subota, 17.05.2014.

O kolačima




Odmah bih na početku htjela objasniti kako stoje stvari – ja sve znam bolje od drugih! Ili sam tako nekad davno voljela vjerovati.
Na žalost, horoskopskih lav u meni stalno je ovo govorio. I isto tako na žalost, doveo me u nekoliko neugodnih situacija. Nakon dužeg vremena rada na sebi uspjela sam staviti gore navedenu životinju po kontrolu. Barem većinu vremena.

Ali sjećam se dana kada je moj divlji lav neobuzdano trčao i uvjeravao me da mogu sigurno riješiti sve svjetske probleme. Isto tako, bila sam uvjerena da kuham bolje od drugih. Činjenica da sam bila kriva za nekoliko trovanja želuca uopće me nije smetala, niti sam ju tada priznavala kao vjerodostojnu.

Sjećam se, nekako u to vrijeme, tražila sam (buduću) svekrvu recept za prefine kiflice s pekmezom koje je radila. Nakon što mi je dala recept i nakon kratkog pogleda na njega, odmah sam zaključila da s istim nešto ne valja. I naravno da ju nisam pitala je li se slučajno zabunila, pa izostavila neke važne sastojke, bože sačuvaj! Nego sam vrlo samouvjereno recept izmijenila. Jer ja znam bolje. I tako sam u recept ubacila jaje, pa još jedno čisto za svaki slučaj, pa još malo brašna, a onda i deci-dva mlijeka. Umijesila sam tijesto, razvaljala, ispekla, ma divota jedna. Nisam mogla dočekati da probam koju kiflicu, tako su fino mirisale. I super su lijepo izgledale, časna riječ. I sljedećih nekoliko tjedana nosila sam ih sa sobom u torbici, u slučaju da me netko napadne, pa da ih upotrijebim kao hladno oružje. Jer tako su bile tvrde i nejestive. Naravno da ih nikome nisam dala probati. Kao prvo, da ne svjedoče mojem neuspjehu, a kao drugo da si ne izbiju zube. I više ih nikada nisam ni probala raditi, kiflice i ja smo završile za cijeli život.

Sjećam se kad sam koju godinu ranije od zgode s kiflicama, htjela iznenaditi roditelje koji su se vraćali s puta. Odlučila sam napraviti punjene pohane palačinke. I opet, činjenica da do tada palačinke nisam nikada ni radila uopće nije bila važna. Baka me u jednom trenu pitala želim li da mi ih ona napravi, ali glatko sam ju odbila. Baka je otišla, a ja se bacila na posao. 2 sata kasnije i 3 smjese za palačinke bačene u wc, brat me našao uplakanu u kuhinji, s većinom suđa razbacanog i prljavog posvuda po kuhinji (čak je dio završio u kadi, ali to nisam nikome rekla). Napravio je jedino što je znao – nazvao je tadašnju djevojku, a sadašnju suprugu, koja mu je preko telefona govorila kao se radi smjesa, on je to prenosio uplakanoj meni i nekako smo uspjeli. Na kraju sam ipak uspjela iznenaditi roditelje – jeli su zagorene palačinke (roditeljska ljubav je stvarno neograničena), a mama je onda još i oprala sve zdjele, rajngle i tanjure.

Ali ono što mi je posebno ostalo u sjećanju je davni Božić, tako negdje daleke 900 i neke. Bilo je to prije ere interneta, kada smo recepte uzimali iz tiskanih izdanja Lise, Mile, Svijeta ili kako su se već samo zvali svi ti časopisi. U svakom slučaju, taj sam Božić odlučila preuzeti kontrolu nad bakinim kolačima. Mislim stvarno, tko bi želio jesti njezine savršene mađarice, vanili kiflice koje se tope u ustima ili rum kocke u koje je stavljala mrvicu više ruma, jer sam ja tako tražila?!
Zasukala sam rukave, na stol stavila sve časopise s dodatkom „Božićni kolači“ i krenula listati. Na kraju je odabir pao na 15 vrsta kolača. Narednih dana sam kupila sve što mi treba i hrabro se bacila na posao. Već dok sam mutila prvi kolač, broj odabranih kolača se naglo smanjio na 10. Dok je smjesa bila pečena, u drugom krugu eliminacija ostalo ih je samo 5.

Prvi kolač trebali su biti polumjeseci s kremom. Kako je stajalo u receptu, a i na prekrasnoj slici, trebalo je napraviti s vrećicom za smjesu 30tak polumjeseca veličine cca 5 cm. Na jedan komad se stavi krema, a s drugim se poklopi, kao kod išlera, tako da se dobije 15tak kolača. Trebalo mi je odmah biti jasno da nešto ne štima, jer od navedenih 30, meni je ispalo 6. A u pečenju se smjesa skroz razlila i spojila u jednu masu s kojom nisam znala što bih napravila. Pa sam ju bacila u smeće.
Onda sam krenula raditi okruglice od badema. Zvučalo je jednostavno. U receptu je pisalo da u smjesu treba staviti 1-2 kapi bademovog ekstrakta. Naravno da se nisam složila s time, jer naravno, ja znam bolje. I tako sam stavila 20-30 kapi. Da ne duljim, okruglice od badema imale su okus po oho-ljepilu i završile su u smeću, odmah do polumjeseca.
Sad sam već bila ljuta na recepte i glupe časopise i kuharice, ali nisam se dala smesti. I tako sam krenula na treći kolač. Tu sam bila sasvim sigurna u sebe – okruglice od keksa, one koje se ne peku. Kako to svi vole, odlučila sam napraviti duplu smjesu. S osmjehom na licu, krenula sam ih „kuglati“. Nakon 15minuta smjesa se nije vidljivo smanjila. Nakon još 15 minuta izbila mi je prva sijeda vlas. Nešto kasnije oko mi je počelo titrati. Do tada sam uspijevala održavati veličinu kuglica pod kontrolom i sve su bile više-manje jednake. Nakon 40 minuta valjanja prokletih kuglica, počela sam uzimati sve više i više smjese, tako da je zadnja kuglica bila veličine prosječne grude od snijega. Ali bila sam gotova, uspjela sam završiti prvi od početnih petnaest kolača. Bila sam sretna, kuharica u meni je pljeskala i skakala od sreće.

Sljedeći kolač – okruglice od kave, ispao je kao nedefinirana crna masa u obliku svega samo ne kuglica. Glupa smjesa se stalno topila na dlanovima, tako da nisam nikako mogla dobiti neki pravilan oblik. Na kraju sam uzela žlicu i s prstom gurala smjesu u papirnate košarice. Za divno čudno, bio je ukusan, tako da se i pojeo, ali ni taj kolač više nikada u životu nisam radila. Petog kolače se ni ne sjećam. Ne znam je li i taj završio u smeću ili sam jednostavno odustala od njega.
Sljedećih nekoliko godina sam opet prepustila baki pečenje kolače. Kao, ona to voli, pa tko sam ja da ju lišim takvog užitka. A zapravo sam čekala da zaboravim na ovaj fijasko i da me čarolija Božića ponovno uhvati.

S godinama se moja stručnost u kuhinji popravila i znanje (zajedno s bokovima) proširilo. Sada na moju sreću, ali i sreću obitelji i prijatelja, s velikim užitkom kuham, pečem i mijesim. A i neizmjerno sam zahvalna razvoju tehnologije i googlu na kojem mogu pronaći nešto novo i drugačije. S time da uvijek pažljivo pročitam komentare ispod recepata.
Stari, pripitomljeni lav naučio je par trikova.

- 08:47 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 06.05.2014.

Moj tata

Moj tata je preminuo 11. 6. 2013. od, kako je pisalo na osmrtnici, „duge i teške bolesti“. U ovom slučaju „duga i teška bolest“ zove se Alzheimer.

Sjećam se kad nam je mama rekla dijagnozu. Nisam ništa mislila o tome, nisam znala. Kada je to bilo? Prije 10 – 12 godina? Nekako mi je, tada, to bilo i smiješno. Znala sam o bolesti više - manje samo iz viceva o Nijemcu Alzheimeru koji dolazi u posjet ili iz američkih filmova u kojem su stari ljudi pričali neugodne priče iz prošlosti krivim ljudima, brkali imena i davali svaki dan unucima poklone za rođendan. Pa koliko onda može biti strašna ta smiješna bolest?! O, kako samo strašna može biti!

Strašno je što dođe polako, kao lopov koji se prišulja i krade malo po malo, tako da se u početku ni ne primijeti koliko toga nedostaje. A onda, kao i svaki lopov, postane pohlepna i uzima sve više i više. I što više uzima to joj se više sviđa. Kada bi barem samo uzimala novce i zlatninu sakrivenu u čarapi! Ali ona uzima tuđa sjećanja, tuđe osjećaje, tuđe duše. Bolest kao iz desetog kruga pakla.

Kad sam bila djevojčica, tamo negdje 5. razred, tata me učio raditi stoj na rukama. Trebalo nam je jako dugo, ali sjećam se njegove sreće kad sam dobila 5 iz tjelesnog i njegovog šašavog pobjedničkog plesa. Koju godinu kasnije, kad sam dobila glupavu medalju sa skijanja, ples je opet pao. Sjećam se njegovog pjevanja starogradskih popevki, njegovog smijeha, cigarete u ruci kad je s dečkima kartao belu. Sjećam se kad me za 20. rođendan odveo na ručak u restoran, sjećam se svih ljetovanja, zimovanja, svih zavidnih pogleda mojih prijateljica što imam takvog tatu, sjećam se kada me vodio do oltara. I sjećam se kad me prvi puta pitao tko sam ja. Takva je to bolest. I nije nimalo smiješna.

To je bolest koja od velikodušnog čovjeka napravi sebičnjaka, koja od ljubavi napravi mržnju. Moj me tata nije nikada udario, ali Alzheimer ga je natjerao da krene na svoju 6godišnju unuku, koju bi u nekom drugom životu volio najviše na svijetu, sa stisnutom šakom zato jer se igrala s njegovim kartama. To je bolest koja od supruga koji je svoju ženu zvao Šarkica, Black Mery ili Mačka, napravi da ju krene daviti jer mu je uzela kvačice. To je bolest koja od snažnog muškarca napravi sjenu od čovjeka, koja od profesora napravi neukog, koja krade velike, tople i nježne riječi i mijenja ih za psovke i vrijeđanja. Bolest koja razgovore s prijateljima, viceve i pjesme mijenja za nerazgovjetne rečenice i nepovezane riječi. Bolest koja traži od obitelji da nemoćno gleda promjenu karaktera, krađu osobnosti, nestanak duše. Nema lijeka, nema promjene prehrane, nema nade.

Moj tata je nas – mamu, brata i mene, a kasnije i unuke, neizmjerno volio, ali nekako smo nestali iz njegovog života. I znam da nikada ne bi pristao na to, znam da bi radije odabrao najgore muke nego da izgubi nas. Alzheimer nas je gasio iz njegovog sjećanja jednog po jednog, kao svijeće na torti. I kako smo mi nestajali iz njegovog sjećanja, tako je i on nestajao pred našim očima. Malo po malo, sve dok nije ostalo samo prazno tijelo, samo školjka bez bisera.

Moj tata je preminuo 11. 6. 2013. Njegova duša je preminula nekoliko godina prije toga.



- 10:15 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2014 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Veljača 2014 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se