Reče mi Netko, u snu šapnu meni,
bez ustezanja: još život ti teče
k'o nepresušni slap, pače, pripomeni
još posve tiho, i neka ti kleče

misli žestine na ognjištu nade.
Prokletstvo i spas naše je trajanje,
i na tom putu još rosnih imade
jutara za plov, vrata za kajanje.

Kada očistiš puteljke i piste
za uzlet vedri, svrni se ničice
zbog suputnika i ideje čiste.
Čovjek je zloća. A naspram ptičice

uvijek će biti cvrkutalo blijedo.
Jeca li dijete ili brdo sijedo.

"DUBROVNIK", 1./2013.