srijeda, 12.02.2014.
Slučajnost
17.1.2013
Evo i ja se javljam u ovim zametenim, snježnim i neljudskim uvjetima. U (prošli) ponedjeljak mi je bilo vrlo zanimljivo doći doma, ali vjerujem da je svima bilo tako. A ono kaj je najsmiješnije, trebalo mi je 2 sata do Svetica i samo pola sata do doma. A onda ja živim na Bogu iza nogu! No, dobro.
Nisam htjela pisati o metru snijega, ljudima koji su nervozni, tramvajima koji se raspadaju i Bandiću koji daje glupe izjave. Htjela sam pisati o slučajnosti.
Dakle, nakon što sam došla na Trg, nakon 20tak minuta čekanja tramvaja, odlučila sam se za drugu taktiku, glupu i naivnu – otići na taksi stajalište u Bakačevu. Krenuh tako, misleći kako će taksi čekati samo mene, kad me zaustavila jedna žena i pitala gdje je taksi stajalište. I tako je započelo jedno neobično putovanje do Svetica.
Žena, obučena sva u bijelo, duge plave kose, kojoj nisam saznala ime u tih dva sata našeg druženja, počela je pričati, a kako smo išle istim putem, nisam imala ništa protiv malo smalltalk –a. I krenula je priča.
Žena je iz Dubrovnika, u Zagreb je došla radi liječenja, ima rak dojke i na Rebro ide na zračenje. Pokopala je prije par godina roditelje, a prije tri godine joj je umro muž od leukemije. Ali, kaže ona dobro je, što se može, mora se dalje. Nije mi nepoznata tema, pa mi nije bilo teško razgovarati s njom. Ali, kako je i sama rekla, stvarno je dobro. Ne samo da izgleda dobro, već tako i razgovara. Razmijenile smo par rečenica tipa – sve kreće iz glave i ne smije se prepustiti crnim mislima, kad je Žena počela sasvim drugu priču...
Rekla je da je smještena u stanu u Maksimirskoj, koji joj je dala sestrična na raspolaganje, ali je trenutno u Sloboštini, Sopotu ili već nekom kvartu na „s“, a preko Save. Neka prijateljica, daljnja rođakinja ili tako netko ju je zamolio za pomoć oko 80-godišnje starice koja je pala i slomila kuk. Bolnica ju neće, a ni ona bolnicu, pa je doma. Pa se netko sjetio Žene da ju pita je l' bi se mogla brinuti o baki. Veli ona, a šta sam drugo mogla, brinula sam se o roditeljima i mužu, pelene mi nisu strane. Za Boga miloga, zar ta žena nema pametnijeg posla, već se brinuti o starici koja je slomila kuk?! Nisam mogla vjerovati što mi priča i već sam ju htjela pitati kakva je to osoba koja ju je uopće imala hrabrosti ili drskosti pitati tako nešto, dok se ona sam bori sa svojom bolešću!
Ali Žena je nastavila mirno i smireno, sa smiješkom na licu svoju priču. Baka ima sina, ne znam koliko mu je godina, ali nije ni važno. Važno je da su se ona i sin zaljubili. To kako je ona pričala o njemu, bilo je divno za gledati. Na sam spomen njegove malenkosti, zacrvenila bi se i počela smijati, baš kao zaljubljena djevojčica. Rekla je da je nakon smrti muža prekrižila tu stranu svog života, ali da se ponovno zaljubila i da uživa u svakom trenu kojeg provode zajedno. I nije joj bilo teško ići iz kvarta na "s" preko Save 4 sata do Rebra, jer joj on daje snagu. I ići će poslije natrag u taj stan, a ne u stan u Maksimirskoj ulici, jer će je on tamo čekati. „A sve je vrijedno njegovog zagrljaja“... rekla je i ponovno se zacrvenila...
Bilo ju je divno gledati, njen sjaj u očima, sreću na licu i mir u duši, a ono crnilo koje ju je dovelo do Zagreba, do liječenja i do Njega, kao da se topilo pred mojim očima.
Rastale smo se kod Svetica, ona je otišla svojim putem, ja svojim. Ali, nekako nisam mogla prestati razmišljati o njoj... Koliko je samo nevjerojatnosti i ljepote bilo u ta dva sata, dok je snijeg padao i dok su ljudi psovali, auti trubili i tramvaji stajali.
I sad mene zanima, čija je ovo slučajnost bila? Moja - da mi pokaže da nakon ružnog dolazi lijepo i da se ne treba zatvarati za ništa u životu? Da postoje lijepe priče i sretni završeci? Ili njena - zbog straha nikome nije rekla o njemu; boji se da ju prijateljice neće razumjeti, a muževa obitelj osuditi. Je li ju potreba da nekome kaže što joj se dogodilo tako daleko od doma, dovela do mene? Jesam li ja bila njena slučajnost - potpuno nepoznata osoba kojoj je mogla sve ispričati?
Ili upravo zbog toga što sam ja trebala čuti, a ona reći smo se našle na putu prema taksi stajalištu?
Uostalom, nije ni važno. Važno je da je jedna lijepa priča izgovorena i zabilježena i da se jedna divna slučajnost dogodila...
- 16:36 -
