petak, 21.02.2014.
Vježbanje s Renatom Sopek
Dakle, ja danas hrabro krenula vježbati s mojim novim dvd-om Renate Sopek. Onim s kojim se dobije i guma, ne. Obukla sam si svoje hlače za vježbanje i nabacila osmjeh. Onakav kakav se već može nabaciti kada se digneš ujutro s ciljem da ideš vježbati. Što znači da ako niste ludi za vježbanjem, osmijeh baš i nije nešto.
No, da ne skrenem s teme, krenem ja tako vježbati i to planski. Dakle, prvo 25 minuta aerobika, pa 20tak minuta oblikovanja s gumom (noge i ruke) i 10 minuta rastezanja. Dan ranije sam pogledala dvd i zaključila da je to sve skupa pice of cake. Pogotovo za staru vježbačicu kakva sam ja, ne.
I krene Renata i ja za njom. Hrabro i ne tako našminkano i usklađeno kao ona. Samo da napomenem da ovaj prvi dio aerobika nisu vježbe na podu ili tako nešto, nego aerobne vježbe uz koreografiju koju vodi frajer s još pet osoba iza sebe, od koji je jedna i teta Renata. I pratim ja nju tako, prvih 3 minute čišt' ok. Onda sam se pogubila, pa počela cupkati na mjestu, pa počela hvatati koreografiju, pa sam se zaletila u pilates loptu, ali su me, fala Bogu zaustavila vrata od balkona, pa sam povukla onoj vrag za preskakanje (vijača?) koju je Mala ostavila dan ranije na podu, pa sam se opet osovila na noge, sad već crvena u licu i soptajući i psujući i Renatu i vježbanje i aerobik i prokletu svjetsku farmaciju, medicinu i znanost općenito koja nije još uvijek izmislila čarobnu j***nu tabletu od koje ću smršaviti odmah. No, i dalje ja hrabro cupkam po stanu i mislim si da je stan sigurno dobro izoliran i da trudna susjeda ispod mene sigurno ne čuje udarce, padove i ostale čudne zvukove koje ispuštam, a podsjećaju na čajnik prije nego što voda zakipi.
I dođem tako do drugog dijela aerobnog treninga gdje nasmiješeni voditelj kaže "a sad ćemo ova dva djela spojiti zajedno. Sjećate se prvog djela, je l' tako?" Da, naravno da se sjećam prvog djela, budalo jedna! Pala sam preko lopte za pilates, skoro izletjela na balkon i za dlaku razbila televizor prokletom vijačom! Samo ne znam hoću li uspjeti sve to ponoviti i još spojiti s drugim djelom, kojeg nisam ni dobro vidjela od znoja koji mi se cijedio u oči.
U tom trenu dolazi Mala i zahvaljujem dragom Bogu da se probudila ranije nego što sam mislila. Ali, ako ste pomislile da sam prestala vježbati, nisam. Pa kakva bih ja to majka bila i primjer djetetu da sam odustala. Ali sam zato i dalje cupkala na mjestu preko svih onih, za život opasnih dijelova, i ispitivala dijete kako je spavalo i što je sanjala. Gle, tko zna, zna.
I u totalnoj agoniji, majice slijepljene na leđa od znoja dođem ja do kraja prvog djela vježbanja i odlučno odaberem sljedeće vježbe - oblikovanje nogu i ruka. S gumom. I još k tome rozom. Odmah sam trebala prekinuti, jer mi nikako nije pasala uz moju šarenu majicu i crveno lice. Ili obrnuto, nije bilo razlike.
Ali odgoj moga djeteta je u pitanju! Ne mogu sad odustati! I dok se Mala udobno smjestila na kauč kako bi mogla što bolje vidjeti svoju majku u vrlo neugodnoj situaciji, Sopekica počinje s vježbanjem.
A tada je krenulo... Ako sam mislila da je onaj aerobni dio bio agonija, prevarila sam se. Red vježbi je sljedeći: 8 puta sporo, 8 puta brzo i onda 4 puta po 3 titranja. A kako da izvedem 8 puta brzo kad su mi mišići na sporom djelu već počeli titrati?! I je l' se to računa kao titranje, pa ne moram više vježbati? A da mi ne bi bilo prelako, mala vještica iza mene mi stalno dobacuje komentare tipa "pa meni to ne izgleda teško", "a zašto zvučiš kao da dižeš neki jako teški teret?", "a zašto više ne namotaš gumu, vidiš kako je ona ima jako nategnutu?"
Zvučim kao da dižem teški teret jer mi je teško, balavice jedna, a gumu ne mogu više nategnuti jer mi je i tak i tak preteško, mislim si ja! I uz put proklinjem i sebe i rozu gumu, a najviše od svega onu kozu koja me gleda s tv-a uredno našminkana u Nike trikojiću, bez kapi znoja!
No, ja i dalje psujem u sebi, totalno onemoćala, titraju mi mišići za koje i ne znam da ih imam, trese mi se i što treba i što ne treba i razmišljam dokle bi letjela prokleta roza guma ako ju nategnem preko balkona.
Vodu ne mogu ni popiti, jer ne mogu otvoriti čep, a kamoli dignutu punu flašu vode i prinijeti ustima. U jednom trenu sam razmišljala da s nosom prevrnem flašu i legnem ispod nje, pa neka mi iscuri u usta. A ostalo što će se proliti po podu može pas polizati. Sigurno će biti žedan, kad tad.
I već kad sam bila sigurna da me od sigurne smrti dijeli samo dobra volja, završilo je vježbanje. I još samo relaksacija. O kojoj neću pričati. Zato što je se ne sjećam. Ali se zato sjećam crvenih, žutih i zelenih točkica pred očima...
Sad se idem dovući do kade i istuširati se. Ustvari, kad malo bolje razmislim, mislim da ću se istuširati u bideu, on je niži od kade. Pa što onda ako sve smočim, baš sam danas mislila oprati pod u kupaoni.
I da, ovo sam pisala s nosom. To je jedini dio moga tijela koji ne titra, ne treperi i ne boli.
- 15:25 -
