petak, 21.02.2014.
Vježbanje s Renatom Sopek
Dakle, ja danas hrabro krenula vježbati s mojim novim dvd-om Renate Sopek. Onim s kojim se dobije i guma, ne. Obukla sam si svoje hlače za vježbanje i nabacila osmjeh. Onakav kakav se već može nabaciti kada se digneš ujutro s ciljem da ideš vježbati. Što znači da ako niste ludi za vježbanjem, osmijeh baš i nije nešto.
No, da ne skrenem s teme, krenem ja tako vježbati i to planski. Dakle, prvo 25 minuta aerobika, pa 20tak minuta oblikovanja s gumom (noge i ruke) i 10 minuta rastezanja. Dan ranije sam pogledala dvd i zaključila da je to sve skupa pice of cake. Pogotovo za staru vježbačicu kakva sam ja, ne.
I krene Renata i ja za njom. Hrabro i ne tako našminkano i usklađeno kao ona. Samo da napomenem da ovaj prvi dio aerobika nisu vježbe na podu ili tako nešto, nego aerobne vježbe uz koreografiju koju vodi frajer s još pet osoba iza sebe, od koji je jedna i teta Renata. I pratim ja nju tako, prvih 3 minute čišt' ok. Onda sam se pogubila, pa počela cupkati na mjestu, pa počela hvatati koreografiju, pa sam se zaletila u pilates loptu, ali su me, fala Bogu zaustavila vrata od balkona, pa sam povukla onoj vrag za preskakanje (vijača?) koju je Mala ostavila dan ranije na podu, pa sam se opet osovila na noge, sad već crvena u licu i soptajući i psujući i Renatu i vježbanje i aerobik i prokletu svjetsku farmaciju, medicinu i znanost općenito koja nije još uvijek izmislila čarobnu j***nu tabletu od koje ću smršaviti odmah. No, i dalje ja hrabro cupkam po stanu i mislim si da je stan sigurno dobro izoliran i da trudna susjeda ispod mene sigurno ne čuje udarce, padove i ostale čudne zvukove koje ispuštam, a podsjećaju na čajnik prije nego što voda zakipi.
I dođem tako do drugog dijela aerobnog treninga gdje nasmiješeni voditelj kaže "a sad ćemo ova dva djela spojiti zajedno. Sjećate se prvog djela, je l' tako?" Da, naravno da se sjećam prvog djela, budalo jedna! Pala sam preko lopte za pilates, skoro izletjela na balkon i za dlaku razbila televizor prokletom vijačom! Samo ne znam hoću li uspjeti sve to ponoviti i još spojiti s drugim djelom, kojeg nisam ni dobro vidjela od znoja koji mi se cijedio u oči.
U tom trenu dolazi Mala i zahvaljujem dragom Bogu da se probudila ranije nego što sam mislila. Ali, ako ste pomislile da sam prestala vježbati, nisam. Pa kakva bih ja to majka bila i primjer djetetu da sam odustala. Ali sam zato i dalje cupkala na mjestu preko svih onih, za život opasnih dijelova, i ispitivala dijete kako je spavalo i što je sanjala. Gle, tko zna, zna.
I u totalnoj agoniji, majice slijepljene na leđa od znoja dođem ja do kraja prvog djela vježbanja i odlučno odaberem sljedeće vježbe - oblikovanje nogu i ruka. S gumom. I još k tome rozom. Odmah sam trebala prekinuti, jer mi nikako nije pasala uz moju šarenu majicu i crveno lice. Ili obrnuto, nije bilo razlike.
Ali odgoj moga djeteta je u pitanju! Ne mogu sad odustati! I dok se Mala udobno smjestila na kauč kako bi mogla što bolje vidjeti svoju majku u vrlo neugodnoj situaciji, Sopekica počinje s vježbanjem.
A tada je krenulo... Ako sam mislila da je onaj aerobni dio bio agonija, prevarila sam se. Red vježbi je sljedeći: 8 puta sporo, 8 puta brzo i onda 4 puta po 3 titranja. A kako da izvedem 8 puta brzo kad su mi mišići na sporom djelu već počeli titrati?! I je l' se to računa kao titranje, pa ne moram više vježbati? A da mi ne bi bilo prelako, mala vještica iza mene mi stalno dobacuje komentare tipa "pa meni to ne izgleda teško", "a zašto zvučiš kao da dižeš neki jako teški teret?", "a zašto više ne namotaš gumu, vidiš kako je ona ima jako nategnutu?"
Zvučim kao da dižem teški teret jer mi je teško, balavice jedna, a gumu ne mogu više nategnuti jer mi je i tak i tak preteško, mislim si ja! I uz put proklinjem i sebe i rozu gumu, a najviše od svega onu kozu koja me gleda s tv-a uredno našminkana u Nike trikojiću, bez kapi znoja!
No, ja i dalje psujem u sebi, totalno onemoćala, titraju mi mišići za koje i ne znam da ih imam, trese mi se i što treba i što ne treba i razmišljam dokle bi letjela prokleta roza guma ako ju nategnem preko balkona.
Vodu ne mogu ni popiti, jer ne mogu otvoriti čep, a kamoli dignutu punu flašu vode i prinijeti ustima. U jednom trenu sam razmišljala da s nosom prevrnem flašu i legnem ispod nje, pa neka mi iscuri u usta. A ostalo što će se proliti po podu može pas polizati. Sigurno će biti žedan, kad tad.
I već kad sam bila sigurna da me od sigurne smrti dijeli samo dobra volja, završilo je vježbanje. I još samo relaksacija. O kojoj neću pričati. Zato što je se ne sjećam. Ali se zato sjećam crvenih, žutih i zelenih točkica pred očima...
Sad se idem dovući do kade i istuširati se. Ustvari, kad malo bolje razmislim, mislim da ću se istuširati u bideu, on je niži od kade. Pa što onda ako sve smočim, baš sam danas mislila oprati pod u kupaoni.
I da, ovo sam pisala s nosom. To je jedini dio moga tijela koji ne titra, ne treperi i ne boli.
- 15:25 -
srijeda, 19.02.2014.
O svekrvi i zecu
zima, 2013
Samo da se zna, upisala sam tečaj kreativnog pisanja. Kao, nisam dovoljno kreativna. Ili moj lavovski ego traži potvrdu crno na bijelo da je moja kreativnost pojam svih kreativnost. Ali prije nego što zaparam nosom nebo, moram napraviti domaću zadaću. Da, da, dobro ste pročitali - domaću zadaću. O, ni manje ni više, nego o svekrvi.
E, sad... kako je moja svekrva bivša i pokojna, realno mogu napisati što god hoću. Ne može mi proturječit. Ali, bez obzira i na tu (njezinu) prepreku, vjerujem da bi se složila sa mnom da sam ja super. A i ona je meni bila super. Stvarno. Strah od proganjanja iz groba, duha koji mi hoda po kući i opsjeda stvarno nema veze s time. Stvarno. Bila je dobra žena i čist smo se dobro slagale. Od prvog dana. Koji baš i nije prošao najbolje.
Bilo je to godine 900 i neke kad su našu Hrvatsku stigle nesreće, kako lijepo pjesma kaže. Ili kako bi moj pokojni dida znao reć' "za vrijeme bivše Jugoslavije". No, u svakom slučaju, ja gradska cura, mlada ko rosa i zaljubljena preko ušiju krenula sam s odabranikom moga srca upoznati njegove roditelje. Za one koje ne znaju, najbolji dečko na svijetu i ja smo se upoznali u Opatiji na faksu. I tako smo krenuli na put – prema Bjelovaru. I već nakon 8 sati putovanja (ne, nije bilo zastoja i da, baš nam je bilo super tako dugo se voziti) u putničkom vlaku do Zagreba koji je neodoljivo podsjećao na onaj iz „Vlaka u snijegu“ i još 2 sata do Bjelovara, stigli smo sretno na cilj.
Bila sam premlada i preglupa da bih bila nervozna, a kasnije sam saznala da su i moji, za koju godinu svekar i svekrva, bili isto tako nervozni. Ipak sam ja bila cura iz Zagreba, ne. I tako sam ja došla na vrata, mlada, lijepa i mršava s osmjehom koji obara s nogu odmah na prvu, ugledala roditelje moga super dečka pružila im ruku i rekla…. „Dobro došli“!
Oni, jadni i zbunjeni nisu ništa rekli, valjda su pomislili da sam sporoshvačajuća. Ali zato je ostatak dana prošao vrlo zanimljivo – na svaku riječ koja je bila izgovorena, a da nije bila čisto književna, moja buduća svekrva me pitala „znaš li što je to?“. Npr. – „Ivana, dodaj mi šeflju. Znaš li što je to?“ ili „Idem po džezvu za kavu. Ivana, je l' znaš što je to?“.
No, dobro. Prvi susret možda i nije prošao najbolje, ali je zato drugi bio veličanstven i popravio je sve moje nedostatke. O trećem se pak, i dan-danas priča u uskom krugu ljudi koji su prisustvovali tome.
Dakle, na proljeće te iste 900 i neke ponovno smo išli u posjet roditeljima zasigurno-mog-budećeg-najboljeg-muža-na-svijetu. I sve je išlo super dok moja buduća svekrva nije došla u našu sobu i rekla „Pobjegli su nam zečevi, ulovili smo ih sve, osim jednog. Ajde, dođite mi pomoći uloviti ga“. Trebala sam odmah znati da je mali prokleti gad otporan i da zna sve prljave igre, da je to zečji William Wallace i da će skupo prodati svoju kožu. Ali i dalje naivna i vrlo glupa, odskakutala sam iz sobe poput mlade srne u vučje jazbinu.
Izašli smo tako van i opkolili zeca koji je zauzeo taktičku poziciju u grmu nasred dvorišta iz kojeg je imao dobar pogled na sve nas. Danas, kad vraćam film u nazad i prisjećam se svega s naježenim dlakama na leđima, shvaćam da sam trebala znati….
Da ne duljim, dakle opkolili smo zeca i nakon par dugih sekundi čekanja, za kojih je zec odabirao najslabiju točku našeg kruga, skočio je u punoj brzini i spuštenih ušiju (radi bolje aerodinamike, naravno) ravno pred mene. Kunem se, imao je pola lica ofarbano u plavo, škotsku suknjicu i ubilački pogled u smeđim očima. Ja sam napravila jedino ono što sam mogla i znala – s rukama visoko podignutim iznad glave otrčala sam u kuću, pri tome vičući i gurajuću sve pred sobom – i najdražeg dečka na svijetu i buduću svekrvu sa zbunjenim pogledom u očima i svekra koji je završio spljošten na zidu garaže. Sam si je kriv, nije se na vrijeme maknuo.
Otrčala sam u kuću i zatvorila se u sobu (istina, zaključala sam vrata, ali me sram priznati). U tom trenutku jedino o čemu sam razmišljala je bilo kako spasiti živu glavu od pomahnitalog zeca. Strategija smišljanja osvete došla je malo kasnije, ali polako se počeo rađati plan kako ću osvetiti smrt dečka i njegovih roditelja koje je bijeli zec zasigurno pojeo i/ili odvukao na stablo pa spremio za zimnicu. Moj ubilačko dobar plan je prekinulo kucanje na vratima i smireni glas buduće mi svekrve koja je vrlo polako, blago i smireno, dok je već sasvim sigurna bila u to da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu, rekla „Ali Ivana, zečevi su vrlo plahe životinje, ne moraš ih se bojati. Neće ti ništa“.
Trebalo mi je jedno 10 minuta da izađem iz sobe, što od straha da ipak ne zna o čemu priča, što od srama. Malo su me čudno gledali, ali su svi konačno došli do zaključka da sam ja ipak cura iz Zagreba i da sirota ništa ne znam o kućnim, dvorišnim i divljim životinjama. Nakon toga trebalo je proći jako dugo vremena i pitanja koja su završavala s „znaš li što je to?“ dok ju nisam uvjerila da ipak znam neke stvari. Ali samo neke. Nikad mi do kraja nije povjerovala da se ne bojim malih, bijelih i mekanih životinja.
Ipak, provele smo dugi niz godina u zajedničkom poštovanju i ljubavi. Što za njezinog ne tako divnog sina i sad najdražeg bivšeg muža i ne mogu reći. Ali to je druga priča. O kojom ću nekom drugom prilikom. Ali ovu priču neću završiti sa spominjanjem najboljeg bivšeg supruga, već sa sjetom na najbolju svekrvu. Makar ona bila bivša i pokojna, znam da se i ona mene sjeća kao najbolje snahe. Istina, ne može reći suprotno, ali i da može sigurno ne bi. Bez obzira na zeca.
- 16:00 -
subota, 15.02.2014.
Susret
siječanj, 2014.
Dakle, dan nije ni počeo, a ja sjedim na poslu s desetak upitnika iznad glave. Što je moglo izazvati ovolike upitnike u rano jutro, pitate se? Pa susret s muškarcem, naravno!
Samo što sam izašla iz Konzuma i krenula Ilicom prema poslu noseći vrećicu salate (jer pazim kaj jedem) i 10 dkg sira (jer ipak ne mogu toliko paziti kaj jedem), kad vidim kako prema meni ide naočiti muškarac na biciklu. Nisam se ni snašla, kad se isti zaustavio ispred mene.
Visok, vitak, obučen u crno, na crnome biciklu, svjetlo smeđe kose i uredno ošišane brade. Onak, kao Brad Pitt. Ili kako bi rekla draga prijateljica H., vidi se na njemu da može dignuti vreću cementa od 50 kila. I veli on meni: „Oprosti, vidio sam izdaleka kako mi prilaziš. Ima nešto u tvom hodu, neke gracioznosti, neke privlačnosti. Možda je bezobrazno od mene da te ovako zaustavljam, ne znam ništa o tebi, kao ni ti o meni, ali je l' bi otišla sa mnom na kavu?“
Da, da... to je sve rekao u mojoj glavi. Pa ako ste se zagrcnuli od nevjerice, ispričavam se. Ustvari je moj gospon Pitt rekao „oprosti, imaš kunu-dvije?“. U limbu koji me napao istog trena, jer onaj gornji opis je točan i čovjek bi mogao raditi kao foto model, ako već ne kao maneken donjeg veša, a i zbog ipak ranih jutarnjih sati, stala sam na mjestu, a ruka je krenula prema torbi. I naravno da je moj nevjerojatni mozak odmah napravio dva-tri alternativna rješenja. „Treba mi da sestri, koja ima strašni napad migrene kupim neofen forte“ ili „Upravo sam izvukao prestrašenog psića iz rupe u kojoj je zapeo. Želim mu kupiti nešto da pojede, da se smiri, a sve novce sam potrošio na veterinara.“ ili „Pronašao sam lijek protiv raka/ alzheimera/multiple skleroze/ebole/ptičje-svinjske-kravlje gripe. Jurim javiti Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, ali sam zaboravio novce za telefonski poziv“.
Sva tri sasvim logična odgovora završavala su s „Naravno da sam ti zahvalan na pomoći. Odužit ću ti se sutra kad ću te odvesti na kavu. U Pariz. Jer ja sam ustvari jedini nasljednik carstva XY i neizmjerno sam bogat, ali me novci nisu iskvarili, a moja vječan potraga za pravom ljubavi je upravo završila.“
Ipak, odgovor na moje pitanje "za što vam trebaju novci?", nije bio ni približno sličan gore navedenim, sasvim legitimnim i mogućim rješenjima. Glasio je „Moram si kupiti novu gumu za bicikl“. I, kao i uvijek kad nemam ništa pametno za reć, tako sam i ovaj put rekla „Aha“ i dala mu 3 kune. Isti se vrlo ljubazno zahvalio, nadodao da bi mu trebale i nove cipele, ali kako sam već spremila novčanik, nije inzistirao. Pozdravio me i odvezao se u suton. Ili zoru. Ili već gdje god ide Ilica prema Trgu.
Ja sam nastavila put do posla pitajući se koji vrag se upravo dogodio. I je li se to uopće dogodilo?! Ali, kako je malo vjerojatno da bih ovako nešto mogla izmisliti, izgleda da se ipak dogodilo.
Ono kaj mene zanima je zašto, o zašto privlačim ovakve ljude/događaje/situacije? O veliki Svemiru, Bože na nebesima, Alahu, Jahve, Posejdonu u dubokome moru dajte mi pošaljite nešto iz moje mašte, jer ovo više nema smisla! Tražim li puno?! Ha?!
P.S. Dragi Posejdonu, molim te da se ne obazireš na ovaj moj zaziv. Moja mašta i tvoje duboko more nisu najbolja kombinacija. Dakle, želim more i ljetovanje, molim lijepo, bez divovskih hobotnica, ljudožderskih delfina i dvoglavih i gladnih morskih pasa. Unaprijed hvala.
- 11:16 -
srijeda, 12.02.2014.
Žena koja se popela na MtEverest
2. 11. 2013.
Sve je počelo na dan Svih Svetih. Količina mrtvih očito utječe na racionalno razmišljanje.
Moja šira obitelj i ja smo uredno palili svjećice kod raznih nam dragih pokojnika, kad je Brat u jednom trenu rekao „Mogli bi se sutra popeti na Okić“. Naravno da je nastavio dalje pričati, a ja sam jedino čula „Okić“. Dalje me zela Zagorka, vitez Sokol, Dorja i Ivan Okićki i neizostavni Tomo Crni Loborski. Kako je sad tok mojih misli išao, ne sjećam se točno, ali na kraju je ispalo da „DA“ nisam rekla Tomi Crnome koji me zel bestijalno u mojoj mašti, već Bratu i izletu.
Drugi dan sam se čak i veselila tome izletu, naivno sam otrčala u dućan (nemojmo se zavaravati, otišla sam autom. Ipak je veliki brijeg do mog dućana), kupila sve za sendviče i ruksak napunila nevjerojatnom količinom vode. Uostalom, sjećala sam se kako mi je bilo lijepo i lako uspeti se na Okić zadnji put kad sam bila, sa S. i tadašnjim super dečkom, a sadašnjim najboljim bivšim mužem na svijetu. Činjenica da sam tada bila 20 godina mlađa, a isto toliko kila lakša, na žalost nije se osvijestila na vrijeme.
I tako, krenemo mi. Sretni i veseli, Brat, nećaci, Mala, Pas i ja, vozimo se, a Brat nam priča kako imaju tri puta do vrha – lagani (citiram: 15minutna lagana šetnjica do vrha), malo zahtjevniji uspon i jako teški. Naravno, izbor je pao na prvi put. Činjenica da idem s njim, a kod njega ništa nije isto kao kod drugih i to što je spominjao riječi kao „penjanje, uspon, piramida“ nisu mi ništa značile i u mojoj zaluđenosti sa Zagorkom ništa od toga nije došlo do red alert zone.
I tako smo stigli... Malo sam se zabrinula kad sam izašla iz auta, ali i dalje me držalo onih „15 minuta lagane šetnje“. Bože, jesam li stvarno tako naivna?!
Nakon 30 minuta uzbrdice, a pod uzbrdicom mislim uspon pod 85°, nakon borbe za zrak, nakon sjećanja na sve lijepo u mom životu za što se vrijedi boriti i ostati na životu, pitam ja Brata jel to ta lijepa i lagana šetnjica koju je spominjao. A veli on, okom ne trepnuvši, kao to se podrazumijeva i bilo je tako očito da je to i samo to istina – „pa, ne, nismo još ni došli do toga. Ovo je uspon do te staze“.
Oko mi je počelo titrati, Bruce Lee se počeo buditi u meni, snaga zmaja je ušla u moje ruke, vidjela sam kako ga primam za noge, okrećem u zraku, pa puštam, vidjela sam se kako ga davim, kako skačem po njemu, u tom trenu sam izmislila barem 5 bolnih načina na koja mogu upotrijebiti štapove za nordijsko hodanje. A jedino što je izašlo iz mene je bio bijedan „aha“.
Što sam se više penjala, to je prokleto brdo više raslo. Nisam vidjela ništa oko sebe, ljepota jeseni nije me očarala, sretnu djecu nisam doživjela, a planinski ovčar Kiki koja se ponašala neprimjereno svojoj izvornoj vrsti me živcirala. Zvonilo mi je u ušima (kasnije se ispostavilo da je to ipak bio mobitel), škripalo u plućima i lupalo u prsima. „50 nijansi crveno – 50 načina na koja možete ubiti brata“ je prva knjiga koju ću napisati. Misli o Tomi Crnome zamijenila je misao o boci za kisik.
Brat je stalno spominjao da imamo još 15 minuta do vrha, ali tad sam shvatila da vrijeme je relativan pojam. Njegovih 15 minuta sreće bilo je 1,5 sat agonije za mene. „Lagani uspon“ s početka priče nije se nikada pojavio.
Na kraju smo došli do vrha. JA sam se popela na ogromnu planinu, najvišu u mojoj glavi, neosvojivi MtEverest!
Navodno je pogled prekrasan, ali nije mi bilo jasno što je lijepo u crvenim i zelenim krugovima koji lete oko nas. Nakon par minuta krugovi su odletjeli, srce se smirilo, mozak je prestao razmišljati o novim metodama mučenja za najbliži rod, Tomo Crni je nekako opet isplivao na površinu, počela sam citirati Zagorku. Čak sam uspjela vidjeti kako Mala koluta očima na moje zanosno pričanje o Zagorkinim „Plamenim inkvizitorima“. Svijet je ponovno bio divan.
Ubrzo smo se počeli spuštati, i iako mnogi govore da je spuštanje teže od penjanja, mogu vam reći da lažu. Uživala sam u svakom koraku koji je išao nizbrdo, udisala sam svježi zrak, gledala jesen oko sebe, pjevušila Kekecovo „dobra volja je najbolja....“.
Dok smo došli do auta, shvatila sam da je ovaj brijegić baš bio fora i da se veselim kad ćemo opet ići negdje. Ovo zadnje sam prepisala nedostatku kisika u mozak - posljedice se ipak osjete.
No, u svakom slučaju, bila sam ponosna na sebe i shvatila sam da me infarkt ipak neće strefiti i da mi srce dobro radi, ali ako se uskoro opet odlučim za ovakvu ludost, prvo ću dobro, dobro, jako dobro, pročitati prvi dio ovog teksta.
- 16:39 -
Slučajnost
17.1.2013
Evo i ja se javljam u ovim zametenim, snježnim i neljudskim uvjetima. U (prošli) ponedjeljak mi je bilo vrlo zanimljivo doći doma, ali vjerujem da je svima bilo tako. A ono kaj je najsmiješnije, trebalo mi je 2 sata do Svetica i samo pola sata do doma. A onda ja živim na Bogu iza nogu! No, dobro.
Nisam htjela pisati o metru snijega, ljudima koji su nervozni, tramvajima koji se raspadaju i Bandiću koji daje glupe izjave. Htjela sam pisati o slučajnosti.
Dakle, nakon što sam došla na Trg, nakon 20tak minuta čekanja tramvaja, odlučila sam se za drugu taktiku, glupu i naivnu – otići na taksi stajalište u Bakačevu. Krenuh tako, misleći kako će taksi čekati samo mene, kad me zaustavila jedna žena i pitala gdje je taksi stajalište. I tako je započelo jedno neobično putovanje do Svetica.
Žena, obučena sva u bijelo, duge plave kose, kojoj nisam saznala ime u tih dva sata našeg druženja, počela je pričati, a kako smo išle istim putem, nisam imala ništa protiv malo smalltalk –a. I krenula je priča.
Žena je iz Dubrovnika, u Zagreb je došla radi liječenja, ima rak dojke i na Rebro ide na zračenje. Pokopala je prije par godina roditelje, a prije tri godine joj je umro muž od leukemije. Ali, kaže ona dobro je, što se može, mora se dalje. Nije mi nepoznata tema, pa mi nije bilo teško razgovarati s njom. Ali, kako je i sama rekla, stvarno je dobro. Ne samo da izgleda dobro, već tako i razgovara. Razmijenile smo par rečenica tipa – sve kreće iz glave i ne smije se prepustiti crnim mislima, kad je Žena počela sasvim drugu priču...
Rekla je da je smještena u stanu u Maksimirskoj, koji joj je dala sestrična na raspolaganje, ali je trenutno u Sloboštini, Sopotu ili već nekom kvartu na „s“, a preko Save. Neka prijateljica, daljnja rođakinja ili tako netko ju je zamolio za pomoć oko 80-godišnje starice koja je pala i slomila kuk. Bolnica ju neće, a ni ona bolnicu, pa je doma. Pa se netko sjetio Žene da ju pita je l' bi se mogla brinuti o baki. Veli ona, a šta sam drugo mogla, brinula sam se o roditeljima i mužu, pelene mi nisu strane. Za Boga miloga, zar ta žena nema pametnijeg posla, već se brinuti o starici koja je slomila kuk?! Nisam mogla vjerovati što mi priča i već sam ju htjela pitati kakva je to osoba koja ju je uopće imala hrabrosti ili drskosti pitati tako nešto, dok se ona sam bori sa svojom bolešću!
Ali Žena je nastavila mirno i smireno, sa smiješkom na licu svoju priču. Baka ima sina, ne znam koliko mu je godina, ali nije ni važno. Važno je da su se ona i sin zaljubili. To kako je ona pričala o njemu, bilo je divno za gledati. Na sam spomen njegove malenkosti, zacrvenila bi se i počela smijati, baš kao zaljubljena djevojčica. Rekla je da je nakon smrti muža prekrižila tu stranu svog života, ali da se ponovno zaljubila i da uživa u svakom trenu kojeg provode zajedno. I nije joj bilo teško ići iz kvarta na "s" preko Save 4 sata do Rebra, jer joj on daje snagu. I ići će poslije natrag u taj stan, a ne u stan u Maksimirskoj ulici, jer će je on tamo čekati. „A sve je vrijedno njegovog zagrljaja“... rekla je i ponovno se zacrvenila...
Bilo ju je divno gledati, njen sjaj u očima, sreću na licu i mir u duši, a ono crnilo koje ju je dovelo do Zagreba, do liječenja i do Njega, kao da se topilo pred mojim očima.
Rastale smo se kod Svetica, ona je otišla svojim putem, ja svojim. Ali, nekako nisam mogla prestati razmišljati o njoj... Koliko je samo nevjerojatnosti i ljepote bilo u ta dva sata, dok je snijeg padao i dok su ljudi psovali, auti trubili i tramvaji stajali.
I sad mene zanima, čija je ovo slučajnost bila? Moja - da mi pokaže da nakon ružnog dolazi lijepo i da se ne treba zatvarati za ništa u životu? Da postoje lijepe priče i sretni završeci? Ili njena - zbog straha nikome nije rekla o njemu; boji se da ju prijateljice neće razumjeti, a muževa obitelj osuditi. Je li ju potreba da nekome kaže što joj se dogodilo tako daleko od doma, dovela do mene? Jesam li ja bila njena slučajnost - potpuno nepoznata osoba kojoj je mogla sve ispričati?
Ili upravo zbog toga što sam ja trebala čuti, a ona reći smo se našle na putu prema taksi stajalištu?
Uostalom, nije ni važno. Važno je da je jedna lijepa priča izgovorena i zabilježena i da se jedna divna slučajnost dogodila...
- 16:36 -
utorak, 11.02.2014.
Po jutru se dan poznaje
svibanj, 2013.
U gužvi sam totalnoj, ali izdvojit ću par minuta za vas da vam kažem što mi se jučer dogodilo.
Dakle, kao i uvijek, uključila sam si na večer alarm na mobitelu na 6:05 sati. Ovih 5 min je čisto radi toga da imam osjećaj da se budim poslije 6. Kao, to mi je super, jer je 6 fakat rano. A ja se ne budim u 6, nego poslije.
No, kako god bilo, upalim ja budilicu i odem spavati. Sam da kažem da sam imala napad ludila i da sam išla (za mene) kasno spavati, oko 11:30.
I spavam ja, tako, snom pravednika, kad mi se upalila budilica. Naravno, odmah sam ju snoozala. Pa nakon 10 minuta još jednom. Pa onda još jednom. Pa opet. I onda sam se histerično digla u 6:45, jer sam skužila da već kasnim i odjurila pod tuš.
Jedva sam se digla! I zaključila sam da ću ići ranije spavati, odmah poslije Dnevnika, kad već nema više crtića u 7:15. Naravno da sam se spljuskala s vodom po licu, jer sam jedva gledala. I tako se ja obučem, stavim viklere i odem u sobu da otvorim prozor da istu proluftam.
Sad, zašto otvaram prozor da se soba prolufta, a isti je tak i tak cijelo vrijeme otvoren, ne znam, ali to je tak.
No, u svakom slučaju, otvorim ja tako prozor i vidim da susjedi kasne na posao! Svjetlo je kod njih ugašeno, prozor zatvoren. Malo je falilo da ih idem zvati da se, lijene mrcine, dignu i odu zarađivati za kruh!
Onda sam pogledala u prozor druge susjede. I tamo mrak. Pa kaj je s ovim mojim susjedima, mislim si ja, jel su svi poludili?! Kolektivno kašnjenje ili nešto drugo? Pogledam ja malo bolje, kad vidim vani zvijezde na nebu i mrkli mrak oko mene.
Pogledam na mobitel, lijepo kaže 7:05. Gledam sat, gledam mrkli mrak i ništa mi jasno nije bilo. Prvo sam pomilsila da se sat pomaknu, a da meni nitko nije to rekao. Ali i za to logično objašnjenje je bilo premračno.
Totalno zbunjena, odem u dnevnu sobu, i dalje kompletno obučena za posao s viklerima na glavi, pogledam na sat na mikrovalnoj, a tamo lijepo piše 2:57. Stojim ja obučena, stoje vikleri na glavi, stoji 5 upitnika iznad moje glave.
A onda mi je kroz maglu neispavanosti došla misao i slika Male koja je to večer nešto prebacivala s jednog mobitela na drugi i pri tom izvadila bateriju i sim karticu iz mog moba. To je objasnilo i datum - 1.1. 2001!
I tako sam lijepo otišla u kupaonu, skinula viklere, skinula robu za posao, obukla pidžamu i legla se ponovo u krevet. Kompletno razbuđena, jer sam se 5 minuta prije ovog saznanja otuširala i zalila hladnom vodom da se razbudim!!! Zaspala sam negdje poslije 4, a kad je sat ovaj put stvarno zvonio u 6:05, opet sam se jedva digla.
Jučerašnji (poslovni) dan mi nije prošao nešto bogznakak dobro - nisam napravila polovicu toga što sam planirala. Ali ako se po jutru dan poznaje, onda to stvarno sve objašnjava - sve mi je bilo u mraku!!!
- 09:08 -
ponedjeljak, 10.02.2014.
Ključ (ni)je ispod otirača
travanj, 2013.
Dakle, idemo Mala i ja u školu i na izlazu vidim ju kako prčka po ključevima. Mišljah, uzela je ključ. I tako smo izašle iz stana, zalupim ja vratima i kažem joj "aj mi daj ključ da zaključam vrata". I tada me dva velika smeđa oka pogledaju i preslatka usta kažu "ali ja nemam ključ".
"Blink" kaže moj mozak. Kao u Terminatoru, imala sam pred očima monitor na kojem je pisalo "procesuiram informaciju". Ok, nema problema, pomislih, uzet ću auto iz garaže i otići na posao/školu, a poslije ćemo se bavit ovima. I odmah stiže nova poruka na "očni" monitor - ključ od garaže je na ključevima od stana. "Blink" po drugi put. Ok, opet ću ja smireno, nazvat ću Mamu da mi donese rezervni ključ.
"Blink, blink, blink"!!! Rezervni ključ je kod H., a H. je kod dečka, na drugom kraju grada. A što mi i to vrijedi (završni "blink") kad je ključ ostao u bravi. Nije ispod otirač, kako pjesma lijepo kaže. I nije mi jasno zašto mi je uopće ta pjesma pala na pamet?!
Neću ni govoriti da je cijeli proces ovog mog razmišljanja trajao cca 30 sekundi i da sam cijelo vrijeme stajala na mjestu, ne pomaknuvši se. A bogme i Mala isto. Da nas je netko gledao sa strane, vidio bi nas dvije kako stojimo i gledamo se. Kako idilično, majka i kći se opraštaju prije škole/posla i ne trebaju im riječi pri tome. A u stvari Mala čeka da ja počnem vikati, a ja čekam da mi kava u krvi dođe čim prije do mozga i pokrene cijelu stvar.
Nisam vikala, nisam stigla. Ali, ipak sam ja praktična ženska, pa sam se skonzentrirala na rješavanje problema.
I tako sam nazvala Mamu da dođe po Malu i mene, da ne zakasnimo i odmah poslije toga Brata da po podne dođe kod mene s alpinističkom opremom da se spusti sa susjedovog balkona na moj.
I na kraju svega ovoga, hvala ti, Bože što imam brata ludog za malim sportovima (jer mi u ovom slučaju nogometna lopta ne bi uopće koristila. Osim da lupam glavu u nju). Hvala ti, Bože što imam dobre susjede koji su stalno doma s puno male djece i pustit će me u svoj stan kako bi se onda gore navedeni - Brat, ne dragi Bog - mogao spustiti sa sportskom opremom - alpinističkom, ne nogometnom - preko njihovog balkona na moj.
Hvala ti, Bože što imam strgana balkonska vrata, pa su ista uvijek otvorena tako da ne moram ništa razbijati.
I na kraju, hvala ti, Bože što u jutro ne funkcioniram, pa nisam vikala na dijete, nego sam to vrlo kulerski odradila. Ovako Mala neće imati frustracije iz djetinjstva, a ja neću imati grižnju savjest zbog vikanja. I hvala ti što je kava počela djelovati na vrijeme, tak da sve uspijem skužiti, organizirati i složiti i na kraju doći na posao i započeti radni dan ovim postom.
- 19:36 -
O čaju
svibanj, 2013
Ok, priznajem - skroz sam nova u ovim čajevima. Friška ko djevica. Kako je Madonna to lijepo otpjevala - like a virgin. I, kao i prava djevica nakon prve bračne ili već koje noći, tako i ja uopće ne vidim nikakvu ljepotu u ispijanju čajeva. Kao, zdravi su. Pa, ako ćemo po onoj da sve što je zdravo nije fino, onda su i te kako zdravi.
I sad mi je malo jasnija ona tradicija ispijanja čaja iz daleke nam Kine. Oni su ustvari imali duhovne pripreme da popiju vruću vodu u kojoj se moči neka tamo užasno jako zdrava biljka. Koja ima okus po čarapama. Starim. I prljavim.
Sad, kao i djevica s početka priče, vjerujem da se samo trebam prepustiti i pričekati da cijela stvar postane bolja. Evo, već sam počela dodavati razne dodatke. Kao na primjer, med. Ali, kako stari ljudi vele - ništa čega je puno, nije dobro (ili tako nekako), pa tako ni ovaj moj med nije baš popravio situaciju.
A samo sam htjela napraviti nekaj zdravo za sebe i moje tijelo! U pokušaju da ubijem okus smrdljivih čarapa u ustima, stavila sam šeflju meda. I sad ništa ne osjećam. Ni med, ni čaj, ni smrdljive čarapa. Ni zube. Utrnuli su od šećera. Ali, nekako se nadam da je i med zdrav i da će moje tijelo cijeniti to što radim za njega i da me neće dovesti u šećernu komu. Ili u hiperaktivu. Mislim da moji šefovi nisu spremni vidjeti me u izdanju u kojem me samo mali broj odabranih imao priliku vidjeti.
I sad, kad me šef pita kakav mi je čaj, ja nabacim glupavi osmijeh s nadom da se ne vide napukline na mojim zubima od prevelike količine šećera i očaj koji izbija iz mojih očiju dok pokušavam progutati cijelu stvar.
Na kraju svega došla sam do jednostavnog zaključka - coffee rules for me! Ne znam kako za vas, ali ovo je jedini porok koji mi je ostao. Osim čokolade. I keksa. Majoneze. Sira. Crvenog mesa i pečenog krumpira. Pohanog kruha.
I neću se odreći tog mog jedinog poroka i ako se zdebljam zbog toga, pa kaj onda!
- 11:46 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
subota, 08.02.2014.
Ime za blog
9.2.14.
Sjedim u radnoj sobi, zatvorena, sama. Dijete slavi rođendan, pa to i objašnjava zašto sam skrivena. Koliko se ja skrivam od djece, toliko se moram i praviti da je stan prazan. I svedena sam na radnu snagu! Po mene se dođe samo kada razina kokica pade ispod trećine zdjele. Ili kad ponestane cole. Ili kad je vrijeme za tortu.
Nakon što sam tri sata provela gledajući na you tubeu sve talent showove (ili kako god se već piše "show" u množini na hrvatskom), shvatila sam da djeca nemaju ama baš nikakvu namjeru otići doma. Pa mi je na pamet pala ideja da napravim blog. Konačno.
I tako je sve počelo. I onda se vraćamo na ime bloga.
Neki dan sam dobila mail gdje se netko pokušava negdje registrirati, a tko god već bio odgovoran za registraciju ga vraća korak nazad, zbog nedovoljno dobre lozinke. Tad sam se samo nasmijala i pomislila "koja glupost", a onda me bog registriranja odlučio kazniti.
Nakon tjedana razmišljanja o tome kako da nazovem blog, nakon desetaka razmijenjenih mailova u kojima tražim pomoć, nakon obiteljskog brainstorminga, nakon konzultiranja s numerologom, nisam uspjela staviti ime koje sam htjela! Za ne povjerovati! Što god sam upisala, a na kraju sam postala stvarno maštovita, virtualni administrator je ljubazno odgovorio - ime već postoji. E, sad. Ili ja nisam dovoljno kreativna koliko sam mislila da jesam ili ima jako puno ljudi koji razmišljaju kao ja. Ovo drugo je gotovo nemoguće, a i prvo je na granici zdravog razuma. u svakom slučaju, nakon dugih 15 minuta, upisala sam ovo što sam upisala. I to je to, nemam više ništa pametno o tome za reći. U svakom slučaju, moglo je biti i puno gore!
A kako su mi sve drage osobe rekle da će me čitati bez obzira na ime, ime je takvo kakvo je. Kako bi rekli stari zagorci - nemojte kaj zamerit. Ili kako bi rekao moj brat - pa, pogledajmo!
- 20:05 -
