Ne vidiš više zanos, a ni varku,
kada se strgne s toga lica ljuska.
Pojelo sunce svijetle kreme barku,
iz crna oka istrčava pljuska.

Tako to biva kad nestane veza
između slapa i svjetlosti stijene,
sve dublji je mrak, popis anamneza,
na prašnost dana ne padaju mijene.

Ne rađa jutro i lice se grči,
ježi se plamen, a mog'o bi biti
baklja na čelu da duša ne cvrči.

Prijekorno možda moguće je skriti
maglene noći. Sve ipak je laska.
Smrači se glatka, kad umremo, maska.
SABRANI SONETI