Broj posjetitelja od 03.02.2010. je resetiran, 30.08.2016. krećemo ispočetka:
office cleaning in fort lauderdale
office cleaning in fort lauderdale
Linkovi
Blog.hr


SVAKAKO POGLEDAJTE:

ŽIVI ZID



OMILJENE STRANICE:

Novi list
HNK Rijeka
PK Kantrida
Autotrolej

AKTUALNO!!
23.3.15.: Baš kao i Nadan Vidošević i ja volim divljač, razlikujemo se samo u načinu na koji tu ljubav prema njima iskazujemo. Dok ja koristim kameru kao alat, on koristi pušku kao oružje, skupljajući njome svakojake trofeje. Moj prvi trofej ova je snimka, nastala na prvi dan proljeća malo iza 7 sati ujutro.
Srne
11.3.13.:Kamo ide ovaj svijet?? Dok vrtim kanale na TV-u, na trenutak se zaustavim na RTL-ovoj "uspješnici" "Ljubav je na selu" i u gornjem desnom kutu iznenada se pojavljuje sijeda glava Jadranke Kosor ispod koje stoji izjava - "NEMAM PORNO URADAK". Kakav porno uradak ona može imati, ako i postoji to je jebeni HOROR, a ne porno uradak!!!

1.6.12.: Sjajna kolumna Predraga Lucića, evo linka pa ako želite bacite pogled... Trafika

I to je sve

nedjelja, 15.01.2017.

Neobična godina

Početak siječnja je vrijeme u kojem imam običaj malo detaljnije razmotriti događaje iz prethodne godine, što je u slučaju 2016. godine vrlo zanimljivo budući da je sasvim sigurno za mene to bila jedna poprilično neobična godina, više nego ijedna prije nje. Pa krenimo redom u analizu te neobične godine.

SIJEČANJ

Siječanj prošle godine ostat će mi u sjećanju kao mjesec u kojem sam napokon započeo svoje formalno obrazovanje u segmentu trenerske struke. Nakon 5 godina rada sa djecom na bazenu konačno je došlo vrijeme da tom poslu pristupim na jedan ozbiljniji način. Budući da sam na Pomorskom fakultetu u Rijeci već 6 godina bilo je zanimljivo započeti jednu novu priču koja s tim nema nikakve veze. Drugi fakultet, drugi grad, puno novih, nepoznatih ljudi. Naravno uvijek se nađe netko poznat, pa je tako i u velikom amfiteatru Kineziološkog fakulteta u Zagrebu bilo ljudi iz Rijeke koje poznajem već neko vrijeme, ali generalno gledano u toj dvorani među više od 100 drugih studenata, mojih novopečenih kolega, gotovo svi su mi bili nepoznati. Nakon uvodnog sata gdje su nam zaželjeli dobrodošlicu i upoznali nas sa svim osnovnim informacijama o studiju, fakultetu općenito i o načinu izvođenja predavanja, ista su napokon mogla krenuti. Za razliku od mojih prethodnih iskustava sa formalnim obrazovanjem ovo je bilo nešto sasvim drukčije. Ok, koncept predavanja je isti kao i na mom matičnom faksu, ali ljudi koji su se našli u toj prostoriji, dakle u isto vrijeme i na istom mjestu s ciljem da nauče nešto novo i na koncu steknu diplomu, dolaze iz raznih sportova, različitih su godina i imaju sasvim različita životna iskustva. Na koncu i upisali smo različite izvanredne stručne studije, od onog za kondicijsku pripremu sportaša, pa do raznih sportova kao što su nogomet, košarka, judo, bejzbol, plivanje itd.
Kao što rekoh, šarolika ekipa, počevši od aktivnih i bivših profesionalnih sportaša, ljudi koji su već godinama u trenerskim vodama, policajaca, zatvorskih čuvara, padobranaca (doslovno) pa i onih koji su tamo možda i zalutali. Svi mi zajedno, nas više od 100, naspram usamljenih profesora koji su se izmjenjivali ispred nas držeći predavanja svaki iz svog područja.
Posebno zanimljivo bilo mi je na predavanjima iz pedagogije, ponajprije zahvaljujući profesorici koja je svoja predavanja učinila zanimljivima, konstantno tražeći i našu aktivnost. Upravo na njenom satu shvatio sam da se među nama nalazi i jedan sportaš čije ime sam kao mali dosta često čuo u pregledu sportskih događaja nakon dnevnika na HRT-u, ali kako ni tada, a bome ni sada, košarku ne pratim, nisam mogao prepoznati bivšeg NBA košarkaša Gordana Giričeka. Kasnije mi je tokom predavanja ponekad mislima znao proći glas Slavka Cvitkovića kako govori "a vijestima dodajmo kako je i naš Gordan Giriček ubacio 14 poena, uz tri skoka i dvije asistencije..." sretan. Uistinu mi je bilo zanimljivo čuti neka njegova iskustva koja je podijelio sa nama, ipak se ne nalazi čovjek često u takvim situacijama.
Na stranu sam studij i iskustva s predavanja, boravak u Zagrebu omogućio mi je da ga malo bolje upoznam i unatoč nekim predrasudama koje sam imao do tada, mogu reći da mi se grad kao takav svidio. Kako bih ga što bolje doživio, dosta sam se kretao pješke, natukao sam sasvim pristojnu kilometražu proučavajući neka mjesta u tom gradu, tražeći pojedine kafiće gdje se može čuti malo bluesa ili rocka uživo, i kako to valjda uvijek biva, naletio baš na jedini dan u tjednu kada je taj klub zatvoren. Zanimljivo mi je bilo u Savskoj ulici ispred zgrade Ministarstva branitelja gdje su tada obitavali tzv. šatoraši. Prošao sam onuda negdje oko 23 sata, pješke se vraćajući iz centra grada prema hostelu na Savskom Gaju gdje sam odsjeo, upravo zato kako bih malo bolje osjetio "kako grad diše", a tamo me zatekla nekolicina tih branitelja mušući zastavom i slušajući neku Thompsonovu pjesmu. Neću sada ulaziti u meritum tog prosvjedovanja, ali uistinu mi nije bila jasna poanta njihovog boravka tamo, posebno tog feštanja u skoro ponoć na gotovo pustoj ulici. No dobro, kraj velikog broja lijepih stvari koje sam imao prilike vidjeti i doživjeti za vrijeme nekakvih 15-ak dana koje sam proveo u Zagrebu kroz siječanj i veljaču, preko jedne stvari ipak ne mogu prijeći. A to je voda. U odnosu na riječku vodu, ono što teče zagrebačkim špinama neka je sasvim druga tekućina.

OŽUJAK

Mjesec ožujak, mart, treći mjesec, kako god već hoćete, je uvjetno rečeno moj mjesec, moj po tome što sam rođen u njemu. Igrom slučaja ožujak u kojem sam obilježio 24. rođendan je definitivno bio vrlo neobičan. Spletom okolnosti našao sam se na čelu kandidacijske liste Živog zida na izvanrednim lokalnim izborima za općinsko vijeće Općine Matulji. Iako sam u tom pokretu prisutan negdje od ljeta 2013. godine, gdje sam svojim snimateljskim angažmanom nastojao pomoći ugroženim obiteljima i pojedincima, po prvi puta sam se odlučio i kandidirati na izborima. Kao u nekom filmu, tih 20-ak dana koliko je trajala "kampanja", ako se to na toj mikro razini kampanjom uopće može nazvati, dobivao sam podršku od raznih ljudi i zahvaljujući dobrim rezultatima Ivana Vilibora Sinčića koje je ostvario na predsjedničkim izborima 2014. godine u Matuljima (19,13%), držao sam realnom mogućnost da ćemo ući u vijeće. Do toga nažalost ili na sreću (ako pitate moju mamu koja to gleda iz zabrinute roditeljske perspektive) nije došlo, sa 128 glasova lista kojoj sam bio na čelu osvojila je 3,51% glasova birača. S obzirom da je to bilo prvo pojavljivanje Živog zida u Matuljima dobro smo i prošli, ali ipak ostaje dojam da se moglo i bolje. Naravno, uvijek može bolje, zar ne?

Koliko god činjenica da sam se kandidirao na izborima sama po sebi bila neobična, nešto još neobičnije i meni puno draže dogodilo se baš u ožujku. Na koncertu meni vrlo drage riječke grupe Belfast Food upoznao sam curu koja me kao nijedna prije, u potpunosti oborila s nogu. Iako je lijepa, objektivno gledano po pitanju izgleda sasvim sigurno ima i ljepših cura u gradu, no njena ljepota uistinu dolazi iznutra. Prvi spoj s njom mi je bio apsolutno najbolji u životu, unatoč činjenici što se iz njega nije izrodilo ništa više od moje intenzivne i neuzvraćene zaljubljenosti. U tjednima i mjesecima nakon toga bezuspješno sam pokušavao smisliti način kako ju zainteresirati, a što je ona više odbijala svaku mogućnost da se uopće nađe sa mnom dok god sam ja tako zaljubljen u nju, to je više rasla moja čežnja. Na koncu sam ipak odustao, smatrajući kako je svaki moj daljnji napor i pokušaj unaprijed osuđen na propast, te sam svjesno odlučio uopće ne razmišljati o njoj. Jasno, to je lakše odlučiti, sprovesti u djelo već i nije tako lako. Ta priča, moja borba sa samim sobom da ju izbacim iz glave protegnula se skroz do kraja godine, no o tome više u nastavku ovog pregleda 2016. godine.

PROLJEĆE

Proljeće je a u meni nemir, od sreće bi zagrlio svemir pjevao je svojevremeno Luka Nižetić kojeg nit pratim nit slušam, ali mi je sada pao na pamet ovaj njegov stih, ako ga je uopće napisao on, a ja sam svakako imao nemirno emotivno proljeće. Povremeno sam bio toliko zaokupljen razmišljanjem o njoj, da nisam mogao raditi ništa drugo. Mogao sam početi, ali bi misli za čas odlutale i opet došle do nje, uvijek iznova. Svojevrsno rješenje koje se pokazalo učinkovito po tom pitanju pronašao sam u Einhellovoj trimer motornoj kosilici. Dvotaktni benzinski motor sa 1,25 kW snage koji prilikom košnje stvara buku do 114dB uspješno je odagnao svaku misao koja nema veze sa košnjom iz glave. Sve do travnja nisam ni znao da me košnja trave čini toliko sretnim i zadovoljnim. Lijepo je vidjeti pokošenu livadu iza sebe, osjetiti miris svježe pokošene trave kako se širi zrakom. Jednom prilikom sam istu tu livadu kosio i ručnom kosom, ali takav način je prilično teži i dugotrajniji od motoriziranog obračuna sa nabujalom proljetnom travom, a uz to je i dosta tiši što potiče susjeda koji zna sve o svemu da mi da pokoji savjet kako se pravilno drži kosa, kako se zamahuje njome, na kojoj visini od tla se kosi i tako u nedogled. Sa einhellovim trimerom tih problema nema, buka i kamenčići koji frcaju uokolo eliminiraju nepoželjne savjete.
Ono što se od tradicionalnih životnih događaja dogodilo također u travnju, jest promocija o kojoj neću trošiti previše riječi, ionako se radi o preddiplomskom studiju. Kad završim diplomski onda ću se možda i osvrnuti na cjelokupni studentski period, sada ne osjećam potrebu pisati o tome.
Početak lipnja donio je novu rundu predavanja u Zagrebu, što je uslijed izostanka moje jedine kolegice sa smjera rezultiralo predavanjima koja su održana "1 na 1", s jedne strane profesor, s druge ja. Nikad prije nisam se našao u sličnoj situaciji, ali vrlo brzo sam se priviknuo te mogu reći čak i uživao u tome. Nakon dva sata terenske nastave na nekom bazenčiću negdje na Trešnjevci, odlučio sam se odbiti ponuđeni prijevoz te se polako uputiti prema Savskom Gaju gdje sam odsjeo. Usput sam svratio u obližnju trgovinu kupiti nešto za pojesti, na koncu sam kupio malo voća, mlijeko, Nesquik i još nekakve pahuljice. Vraćajući se pješke prema hostelu sreo sam jednu prijateljicu iz Rijeke koja je također išla u trgovinu, doduše ne tu istu, pa sam joj se odlučio pridružiti. Nakon kupnje, otišli smo i na piće, a kako se nismo dugo vidjeli imali smo puno tema za razgovor, što ozbiljnih, što onih koje to sigurno nisu. Jedna od takvih bio je i moj ruksak koji je djelomično izrađen od konoplje, 55% da budem precizniji, a kojeg sam kupio početkom proljeća u Svijetu konoplje, dućanu koji je bio smješten u robnoj kući Ri, ali se nažalost samo desetak dana nakon što sam kupio taj ruksak - zatvorio. Budući da je moja fasciniranost tom biljkom i njenim višestrukim primjenama bila očigledna, prijateljica je postavila sasvim logično pitanje - pušiš li? Odgovorio sam da još nisam zapalio, ali da bih svakako volio probati. Koji sat kasnije, na Jarunu, znatiželjno sam promatrao kakve sve posljedice prva zapaljena pljuga u životu ostavlja na meni. Kako je vrijeme odmicalo osjećao sam se sve bolje i opuštenije, sve dok na kraju nisam završio previjajući se po livadi od smijeha, nakon što smo prethodno pojeli sav Nesquik koji je trebao biti moj sutrašnji doručak. Zaključak - spontani susret kakav se samo poželjeti može smokin

LJETO

Kao i mnoga druga ljeta i ovo sam proveo radno, no od sveg tog rada jedan događaj zauzeo je posebno mjesto. Bila je to svojevrsna avantura, 5 dana veslanja na kajacima oko otoka Krka. Tako je barem bilo zamišljeno, na kraju zbog olujne bure nismo uspjeli napraviti cijeli krug. Neću trošiti riječi na precizno navođenje sitnih pojedinosti kako to obično činim, već ću se posvetiti vlastitim dojmovima te sportske avanture u kolovozu. Sam start bio je udaran, iako nisam baš tako planirao ostao sam vani u gradu do ranih jutarnjih sati, pa sam uspio "ubiti oko" na tek sat vremena prije polaska od kuće. S takvim uvodom sjeo sam u kajak jednosjed zajedno sa ostatkom ekipe koju su činili još jedan trener te četvero mladih sportaša. Krenuli smo tako od Glavotoka prema sjevernoj strani otoka i uhvatili dobar ritam. Kako je vrijeme odmicalo nedostatak sna postajao je sve izraženiji, a masivni kišni oblaci koji su se nadvili nad Učkom polako su krenuli prema nama. Taman smo prošli Omišalj kad smo shvatili da ćemo teško izbjeći nevrijeme pa smo iz tog razloga navukli šuškavce na sebe i odlučno nastavili dalje kako bi pronašli mirniji zaklon od sve jačeg vjetra. Iako je izgledalo gotovo nemoguće nekako smo uspjeli izmaknuti grmljavinskom nevremenu koje kao da je zapelo kod krčkog mosta. Sretni zbog toga zaveslali smo s nekim posebnim guštom,a onda se iznenada spustila jaka bura s kopna, koja je digla poprilične valove. Kad smo shvatili da se više uistinu nema smisla boriti s olujnom burom i velikim valovima izašli smo na ne baš gostoljubivom terenu nasuprot Jadranova. Lijepo je bilo vidjeti reakciju ekipe u tim trenucima, svi su bili na visini zadatka. Takvo iskustvo nemoguće je steći plivajući puste kilometre u bazenu, odnosi između trenera i sportaša time se naprosto pomiču na jednu višu razinu.
U preostalim danima vrijeme je bilo nešto povoljnije, a predzadnjeg dana smo otišli i do divnog mjesta Beli na otoku Cresu. Dok smo se približavali obali Cresa sve sam više uživao u onome što vidim. Prirodne ljepote tog bisera Kvarnera koje postupno postaju sve očitije dok se snagom vlastitog tijela, zaveslaj po zaveslaj primičeš toj ljepoti, meni su bile sasvim novo, očaravajuće iskustvo. Naravno nitko od nas 8 nikada prije nije napravio tako nešto, tako da su dojmovi svima bili u tom svijetlu. Da stvar bude bolja, na Belome smo fantastično ugošćeni od strane none jedine plivačice koja je bila sa nama. Istu večer, bila je subota, u centru mjesta održavao se nekakav koncert u sklopu programa ljetnih noći kojeg jednostavno nismo mogli propustiti, a koji je začinio naš cjelokupni boravak u tom vrlo dojmljivom mjestu.
Sve u svemu, kada je cijela ta petodnevna avantura završila, osjećao sam se ispunjeno na jedan novi način. Vidio sam neka prekrasna mjesta duž obale Krka, od skrovitih i stjenovitih uvala, lijekovitog blata, kristalno čistog i bistrog mora, ali isto tako i osjetio drugu stranu te medalje. Borba sa vjetrom i valovima, no prvenstveno sa samim sobom i vlastitom psihom tokom dugotrajnog veslanja donijela mi je novi pogled na ljepote zavičaja u kojem cijeli život živim, te ono što je još i vrednije od toga, novu perspektivu kojom promatram more kao medij koji mi istovremeno pruža i mir i slobodu uz veliko poštovanje prema njemu.

Image and video hosting by TinyPic

JESEN

Ako je proljeće u potpunosti obilježila jedna djevojka, onda je jesen pripao jednom autobusu. Budući da sam već ranije pisao o toj legendarnoj harmonici, neću ponovno opisivati tehničke detalje vezane uz taj bus, nego ću se osvrnuti na napore koje sam uložio ne bi li se spriječilo da završi u starom željezu. Sve je počelo zapravo još u srpnju kad sam na 5 adresa poslao mail u kojem objašnjavam važnost i potencijal koji ta priča u mojim očima ima. Kako sam odgovor dobio samo od pročelnika u županiji, početkom listopada priču sam proslijedio jednom riječkom portalu, koji ju je gotovo trenutno objavio. Uslijedio je i prilog na lokalnoj televiziji na kojoj honorarno radim, ali sve to skupa nije bilo dovoljno da se kod onih koji o tome odlučuju nešto napravi po tom pitanju. Kako je vrijeme odmicalo shvatio sam da zapravo nikoga od njih uopće nije briga za taj autobus i sve što on predstavlja, što je bilo pomalo razočaravajuće. Naravno nisam radi toga gubio nadu da će se ipak pronaći načina da se nešto poduzme, a neočekivana potpora dolazila je sa više strana. Javili su mi se neki vozači, zaljubljenici u autobuse sa foruma koji iste okuplja, ljudi koji su dio svog radnog vijeka proveli brinući o njemu, kao i u nekoliko navrata osobe koje znam samo iz viđenja, a koje su mi poželjele dati usmenu potporu kad bi me srele na ulici. Proveo sam sate i sate tipkajući mailove, sms poruke, uporno tražeći nekoga tko bi u svemu tome pronašao svoj interes. Pisao sam tako svima koji su mi pali na pamet, od gradonačelnika Obersnela, pročelnika Šarara, direktorice tvrtke zadužene za provedbu projekta EPK-a (Rijeka je 2020. godine europska prijestolnica kulture), ovlaštenom uvozniku MAN vozila za Hrvatsku, stupio u kontakte sa novinarima Novog lista, HRT-a, mailom se javio ekipi emisije Provjereno sa Nove TV, pokušavao tu priču staviti u širi kontekst odnosa nadležnih institucija prema riječkoj industrijskoj baštini, ali na koncu se sve pokazalo uzaludnim. Jednog dana krajem studenog na mailu me dočekala poruka od entuzijasta iz Autotroleja sa naslovom tužan kraj i fotografijom zauvijek rastavljenog autobusa u privitku. Odgovor koji sam mu poslao zorno je dočarao moje emocije u tom trenutku, u dvije riječi stala je sva moja gorčina - pas mater..
Bez uskličnika, samo sa dvije točkice na kraju - pas mater. Pas mater svima koje sam kontaktirao, a nisu se udostojili ni odgovoriti na poruku. Pas mater svima koji su plaćeni da između ostalog promišljaju i o očuvanju industrijske baštine, ali ih za istu boli ona stvar. Pas mater svima kojima je novac jedino mjerilo vrijednosti i koji u nedostatku istoga u priči gube svaki interes. Nakon dvadesetak minuta bezglavog hodanja i psovanja po kući, prihvatio sam jednostavnu činjenicu - gotovo je.
Iako sam prihvatio činjenicu da više nikad neće voziti niti biti na bilo koji drugi način iskorišten, rekao sam sebi samome da nema smisla od cijele te priče izaći samo sa gorkim okusom u ustima pri pomisli na uzaludne napore. Odlučio sam spasiti što se spasiti da i u narednim danima na koncu ipak uspio ishodovati nekoliko dijelova dobrog starog MAN-a za simboličnu cijenu. Ironično, čovjek kojemu je autobus u svojstvu otpada predan na konačno uništenje, bio je prvi od ljudi koji su o njegovoj sudbini formalno odlučivali koji mi je rekao - da čujem priču.
Kroz svo to vrijeme u više navrata sam sa nekoliko strana bio upitan zašto se uopće bavim time, zašto mislim da išta mogu promijeniti, zašto ne trošim svoje vrijeme na korisnije stvari, što je uopće u tom autobusu vrijedno tolikog truda.
Odgovor mi je teško riječima objasniti, jer od trenutka kada sam odlučio krenuti u tu priču bilo je vrlo izvjesno da će 567 završiti u rezalištu. Uhvatio sam se angažmana koji je od samog početka bio osuđen na neuspjeh i gotovo čitavo vrijeme sam toga bio svjestan. Unatoč tome nisam mogao ne poduzeti ništa. Strast koja u meni, ma koliko ona iracionalna bila, nije mi dozvolila pasivnost. Nisam mogao dozvoliti da se taj bus nađe među gomilom drugih stvari koje sam u životu propustio učiniti samo zato jer bi to narušilo nekakav osobni komfor, samo zato jer je lakše ne činiti ništa pod izlikom da se ionako ništa ne može učiniti. Nerijetko sam se osjećao kao zadnja budala dok sam se najčešće nezainteresiranim sugovornicima trudio pojasniti simboliku tog autobusa, pokazujući članak iz jednog broja pretprošlogodišnjeg Novog lista kada je "harmonika sa dušom" osvanula na duplerici...
Da ipak ne ispadne da sam potpuni fanatik koji cijelo vrijeme razmišlja samo o autobusima, podijeliti ću ovim putem tri videa nastala ove jeseni u kojima sam se po prvi put odvažio na uključivanje svog glasa u montaži. Pa kronološkim redom evo linkova, koga zanima neka pogleda:
Sažetak 2. kola
Sažetak 3. kola
Humanitarni koncert udruge Izlaz

KRAJ GODINE

Kraj godine također mi je bio zanimljiv, posebno na emotivnom planu gdje sam se nakon duže vremena našao u odnosu koji se mogao razviti u vezu, ali sam nakon nekoliko tjedana definitivno shvatio kako ipak još nisam uspio izbaciti iz glave djevojku zbog koje cijelo proljeće nisam imao mira. Bilo bi nepošteno prema oboma da se taj odnos nastavio, znajući da se ne osjećam onako kako bih trebao, odnosno sretno, a nesretan ne mogu nikoga istinski usrećiti. Stoga mi je prekid djelovao kao jedina ispravna opcija.

Osim razmišljanja o tim "nesretnim curama" upravo tokom prosinca osvrnuo sam se na neka svoja, uvjetno rečeno, bizarna postignuća. Zapravo to ni nisu postignuća, više stvari koje sam želio napraviti bez nekog posebnog razloga, a koje većina ljudi iz sasvim legitimnih razloga ne upražnjava. Jedno od njih je spavanje na klupici. Iako naizgled nepromišljeno i potencijalno nesigurno, upravo mi je spavanje na javnim površinama svojevrsni čin koji poimam kao odraz slobodnog duha, nazovimo to tako. Da se razumijemo nisam proveo brojne noći spavajući po parkovima, već sam se jednom prigodom prilikom ranojutarnjeg povratka iz centra grada prema Kantridi gdje sam ostavio auto, odlučio putem odmoriti pola sata ili sat na jednoj od usputnih klupica. Time sam zapravo dodatno smanjio razinu alkohola u krvi prije nego što sam se domogao volana osobnog vozila, a iz perspektive sigurnosti prometa na cestama, takav potez svakako je društveno prihvatljiviji od direktnog sjedanja za upravljač po izlasku iz birtije party Druga stvar koju sam se odlučio napraviti jest kupanje u moru nakon ljeta, pa sam tako na par minuta zaplivao 30. i 31. listopada te 30. studenog. Nažalost prijatelj s kojim sam dogovorio da ćemo se kupati svaki mjesec u akademskoj godini 2016./2017. je zbog zdravstvenih razloga preskočio kupanje u studenom, pa je time ta priča rano prekinuta. Umjesto toga razmišljam da aktualnu 2017. godinu učinim prvom u svom životu u kojoj ću plivati u moru baš svakog mjeseca u godini. Ima nešto privlačno u tom osjećaju koji kupanje u hladnom moru izaziva, nekako mi se čini da ide u prilog onoj - zdrav duh u zdravom tijelu. Naravno nakon takvog kupanja se ne smijem razboliti inače mi ta teza pada u vodu.

Za sami kraj ovog pregleda 2016. godine ostalo mi je opisati događaje iz njenih posljednjih trenutaka, posljednjih minuta 31. prosinca. Kao i šest prethodnih godina, ulazak u novu godinu proveo sam radno, kao kamerman na izravnom prijenosu dočeka sa Korza. Ono po čemu je ovaj prijenos bio drugačiji od prethodnih jest činjenica da je glavni izvođač, u ovom slučaju Gibonni, prema kojem nemam nikakve simpatije i čiju glazbu uopće ne volim, odlučio sići sa pozornice među publiku. Jedno minutu ili dvije nisam mogao jasno vidjeti gdje se nalazi, a onda se pojavio ispred mene, pružajući mi ruku, tražeći podršku za uspinjanje na podest. U tom trenutku nisam mogao napraviti ništa drugo nego mu svojom rukom pomoći da se popne, a samo koji trenutak prije toga sam bio prilično negativno nastrojen prema njemu budući da je iz financijskih razloga zabranio prijenos nastupa. Dozvoljeno nam je bilo snimati samo 5 minuta od ponoći, pa dok ne završi prva pjesma nakon vatrometa. I dok sam ja tako mozgao o tome, eto njega odjednom kraj mene, stoji i pjeva sa mjesta gdje nitko živ nije mogao predvidjeti da će se nalaziti u posljednjim trenucima 2016 godine. Pridružio nam se i neki tip iz publike kojeg su redari bezuspješno pokušali maknuti, taman kada su ga nekako uspjeli uhvatiti za noge Gibonni im je rekao da ga puste i tako stekao dodatne simpatije svih okupljenih. Pa i mene.
Ova neobična situacija mi je pokazala koliko nepredvidive stvari mogu biti, taman da zaključi za mene neobičnu 2016. godinu, godinu koju je po prvi puta u svojoj povijesti NK Rijeka završila na čelu prvoligaške kolone, što me naravno posebno veseli sretan

Image and video hosting by TinyPic

I to je sve, nakon desetak dana sporadičnog pisanja uspio sam privesti ovaj poduži post kraju.

- 23:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.12.2016.

U društvu tišine

Noć je, ponoć je upravo prošla. Sve je utihnulo, gotovo da i nema zvukova koji dopiru izvana. Čuje se samo tišina, ista ona koja omogućuje mislima da ih se čuje. Što govore, što žele reći? Same ne mogu izreći ništa, ali upravo tišina im poklanja interpretaciju, omogućuje da ih se protumači. U buci svakodnevice često ostaju zatomljene, ne čuje se njihov krik. Ali sada su slobodne, došlo je njihovo vrijeme. Iako je tijelo umorno i čezne za novom dozom sna, um se polako budi. Izoliran tišinom napokon ima priliku zanemariti sve ostalo i pozabaviti se samim sobom. Obavijen tišinom uživa osluškujući, sve dok osluškujući ne utone u san...

- 00:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 04.11.2016.

Fly little bird, it's time to say goodbye

Ponekad nam šutnja može reći više od bilo kojih riječi, samo ju trebamo znati saslušati...


Fly little bird, it's time to say goodbye.
Fly little bird, I can't keep you on my palm.

I love your song and I like your tweet,
Every little thing on you looks so sweet.

Fly little bird, it's time to say goodbye.
Fly little bird, I can't keep you in my mind.

It's too hard to think about you all the time,
Becouse every single thought will lose the shine.

Fly little bird, it's time to say goodbye.
Fly little bird, I can keep the cry.


Ova pjesmica moja je reakcija na šutnju jedne ptičice, ptičice koju sam tako rado slušao kako pjeva.
Sada je napokon došlo vrijeme da joj kažem goodbye.

- 22:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 18.06.2016.

Zaboravljena hrpa lima - 567

Ponekad je dovoljan samo jedan mali znak, jedan gotovo potpuno nebitan događaj kako bi se ono što činimo ili ono za što se borimo činilo ispravnim. Ponekad je samo jedan mali poticaj dovoljan da se pitanje što će okolina misliti o meni, učini potpuno nebitnim. Uostalom kada bi svi stalno razmišljali samo o tome nitko nikada ne bi učinio ono što uistinu želi...

Prije nekoliko tjedana zajedno sa svojim kolegama s faksa, u sklopu terenske nastave jednog od kolegija, posjetio sam garažu Autotroleja. Bio je to treći moj takav posjet adresi Školjić 15 i prvi nakon kojeg mi je srce bilo na mjestu, nakon kojeg sam bio stvarno zadovoljan. Razlog tome jest činjenica da je glavni inženjer zadužen za sektor održavanja bio taj koji nas je vodio u tom obilasku i za kojeg mi je brzo postalo jasno da voli to što radi. Kako ne bih sada opisivao sve ono što sam tamo vidio prijeći ću na trenutak koji se pokazao ključnim za nastavak ove priče. U zadnjoj radionici u kojoj smo bili, samo koju minutu prije službenog završetka tog posjeta odlučio sam napraviti nešto što inače ne činim, odnosno postaviti još jedno pitanje u situaciji kada gotovo svi prisutni studenti jedva čekaju otići od tamo. Pitao sam je li istina da se ovdje negdje još uvijek nalazi stari MAN garažnog broja 412 koji je povučen iz prometa prije par godina. Nažalost odgovor je bio negativan, 412-ica rashodovana je prije mjesec i pol. Iako nisam želio čuti takav odgovor ono što me je iznenadilo bio je način na koji je glavni inženjer odgovorio na to pitanje. Koliko god to čudno zvučalo trenutak je bio pomalo dirljiv. Čovjek se je vidno ražalostio, promijenio boju glasa i tužno konstatirao da je taj bus otišao u rezalište na žalost svih mehaničara i njega koji su se nadali da će ostati sačuvan kao svojevrsni "muzejski primjerak", unikat u voznom parku.
Ono što me je s druge strane u potpunosti oduševilo bio je nastavak njegovog odgovora. Prije nego što nastavim samo jedna kratka usporedba. Taj trenutak bio je nalik onome u kojem u razgovoru sa recimo djevojkom koja mi se sviđa nekim pitanjem samo otvorim neku temu, a onda ona sama bez da sam išta dodao nastaviti pričati o tome i tada shvatim da smo barem po tom pitanju na istoj valnoj duljini. Naravno prema tom čovjeku nisam imao nikakvih "osvajačkih" sklonosti ili namjera, ali kad je samoinicijativno spomenuo 567-icu znao sam da razgovaram sa pravim čovjekom, gotovo pa srodnom dušom (šteta samo što je muška). sretan I pet, šest, sedam kako inače zovem taj zglobni stari MAN SG220 vjerojatno uskoro čeka ista sudbina kao njegovog solo starijeg brata, međutim možda to i ne mora biti baš tako.

Vrlo sretan činjenicom da je nekome, odnosno glavnoj osobi za održavanje voznog parka u Autotroleju uistinu stalo do tog autobusa, počeo sam razmišljati mora li taj autobus baš tako završiti. Nakon tko zna koliko milijuna prijeđenih kilometara i preveženih putnika sada stoji odbačen na samom kraju garaže, čekajući da ga prodaju u staro željezo. Ne znam jesam li jedini, ali mislim da taj autobus zaslužuje bolje od toga. Ta narančasta "harmonika" svojevrsni je simbol ovog grada i kao jedan od posljednjih autobusa tog modela u cijeloj Hrvatskoj svakako zaslužuje malo više pažnje. Tim više što je do pred koji mjesec vozio na redovnim linijama te u skladu s time bio registriran i tehnički ispravan ne bi ga se smjelo tek tako otpisati.
Naravno svjestan sam da javni gradski prijevoz kod mnogih njegovih korisnika nema dobar imidž, te da se vožnja na neudobnim drvenim stolicama mnogima ne sviđa, ali isto tako sam svjestan da dobro ispričana priča može privući pažnju šire javnosti.
Pala mi je tako na pamet ideja da se taj autobus dovede u red, odnosno da ga mehaničari srede da izgleda bolje nego kada je 1990. godine izašao iz ljubljanske Avtomontaže, te da ga se tako skockanog prenamijeni da vozi isključivo zainteresirane turiste na posebnim vožnjama.
Primjerice zainteresirana grupa turista koja je kruzerom pristigla na jednodnevni boravak u Rijeku na Mololongu se ukrca u tu divnu harmoniku koja je zadnji autobus u današnjem voznom parku kupljena u bivšoj državi. Od tamo ih ljubazni šofer koji je već ranije vozio taj autobus i koji je upoznat sa njegovim ručnim mjenjačem odveze prema lansirnoj stanici Torpeda koja je prepuštena na milost i nemilost zubu vremena i koja je kao i 567-ica sada prepuštena propadanju. Usput mogu vidjeti još jedan simbol prošlih vremena kako privezan stoji u riječkoj luci, a za kojeg gradska vlast ima puno razumijevanja. Ne želim sada ulaziti u nikakve ideološke rasprave vezane uz motorni brod Galeb, no čisto onako usputno, mislim da je kroz 567-icu prošlo puno više Riječanki i Riječana te da su sentimentalnije vezani uz nju nego uz brod koji istini za volju povijesno gledano ipak značajniji. Od Torpeda turisti nastavljaju svoju vožnju prema Trsatu gdje mogu razgledati kulu ili marijansko svetište, kako bi se blagoslovljeni i bogatiji za jedan lijepi pogled mogli uputiti u podnožje brda gdje razgledavanje propale industrijske baštine upotpunjuju Harterom. Dobro prodrmani, ali ipak zadovoljni turisti s kruzera na Fiumari napuštaju vozilo koje je živi svjedok nekih prošlih vremena, te se preko Korza vraćaju na putnički terminal ako im je brod bio dimenzija pogodnih za pristajanje na tom terminalu. yes

Iako sam ovu ideju opisao pomalo ironično mislim da u njoj ipak leži stanoviti potencijal, te ću se svakako potruditi učiniti što više kako bih 567-icu još dugo godina gledao kako se kotrlja ulicama Grada koji teče. Ovaj tekst samo je prvi korak u tom smjeru, nadam se da neće biti uzaludan, odnosno da ima još ponekog zaljubljenika u narančastu hrpu lima na 8 kotača. Ako je recimo meni draga inicijativa Battleship Fiume uspjela upozoriti javnost na problem lansirne stanice Torpeda vjerujem da onda ni meni nije nemoguće upoznati riječku javnost sa ovim unikatom.

Za sami kraj pokoja fotografija (iz vlastite arhive) autobusa koji je meni osobno drag i iz još jedne možda mrvicu bizarne činjenice. Naime, dok sam još išao u osnovno školu, 7. razred ako se ne varam, mama mi je kupila novi mobitel s kojim sam dobio i novi broj. Taj broj u sebi čak dvaput sadrži 567, pa kada sam po prvi put skužio da je garažni broj legendarne harmonike upravo 567 rekao sam sebi da bi bilo baš lijepo da upravo on ostane zadnji takav u voznom parku. Igrom slučaja 4 godine kasnije to se je i dogodilo, sada je baš na meni red da pokušam spasiti 567-icu od zaborava, tj. od rezališta!

Ljeto 2014. godine:
Image and video hosting by TinyPic

Na Delti u ožujku 2015. godine:
Image and video hosting by TinyPic

Ovoga svibnja na Školjiću:
Image and video hosting by TinyPic

I to je sve, za sada wink

- 19:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 23.04.2016.

Pitam se...she makes me wonder

Još jedna subota na Kvarneru, okupana kišom, kapima koje neumorno padaju. Neka padaju, meni ne smetaju...

Dok se zvuci kiše tiho probijaju kroz lagano otvoreni prozor i trenutno bore sa Led Zeppelinovom "The Rain Song" u mojim mislima se i dalje motaju brojna pitanja na koja u posljednje vrijeme baš i nemam nekog suvislog odgovora. Ovaj tekst vjerojatno mi neće pomoći u pronalasku odgovora na njih, ali barem će mi ublažiti žeđ za njima. Dugo sam razmišljao ima li uopće smisla hvatati se tipkovnice i dozvoliti tim mislima da izađu na svjetlo dana te na kraju došao do zaključka da ima. Nema smisla držati ih zatočenima, zatočene mi samo stvaraju poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju. Ništa strašno, no ipak prisutno, postojeće. Davnih dana sam shvatio da mi je pisanje jedan od načina da se suočim sa onime što me muči, što mi okupira pažnju. Nekada je uz plivanje bilo jedino sa takvom moći, u međuvremenu sam otkrio i neke druge načine kako si pomoći kada misli odlutaju duboko u sferu propitkivanja, otkrivanja samoga sebe na nekim dubljim razinama. Znam da ovo zvuči kao da serem, oprostite na izrazu, ali tako je.
S vremena na vrijeme nešto mi se u životu dogodi, pojavi se i onda mi neda mira. Ponekad je to neka osoba, ponekad neki događaj, ponekad čitav slijed događaja, a ponekad tek naizgled beznačajna sitnica. Iako su mi ove naizgled beznačajne sitnice već godinama svojevrsni hobi, razbibriga, ovaj put je jedna osoba, jedna draga djevojka ta koja je pokrenula procese koji se u mojoj glavi ne pokreću tako lako. Ili sam ih zapravo pokrenuo sam, a ona je samo bila okidač, nisam siguran, moguće je i to. Kako god bilo, nakon relativno dužeg vremenskog razdoblja ponovno sam okusio čari zaljubljenosti. U ovom trenutku se ne zamaram nekakvim definicijama iste, već ću je probati opisati svojim riječima, odnosno ono kroz što prolazim ću nastojati opisati koristeći vlastite umotvorine.

Dakle nakon što sam zadnjih godinu, godinu i pol proveo isključivo radeći ili općenito gledajući izvršavajući svoje poslovne i fakultetske obveze u skladu sa svojim mogućnostima, pred otprilike mjesec dana upoznao sam curu koja me je bez puno truda uspjela zainteresirati, pridobiti moju pažnju. Kad to ovako napišem, čini mi se kao da sam opisao situaciju koja je puno češća i događa se takoreći svakodnevno, ali naravno nisam mislio na sitne osmijehe i poglede koje vjerujem svi prilično često izmjene sa nekime simpatičnim u primjerice autobusu ili negdje na ulici. Govorim o pažnji koja nije prouzrokovana pukom činjenicom da je netko lijep, sladak, sexy ili što sve već ne, već govorim o karakternoj privlačnosti. Cjelokupnom načinu razmišlja i promišljanja o životu, ajmo to tako poopćeno nazvati, koji oplemenjuje izvanjsku ljepotu. Naravno da stanovita doza fizičke privlačnosti mora postojati, no ako ju ne prati spomenuta karakterna privlačnost, onda je ona gotovo pa bezvrijedna. Ako sa nekom lijepom djevojkom nemam o čemu popričati što mi vrijedi sva njezina izvanjska ljepota...S druge strane postoji nemali broj frajera koji samo takve i traže, srećom ne pronalazim se u takvoj skupini.

Povratak na primarnu misao, nemoguće mi je sve što mi se tjednima mota po glavi suvislo pretočiti u riječi koje bi svemu dale neki smisao. Koliko god se trudio i koliko god to jako želio, čini mi se da je pravi pothvat uspjeti u toj namjeri. Čini mi se kao da sam uzeo prevelik zalogaj, zalogaj kojime se mogu jedino ugušiti. No dobro, dosta je bilo kukanja, posvetimo se onome što je prouzrokovalo bujicu misli u mojoj ludoj glavi.
Prvi spoj s njom prošao je vrlo ugodno, bio je pravi užitak provesti nekoliko sati razgovarajući o različitim temama bez da je riječi, bilo iz mene bilo iz nje, trebalo čupati kliještima. Rijetko kada mi se dogodi da pri prvom susretu sa nekime razgovor bude tako fluidan, bez neugodnih zastajkivanja i spoticanja o neke suvišne teme. To sam uspio shvatiti relativno brzo tako da sam se mogao opustiti i jednostavno uživati u druženju, bez razmišljanja koja inače prate situacije u kojima nekoga nastojiš impresionirati, odnosno ostaviti dobar dojam. Mogao sam jednostavno biti svoj, spontan, što je vjerujem uvijek poželjno.
Naravno kako to kod mene obično biva, pojavio se jedan problem. Neću sada previše pisati o tome, samo koliko je nužno radi boljeg razumijevanja situacije. Kada zbrojim sve moje veze i vezice broj koji dobijem taman stane na prste jedne ruke, a svaki prst predstavlja tek jedan mjesec. Sa takvim slabašnim iskustvom teško mi je uopće i shvatiti kako se osjeća osoba koja je tek izašla iz višegodišnje veze, mogu samo pretpostavljati i nagađati. Jasno, ona je upravo iz takve veze izašla i gotovo u samom startu mi je dala do znanja da nije spremna za započinjanje neke nove priče sa mnom, što je samo po sebi zapravo vrlo razumljivo i logično. Nažalost kada je emotivan život u pitanju teško je biti hladne glave i trezveno sve prihvatiti, tim više ako ti stvari ne idu u prilog, kao što je kod mene slučaj.
Nakon uistinu dosta razmišljanja, čak i traženja nekakvih savjeta ili samo pogleda iz druge perspektive od mojih prijatelja i poznanika za koje sam procijenio da su mjerodavni, tj. da imaju što za reći po tom pitanju nisam došao do nekih posebnih otkrića, nekih novih spoznaja. Sve se svodi na to da moraš biti svoj, ništa ne forsirati i pustiti da se stvari razvijaju ili pak ne razvijaju svojim prirodnim tokom. Pritom trebaš paziti da ne pokažeš da ti je previše stalo, da možeš i bez nje, jer si u suprotnom neinteresantan, očajan, jadan, patetičan. Jasno ako to ne pokažeš onda si hladan, nezainteresiran, ne pokazuješ inicijativu i jednostavno ti nije stalo. Ima ljudi koje se u tim "toplo-hladno" igricama snalaze vrlo dobro, ja ih još nisam apsolvirao, ni približno. Pitanje je želim li to uopće. Iz mog kutka gledano stvari su dovoljno složene i bez tog natezanja tko će se kome, kada i na koji način javiti. Istovremeno, u suštini su stvari zapravo vrlo jednostavne. Barem tako mislim, iako trenutno baš i nemam neke argumente kojima bih takvu tvrdnju potvrdio u potpunosti.

Već dosta dugo imam prilično jasnu viziju kakvu curu tražim, odnosno kakav tip osobe tražim. Hoće li biti plavuša, crnka, brineta ili nešto četvrto sasvim je nebitno, kao što sam već rekao fizički izgled ionako nije presudan. Moj možda pomalo i utopijski san je naći curu s kojom ću moći satima govoriti o sitnim ljepotama koje mnogi ljudi uopće ne primjećuju, nijemo promatrati valove, cvrkut ptica, prolaznost oblaka na nebeskom svodu, ljepotu punog mjeseca, zalaska ili izlaska sunca, sanjariti otvorenih očiju budno promatrajući svijet oko nas. Ne znam koliko je sve to skupa realno, kada to pročitam ovako napisano djeluje mi pomalo smiješno, ali čini mi se da nije nemoguće, volio bih da nije. S druge strane jasno mi je da je za takav odnos nužno potrebno dovoljno vremena i povjerenja za koje je opet potrebno vrijeme kako bi se kvalitetno izgradilo, a baš tog vremena si ljudi često ne daju dovoljno. Nisam iznimka po tom pitanju, kada s vremena na vrijeme i pronađem neku djevojku koja bi se mogla uklopiti u takav film obično nešto putem zeznem, poželim previše u prekratkom roku, pa se onda nađem odbijen i ponovno na početku priče, na početku svoje potrage.
Puno je različitih poslovica i mudrih misli ispisano na tu temu, nekih od njih se prilično često sjetim u takvim situacijama, a nekih se sjetim kada je već kasno. U razdobljima kada nema nikakve cure na vidiku na pamet mi ponekad padne ova misao: "A man once asked his father, "Father, how will I ever find the right woman?" His father replied, "Forget finding the right woman, focus on being the right man." I onda se toga držim, posvetim se sebi i svom životu u nadi da će "ona prava" to jednom i prepoznati, uz ipak postojeće pitanje hoće li se ta "prava" uopće pojaviti. No dobro, skeptičnosti u ovim malim količinama se još nisam uspio riješiti, valjda mi se sviđa putovati s njom sretan

Ne znam više što bih još dodao, a da ne razvodni u potpunosti ovaj tekst, prvi nakon dosta vremena u kojem sam se dotaknuo svoje slabe točke i moram priznati da je osjećaj pomalo čudan. Krajem 2011. sam nesretno zaljubljen pisao nekako puno emotivnije, bio sam spreman na totalna poniženja ne bih li se kroz pisanje riješio tih neuzvraćenih emocija.Nije bilo barijera, prepreka koje bi me sputavale. Sada, sa nepunih 5 godina više na svom kontu, primjećujem koliko je malo potrebno da bi umijeće pisanja bez kočnica otupilo. Malo sam sazrio, više se posvetio nekim drugim stvarima u životu, i već je pisanje sa emocijama očito negdje putem izgubilo na oštrini. Nije lako pisati o onome što osjećaš, o svojoj intimi, izlagati ju tek tako tuđim pogledima...Sputavam sam sebe, bez da uopće znam zašto. Čudno je to, s jedne strane želim se riješiti svih tih misli, a s druge strane razmišljam o eventualnim posljedicama. Kalkuliram, što mi se baš i ne sviđa. Mislio sam da imam puno toga za reći,ali zapravo nemam, predao sam se.

Što više imam za izgubiti pitam se.
Ona mi je dala do znanja da su mi šanse minimalne, nikakve to jest.
Najbolje što mogu učiniti jest pustiti ju na miru, neovisno o tome što ju uistinu smatram oličenjem onoga što tražim.
Zapravo tim više zaslužuje da ju pustim na miru.
Koliko god odbijao vjerovati u sudbinu, izgleda da baš njoj namjeravam sve prepustiti.
Tko mi je kriv što sam kada su cure u pitanju sposoban kao Forrest Gump!? yes

I to je sve, potrošio sam šest sati na pisanje ovog posta, što dovoljno govori o tome koliko sam disfunkcionalan u posljednje vrijeme..Čak je i kiša sa početka priče već prestala padati, ustupila je svoje mjesto slabašnim, sramežljivim sunčevim zrakama koje će uskoro ustupiti svoje mjesto drugim zvijezdama na nebu. Tako to valjda ide u životu, ponekad uspiješ, ponekad ne...

- 18:33 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 09.04.2016.

Ničim izazvano

Ničim izazvano, ničim izazvano...
Neki događaji u životu najbolje se objašnjavaju ovim izrazom, pogotovo kada govorimo o navijačkim ludostima. Ne mislim pritom na kojekakve nerede, incidente, sukobe sa policijom, drugim navijačkim skupinama ili tome slično, govorim o onoj vrsti ludosti koja kad te je jednom uhvati više nema natrag, nema povratka na staro.
Ono što me potaknulo da nakon nekoliko mjeseci pauze ponovno nešto napišem jesu trenutni rezultatski podbačaji NK Rijeke. Naravno svaki navijač ili simpatizer kluba ima potpuno pravo "prosipati žuč" po igračima, treneru ili upravi, velik broj njih se za takav čin ovih dana i odlučuje, međutim ja ću pogledati onu drugu, vedriju stranu cijele te priče. U nekoliko navrata sam na ovom blogu već pisao o NK Rijeci i svemu što mi u životu predstavlja, pa će dio toga što ću danas napisati biti vjerojatno identično ili vrlo slično onome što je napisano u tim ranijim postovima.

Teško mi je uopće razabrati koji bi to trenutak ničim izazvanog navijačkog ludila bio taj kojeg bih spomenuo kao prvog kojeg sam u životu kao takvog registrirao, primjetio. Nekakva euforična slavlja golova i pobjeda protiv recimo Hajduka (Sharbini-Ivanov-Đalović za točku na i...) su sama po sebi sasvim logična i ne treba previše objašnjavati kako se čovjek osjeća u takvim trenucima. Ono što nije toliko logično i nekome tko to promatra sa strane može izgledati čak i pomalo suludo jest euforija nakon nekih teških poraza, debakla, ispadanja iz kupa i tome slično.

Prvu takvu situaciju sam doživio u jesenskom dijelu prvenstva sezone 2006./2007. kada je Rijeka na Kantridi izgubila od Šibenika 1:3 i kada su svi sa Zapada, pa tako i ja, nekoliko minuta prije kraja utakmice napustili tribinu i glasnom pjesmom u nekakvom deliriju otišli u onaj prostor iznad same tribine. Iako je igra momčadi bila slaba, doživljaji sa te utakmice su mi bili toliko dobri da mi je do dan danas upravo taj poraz ostao upamćen kao jedan od najdražih, koliko god možda isprva čudno izgledao taj termin "jedan od najdražih poraza", jer jasno ljudi, navijači slave golove i pobjede, poraze baš i ne.
Šest godina kasnije ostvarila mi se jedna od velikih želja, a to je gostovanje u kup utakmici u okolici Varaždina, tj. u Međimurju (znam da je stanovnicima tog dijela Hrvatske vrlo bitna ta razlika, kao što ni ja ne volim kad mi netko postavi pitanje kako je kod vas u Rijeci, u Istri). Ne znam točno zašto, ali taj grad mi je još od malena djelovao vrlo privlačno, iako sam zapravo samo tom prigodom u njemu bio. Protivnik je bilo NK Nedelišće, a utakmica se odigrala na stadionu u mjestu Dunjkovec-Pretetinec , gdje inače igra NK Međimurec, ali iz nekog razloga nas je Nedelišće ugostilo tamo. Trebao je to biti pravi nogometni praznik, fešta za sve okupljene, a na koncu se zbog poraza Rijeke 0:1 i velike senzacionalne pobjede domaćina, izborene penalom u produžecima susreta, sve pretvorilo u ogromnu feštu samo za domaće navijače. Budući da je nekakav Jagec nakon gola kojeg je zabio tzv. panenkom odlučio provocirati nas 40-ak proslavom svog gola koji metar dalje od "tribine" na kojoj smo bili smješteni (čitaj: livade iza gola), nekolicina navijača je uletila u teren te ga počela naganjati pa je i policija imala nešto posla. S obzirom na to planirana fešta sa ljubaznim domaćinima je otkazana te su nas snage MUP-a uputile nazad prema Rijeci standardnom procedurom.
I sad u toj mini koloni prilikom napuštanja tog i obližnjih mjesta, petorica nas koji smo do gore išli frendovim Fiat Unom smo ničim izazvani zaurlali "samo Rijekaaa" i kao u nekakvom transu rukama lupali po krovu Unića, skakali, pjevali i ne prestajali s time nekoliko minuta, dok su ljudi u poljima kraj kojih smo prolazili na neki meni totalno simpatični način mahali i pljeskali kao da ispraćaju nemam pojma koga, a ne nekoliko pijanih idiota. party Dakle, iako smo ispali iz kupa od nekakvog anonimnog kluba kojemu je to najveći sportski doseg u povijesti, te objektivno nije tu bilo razloga za slavlje, spontano smo napravili takvu sprdačinu od svega toga da mi osmjeh ne silazi sa lica kad se toga sjetim. Strah me i pomisliti kakva bi to fešta bila da je Rijeka pobijedila i da smo se smjeli pridružiti domaćinima koji su bili toliko ljubazni da su nam za vrijeme utakmice donosili pivo i perece. sretan

Treća situacija koju ću istaknuti odnosi se na gostovanje Rijeke u Stuttgartu. Naravno o ovoj temi, o ovom sportskom podvigu, u riječkoj se, ali i hrvatskoj javnosti puno toga reklo i napisalo te nema previše smisla da opisujem nešto što je već na tisuće puta izrečeno i opisano. Iz tog razloga fokusirati ću se na ono što je obilježilo moj put na tom gostovanju, put koji je započeo točno u ponoć 29. kolovoza 2013. godine.
Skupa sa još 4 frenda nalazio sam se na zadnjim sjedalima Autotransovog autobusa "broj 3" kojim smo krenuli put Stuttgarta. Već smo lagano trebali krenuti kad su u zadnji čast pristigla dvojica putnika, vidno devastirana od konzumacije (pre)velikih količina alkohola i smjestili se sjedalo ispred mene, ispred nas. Jedan od te dvojice, a zvao se Egon ako sam mu dobro zapamtio ime, dobar dio puta proveo je nerazumljivo pjevajući i pričajući o Rijeci, o našim igračima, a posebno o Matiji Škarabotu. Time me je odmah pridobio budući da sam od njegovog samog početka u NK Rijeci, nekako instinktivno, bez racionalnog pokrića i obrazloženja zavolio našeg slovenskog lijevog beka. Duža kosa, neobrijan, nogometaš koji pri prvom intervjuu za Novi list izjavi da sluša Pink Floyd, jednostavno ja kao navijač nisam odolio tom nogometno-rockerskom šarmu. Da me ne bi krivo shvatili, ovdje se radi isključivo o navijačkoj simpatiji lišenoj bilo kakve seksualne konotacije, jer peder, ili društveno prihvatljivije - gay, naprosto ipak nisam, iako mi se ponekad čini da bi vjerojatno imao više uspjeha kod muškaraca nego kod žena, no to je već neka sasvim druga priča...Da se vratim na samo putovanje, po uzoru na HOĆU RI-JE-KA , negdje u okolici Munchena počeli smo sa HOĆU ŠKA-RA-BOT i tako povremeno razbijali uobičajen repertoar navijačkih pjesama. Na samom ulasku u zonu stadiona u Stuttgartu, voditeljica puta, inače kćer Nenada Gračana, namjeravala je prozboriti par riječi o onim tehničkim detaljima tipa na koji ulaz moramo ući, kojom linijom metroa dolazimo do centra grada i slično. U tim trenucima, kada se začuo njen glas na mikrofonu, ne znam više tko je to točno poveo, je li to bio Egon, ja ili netko treći nije uopće bitno jer uskoro se cijelim busom orilo:

Škarabot, Škarabot, Škaraboooot,
Škarabot, Škarabot, Škaraboooot,
Škarabot, Škarabot, Škaraboooot,
Škarabot je život moj!

Život moj, život moj, život mooooj,
Život moj, život moj, život mooooj,
Život moj, život moj, život mooooj,
Život moj je Škarabot!

Taman kad smo završili, Nina, voditeljica puta, pokušala je još jednom izreći tehničke informacije, ali ju je ovaj put dočekala još glasnija pjesma praćena lupanjem po staklima. Da je to netko iz Rijeke, a van tog autobusa vidio, pomislio bi da su u autobusu pacijenti za hospitalizaciju u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu...
Ista stvar ponovila se nešto kasnije u gradu, kada smo u nekom podhodniku započeli sa istom pjesmom, ali su nam se pridužili i još poneki navijači koji nisu bili iz "autobusa broj 3", dok je većina u čudu promatrala koji kurac ove budale pjevaju. Osjećaj kojim sam bio obuzet tada ne može se mjeriti sa ničime prije niti ičim poslije tog trenutka bizarnog ludila u Stuttgartu. Ponekad mi bude malo žao što kasnije na samoj tribini Medredes-Benz Arene nas nekoliko najzagriženijih nije uspjelo "isfurati" tu stvar tamo, pa da tri tisuće ljudi pjeva "odu o Škarabotu". naughty
Kad bolje razmislim, ovako je još i bolje, desetak budala ostalo je vjerno svojim neshvaćenim navijačkim pobudama, nismo upali u nekakav nazovi "mainstream".

I na koncu zadnja situacija u ovom kratkom pregledu ničim izazvanih delirija na tribinama, trgovima i vozilima, posvećena je "trećem poluvremenu" koje se odigralo protiv zaprešićkog Intera na Rujevici pred tri tjedna. Budući da je ta situacija najfriškija, te vrlo dobro poznata onima kojima će ovaj tekst eventualno biti zanimljiv, odnosno navijačima Rijeke, neću previše pisati o tome već ću samo kratko prokomentirati što se u mojoj glavi događalo u tim trenucima.
Iako mi se nova pjesma isprva nije svidjela, te iako se na Rujevici nalazim na dijelu istočne tribine koja je ogradom odijeljena od kopa Armade, ajmo to tako reći, po završetku utakmice spustio sam se do "njih" te se priključio tom navijanju. Vrlo brzo shvatio sam koliko mi je zapravo nedostajao neki takav trenutak u navijačkom životu, koliko mi fali naizgled besmislena obuzetost samim navijanjem, pjevanjem, urlanjem, skakanjem i što god da je već uključeno u taj svijet. Od samog preseljenja sa Kantride na Rujevicu, taj novi stadion mi je nekako stran, ni približno drag kao što je to Zapad, odnosno cjelokupni Stadion Kantrida.
Istovremeno sam svjestan činjenice da se protokom vremena stvari mijenjaju, pa tako i ponašanje navijača na tribinama nije izuzeto od toga, i tu se stvari polako mijenjaju, nastoji se od navijača napraviti gledatelje. Gledatelje koji će mirno sjediti na svojim mjestima, ustati i zapljeskati kada se to od njih očekuje, dignuti šalove u zrak kada na semaforu vide takav natpis, diviti se prekrasnom vatrometu nakon svake pobjede, bjesomučno kupovati klupske rekvizite i vjerno "pušiti" sve marketinške i PR novitete koji im se prezentiraju. Vrlo dobro znam da je takav stav, takvo nastojanje, sasvim legitimno i da mnogi ljudi žele upravo to, te ih takav pogled ne čini ništa manje vrednijim navijačima. Zašto bi svi morali 90 minuta navijati, pjevati i derati se kako bi dokazali da stvarno vole svoj klub? Nema potrebe za time, niti je itko od nas dužan ikome išta dokazivati.

Ali opet volio bih vidjeti malo više razumijevanja za one ljude kojima je takvo što bezveze i kojima tek prava navijačka atmosfera čini istinsko zadovoljstvo dolaska i boravka na stadionu. Takvi sigurno neće svakih mjesec dana kupovati skupe dresove niti se gozbiti škampima u svečanim i VIP ložama, ali će sasvim sigurno biti uz svoj klub i kada kola krenu nizbrdo.

Na neki način nalazimo se upravo u takvom trenutku. Nakon dvostrukog posrtaja protiv Slaven Belupa u Koprivnici mnogi su drvljem i kamenjem udarili po igračima i gospodinu Keku. Ja takvo što ne mogu učiniti. Ne zato jer me njihove loše igre ne diraju ili zato jer sam toliki flegmatik da mi je sasvim svejedno što se događa, već zato što ono što mi je Rijeka u životu pružila nadilazi bilo kakve prosute prvenstvene bodove ili trofeje, posebice od kada je Matjaž Kek na našoj klupi. Događaji iz Stuttgarta, Seville, Kantride i x drugih stadiona i gradova, kroz proteklih 11 godina koliko odlazim na utakmice, su me u mnogočemu toliko promijenili i učinili me takvim kakvim sam danas, da ne mogu biti ništa drugo nego zahvalan, sretan i ponosan što sam navijač NK Rijeke!

Hoćemo li osvojiti naslov prvaka ove sezone pitanje je na koje svi žele čuti potvrdan odgovor. Hoće li to tako i biti vjerujem da ovisi i o svim navijačima. Koliko god da su se stvari zakomplicirale i šanse prilično kompromitirale zašto bi sami sebi oduzeli pravo da u to vjerujemo? Na kraju krajeva, zar je zabranjeno biti optimističan i nadati se najboljem, pa makar ta nadanja bila ničim izazvana?


Toliko od mene za danas, uz iskrene čestitke upućene mom prijatelju s kojim sam proveo doslovno sve gore spomenute situacije povodom njegovog 24. rođendana. Golube, neka ti je sa srećom! Forza Fiume!


- 15:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.11.2015.

Za koga glasati?

Pitanje iz naslova ovih se dana nameće samo po sebi, ali kao posljedica pomalo iritantnoga medijskoga pritiska. Nije taj pritisak ništa novo ili iznenađujuće, na njega smo svi već navikli.
Budući da sam svojevremeno bio poprilično aktivističko-politički aktivan u sklopu riječkog Živog zida svi moji stavovi i razmišljanja kada je u pitanju trenutna predizborna kampanja oblikovani su u manjoj ili većoj mjeri kroz taj angažman, odnosno sve što ću u nastavku napisati biti će iz osobne, iskustvene perspektive.
Za početak samo kratak osvrt na "glavne igrače" svih dosadašnjih pa tako i ovih parlamentarnih izbora, dakle SDP-HDZ. Potpuno je suluda i sama pomisao da će Tomislav Karamarko biti idući hrvatski premijer, no šanse za tu grozotu su prilično realne. Ako je Šeherezada imala tisuću i jednu noć, onda Karamarko ima tisuću i jedan gaf, od mukotrpnog nabrajanja par točaka programa do hrvatskih zastava u svakom američkom dvorištu. No puno ozbiljnija od pukih gafova jest činjenica da je taj čovjek upleten u gotovo svaku korupcijsku aferu iz ere HDZ-ove vladavine od 2003. pa do 2011. godine. Dovoljno je pročitati samo jedan članak Domagoja Margetića na temu Karamarkove uloge u mnogobrojnim aferama da vam bude jasno da taj čovjek nema ni trunke vjerodostojnosti biti na čelu države. Povezan sa kriminalnim organizacijama u zemlji i inozemstvu, a koristeći svoje iskustvo i utjecaje iz doba dok je radio u sigurnosno-obavještajnim službama, ovaj čovjek predstavlja najgori mogući materijal za čelnika bilo koje stranke i još gore države.
S druge strane nalazi se bahati premijer Zoran Milanović koji nema nikakve dodirne točke sa socijaldemokracijom koju deklarativno zagovara i promiče. Jasno, važno je da "Hrvatska raste i nema povratka na staro", a to što broj ovršenih i deložiranih građana, blokiranih i propalih poduzeća ili mladih ljudi koji odlaze diljem zemaljske kugle kako bi si pronašli normalne uvjete za život, a ne preživljavanje, iz godine u godinu raste, to nije njegova briga. Zašto bi i bila, pa on je tu da brine o interesima stranih banaka i korporacija ili pak pogoduje domaćim tajkunima opraštajući im goleme porezne dugove, dok se istovremeno ugostiteljski objekti zatvaraju zbog par kuna viška u kasi. Suštinske razlike između politika te dvije stranke nema, sve je naprosto samo kozmetičke ili ideološke naravi.
Za kraj ovog, još uvijek uvodnog dijela, samo jedna kratka crtica. Ako do sada nismo mogli pojmiti što je to besramno političko-interesno trgovanje pogledajmo samo na trenutak ovu "probranu" ekipu: Ivo Josipović, Radimir Čačić, Slavko Linić i Jadranka Kosor. Naprijed Hrvatska- Naprijed u Tri pizde materine!!!

S obzirom da živim na području 8. izborne jedinice, moram prokomentirati opcije koje su ušle u moje izborne kombinacije. Zapravo do objave lista bila je samo jedna opcija, Živi zid. No kada se pojavila lista Pokret Zajedno na čelu sa Slavicom Šotom, ista je ozbiljno dovela u pitanje moju namjeru da svoj glas dam također "svome" Živom zidu. Realno gledajući navedena lista za razliku od ŽZ-a nema nikakve šanse prijeđi izborni prag, međutim to uopće ne smatram bitnim. Budući da je nakon uspjeha Ivana Sinčića na predsjedničkim izborima krajem prošle godine došlo do naglog povećanja popularnosti ŽZ-a, stranci se priključilo ili približno puno novih ljudi, kako na nivou države tako i na ovom lokalnom. Zbog iznenadne promjene, odnosno golemog povećanja članstva, cjelokupna situacija se promijenila, a da nisu svi na te promjene bili spremni. Jedan od nespremnih bio sam i ja, upoznavanje na 50-ak novih ljudi koji bi rado nešto učinili, bili aktivni, pomogli, predstavljalo mi je neželjenu aktivnost, aktivnost koja oduzima previše vremena i energije. Razlog zbog kojega sam se na ljeto 2013. priključio Živom zidu bio je taj da svojim kamermanskim iskustvom doprinesem u objavljivanju priča ugroženih riječkih obitelji, odnosno da snimim njihova svjedočanstva o nepravdama koje su ih dovele na rub egzistencije, na rub deložacije. Kasnije sam i svoju drugu ljubav, a to je pisanje, usmjerio u iste svrhe i nakon svakog takvog snimanja ili pisanja članka osjećao bih se sretno i zadovoljno, svjestan da iako za društvo u cjelini ne radim neku specijalnu stvar, ipak ga istovremeno potičem da bude malo humanije, empatičnije, što je na moje i zadovoljstvo ugroženih obitelji gotovo uvijek urodilo plodom.
Za razliku od toga, rad na stranačkoj infrastrukturi nije bilo nešto što me činilo sretnim i uz splet okolnosti u kojima je i moj prijatelj Marin Škibola odlučio napustiti poziciju predsjednika županijske organizacije, svoju ulogu, odnosno doprinos sam sveo na minimum. Smatrao sam da je tako najpoštenije prema svima, nema smisla gurati se igdje samo radi nekakve funkcije ili pozicije, ako se zbog toga osjećaš nesretno ili nemotivirano.

Prilikom tih promjena pokazalo se da nije slučajna stvar da u politici najčešće uspijevaju oni koji su spremni lako zaboraviti na vrijednosti kao što su prijateljstvo i poštenje, dok s druge strane proradi "zov vlastitog interesa". Koliko god da naizgled bili sitni, kada prljavi potezi jednom pokvare međuljudske odnose, teško je nadoknaditi izgubljeno povjerenje. Naravno nisu neka nepremostiva prepreka, ali jednom ubačeni "crv sumnje" lako uništi nekoć zdravo tkivo.

Kako bih polako zaokružio ono što me nagnalo da napišem ovaj tekst, prijeći ću u kratak osvrt zašto na koncu neću glasati "za svoje."
Prvi razlog jest moje mišljenje da će na nivou hrvatske Živi zid ostvariti sasvim solidan rezultat (barem 5-6 mandata), a vjerojatno i znatno bolji od ove moje oprezne prognoze. S obzirom na to meni osobno će biti vrlo drago u saborskim klupama vidjeti Ivana Sinčića, Ivana Pernara, Damira Trnačića ili Hrvoja Runtića, jer sam sasvim siguran da su oni kvalitetni ljudi koji će promijeniti način na koji šira javnost percipira saborske zastupnike, koji su u ogromnoj većini do sada bili tek puki stranački plaćenici, bez nekih pozitivnih epiteta koji bi im se mogli nadjenuti, čast iznimkama kao što je iz moje perspektive pokojni Vladimir Bebić. Kada se po prvi put dogodi da se neka deložacija ne može provesti jer se u jedinom domu obitelji koju deložira primjerice erste banda (ups, banka) nalazi saborski zastupnik sa svojim imunitetom, narod će konačno shvatiti da uistinu ima svoje predstavnike u parlamentu, koji nisu potkupljivi od strane već spomenutih "velikih igrača" (banke, korporacije, tajkuni). O otvaranju zabranjenih tema u parlametnu, kao što je ono o pitanju uloge HNB-a odnosno o monetarnoj suverenosti ili pak o kriminalcima koji vladaju državom iz sjene neću ni pisati. Iskreno vjerujem da će u idućem sazivu saborske sjednice biti puno zanimljivije i opasnije po vladajuće elite.

Drugi razlog svakako je i činjenica da se na listi ŽZ-a u 8. izbornoj jedinici ne nalazi niti jedno ime za koje sa sigurnošću mogu reći da bi baš to ime volio vidjeti u saborskim raspravama sa inkriminiranim ispranim mozgovima u redovima HDZSDP grupacije, više od imena Slavice Šote. Uzevši u obzir sve nevolje i nedaće kroz koje prolazi u borbi sa korumpiranim Linićevim kadrom u samom vrhu sudstva, državnog odvjetništva, policije i gradske uprave, jednostavno se osjećam dužan na taj simboličan način dati podršku njenoj borbi. A valja napomenuti kako za sve optužbe ima i pravovaljane dokaze koji već godinama čekaju da ih netko u državnim/županijskim odvjetništvima počne izvlačiti iz ladica. Dakle čin glasanja za Slavicu Šotu, barem u mom slučaju, jest prvenstveno čin potpore, potpore u istinskoj borbi protiv korupcije, a istovremeno i jedan pokazatelj kako u toj borbi nije sama.

Iz svega navedenoga, bez ikakve loše namjere, pozivam i sve vas koji se još dvoumite za koga glasati, da svoj glas date ili njoj ili Živom zidu, jer svi ostali su u pravilu sistemski igrači, isti oni koji već desetljećima gaze po svima nama, a onda su još toliko licemjerni da se usude reći da to ne rade zbog vlastitog interesa već zbog nas samih. Kakve li lakrdije!





- 14:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 25.09.2015.

Autotrolej, Autotrolej, prijevoznik moj najdraži

Dugo sam se premišljao, dvojio trebam li uopće nešto napisati na temu kojom ću se u ovom tekstu baviti. U konačnici sam ipak popustio pa udovoljio svojoj potrebi te se uhvatio tipkovnice, koju ionako stalno koristim, pa hajde da ju iskoristim u kreativne svrhe, ako se ovo što slijedi može nazvati kreativnošću. Prvi dio posvećen je nekim crticama iz djetinjstva, dok je drugi dio vezan uz ovogodišnje događaje.

Još sam bio sasvim mlad, pa iako nisam neke barske ptice lovio tad, ipak sam znao da me nešto u autobusima posebno privlači.
Budući da sam se gotovo svakodnevno još od vrtićke dobi vozio u narančastim autobusima Autotroleja, nije bilo pretjerano čudno kada se par godina kasnije pojavila i svojevrsna ljubav prema njima, ali prvenstveno onih narančastih, autotrolejovih. U četvrtom razredu osnovne škole, kada bih prilikom odlazaka na trening tri puta tjedno sam odlazio od kuće do grada, počeo sam zamjećivati kako u mnoštvu naizgled istih autobusa ima i onih koji se po nečemu razlikuju. Izvana bi izgledali isto, ali unutra bi nešto bilo različito, neovisno o tome je li ta razlika bila u boji zavjesa koje su tada bile uobičajena pojava, ili možda boja i model stolica ili pak boja zvona za vrata, primjećivao sam te razlike i polako slagao sliku velikog voznog parka u glavi. Nisam točno znao kako se koji model autobusa zove, ali sam znao kada se vozim u MAN-u, Mercedesu, Sanosu ili možda u TAM-u.
Godinu kasnije shvatio sam da garažni brojevi uvelike pomažu u povezivanju svih tih sitnica koje se međusobno razlikuju u pojedinim autobusima, tako da sam vrlo brzo imao i neke omiljene autobuse, odnosno njihove garažne brojeve. S obzirom na činjenicu da živim u prigradu i da su autobusi i šoferi koji ih voze više-manje uvijek jedni te isti, uskoro sam točno znao koji će me autobus voziti u školu, a kojim ću se nakon škole voziti na trening. Prvi takav autobus koji mi se urezao u pamćenje, kojim sam tokom gotovo cijelog petog razreda išao i ujutro u školu i poslijepodne na trening bio je jedan stari Sanos, garažnog broja 377. Mogao bih sada provjeriti kako se točno zove taj model, ali s obzirom da ne znam taj podatak inače nema smisla da se pravim pametan za potrebe ovog teksta. Već iduće godine, taj autobus bio je povučen iz prometa, odnosno barem ga više nisu stavljali na "moju liniju 34", tako da je na njegovo mjesto uskočio MAN SU220, garažnog broja 405. Taj prigradski autobus bio je prvi, a ujedno još uvijek i zadnji, u kojem sam doživio da je šofer nakon par minuta prepiranja sa par tipova sumnjivog izgleda dopustio da se njime preveze i njihov pas, ako se dobro sjećam radilo se o rotvajleru. Umjesto zahvale, dečki su po izlasku iz busa šoferu još onako usput nabacili par psovki u kojima su se spominjali i pas i šoferova majka...Iako mi tada nije bilo nimalo ugodno, iz današnje perspektive ta scena mi je jedna od dražih zgoda iz autobusa yes

Image and video hosting by TinyPic

Kraj sedmog i cijeli osmi razred obilježio je još jedan Sanos, ovome sam još tada zapamtio naziv modela, a koji je S415, garažnog broja 548. Za razliku od dva prethodno spomenuta autobusa, za ovoga nikada nisam ni pomislio da je stara krama, naprotiv vrlo brzo sam shvatio da je svaka vožnja u njemu bila pravi užitak, pod uvjetom da ga je vozio jedan simpatični, malo stariji brkati šofer koji je nažalost imao neku prometnu nesreću nakon koje se više nije vratio za volan. Da je kojim slučajem umjesto busem upravljao bolidom formule 1, taj šofer bi definitivno bio poznat kao vozač za kišne utrke, i to diljem svijeta. Iako je i inače rado nagazio po papučici gasa, po kišnim uvjetima bio je posebno inspiriran. Jednom prilikom dok je pričao sa nekim putnikom otkrio je i zašto je tome tako. Kad kiša pada drugi ljudi više paze i voze sporije, a to znači da onda on može voziti brže. I stvarno je tako bilo, koristio je doslovce svaku priliku da raspali po gasu, a u kombinaciji sa sjajnim šesterostupanjskim mjenjačem, izvlačio je iz tog Sanosa maksimum. Na mjestima gdje je on vozio 60, ponekad i 70 km/h, mnogi ni autom ne idu toliko. Bio mi je pravi užitak ići ujutro u školu ili popodne na trening znajući da ću se voziti u 548-ici. Vještina tog vozača mogla se osjetiti u svakom trenutku. Način na koji je je mijenjao brzine, davajući kratki i precizni tzv. međugas, precizno mimoilaženje sa vozilima iz suprotnog smjera, minimalno usporavanje prilikom mimoilaženja, stvarno je bio majstor svog zanata. Sjećam se jedne zgode kada su u Rukavcu dva kamiona privremeno zatvorila cestu, a taj šofer nije imao puno strpljenja pa je prvo vozio dvjestotinjak metara u rikverc, da bi se potom okrenuo na mjestu gdje se nitko prije ni poslije njega nije na taj način autobusom okrenuo. Koliko mi je ovaj autobus bio drag svjedoči i podatak da još uvijek čuvam njegovu sliku izrezanu iz Novog lista 2007. godine kada se za vrijeme obilnih kiša i poplave na prometnicama upravo taj autobus našao ispred fotoobjektiva.

Image and video hosting by TinyPic

Da ne bih otišao predaleko nabrajajući pojedine autobuse, a kojih se kroz dvadesetak godina mog putničkog staža izmijenilo dosta, spomenut ću samo još jednog koji je imao vjerojatno i najudobnije sjedalice od svih. Riječ je o modelu iz iste serije kao i ranije spomenuti bus garažnog broja 405, samo je njegov broj bio 408. Za razliku od 405-ice koja je imala crvena tapicirana sjedala, 408-ica je imala vrlo udobna kožna sjedala u nekoj varijanti smeđe boje. Sjećam se jednog jutra kada sam išao na bazen, ulaskom na zadnja vrata uspio sam se dokopati slobodnog sjedećeg mjesta, samo sam se zavalio u tu "fotelju" (fotelja uopće nije pretjeran izraz u odnosu na primjerice vrlo česta drvena sjedala u starijim autobusima) i uživao u vožnji od Matulja do Kantride. Neposredno prije izlaska iz busa, glavom mi je prošla misao da bih trebao ostati sjediti i voziti se skroz do grada, budući da se lako moguće više neću naći u toj situaciji. Nažalost bio sam u pravu, nedugo zatim taj bus povučen je iz prometa, a s obzirom da me tadašnji trener već onda nije znao niti se trudio motivirati, dok me danas pozdravlja preko one stvari, ponekad si znam zamjeriti tu sitnicu. sretan

Image and video hosting by TinyPic

Nakon ovog pregleda meni dragih autobusa iz Autotrolejovog voznog parka koji se, na žalost ili na sreću mora svako malo pomlađivati novim
autobusima, prelazim na drugi dio ovog teksta u kojem ću se više posvetiti aktualnim događanjima.

Mislim da je iz dosadašnjeg dijela teksta jasno da nisam baš tipičan putnik koji na autobuse gleda kao na nužno zlo, već od najranije mladosti nastojim uživati u svemu što javni gradski prijevoz sa sobom nosi, pa mi je situacija u kojoj sam se našao početkom svibnja ove godine isprva bila prilično mrska. Naime, zbog nerazjašnjenih potraživanja između Autotroleja i Grada Opatije, koji se trenutno sudski spore oko točnog iznosa duga, odnosno modela obračuna troškova javnog gradskog prijevoza, pametan netko je odlučio da je najjednostavnije broj vožnji linije 34, koja je ujedno moja matična linija nazovimo ju tako, smanjiti za čak 60%. Šokiran takvim voznim redom odlučio sam iskoristiti svoja iskustva stečena aktivističkim angažmanom u Živom zidu, odnosno odlučio sam se za taktiku "napad je najbolja obrana", pa nešto oštrijim prigovorom opleo po Autotroleju. Kako taj prigovor ne bi bio tek jedan u nizu beskorisnih prigovora na facebooku, svoj mail odlučio sam osim na njihovu i adresu Općine Matulji, poslati i lokalnim medijima koji su cijeli slučaj rado prenijeli i dodatno istražili. Prvi među njima bio je Liburnija.net .
Imajući na umu da je uključenje medija odnosno upoznavanje šire javnosti sa navedenim problemom najbrži i najefikasniji način da se problem riješi, bio sam spreman i na puno više od slanja prigovora i medijskih istupa.
Po glavi su mi se motale kojekakve ideje, no na sreću osobe odgovorne za nastajanje problema su se brzo sabrale, pa je bez mog daljnjeg angažmana, nakon 6 dana vozni red korigiran odnosno privremenom vatrogasnom linijom problem je privremeno, što pretpostavljam znači do okončanja sudskog spora, riješen. Više o tome možete pogledati ovdje, na Kanalu Ri .
Misleći kako je sve u redu, nisam više pozorno pratio što se događa na pojedinim vožnjama, sve dok se pred tjedan dana nisam našao u situaciji da moram ući u minibus u koji je prethodno ušlo pedesetak putnika, mahom osnovnoškolaca. Pametniji za prethodno iskustvo rješavanja neodgovarajuće kvalitete usluge, ponovno sam posegnuo za iskušanim receptom "otvorenog pisma" koje očito poticajno djeluje na nadležne osobe unutar Autotroleja. Svjestan činjenice da možda nije realno očekivati da će se i ovaj put stvari brzo riješiti na zadovoljstvo svih korisnika prijevoza, nisam bio pretjerano siguran kako će se situacija rasplesti. Pa iako su puni autobusi normalna stvar, opisana situacija izgleda ipak nije bila toliko normalna, jer su već drugi dan, u petak 18. rujna, na tu liniju umjesto minibusa poslali adekvatni solo autobus. Moram priznati da sam bio ugodno iznenađen kada sam u odgovoru glasnogovornice Autotroleja, Kristine Prijić, pročitao da - "smo po primitku vašeg e-maila odmah reagirali". To iznenađenje je ipak bilo manje od neugodne spoznaje da se u periodu od 19. svibnja kada je minibus započeo sa vožnjama na toj liniji, nitko nije službeno žalio na takvo rješenje, "jer bi inače već ranije reagirali" kako u odgovoru tvrdi glasnogovornica.
Taj podatak me prilično zatekao,jer koliko god da su ljudi kod nas pasivni, podatak da se baš nitko nije potrudio sastaviti kakav takav prigovor mi djeluje nestvarno. Zar nikome od svih tih silnih roditelja čija se djeca tim busom voze nije palo na pamet da je minibus neprihvatljiva solucija, tim više što su se prije izmjena voznog reda koje su uzburkale strasti, na toj liniji koristila čak dva autobusa!?
Kako god bilo, najvažnije je ostvareno, odnosno nelogično rješenje je zamijenjeno logičnim. Bez puno muke, sa sat vremena odvojenog vremena s moje strane i vjerojatno približno isto toliko sa suprotne.

Da je mi je netko prije samo godinu il' dvije rekao da ću se javno buniti protiv Autotroleja, ne bih mu vjerovao. Iz moje perspektive Autotrolej je simbol ovog grada, njegova sastavna nit. Ne mogu ni zamisliti Rijeku bez narančastih autobusa, iako su sve češće ti autobusi sve samo ne narančasti, oblijepljeni ili bolje rečeno izmasakrirani reklamama od kojih se ne može ni na miru pogledati kroz prozor. Pa ipak, drago mi je da sam baš ja bio taj koji je skrenuo pažnju javnosti na probleme koji su se pojavili, prvi koji je digao glas. Bolje ja nego netko tko uopće ne voli Autotrolej, niti njihove autobuse. Jer ja ih stvarno volim, volim ih toliko da sam našao način da si ispunim dječačku želju pa se nađem za volanom jednoga od njih. Pritom mi uopće ne smeta što je taj volan virtualan, mora da sam lud lud

Image and video hosting by TinyPic
I to je sve, do iduće vožnje budite pozdravljeni!

Oznake: Autotrolej


- 22:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.01.2015.

Proxima parada - Aeroporto Sevilla

Sevilla. Grad na samom jugu Španjolske, cestovnim putem čak 2440 kilometara udaljen od Rijeke. Da udovoljim znatiželji provjerio sam koliko iznosi zračna udaljenost, te ako je vjerovati prvoj web stranici na pretraživaču ta udaljenost iznosi 1914,37 kilometara. Neovisno koju vrijednost uzeo u obzir, u tom gradu osjećam se nekako posebno, rekao bih kao kod kuće, ali kod kuće se ne osjećam baš tako. Lišen svih briga, sretan i bezbrižan kao malo dijete, još lani zaljubio sam se u taj grad. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Isto kao i prošle godine, i ovaj prosinac za mene kao navijača NK Rijeke značio je napeto iščekivanje tog dana kada ću se zaputiti prvo autom do Bergama, a potom i avionom do Seville, sve kako bih ispratio posljednju, šestu utakmicu Rijeke u skupini Europa lige. Istini za volju napetost uoči puta ove je godine ipak bila znatno manja budući da sam znao što me čeka, ali ta činjenica ne umanjuje osjećaj sreće koji me pratio dan, dva prije te srijede 10. prosinca kada sam se sa svojim dobrim starim prijateljem zaputio na znano nam mjesto...
Kako ova priča ne bi bila tek jedna u nizu priča jednog od onih koji su se našli na drugom kraju Europe kako bi bodrili svoj nogometni klub, vratiti ću se u prošlo ljeto, nekoliko dana nakon povijesnog izbacivanja Stuttgarta iz play-offa Europa lige. U tom sveopćem ludilu koje je tih dana vladalo Kvarnerom, izvučene su momčadi s kojima smo činili skupinu "I". Uz portugalsku Vitoriu, francuski Lyon te španjolski Real Betis našla se i naša Rijeka. Točno se sjećam trenutka kad sam odlučio da idem pogledati utakmicu protiv Betisa u Sevillu. Ležao sam na plaži na kojoj tokom sedmog i osmog mjeseca kao spasioc provodim mnogobrojne sate, međutim ovog puta tek u ulozi kupača čekao sam da isti taj prijatelj s kojim sam proputovao na tisuće kilometara prateći našu Rijeku, kaže koliko iznosi avionska karta do Seville. Bez previše razmišljanja, vođen nekom blesavom dječačkom logikom, odredio sam da na put idem ukoliko je cijena karte manja ili jednaka iznosu od 100€. Da je bila samo jedan cent više ne bih išao, isključivo zato jer mi tako nalaže prethodno spomenuta "logika". Na moju sreću, cijena karte bila je dvoznamenkasta, ako sam dobro zapamtio radilo se o 98.99€. S obzirom da u tom trenutku nismo mogli znati kako će Rijeka izgledati u tim utakmicama, jedino što je tada bilo nedvojbeno jest ideja da su igrači i stručni stožer zaslužili da ih se pljeskom isprati sa posljednje utakmice u Europi, te da se za taj pljesak isplati otići na tako dalek put...

Godinu i tri mjeseca nakon izležavanja na plaži, ponovno sam se našao na ulicama meni iznimno dragog grada. Ne znam sa čime bih to mogao usporediti, ali ima nešto u tom gradu što me neopisivo privlači. Sama činjenica da sam tamo čini me toliko sretnim da sve ostalo postaje nevažno. Vjerujem, odnosno nadam se, da je svatko sposoban osjećati se tako bez da su mu za to potrebne kojekakve psihoaktivne supstance. sretan
Budući da nikada prije nisam pisao nešto što bi moglo imati elemente putopisnoga, nastaviti ću pisati ovim nesređenim stilom, nastojeći spomenuti sve što bih želio, a da tekst pritom zadrži kakav takav koncept i smisao.

Ono što me u mom drugom boravku na jugu Španjolske neugodno iznenadilo bila je znatno niža temperatura od očekivane, odnosno od ugodnih 18 stupnjeva koji su sredinom prosinca 2013. grijali Andaluziju. "Ovogodišnjih" (nemam još dojam da je 2015.) 5, 6 stupnjeva koji su preko noći pali još i niže poremetilo je ugođaj toploga grada. Neovisno o hladnijem vremenu, moje raspoloženje i dojmovi ostali su iznimno topli, te se svakako jednoga dana namjeravam ponovno vratiti.

Kada bih nešto od doživljenoga morao izdvojiti kao ključno ili barem dovoljno zanimljivo što je trajno oblikovalo moj generalni dojam o Sevilli, onda su to slijedeće stvari:

1) Kao prvo, kretanje uskim i mnogobrojnim "užegradskim" ulicama, nazovimo ih tako, isključivo koristeći plan grada u onom starom, tradicionalnom, papirnatom izdanju budi u meni pravo zadovoljstvo. Tim više što je Marko (već spominjani frend) toliko tvrdoglav da i kad pogriješi često tu pogrešku pripiše meni, što je naravno dijelom i točno, jer da ja prvotno nisam popustio na njegovu tvrdoglavost ne bi se posljedično niti zajebali. Ono što je međutim obojici zajedničko, jest između ostaloga i volja za korištenjem alternativnih pravaca, izdvajanjem iz mase i istraživanje ulica kojima još nismo prošli. Kad se to dvoje spoji onda ne čudi scena koju ću sada ukratko opisati. Dakle, nakon završetka utakmice protiv Seville, nepravilno formirana kolona riječkih navijača koja se poprilično rastegnula iako nas je bilo tek tristotinjak krenula je od stadiona prema centru grada. Nakon prelaska jednog vijadukta Marko i ja odlučili smo "skratiti" put, pa umjesto glavnom cestom koju je policija namijenila za što brži povratak u sami centar grada, nas dvojica krećemo kraćim putem koji vodi kroz uske ispresijecane ulice. Nakon 20-ak minuta napokon smo se dokopali glavne ceste kojom smo onda za par minuta u samome centru, a kad ono - šok. Eto nas opet na vijaduktu. yes Pretpostavljam da bi 99% ljudi u takvoj situaciji odlučilo ići tim regularnim putem, ali nas dvojica očito ne spadamo u tu većinu. Što se ono kaže ista meta, isto odstojanje, eto nas opet u istim uličicama, jer, naravno, točno znamo gdje smo pogriješili. I dalje uporni u nekorištenju gps-a tražimo malo svjetliji kutak ulice kako bi na mapi našli gdje smo točno sada i ustanovili kojim putem moramo dalje. Ispostavilo se da smo stvarno točno znali gdje smo krivo skrenuli tako da smo nakon skoro sat vremena stigli na mjesto gdje su sve one "ovce" koje slijede upute organa reda i mira stigle barem 20 minuta prije nas.

2) Ono što je prethodilo večernjoj utakmici, bila je jutarnja kava u jednom od mnogobrojnih kafića. Iako inače kavu izbjegavam i pijem je svega par puta godišnje, to jutro odlučio sam popiti jedan espresso. Kasnije sam shvatio da je to bio prvi naručeni i ispijeni espresso u mom životu! Kada me jednoga dana netko u nedostatku pametnijeg posla bude pitao gdje sam popio prvi espresso u životu, moj odgovor će biti - Caffe Boras u Sevilli! Poznavatelji nogometa primijetiti će indikativan naziv kafića, u koji naravno nismo ušli sasvim slučajno, budući da je moje oko (i čudnovati um) vječito u potrazi za zanimljivim detaljima, primijetilo da bivši igrač Rijeke, inače dijete Dinamove nogometne škole, Ivan Boras, možebitno ima nekakvu rodbinu u četvrtom po veličini Španjolskom gradu. thumbup
Kad sam se već dotaknuo jutarnje kave, vrijedi spomenuti da njihov radni dan počinje u 10 sati, tako da je u doba kada smo mi ušli tamo, dakle oko 9:45, Caffe Boras, kao i svi ostali kafići u blizini, bio dupkom pun užurbanih ljudi koji su ispijali svoje omiljeno jutarnje piće te jeli izgleda popularne tople sendviče. Za stolom jednog od tih kafića, u društvu fizioterapeuta zatekao se i dobri duh riječke svlačionice, ekonom Rustem Gashi sretan

3) Hodajući dijelom grada kojeg prilikom prethodnog posjeta nismo stigli obići, nemalo sam se iznenadio kada smo u aveniji Hercules, ako sam joj dobro zapamtio ime, naletili na životinje koje obično viđamo u dokumentarcima posvećenim saharskoj pustinji. Riječ je naime o devama.
Kako to obično biva, moja prva asocijacija kada sam ugledao 5 deva kako žderu sijeno u centru grada, bio je jedan vic iz serijala Laku noć Hrvatska, kojeg je animirani Stipe Ražnjić ispričao svekolikom pučanstvu još prije 7 ili 8 godina. Nažalost, na youtube-u ga više nema, zbog "uzastopnih obavijesti trećih strana o kršenju autorskih prava". Jebalo ih autorsko pravo, ostali smo bez dobrog vica!
Budući da sam si u glavi vrtio taj vic, momentalno me uhvatio smijeh koji je doduše malo splahnuo kada sam osjetio njihov vonj. Ništa strašno, neki navijači znaju zaudarati i gore nakon utapanja tuge ili veselja u alkoholu. party

4) Budući da je većina ulica u užem centru grada prilično uska, stanarima za parkiranje ne preostaje baš puno mjesta. Ono što međutim nisam očekivao bila je spoznaja da nema tog auta kojem obje strane branika nisu barem malo izgrebane. Od starih Seata, pa do novih BMW-a, doslovno nije bilo parkiranog auta koji je bio netaknute karoserije. To mi je na neki način promijenilo pogled kojim sam do tada gledao na automobile općenito, tako da sam se jučer mirne duše nasmijao nakon što mi je donji dio prednjeg branika moje drage Škode zarusao po nogostupu.

5) Moje prvo buđenje u Sevilli bilo je sve samo ne uobičajeno i scene toga jutra pamtiti ću još izvjestan broj godina. Dakle nakon nekoliko sati sna, jutro nakon povijesnog remija Betisa i Rijeke (0:0) na stadionu Benito Villamarin, budim se u bračnom krevetu jednoga od mnogobrojnih gradskih hostela. Nažalost, iako sam u bračnom krevetu nigdje ne vidim zgodnu Španjolku, naprotiv! Kraj mene leži "kraljević Marko" dok iz sobe iznad dopiru neki čudni zvuci. Još uvijek pomalo ošamućen od sna pokušavam shvatiti što se točno događa. Sanjam li ili sam budan? Dok jasno vidim i čujem Marka kako hrče na drugoj strani kreveta, pažnju mi privlače zvuci koji se povremeno javljaju. S obzirom da su me probudili, a sada ih više nema, pomislio sam da ću te snove pripisati kakvom "mokrom snu". Nakon nekoliko minuta izležavanja isti zvuci opet dopiru do mene. Budim pospanog kolegu čisto da se uvjerim da nisam lud. Čuješ li? , pitam Marka. Nevoljko pristaje na razbuđivanje kako bi osluhnuo što se događa. Polako nestaju sve sumnje. U sobi na katu iznad, zaljubljeni par odlučio je svima dati do znanja koliko se jako vole ili barem koliko se dobro *ebu! Iako su uskoro odzvanjala oba kata, nitko se nije bunio, a za još koju minutu stvari su se smirile. Uzdasi razigranog para i lupanje nestabilnog drvenog kreveta o tanke hostelske zidove uskoro su nestali, a meni je u glavi ostala samo misao - što ti je sreća! Dok se neki na sav glas ševe kao da su u bordelu, ja se kraj Marka budim u hostelu!

6) Budući da sam u Sevillu putovao prvenstveno u ulozi navijača, bio bi red da nekoliko riječi posvetim i dojmovima sa utakmica.Kod prve utakmice, dakle one sa Betisom 2013. godine, nisam bio ničim posebno oduševljen, pogotovo ne navijanjem "malobrojnih" 15-ak tisuća navijača. Jedino što je izazivalo strahopoštovanje u meni bila je veličina stadiona, odnosno strmi stil gradnje tribina i gotovo nikakve zaštitne ograde na njegovim rubnim dijelovima. Zid visine svega "metar i nešto sitno" dijeli te od barem 25 metara visinske razlike između vrha tribine i ceste. Moram priznati, nije mi bilo nimalo ugodno kada sam pogledao ravno dole držeći se za taj skromni betonski zid.
Za razliku od Betisovih navijača, navijači Seville pripremili su, barem meni, posebno upečatljiv navijački dekor. Vrlo ritmične pjesme, navijači koji "imaju sluha" i vrlo rijetko ispadaju iz ritma te bubnjevi koji su konstantno na visini zadatka učinili su me ugodno iznenađenim. Posebno me se dojmilo kada se u navijanje uključuju i ostale tribine, odnosno kada cijeli stadion pjeva vođen tribinom gdje su smješteni najvatreniji domaći navijači. To me se toliko dojmilo da sam povremeno za vrijeme utakmice na nekoliko trenutaka jednostavno uživao u njihovom navijanju, uopće ne prateći što se zbiva na terenu. Kako bih otprilike dočarao kako to izgleda svima onima kojima tekst nije dovoljan, potrudio sam se pronaći nešto kvalitetno. Forza Sevilla campeÓn!

Mogao bih nastaviti sa nabrajanjem ovakvih naizgled besmislenih i bizarnih sitnica, ali vjerujem da bi to previše razvodnilo oblikovanje ovog, već ionako gotovo pa nesuvislog teksta. Umjesto toga napisati ću još samo istu onu rečenicu koja mi se javila u glavi kada sam prvi put odlazio iz tog divnog grada. Ovdje se jednog dana moram vratiti!

U iščekivanju tog dana sve vas srdačno pozdravljam mah

- 10:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.11.2014.

Jednog dana kada umrem

"Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hoću li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini života, jer će, naravno, u oba slučaja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti, i to na tisuće godine. Zaista, ništa nije jasnije od toga. Uvijek ću ja biti onaj koji će umrijeti, bilo sada, bilo za dvadeset godina." - Albert Camus (Stranac).

Iako se ne slažem sa svime napisanom u ovom citatu, u jednome mi Camusovo tumačenje nije ni najmanje sporno. Neovisno o tome kada, sa koliko godina mi umrli, svi ostali nastavljaju živjeti dalje, sa ili bez nekih uspomena o nama, sa ili bez tuge i gorčine. Sasvim normalna stvar.

Ono što međutim ne smatram normalnim, a društveno je prihvatljivo, tj. godinama već vrlo dobro prihvaćeno, jest posjećivanje mrtvih na dan Svih svetih. Grozno mi je to, sama pomisao da se masovno posjećuju groblja, jer je eto praznik namijenjen prvenstveno tome, stvara mi nekakvu mučninu, odbojnost. I inače imam averziju prema posjećivanju i naricanju nad grobnim mjestima, ali naravno tko sam ja da bilo kome sudim zbog toga. Svatko ima svoja razmišljanja i svoje poglede prema svojim bližnjima koji više nisu među živima, pa tako i ja.
Ono što me pomalo zabrinjava je lakoća kojom mnoštvo prihvaća tezu da je 1.11. svakome kome je imalo stalo do svoje pokojne familije ili prijatelja mjesto na groblju. Svi se dive uređenim grobnicama, krasnim krizantemama, svekolikim svijećama. Viđaju se ljudi, susjedi, stari znanci koji se inače ne sreću tako često. Odlazak na groblja pretvara se u svojevrsni ritual, formalnost. Nije bitno koji su ti motivi, važno je da se tamo pojaviš, po mogućnosti i budeš viđen, pa će tvoje pojavljivanje automatski dobiti na težini svih ostalih posjetitelja. Kao što sam već nebrojeno puta napisao ovdje na mom blogu, krajem 2007. godine umro mi je tata. Od raka pluća, nakon "liječenja" kemoterapijom. Ne mogu riječima opisati koliko mi je žao što tada nisam raspolagao informacijama o ljekovitosti konopljinog ulja ili najobičnije sode bikarbone. Bio sam još klinac, vjerovao službenoj medicini. Naravno vjerujem i dalje, ali sa puno više opreza i promišljanja o onome što od nje dolazi. Puno je primjera koji nedvosmisleno ukazuju da mnogobrojne metode liječenja služe samo kako bi farmaceutska industrija svojim sintetičkim "lijekovima" stvorila od pacijenta doživotnog ovisnika o tabletama. No ne želim sada pisati o tome, otišao bih predaleko...

Dakle, od te 2007. prošlo je već gotovo 7 godina. U tih 7 godina bio sam valjda dvadesetak puta na groblju, nikada sam, uvijek iz ljubaznosti prema mami ili u dva navrata tatinoj sestri.
Meni osobno niti jedan od tih posjeta nije ništa značio. Eventualno u početku, to ne mogu sa sigurnošću negirati, ipak je to razdoblje malo potisnutih sjećanja... Stajati tamo, gledati u grobnicu, već godinama ne nalazim ništa nadahnjujuće u tome. Naprotiv, dozvoljavam si smatrati to gubitkom vremena, koliko god to većini, pa i mojoj mami, bilo neshvatljivo ili čak i uvredljivo. Takav sam, ne mogu se, niti želim mijenjati po tom pitanju.

Iz moje perspektive gledano, moj posjet groblju ne znači ništa, ne dokazuje ništa. Ono što mi znači neusporedivo više od toga jesu poneke sitnice koje me ponekad prisjete na starog. Te sitnice nisu vidljive, nitko o njima ne zna ništa ukoliko ih ne spomenem, pa može djelovati da se uopće ni sjetim pokojnog oca. Sramota! Toliko mu je toga dao, a on mu ni na groblje ne ide. Moja mama je često takvog razmišljanja, ne ustručava mi se to i reći, primjerice i jučer sam odbio ići na groblje s njom, što nije baš najbolje prihvatila. Kasnije sam kroz par rečenica nastojao objasniti kako ja sve to doživljavam i djelomično je prihvatila moja razmišljanja, međutim i idući put kad isto odbijem, opet će to tumačiti na sličan način. Manjak poštovanja zajednički je nazivnik mog odbijanja da na groblje odem 1.11. te mog općenitog odbijanja ka posjetu grobljima. Naravno nisam slijep te zadrt da ne bih uvažavao mišljenja ostalih, pogotovo onih kojima sam okružen, međutim uvijek nastojim biti iskren, kako riječima, tako i djelima. Ako meni osobno neki čin ne znači ništa, onda druga strana mora imati prilično jak argument kojim bi me na taj čin nagovorila, neovisno o tome radi li se o posjetu groba vlastitog oca ili bilo čemu drugome.

Tokom svih tih godina što su prošle, shvatio sam jednu stvar. Ne volim licemjerje, ne volim formalnosti. Mogu ih ispoštovati s vremena na vrijeme, ali i dalje mi ne predstavljaju ništa.
Ako sam sebe ne smatram kršćaninom, onda se nikada, ni u kakvim okolnostima ne mogu prekrižiti, a da pritom nastojim izgledati kao da sam duboko ganut ili da mi to križanje donosi olakšanje. U takvoj situaciji sam sebe doživljavam kao licemjera, a to ne želim. Svi mi sebe doživljavamo na neki svoj način, sa manjim ili većim utjecajem vanjskih faktora na vlastito mišljenje o sebi. Ono što je važno, a sa time se valjda svi slažu, je osjećati se ugodno u vlastitoj koži, biti sposoban zaspati mirne savjesti, pogledati se u ogledalo i moći podnijeti odraz. Naravno, nitko nije savršen, svatko griješi, netko manje netko više, ali na kraju dana smatram da je prvenstveno bitno ostati svoj, mirne savjesti.

Upravo dok ovo pišem, na vrata je došao susjed čija je supruga pred dva dana umrla. Sutra je sprovod, prvi na koji ću ići nakon dosta vremena. Zapravo osjećao bih se loše da ne odem, iako uopće ne volim sprovode, pogotovo ne one na kojima pop popuje, a "raja" plače. Iako je teško biti pribran u takvim situacijama, kolektivna emocija te vrlo lako pogodi, svi koji su bili na nekom sprovodu to znaju...

Ima jedna misao koja mi se povremeno mota po glavi, u pravilu upravo u ovo doba narodne histerije posjete grobljima, kada su mediji prepuni natpisa i slika sa groblja prekrcanim svijećama, cvijećem i lampionima...
Jednoga dana kada umrem, poštedjeti ću svih torture posjete mog groba. Neću ga ni imati! Ideja da se moj pepeo prospe sa vrha Učke ili negdje na Kantridi između bazena i stadiona, djeluje mi idealno. Naravno ako budem imao obitelj morati će biti dovoljno nekonzervativna da takvu ideju prihvati i provede. Bačeni pepeo kao simbol slobode! Nevezan uz samo jedno skučeno mjesto koje svako malo treba posjećivati i održavati. Tko god me bude htio posjetiti moći će to učiniti svakoga trena u svojim mislima..

Ako mene pitate, tako se posjećuju oni koji više nisu s nama. Da bi im iskazali poštovanje ne trebamo im jednom godišnje plakati nad grobom ili slagati cvjetne aranžmane. Prisjećanjem na njih, na njihov život, njihove zgode i nezgode, činimo ih živima, čuvamo od zaborava. Svakodnevno. Nitko za to ne mora znati, nitko osim nas samih...

Za kraj, nije mi namjera vrijeđati nečije osjećaje i uvjerenja napisanom riječju, shvaćam da je mnogima odlazak na groblje svetinja i da ne mogu zamisliti situaciju u kojoj na praznik Svih svetih ostanu kod kuće. Ne osuđujem to, samo se teško mirim s time..
Zar je uistinu potreban kalendar da bih se nekoga sjetili? Zar slika svijeća i lampiona na grobu vrijedi više od one koju nosimo u mislima, u našim srcima?
Oprostite ako griješim, ali meni svakako ne!



- 16:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (2)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
TOP 5 vlastitih tekstova
Za suzu pustiti: Mučnina prirodne neprirodnosti
O bluesu i životu: Osuđen na blues
My father's eyes: Istina u tvojim očima
Zanimljivo štivo: Dijete Primorja
Kad mrtvi zapjevaju: Jednog dana kada umrem
O autoru
Zovem se Robert Puljić, dolazim iz Rijeke u kojoj sam rođen 1992. godine..ukoliko imate potrebe kontaktirati me mimo bloga, možete to učiniti na mail puljic_robert@msn.com :)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se