25.04.2010., nedjelja
Tko nas, bre, zavadi?
Dejana Jovića pamtim tamo iz osamdesetih, u vrijeme dok je bio jedna od „udarnih pesnica“ glasila Saveza socijalističke omladine Hrvatske, zvanog Polet. Među glavnim metama bili su mu tekstovi koje smo kao mladi kršćanski intelektualci objavljivali u listu MI.
Svašta je taj Jović komentirao, stajao na stranu onih koji su nas progonili nakon naših hodočašća i susreta s papom Ivanom Pavlom II. u Rimu, kad smo po povratku bili maltretirani od UDBE, kad su nam oduzimali putovnice, pritvarali nas i prekršajno osuđivali jer bi javno pjevali vjerske pjesme, konkretno „Glory, Glory Aleluja“, ili one domoljubne od Vice Vukova: „Tu je tvoja zemlja“ i „Bokeljska noć“.
Uvijek smo se iznova čudili kolika je količina mržnje i kakav je to svjetonazor koji su s majčinim mlijekom usisali Dejan Jović, i ne samo on već toliki drugi njemu slični okupljeni pod partijskim poletovskim skutima, koji su nas iz čista mira osuđivali za naše javno svjedočenje vjere, kako na papiru tako i u životu.
Omiljena im je optužba bila proglašavati nas kleronacionalistima i sva je sreća što je koncem osamdesetih došlo do sloma komunističkog bloka i otvaranja vrata demokraciji i u Hrvatskoj, tko zna što bi inače doživjeli po poletovskoj politici etiketiranja neistomišljenika.
I onda je devedesetih rat odredio i njihove sudbine. Sklonile su u to vrijeme Službe svoje ljude negdje na Zapad, ulagalo se u njihovo daljnje školovanje. I nije prošlo puno vremena, vratili su se s puno žara u Hrvatsku kako bi nastavili tamo gdje su nekad stali, uglavnom na jakim medijskim, savjetničkim i sličnim pozicijama.
No, Dejan Jović, politolog s londonskim doktoratom, koji u službenoj biografiji ne navodi ni godinu rođenja, a bome ne i Hrvatsku, već ističe da je rođen u bivšoj Jugoslaviji, čija su istraživanja usredotočena na stabilnost i raspadanje država, teorije tranzicije i politike u jugoistočnoj Europi, Lijepu Našu uglavnom je zaobilazio. Osim što je u svojim intervjuima i blogovima, od 2000. godine pa do naših dana, osobito na beogradskom B92, plasirao teze kojima je Domovinski rat tretirao kao građanski.
„Taj je rat samo jednim dijelom, vjerojatno manjim bio inspiriran nacionalističkom ili bilo kojom drugom ideologijom. Nacionalizam, bilo u obrambenoj ili ekspanzivnoj formi – kao zaštita našeg naroda ili vraćanje našeg teritorija – bio je uglavnom izgovor onima koji su vodili računa o osobnoj financijskoj i statusnoj koristi... To što su razarani Vukovar i Dubrovnik, a ne Kraljevo i Niš, služilo je i služi kao razlog da službena Hrvatska sebe vidi isključivo kao žrtvu, a svoju ulogu u ratu isključivo kao obrambenu“, istaknuo je Jović u studenome 2008. godine.
U zadnje vrijeme još je Dejan objavio kojakakvih bisera. Tako je početkom siječnja 2009. napisao kako je bolje da Hrvatska ne uđe u Europsku uniju prije Srbije, nego da sve zemlje u regiji postignu približno sličan stupanj pripremljenosti pa ih tek onda zajedno primiti.
Radi još dva razloga pričekao bi Dejan Jović s ulaskom Hrvatske u EU: najprije zbog toga što je uvjeren da će s ulaskom u zemlji ojačati konzervativizam, odnosno nacionalizam, a uz to bi, po njegovom mišljenju, kao i u Poljskoj, i u Hrvatskoj odmah došlo do zaustavljanja važnih reformi.
I još nešto brine Jovića, a to je da će Hrvatska, uđe li prva u Europsku uniju, zahtijevati veća prava i bolji status za Hrvate u Bosni i Hercegovini(!)
Nakon svega navedenoga, samo godinu dana kasnije Dejan Jović se obreo na Pantovčaku, u ulozi glavnoga analitičara novoga predsjednika Ive Josipovića. Prema svemu sudeći, taj je konzultant britanske Ekonomske-obavještajne agencije, kako navodi Nino Đula, glavni urednik Globusa, presudno utjecao na formiranje Josipovićeve politike prema Bosni i Hercegovini te Srbiji, a njegove su ideje ugrađene i u sporni predsjednikov govor u Parlamentu BiH u Sarajevu, gdje je Josipović izrazio „duboko žaljenje što je hrvatska politika devedesetih doprinijela stradanjima ljudi i podjelama u BiH koje nas i danas muče“.
Josipovićev govor naišao je na odobravanje u Engleskoj i SAD-u, koje „peru ruke“ od odgovornosti što je Milošević u krvi „branio“ Jugoslaviju. Ipak, žestoka reakcija hrvatske premijerke Jadranke Kosor i HDZ-a natjerala je Josipovića na povlačenje, što sa žaljenjem konstatiraju i u britanskom dnevniku The Guardian.
S druge strane, srbijanski predsjednik Boris Tadić licemjerno poručuje kako je Srbija pokazala hrabrost da bude prva koja će se ispričati za gnjusne zločine koje su počinile sve strane u jugoslavenskim građanskim ratovima. Time je zaobišao pojam genocida kad govori o srpskoj Deklaraciji o Srebrenici, gdje su poklali 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Sve svodi na građanski rat, pa i onaj koji se vodio u Hrvatskoj. A da ne govorimo da nema nigdje ni riječi o srpskoj odgovornosti za iniciranje sukoba u bivšoj Jugoslaviji.
I tako dolazimo do onog poznatog prekodrinskog pitanja: Tko nas, bre, zavadi? Ako Ivo Josipović u suradnji s Dejanom Jovićem ovako nastavi, onda nam se ne piše dobro, a odgovore bi mogli čitati u nekim novim povijesnim udžbenicima koje bi nam rado uredio Boris Tadić.
Nadam se da smo se mi Hrvati ipak naučili pameti nakon tolikih povijesnih bespuća u kojima smo lutali poput gusaka u magli. Ne ponovila se nikad više.
|
- 23:10 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
