, evo, naprosto moramo prisjetiti i onog
jednog davnašnjeg Matoševa zapisa o hrvatskom pejzažu:
„Zato je hrvatski predio, hrvatski pejzaž, isto tako važan momenat
kao i hrvatski narod i hrvatska prošlost. Hrvatska okolica je najbolja
škola patriotizma.“ A da se dvojica ovih pjesnika prožimaju,
budući da im je ljubav spram domovini iz istih izvora, svjedoči i
činjenica da joj se autor u ovom istom svom sonetu, u njegovu
drugom katrenu, obraća kao voljenoj ženi, koju poistovjećuje
s pejzažem Lijepe Naše, da bi u zadnjoj tercini rekao
zbog čega joj je ovako i ovoliko privržen:

Jer bijelo šikljaš u živcima mojim,
u zjeni buktiš, u ravnici snena
pjevaš, sisama tvojim zvijezde dojim.

U sonetu „Dalmatinke“, već prvim mu stihom „U bokovina nose
meke valove mora“, nagoviješta začuđujuću ljepotu metafora,
kao što su: crvena buna zora, čempresi visina, galop vjetra u kosi,
kamene zornice; trudna i ispečena zemlja, mekoća u zipci tijela,
cvijeće njedara, vječna mladost jedara, nimfe u moru, a vile u kršu ...,
no, ne zaboravimo, usput, pridodati da je i velikan dramske riječi
George Bernard Shaw, za svog posjeta Dalmaciji 1926. godine,
oduševljen svekolikom njenom ljepotom, u svojoj poruci svijetu,
bio obznanio da dođu u masama, u milijunima u Dalmaciju,
jer da je svaki njezin grad spomenik, svaka njezina kuća slika,
a svaka joj djevojka – filmska zvijezda!
O sonetu pak „Naša mati“ trebali bismo što reći – suvislo,
ushitno: Bože, kakvog li još ovog jednog soneta, posvećenog
majkama! Sav je prožet krajnjom senzibilnošću i sugestivnošću.
Skladan je i pitak! A kad mu je ovakav sklad postignut i bez obzira
na nejednak broj slogova u pojedinim stihovima, pisanih idiomom
užeg pjesnikova zavičaja, što bi tek bilo da je postignuta i slogovna
konstanta! „Odeš li i ti“ sonet je zabrinutosti svoga tvorca poradi
nepravde počinjene pravedniku, čovjeku, koji je svjetlosnim svojim
činom zadužio domovinu da bi mu se lako moglo dogoditi
što i Prometeju. Jer, nije htio dopustiti da smo tuđemu svijetu
velike lutke, i da nas samo muči sreća rogata. U sonetu je, rekosmo,
zabrinutosti, ali ta zabrinutost ne znači, istovremeno, i rezignaciju;
naprotiv, pjesnik samo što nije, poput Emil Zole, vrisnuo i svoj "J'accuse!“
Sonet „Evo me!" obiluje istinskom i neposrednom liričnošću.
Naime, u fokusu je soneta čeznutljivi, osjetljivi i suncem djetinjstva
ozareni dječak, koji, poput cvrčka na "zgrijanoj strani", svojim
žarkim pjevom slavi i plavi prostore duše, u kojim prostorima
naziremo zbilju kao ciku i plač djece”, odnosno kao
"kišu i sliku / ptica na njivi neba ... "; ali i snove onkraj one
neka druge i drukčije datosti, zapravo, spoznaje o slabom vrenju
(asocijacija na mošt kao esenciju života), uslijed čega blijedi
žarka boja dana, tako da "Negdašnje svemoći / klize k'o
ledenjaci mrzlim tlima", a čime je izuzetno slikovito poantirana
opravdanost osmišljenijeg i pravednijeg čovjekova življenja
pod zvijezdama.

Rasporedom stihova i njihovom dužinom u sonetu
„Pjesma hrvatskih ratnika“ išlo se načinom postizanja
dinamike, posebno na planu ritma, zbog čega se
postigla svrha zamišljenog – prigodni pjev za krasnoslovljenje.
S rakursa domoljublja promatran, sonet „Hrvatske kosti“,
ne zaostaje, niti prednjači u odnosu na prethodni sonet;
jedan drugome su do uha, pa bismo se zadovoljili ocjenom
kojom smo ocijenili i prethodne stihove. Sonetom s naslovom
„Hrvatskim dragovoljcima“ i sonetom “Zdravica”, posvećenim
izuzetnom privržnošću hrvatskom heroju Anti Gotovini,
njihov se autor dostojno odužio onima koji su, dragovoljno,
krenuli po “zakopanu Slobodu”.
Inače, vraški je teško pisati domoljubnu poeziju, kad su
refleksivnost i emocije vječno u opasnosti od tolikih zamki,
od kojih nam je navesti: retoričnost, faktografiju, stereotipe,
a u koje spadaju i rime tipa: sunca –vrhunca, diše – piše ...
Međutim, na kraju, izuzetno nam drag, nadahnut sonet
„Ja te nosim, Krvijo moja“ ostvaren je iskrenošću, zanosom
i ljubavlju spram domovini i svemu onome što je čini domovinom.
Dakle, da zaključimo: Sonetom „Ja te nosim, Krvijo moja“
zaokružena je ova snažna i impresivna knjiga soneta,
prožetih gorčinom i ljubavlju, knjiga kojoj i sâm naslov
“Uzlazak”, simbolički, ukazuje na put joj ka uzvišju,
na kojemu će svom izvrsnom tvorcu Ivanu Vidoviću,
vjerovati je, osigurati značajno mjesto u recentnoj hrvatskoj
sonetistici.


Roko Dobra

Žirje, studeni 2009.







- 18:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.11.2013.

ČIJE SU RUKE
TOLIKO DAREŽLJIVE
I SUNCA PUNE

- 19:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se