subota, 15.02.2014.
Susret
siječanj, 2014.
Dakle, dan nije ni počeo, a ja sjedim na poslu s desetak upitnika iznad glave. Što je moglo izazvati ovolike upitnike u rano jutro, pitate se? Pa susret s muškarcem, naravno!
Samo što sam izašla iz Konzuma i krenula Ilicom prema poslu noseći vrećicu salate (jer pazim kaj jedem) i 10 dkg sira (jer ipak ne mogu toliko paziti kaj jedem), kad vidim kako prema meni ide naočiti muškarac na biciklu. Nisam se ni snašla, kad se isti zaustavio ispred mene.
Visok, vitak, obučen u crno, na crnome biciklu, svjetlo smeđe kose i uredno ošišane brade. Onak, kao Brad Pitt. Ili kako bi rekla draga prijateljica H., vidi se na njemu da može dignuti vreću cementa od 50 kila. I veli on meni: „Oprosti, vidio sam izdaleka kako mi prilaziš. Ima nešto u tvom hodu, neke gracioznosti, neke privlačnosti. Možda je bezobrazno od mene da te ovako zaustavljam, ne znam ništa o tebi, kao ni ti o meni, ali je l' bi otišla sa mnom na kavu?“
Da, da... to je sve rekao u mojoj glavi. Pa ako ste se zagrcnuli od nevjerice, ispričavam se. Ustvari je moj gospon Pitt rekao „oprosti, imaš kunu-dvije?“. U limbu koji me napao istog trena, jer onaj gornji opis je točan i čovjek bi mogao raditi kao foto model, ako već ne kao maneken donjeg veša, a i zbog ipak ranih jutarnjih sati, stala sam na mjestu, a ruka je krenula prema torbi. I naravno da je moj nevjerojatni mozak odmah napravio dva-tri alternativna rješenja. „Treba mi da sestri, koja ima strašni napad migrene kupim neofen forte“ ili „Upravo sam izvukao prestrašenog psića iz rupe u kojoj je zapeo. Želim mu kupiti nešto da pojede, da se smiri, a sve novce sam potrošio na veterinara.“ ili „Pronašao sam lijek protiv raka/ alzheimera/multiple skleroze/ebole/ptičje-svinjske-kravlje gripe. Jurim javiti Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, ali sam zaboravio novce za telefonski poziv“.
Sva tri sasvim logična odgovora završavala su s „Naravno da sam ti zahvalan na pomoći. Odužit ću ti se sutra kad ću te odvesti na kavu. U Pariz. Jer ja sam ustvari jedini nasljednik carstva XY i neizmjerno sam bogat, ali me novci nisu iskvarili, a moja vječan potraga za pravom ljubavi je upravo završila.“
Ipak, odgovor na moje pitanje "za što vam trebaju novci?", nije bio ni približno sličan gore navedenim, sasvim legitimnim i mogućim rješenjima. Glasio je „Moram si kupiti novu gumu za bicikl“. I, kao i uvijek kad nemam ništa pametno za reć, tako sam i ovaj put rekla „Aha“ i dala mu 3 kune. Isti se vrlo ljubazno zahvalio, nadodao da bi mu trebale i nove cipele, ali kako sam već spremila novčanik, nije inzistirao. Pozdravio me i odvezao se u suton. Ili zoru. Ili već gdje god ide Ilica prema Trgu.
Ja sam nastavila put do posla pitajući se koji vrag se upravo dogodio. I je li se to uopće dogodilo?! Ali, kako je malo vjerojatno da bih ovako nešto mogla izmisliti, izgleda da se ipak dogodilo.
Ono kaj mene zanima je zašto, o zašto privlačim ovakve ljude/događaje/situacije? O veliki Svemiru, Bože na nebesima, Alahu, Jahve, Posejdonu u dubokome moru dajte mi pošaljite nešto iz moje mašte, jer ovo više nema smisla! Tražim li puno?! Ha?!
P.S. Dragi Posejdonu, molim te da se ne obazireš na ovaj moj zaziv. Moja mašta i tvoje duboko more nisu najbolja kombinacija. Dakle, želim more i ljetovanje, molim lijepo, bez divovskih hobotnica, ljudožderskih delfina i dvoglavih i gladnih morskih pasa. Unaprijed hvala.
- 11:16 -
