srijeda, 19.02.2014.

O svekrvi i zecu


zima, 2013

Samo da se zna, upisala sam tečaj kreativnog pisanja. Kao, nisam dovoljno kreativna. Ili moj lavovski ego traži potvrdu crno na bijelo da je moja kreativnost pojam svih kreativnost. Ali prije nego što zaparam nosom nebo, moram napraviti domaću zadaću. Da, da, dobro ste pročitali - domaću zadaću. O, ni manje ni više, nego o svekrvi.
E, sad... kako je moja svekrva bivša i pokojna, realno mogu napisati što god hoću. Ne može mi proturječit. Ali, bez obzira i na tu (njezinu) prepreku, vjerujem da bi se složila sa mnom da sam ja super. A i ona je meni bila super. Stvarno. Strah od proganjanja iz groba, duha koji mi hoda po kući i opsjeda stvarno nema veze s time. Stvarno. Bila je dobra žena i čist smo se dobro slagale. Od prvog dana. Koji baš i nije prošao najbolje.

Bilo je to godine 900 i neke kad su našu Hrvatsku stigle nesreće, kako lijepo pjesma kaže. Ili kako bi moj pokojni dida znao reć' "za vrijeme bivše Jugoslavije". No, u svakom slučaju, ja gradska cura, mlada ko rosa i zaljubljena preko ušiju krenula sam s odabranikom moga srca upoznati njegove roditelje. Za one koje ne znaju, najbolji dečko na svijetu i ja smo se upoznali u Opatiji na faksu. I tako smo krenuli na put – prema Bjelovaru. I već nakon 8 sati putovanja (ne, nije bilo zastoja i da, baš nam je bilo super tako dugo se voziti) u putničkom vlaku do Zagreba koji je neodoljivo podsjećao na onaj iz „Vlaka u snijegu“ i još 2 sata do Bjelovara, stigli smo sretno na cilj.
Bila sam premlada i preglupa da bih bila nervozna, a kasnije sam saznala da su i moji, za koju godinu svekar i svekrva, bili isto tako nervozni. Ipak sam ja bila cura iz Zagreba, ne. I tako sam ja došla na vrata, mlada, lijepa i mršava s osmjehom koji obara s nogu odmah na prvu, ugledala roditelje moga super dečka pružila im ruku i rekla…. „Dobro došli“!
Oni, jadni i zbunjeni nisu ništa rekli, valjda su pomislili da sam sporoshvačajuća. Ali zato je ostatak dana prošao vrlo zanimljivo – na svaku riječ koja je bila izgovorena, a da nije bila čisto književna, moja buduća svekrva me pitala „znaš li što je to?“. Npr. – „Ivana, dodaj mi šeflju. Znaš li što je to?“ ili „Idem po džezvu za kavu. Ivana, je l' znaš što je to?“.
No, dobro. Prvi susret možda i nije prošao najbolje, ali je zato drugi bio veličanstven i popravio je sve moje nedostatke. O trećem se pak, i dan-danas priča u uskom krugu ljudi koji su prisustvovali tome.

Dakle, na proljeće te iste 900 i neke ponovno smo išli u posjet roditeljima zasigurno-mog-budećeg-najboljeg-muža-na-svijetu. I sve je išlo super dok moja buduća svekrva nije došla u našu sobu i rekla „Pobjegli su nam zečevi, ulovili smo ih sve, osim jednog. Ajde, dođite mi pomoći uloviti ga“. Trebala sam odmah znati da je mali prokleti gad otporan i da zna sve prljave igre, da je to zečji William Wallace i da će skupo prodati svoju kožu. Ali i dalje naivna i vrlo glupa, odskakutala sam iz sobe poput mlade srne u vučje jazbinu.
Izašli smo tako van i opkolili zeca koji je zauzeo taktičku poziciju u grmu nasred dvorišta iz kojeg je imao dobar pogled na sve nas. Danas, kad vraćam film u nazad i prisjećam se svega s naježenim dlakama na leđima, shvaćam da sam trebala znati….
Da ne duljim, dakle opkolili smo zeca i nakon par dugih sekundi čekanja, za kojih je zec odabirao najslabiju točku našeg kruga, skočio je u punoj brzini i spuštenih ušiju (radi bolje aerodinamike, naravno) ravno pred mene. Kunem se, imao je pola lica ofarbano u plavo, škotsku suknjicu i ubilački pogled u smeđim očima. Ja sam napravila jedino ono što sam mogla i znala – s rukama visoko podignutim iznad glave otrčala sam u kuću, pri tome vičući i gurajuću sve pred sobom – i najdražeg dečka na svijetu i buduću svekrvu sa zbunjenim pogledom u očima i svekra koji je završio spljošten na zidu garaže. Sam si je kriv, nije se na vrijeme maknuo.
Otrčala sam u kuću i zatvorila se u sobu (istina, zaključala sam vrata, ali me sram priznati). U tom trenutku jedino o čemu sam razmišljala je bilo kako spasiti živu glavu od pomahnitalog zeca. Strategija smišljanja osvete došla je malo kasnije, ali polako se počeo rađati plan kako ću osvetiti smrt dečka i njegovih roditelja koje je bijeli zec zasigurno pojeo i/ili odvukao na stablo pa spremio za zimnicu. Moj ubilačko dobar plan je prekinulo kucanje na vratima i smireni glas buduće mi svekrve koja je vrlo polako, blago i smireno, dok je već sasvim sigurna bila u to da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu, rekla „Ali Ivana, zečevi su vrlo plahe životinje, ne moraš ih se bojati. Neće ti ništa“.

Trebalo mi je jedno 10 minuta da izađem iz sobe, što od straha da ipak ne zna o čemu priča, što od srama. Malo su me čudno gledali, ali su svi konačno došli do zaključka da sam ja ipak cura iz Zagreba i da sirota ništa ne znam o kućnim, dvorišnim i divljim životinjama. Nakon toga trebalo je proći jako dugo vremena i pitanja koja su završavala s „znaš li što je to?“ dok ju nisam uvjerila da ipak znam neke stvari. Ali samo neke. Nikad mi do kraja nije povjerovala da se ne bojim malih, bijelih i mekanih životinja.

Ipak, provele smo dugi niz godina u zajedničkom poštovanju i ljubavi. Što za njezinog ne tako divnog sina i sad najdražeg bivšeg muža i ne mogu reći. Ali to je druga priča. O kojom ću nekom drugom prilikom. Ali ovu priču neću završiti sa spominjanjem najboljeg bivšeg supruga, već sa sjetom na najbolju svekrvu. Makar ona bila bivša i pokojna, znam da se i ona mene sjeća kao najbolje snahe. Istina, ne može reći suprotno, ali i da može sigurno ne bi. Bez obzira na zeca.

- 16:00 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Veljača 2014 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi