Ivo, Ivo, Ivo... Do jučer se skandiranje ovoga imena povezivalo s dr. Ivom Sanaderom. Tako je bilo do 3. siječnja 2010. kad se nakon naprasnog izlaska iz aktivne politike prošlog ljeta, bivši premijer i predsjednik HDZ-a još brzo poteznije odlučio vratiti u istu.
No, nije mu bilo suđeno. Njegova nasljednica Jadranka Kosor, uz nemalu pomoć starog političkog lisca Vladimira Šeksa, odrezala mu je krila i prizemljila ga brisanjem iz stranke u kojoj je deset godina bio alfa i omega, i s kojom je dva puta pobjeđivao na parlamentarnim izborima.
Sudbina se, uistinu, poigrala sa Sanaderom. Umjesto na Pantovčak, gdje su ga do 1. srpnja 2009. smještali prijatelji ulizice, politički prevrtljivci i ini poklonici njegova lika i djela za vlastite probitke, zahvaljujući njima put bi ga mogao odvesti na sasvim suprotnu stranu, u Remetinec.
Ovakvom raspletu situacije može zahvaliti i svojim pajdašima iz medijskog miljea, raznim Buletima, Pilašima i sličnima kojima je dao i više nego je trebao, a oni ga zauzvrat čerupaju do gole kože. Mislio je da će s njima lakše izaći na kraj i izdržati pritisak javnosti koja i dan danas traži odgovor zašto je otišao iz Banskih dvora na polovici svoga drugoga mandata usred krize. Kako se samo prevario u procjenama likova koji su služili svim sistemima za sva vremena.
I u ovom Sanaderovom slučaju pokazalo se kako nevjerojatno malo treba da netko tko bi gori, svrši doli, ili kako je to lijepo izrazio Toma Kempenski u svome djelu Nasljeduj Krista, kad je napisao: Sic transit gloria mundi, odnosno u prijevodu: Kako brzo prolazi slava svijeta.
I tako, umjesto nesuđenoga, na Pantovčak će se uspeti jedan drugi Ivo. Josipović. Njemu sada kliču: Ivo, Ivo, Ivo... Dalmatinac kao i Sanader, ali potpuno drugačijeg porijekla. Dok Sanader potječe iz tradicionalne, katoličke obitelji, Josipović je potomak ljevičarske, partizanske familije. I ako kome Josipović u politici ima zahvaliti što će naslijediti Mesića, onda je to upravo Sanader koji je odlazeći obezglavio stranku na vlasti iz čijih su redova u utrku za Pantovčak krenula tri kandidata, a onda trećejanuarskim povratkom doveo u nezgodnu poziciju Milana Bandića, jer se istup bivšeg premijera povezivao i s nakanom da HDZ podrži u drugom krugu kao predsjedničkog kandidata zagrebačkog gradonačelnika.
Kad se sve skupa zbroji i oduzme, očito je Josipoviću u prilog išla činjenica što je u kampanji bio gotovo godinu dana, što su mu „vodu držali“ mediji, ankete i druge popratne pojave, ali i što je u usporedbi s Bandićem u drugom krugu dominirao znanjem, elokvencijom i ostalim kvalitetama.
Za razliku od Ive, Milan je unio u sraz puno više strasti, srčanosti i spontanosti, no, nije se baš proslavio dosljednošću, osobito pozivajući se na svoje katoličanstvo, a na sam dan odluke, u nedjelju 10. siječnja stigao je obaviti sve i svašta, od trčanja, kavica s prijateljima i koječega, ali nije imao vremena otići na misu.
Josipović je, pak, nakon pobjede poručivao kako će biti predsjednik svih građana i onih koji nisu glasovali za njega, i da ne želi produbljivati podjele u društvu. A onda je samo dan, dva poslije toga, u jednom dnevnom listu kazao kako u Bleiburg neće ići dokle god se tamo pojavljuju ljudi u crnom(!)
Nije mu, dakle, dugo trebalo da počne dijeliti ljude na one u crnom, i valjda one u crvenom. I ako bi stvar dalje analizirali, onda bi mogli lako zaključiti da nije slučajno na početku drugog kruga predizborne kampanje u Rijeci izjavio kako će se uskoro cijela Hrvatska zacrveniti.
Sukladno tome, očigledno je da i poslije Mesića imamo sličnoga čovjeka na čelu Hrvatske. Istini za volju puno bolje obrazovanog, na izgled finijeg gospodina na Pantovčaku, no čovjeka koji će poput Stipe Mesića ići u Jasenovac ali neće u Bleiburg. Za razliku od njih, to je svojedobno kad je postao hrvatski premijer učinio Ivica Račan, a prije godinu i po dana i sadašnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović.
Bilo bi dobro da Ivo Josipović ubuduće povede malo računa i o naslijeđu svoje dosadašnje stranke, odnosno, da su obadva socijaldemokratska predsjednika bila na mjestu koje je simbol stradanja stotina tisuća Hrvata koji su nevine žrtve komunističkog masakra nakon Drugog svjetskog rata, a ne da olako izjavljuje da neće u Bleiburg dok se tamo pojavljuju ljudi u crnom.
Ili, još bolje, neka kao pravnik krivičar s Pantovčaka potakne konačno hrvatsko pravosuđe da se počne zanimati i za nebrojene zločine ljudi u crvenom koji su sijali smrt i teror na Bleiburgu i Križnom putu. Nijedan dosada, više od šesdeset godina od kada su ratni zločini počinjeni, nije krivično odgovarao.
Ukoliko se u pet godina Josipovićeva predsjedničkog mandata po tom pitanju dogodi ta njegova toliko obznanjivana PravDA, onda bi mu mogli i povjerovati da će biti predsjednik svih hrvatskih građana, i da više neće dijeliti ljude na crne i crvene.
|
