21. svibnja «ludi Škoti» nastupili su na show-u Davida Lettermana i premijerno izveli novu pjesmu «All Things Must Pass». Kada su se prije 15 godina prvi put pojavili u istoj emisiji, Letterman ih je nespretno nazvao «engleskim bendom». William Reid se zato ovaj put pobrinuo da Davidu tu grešku nabije na nos pa se pojavio u majici s natpisom «Scotland». Iz pjesme isijava standarni «đizusendmeričejnovski» pop-optimizam. Koliko su nam samo nedostajali. Marš u studio! I ponesite droguština! Each day I wake it's gonna be my last I hope it's gonna pass I hope it won't last Each drug I take It's gonna be my last I hope I don't fry I hope I don't die Slušaj Jesuse: "All Things Must Pass" (Live on Letterman) |
JOAN BAEZ - Diamonds & Rust (1975.) Nisam ljubitelj protestnog folka, pjesama o rudarima (jedva sam prožvakao neke pjesme Uncle Tupela radi toga), cvijeća u kosi i sandala, tako da nisam ni htio čuti za Joan Baez. Sve dok mi pod ruke prije desetak godina nije došao izgrebani vinil primjerak njenog hit-albuma iz 1975., "Diamonds And Rust". To je i danas ostao jedini njen album, uz "Gracias A la Vida" na španjolskom jeziku iz prethodne godine, koji mogu poslušati od početka do kraja. Sama naslovna pjesma, koja govori o njenoj aferi i prijateljstvu sa Bobom Dlyanom sa desetogodišnjeg odmaka, njena je i najuspješnija autorska pjesma. Baez je šest puta bila nominirana za Grammy, ali ga nikad nije osvojila. Posljednjih godina za živog izvođenja pjesme znala je promijeniti riječi u "If you're offering me diamonds and rust... I'll take the Grammy!". U veljači prošle godine konačno joj je uručen Grammy za životno djelo. Ostaje jedna misterija međutim. Kako su ovu prekrasnu folk pjesmu uspjeli obraditi same "metal glave" nikad mi neće biti jasno. A obradili su je redom; Judas Priest, Blackmore's Night, trash-core metalci S.O.D. i power-metalci Thunderstone. Čitaj Baezicu kako plače za Zimmiejem: Well I'll be damned Here comes your ghost again But that's not unusual It's just that the moon is full And you happened to call And here I sit Hand on the telephone Hearing a voice I'd known A couple of light years ago Heading straight for a fall As I remember your eyes Were bluer than robin's eggs My poetry was lousy you said Where are you calling from? A booth in the midwest Ten years ago I bought you some cufflinks You brought me something We both know what memories can bring They bring diamonds and rust Well you burst on the scene Already a legend The unwashed phenomenon The original vagabond You strayed into my arms And there you stayed Temporarily lost at sea The Madonna was yours for free Yes the girl on the half-shell Would keep you unharmed Now I see you standing With brown leaves falling around And snow in your hair Now you're smiling out the window Of that crummy hotel Over Washington Square Our breath comes out white clouds Mingles and hangs in the air Speaking strictly for me We both could have died then and there Now you're telling me You're not nostalgic Then give me another word for it You who are so good with words And at keeping things vague Because I need some of that vagueness now It's all come back too clearly Yes I loved you dearly And if you're offering me diamonds and rust I've already paid Slušaj Baezicu kako plače za Zimmiejem: Diamonds & Rust |
Osobno jedan od najdražih singlova iz prethodne godine, pjesma koja je bez premca trebala biti uspješna poput jedne "Crazy" Gnarls Barkleyja. Riječ je o pjesmi "Perfume", prvom singlu sa dvadesetog albuma (!) jednog od najdugovječnijih bendova (nastali u Los Angelesu 1970.g.) popularne glazbe, grupe Sparks. Braća Ron i Russell Mael toliko su (uglavnom glave iznad površine) plivali kroz različite stilove (glam rock, proto-punk, power pop, synth pop, elektronika..), da je pravo čudo kako su uspjeli stvoriti prepoznatljiv, bizaran, pomaknut i uzbudljiv svijet Sparksa. Već krajem 70-ih započinju suradnju sa producentom Giorgiom Moroderom i napuštaju tradicionalnu rock postavu. Depeche Mode, Franz Ferdinand, Pet Shop Boys i New Order među ostalim spominju Sparks kao jedne od najvećih uzora. Sparks - "Perfume" Genevieve wears Dior Margaret wears Trésor Mary Jo wears Lauren But you don't wear no perfume Deborah wears Clinique Marianne wears Mystique Judith wears Shalimar But you don't wear no perfume That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you Anna wears CK1 Jeanie wears Opium Trisha wears No.5 But you don't wear no perfume Susan wears St. Laurent Janie wears L'air du Temps Kirstin wears Davidoff But you don't wear no perfume That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you The olefactory sense is the sense that most strongly evokes memories of the past Well screw the past That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you Genevieve wears Hermes Annabelle wears Arpege Betty Lee wears Guérlain But you don't wear no perfume Katie wears Giorgio Lily wears Moschino Jenna wears Kenneth Cole But you don't wear no perfume That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you Carol wears Cacharel Lana wears Tommy Girl Cynthia wears J'Adore But you don't wear no perfume Jennifer wears Céline Laura wears Armani Deborah wears Polo Sport But you don't wear no perfume Gina wears Vera Wang Sheila wears Helmut Lang Dinah wears Oxygene But you don't wear no perfume Jody wears Gaultier Peggy wears Jean Patou Stella wears Lagerfeld But you don't wear no perfume That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you That's why I want to spend my life with you Slušaj Sparks: "Perfume" |
Rufus Wainwright je na dobrom putu da polagano postane jedan od velikih. “Release the Stars” je njegov peti album i, sramim se priznati, prvi koji sam poslušao. No, kad se to dogodilo, pravo malo otkrivenje, ponovno sam naučio zašto uopće volim glazbu. Da, tako je dobar. Nekako nam su se putevi nisu ranije spleli. Sve dok nisam prije par mjeseci pogledao fenomenalni tribute koncertni film o Leonardu Cohenu “I’m Your Man”. Upravo njegove verzije dvaju Leovih pjesama – “Everybody Knows” i “Hallelujah” su me ostavile bez daha, kao i one njegove sestre Marthe – “Tower of Song” i “Traitor”. Tada sam zapravo shvatio kako sam i Cohena uzimao zdravo za gotovo. Martha ima tek jedan album iza sebe (njega ću sljedećeg potražiti), a ovo je Rufusov peti. Producirao ga je Neil Tennant, a gostuje i glavna faca britanskog folk-rocka, Richard Thomspon. Poznavajući Rufusa, na “Release the Stars” pametno je očekivati malo teatralizma i blagog pretjerivanja, u vokalnoj izvedbi i aranžmanima, što će nekima od vas dignuti kosu na glavi. Ali ako vam to ne smeta pripremite se za grandiozne melodije, romantične, pa čak i duhovite (“Between My Legs”) pjesme i sat pametno utrošenog vremena. Za sve one kojima je smrt Jeffa Buckleyja ostavila prazno mjesto u odjeljku “totalne glazbe”. Sliku je prije dva tjedna u Londonu snimio ManUnderTheInfluence. Slušaj Rufusa: Going To A Town |
Danas je službeno objavljeno da će Sonic Youth i New York Dollsi nastupiti na Jarunu u sklopu dvodnevnog Vip InMusic Festivala. Headlineri će tek biti najavljeni, ali ne smeta, mogu svirati i u 10 ujutro što se mene tiče. Propustio sam ih u blizini par puta, a da me poklopi zvučni atak sonične mladosti sanjam još od kada sam jebeno davno kupio neku usranu piratsku kasetu sa pjesmama sa dvaju nastupa u Ljubljani, mislim iz '85 i '88. Neki kažu da će svirati čitav "Daydream Nation" što mislim da se ipak neće dogoditi, jer to su radili samo za par specijaliziranih nastupa. Svejedno, mogu svirat i "Death Valley '69" čitavu večer , bit ću sretan. Slušaj Sonik kako prže Dollse: Personality Crisis |
Mike Watt, punk doktor, čovjek-bass iz San Pedra, ribarskog gradića u Californiji koji je opjevala Madonna (La Isla Bonita), nikada ne miruje. Ima Watt dovoljno materijala (Minutemen, fIREHOSE) iza sebe da pristojno ostari u mirnom kult statusu, no to on ne želi. Osim što već godinama nastupa sa reformiranim The Stooges, The Secondmen i The Unknown Instructors (Watt, Raymond Pettibon, David Thomas, George Hurley) priprema i novi album za bass duo Dos (zajedno sa bivšom suprugom Kirom Roessler). U kolovozu će se za Engine Room Recordings pojaviti nova kompilacija "Guilty By Association" na kojoj će neka poznata imena indie scene obraditi svoje omiljene "guilty pleasures" pjesme. Podrobnije, Will Oldham, Devendra Banhart, Superchunk, Jim O'Rourke, Luna, Petra Haden, Concretes između ostalih preradit će pjesme mainstream izvođača poput Journey, Oasis, The Spice Girls, Destiny's Child, Paule Abdul, Cher, Shania Twain, System Of A Down i drugih. Mike Watt se sa suradnicima koji uključuju nejgovog starog suradnika i Wilco gitarista Nelsa Clinea, Peppers bubnjara Chada Smitha, Petru Haden i kako su na Pitcforku lijepo primjetili "jednog od četvrtih Beastie Boysa" Money Marka Nishitu uhvatio jednog od tri najpoznatije pjesme hard rockera Blue Oyster Cult, klasika "Burnin' For You". Inače, BOC su Wattova stara boljka i još je sa Minutemen i fIREHOSE svirao "The Red And The Black". Usput, Watt priprema i novi projekt sa Kaori Tsuchidom, gitaristicom The Go! Teama. Slušaj Watta, Chada, Nelsa, Nishitu i Hadenicu - "Burnin' For You" (Blue Oyster Cult cover) |
Novi album i novi početak, ne reunion jer se nikada nisu ni raspali! Službeno je objavljeno! Novi album Meat Puppetsa zove se “Rise To Your Knees” i prvi je album ovih pustinjskih rockera nakon ploče “Golden Lies” iz 2000.g. koju priznajem nisam čuo u cjelosti, kao ni nedavni solo rad Curta Kirkwooda “Snow”. Bog zna da sam htio, ali ga nisam mogao nigdje nabaviti, što je danas stvarno teško za izvesti. Na ljeto prošle godine Curt je na Puppets myspace stranici postavio pitanje “Bi li originalna postava Meat Puppetsa koga interesirala? Munjeviti odaziv fanova u roku od samo par sati nadmašio je njihova očekivanja. Nažalost, originalni bubnjar Derrick Borstrom je ubrzo odustao, a zamjenio ga je, meni anonimus, Ted Marcus. “Rise…” je ujedno i prvi album od 1996. na kojem Curt Kirkwood surađuje sa svojim bratom Crisom, basistom i suosnivačem, koji se nakon godina šopanja drogom i gotovo dvije godine provedene u zatvoru (napao zaštitara u poštanskom uredu, a ovaj ga upucao) “očistio” i vratio glazbi. Novu pjesmu “Dissapear” možete čuti na njihovom myspace-u . “Rise To Your Knees” svjetlost dana ugledat će 17. srpnja. u izdanju Anodyne Records. Do tada sjetimo se par trenutaka sa njihove dvije, ako ne najbolje, onda bar iznimne ploče – “II” iz 1984. i “Too High To Die” iz 1994. Možda je vrijeme za još jedan album ovakvog kalibra. Nadajmo se! Slušaj Puppetse iz 1994. - "Backwater" Slušaj Puppetse iz 1984. - "Oh Me!" |
DANNY & DUSTY - "CAST IRON SOUL" Neke stvari ne možete požurivati stoji u press letter-u novog Danny & Dusty albuma “Cast Iron Soul”. Može se reći da su Dan Stewart (Danny, Green On Red) i Steve Wynn (Dusty, ex-Dream Syndicate, Miracle 3, Gutterball) zbilja uzeli vremena za snimanje svog drugog zajedničkog albuma; ni manje, nego više, zapravo više od dvadeset godina. Tada, 1985.g., album “Lost Weekend” nastao je pukim slučajem kada se ovaj dvojac počeo intezivnije družiti dok su im vlastiti bendovi dobijali sve više medijske pažnje u okviru tadašnje Paisley Underground scene. Budući da su Wynnovi Dream Syndicate već potpisali novi ugovor sa A&M Records, dok su Stewartovi Green On Red još uvijek držali nezavisni status, Wynn je prosljedio snimke svojoj novoj labeli, a one su se nekome jako svidjele. Mada su kritike bile izvrsne (posebno u Velikoj Britaniji koja je tih godina obožavala Green On Red, Dream Syndicate i Long Ryders) Danny & Dusty nisu prodali puno primjeraka “Lost Weekend” albuma, a iza njih je ostalo tek par nastupa, uglavnom u Los Angelesu (prema iskazu tadašnjeg člana, Toma Stevensa iz Rydersa odsvirali su zajedno tek 3 nastupa). Svejedno, “Lost Weekend” mnogi ljubitelji “americane” čuvaju kao najdostojniji dokument tog vremena. Uglavnom snažne pjesme, izvrsna, spontana, furiozna svirka ljudi koji se međusobno dobro kuže uz priče sa dna kante koja je američki san ispričane od strane ljudi koji su ih djelomično i živjeli. Wynn je tih dana imao ozbiljnih problema sa alkoholom, a Stewart prema novim snimkama koje se mogu pronaći na You Tube-u još voli stiskati tu bocu piva. Možda pretjerujem, ali zbilja zvuče uvjerljivo. Nova Danny & Dusty faza počinje kada se prije par godina Stewart seli u New York i stari prijatelji obnavljaju prijateljstvo usput pišući nove pjesme. Wynnu je trebalo jedno dobro iščašenje gležnja tako da bi mininmalizirao svoje obaveze sa Smack Dab (novi projekt sa Lindom Pitmon i Paco Locom) te grupom Miracle 3 i u njegovom njujorškom stanu uz TV-baseball i pivo nastajale su pjesme za “Cast Iron Soul”. Ovo nije recenzija, jer upravo preslušavam album tek treći put, a zaslužili su bar “vikend” pa makar izgubljeni. Samo par utisaka. Album je po Dustyju snimljen za 3 dana, po Dannyju za 7 što ga po pristupu ne dijeli puno od prvijenca. Ovaj put među “izgubljenim vikendašima” nema Dennisa Ducka, Toma Stevensa ni Sida Griffina, ali tu je ponovno bivši gitarist Long Rydersa, Stephen McCarthy, neizbježni Chris Cacavas (Green on Red) te dva nova člana – Johnny Hott (Gutterball, Sparklehorse, House of Freaks) i Bob Rupe (Silos, Cracker, Gutterball) te producent JD Foster. Nema ništa toliko pub-rockerski snažno poput “Word is Out” ili “King of Losers”, ali svih 12 pjesama su “killeri”. “The Good Old Days” na duhovit način govori o ljudima koji se čitav svoj život okreću “starim dobrim danima” jer u sadašnjosti ne mogu pronaći utjehu. “Did you get married, but forgot to get divorced, did you laid all your money on the wrong horse, why does everybody wanna talk about the good old days?”. “Warren Oates” je wynnovska balada očito posvećena ovom glumcu proslavljenom ulogama u brojnim westernima, a “Let’s Hide Away” je pak čisti Stewart, greenonredovska ljubavna balada koja za učinak proizvodi toplinu oko srca. Ističu se još dvije snažnije pjesme “Raise the Roof” i “JD’s Blues”, prva očito Wynnova, slična posljednjim Miracle 3 pjesmama, a druga Stewartov blues možda najviše u dodiru sa originalnim izgubljenim vikendom. Ajde, recimo to na ovaj način, ako su se tog vikenda izgubili u alkoholnim parama, ovog vikenda se vjerojatno obojica sjećaju. Nije da ima nešto loše u tome. Slušaj omiljene luzere: Danny & Dusty - The Good Old Days Slušaj omiljene luzere: Danny & Dusty - Warren Oates Slušaj omiljene luzere: Danny & Dusty - JD's Blues |
Elliott Smith i Golden Smog "New Moon" je posthumno objavljenja kompilacija rariteta i neobjavljenih snimki singer songwritera iz Portlanda, Oregon koja pokriva njegove godine provedene u okrilju indie etikete Kill Rock Stars, između 1994. i 1998. Pjesma "13" je cover pjesme Alexa Chiltona sa prvog albuma Big Stara iz 1972. a radi se o live snimci radio nastupa iz 1996. Inače, na albumu je ukupno 24 pjesme koje zbilja vrijedi čuti, bez obzira jeste li fan ovog autora koji je tragično izgubio bitku sa vlastitim unutarnjim demonima ili ne. Svakako može poslužiti kao reprezentativan uvod u njegov "tihi" opus. Slušaj Elliotta: Elliot Smith - Thirteen S očitom referencom u nazivu na Dlyanov "Blood on the Tracks", "...Slacks" je peto izdanje u više od 15 godina postojanja Golden Smoga, ad-hoc skupine sastavljene od članova Jayhawksa, Run Westy Run i Soul Asylum: Gary Louris, Marc Perlman, Kraig Johnson, Dan Murphy. Riječ je o mini-albumu od osam pjesama; dva ostatka sa snimanja prethodnog albuma "Another Fine Day", par covera (zapanjujuću dosljedna obrada "Starman" Davida Bowieja i akustični tretman "Tarpit" Dinosaur Jr.-a), par freakouta poput instrumentalnog bossa nova intermezza u "Magician" i punk ispaljenja u "Insecure" uz dvije nove pjesme. Dok je prisustvo starog suradnika Jeffa Tweedyja na "AFD" bilo svedeno na minimum, on se ovdje, zaposlen oko skorog objavljivanja novog Wilco albuma ("Sky Blue Sky") uopće ne pojavljuje. Ostajući dosljedni vlastitom kredu opuštenog i nepretencioznog drugarskog sviruckanja u studiju i ovaj je rad sklepan na brzinu i pratit će njihovu novu seriju živih nastupa. Međutim, ova povećana aktivnost zadnjih par godina nedvojbeno miriše na to da će Golden Smog postati primarni centar interesa ovih desperadosa, posebno ako se uzme u obzir činjenica da Jayhawks više i ne postoje, a za Soul Asylum nitko zapravo ne mari. Slušaj Smog: Golden Smog - Can't Even Tie Your Own Shoes |
Lee Hazlewood - Cowboy In Sweden (1970.) Cowboy in Sweden je filmski i glazbeni projekt iz 1970.g., prvi u nizu koji su country/pop ikonoklast Lee Hazlewood i švedski filmaš Torbjorn Axelman zajedno realizirali za vrijeme europskih lutanja prvog. Pjevačice Nina Lizell i Suzi Jane Hokom daju novu dimenziju mračnom, ali duhovitom i vrckavom simfonijskom kaubojskom pop-u koji je još jednom bio nijansu previše originalan i profinjen za mainstream uspjeh. Zvuk na CD-u je prilično mutan budući da je masteriziran sa vrlo trošnih traka, što u ovom slučaju nije ni minus, jer sigurno doprinosi opskurnom statusu ovog albuma, ali i samog autora. Sljedbenici: Nick Cave, St.Etienne, Lambchop, Tindersticks, Jens Lekman, Howe Gelb….. Slušaj: Lee Hazlewood - Easy And Me We rode on trains with hunger and pain but we didn't cry Easy and me and some other guy We hook some rides, stood side by side and watch cars go by Easy and me and some other guy The days and the nights we cared for each other The wrongs and the rights we shared with each other Then one day last week she kissed my cheek and whispered goodbye Then Easy walked on with some other guy |
NINE INCH NAILS – YEAR ZERO Zahvaljujući zabavnoj i blago misterioznoj promociji (skriveni web siteovi, usb-driveovi sa pojedinim pjesmama pronađeni u dvoranama nakon europskih nastupa, curenje pojedinih pjesama na Internet) izdavanje ovog albuma je čak bio i užitak iščekivati. Sve zajedno je dio konceptualne priče «Year Zero» koja je veća od samog albuma, tako da se šuška i o filmskoj verziji. Iako počiva na futurističkom konceptu «Year Zero» jasno oslikava sve paranoje i strahove današnjeg društva, pa ako vas zanima kako zvuči 2007. na Planeti ovaj CD je sve što trebate. Glazbeni inovativac, producent, industrial-rock zvijezda, Trent Reznor je ozbiljan momak, a njegov novi album «Year Zero» bavi se ozbiljnim temama, u slučaju naravno da prognoziranje kraja svijeta i raspad totalitarnog društva u bliskoj 2022. godini smatrate dovoljno ozbiljnima. Nacrti novih pjesama nastajali su na Trentovom laptopu u tour busu tijekom turneje za prethodni, jako hvaljeni album «With Teeth» koji je označio svojevrstan povratak u vrhunsku umjetničku formu, ali i na top-ljestvice. Osim što je tematski određen kao konceptualan rad, svojim je zvukom «Year Zero» također poseban, dosta agresivniji u odnosu na prethodnika. Pjesme, njih 16, ne možemo nazvati nepristupačnima. Dapače, unatoč ciljanoj progresivnosti (u kojoj bi se netko drugi lako izgubio), prilično su izravne, a neke od njih poput «The Good Soldier», «Capitol G» ili «In This Twilight» imaju i izražen hit potencijal koji Reznoru nikada nije bio stran (čitaj: «Head Like The Hole», «Closer», «Hurt»). No, valjda da bi što bolje dočarao uznemirujuće teme koje ga zaokupljaju Reznor se iste potrudio zvučno ukrasiti sveopćom «over the top» distorzijom te sa više slojeva različitih šumova, sampleova, loopova, a kako će sam priznati, uzore takvom kolažnom slaganju zvuka pronašao je u ključnim pločama Public Enemy i njihovog produkcijskog tima, The Bomb Squad. Iako svoj rad Reznor sam naziva teškim i ne baš prijateljskim jasno ga želi razgraničiti od bilo kakvog vezivanja uz heavy metal, te ističe da «nulta godina» ne zvuči poput ničega na što trenutno možete nabasati na glazbenoj sceni. Ne laže. Uostalom, zar nije uvijek bio priča za sebe, priča koja i nakon gotovo 20 godina uspijeva ostati svježa i relevantna u današnjim vremenima kad glazbena industrija sve više postaje tek industrija. Trent Reznor, čovjek-bend, umjetnik koji zaslužuje vaše vrijeme. Iskoristite ga jer ga ionako nemamo napretek. 2022. nastupa kraj! Sve ponovno ispočetka. |
FEIST – THE REMINDER Rijetke su ploče poput «Let It Die» Leslie Feist, kanađanke koja živi na relaciji Paris-Toronto, bivše gitaristice By Divine Right, pariške cimerice seksom opsjednute Peaches i povremene pjevačice Broken Social Scene. Zadimljen, napuknut i senzualan Leslienin glas uz zavodljivu kombinaciju indie-rocka, folka, jazz-a i bossanove proizveli su reakciju kakvu je malo tko mogao očekivati, a njeno se ime pojavljuje na većini godišnjih «best-of» popisa iz 2004.g. Posljedično, novi album Leslie Feist mnogi njeni novostečeni fanovi su gladno iščekivali, a ona nam je muke tek djelomično skratila prošlogodišnjom kolekcijom remikseva «Open Season». “The Reminder” je njen treći solo album (prvi, “Monarch” iz 1999. trenutno je van tiska) na kojem joj, između ostalih, pomažu stari suradnici, MC i pijanist Gonzales te britanski glazbenik i soul pjevač Jamie Lidell. Poput svog prethodnika «The Reminder» je sniman u Parizu, ali ovaj put na 200 godina starom plemićkom imanju u njegovu predgrađu i u društvu live benda s kojim je Feist tijekom posljednje tri godine ekstenzivno koncertirala. Improvizirani studio u dnevnoj sobi značio je da su mogli neometano i bez žurbe raditi na novim pjesmama. Konačni rezultat pokriva sve strane svestrane Leslie. Bilo da šapuće u mikrofon i prstima prebire po žicama Guild Starfire-a iz 1965. ili da je u svom disco-folk modu kao u singlu “My Moon, My Man” Feist ima taj dar s neba da može na auto-sajmu pjevati sindikalni zbornik i svejedno vas dirnuti. «The Reminder-u» možda nedostaje komercijalne neposrednosti koju su na prethodniku imale «One Evening», «Mushaboom» ili Bee-Gees cover «Inside And Out» (iako «1234» nije daleko), ali je snimljen s pregršt zanimljivih detalja (pjev ptica u podlozi čitavog trajanja folkoidne «The Park» za primjer), te ima svoju srž i dubinu kao i dovoljno blistavog materijala posebno u svom povećem baladnom odjeljku; mistična, vibrafonom obojana «The Water», upravo neodoljiva sporogoruća suradnja sa Gonzalesom u «The Limit To Your Love» te završna «How My Heart Behaves» samo su neke od onih koje vrijedi izdvojiti. Osim Lesleienog glasa i simpatičnog, namjerno šlampavog, trzanja po gitarskim žicama, gotovo svaka pjesma je obogaćena pozadinskim vokalima ili korištenjem omanjih improviziranih zborova, a od tek par pjesama bržeg ritma svakako treba izdvojiti povampirenu preradu tradicionalnog gospel napjeva «Sea Lion Woman» najpoznatijeg u verziji Nine Simone. U svakom slučaju, dosljedan nasljednik «Let It Die» i dokaz da od Feist možemo i u budućnosti očekivati samo najbolje. |
DINOSAUR JR. – «BEYOND» Jay Mascis nikada nije bio najkonzistentiji autor. Izvrstan je, možda čak i genijalan, gitarist, prosječan kao skladatelj, isuviše prepoznatljiv u ulozi producenta, a kao pjevač nikakav. No, pomiješajte sve to skupa i teško je odoljeti tom flegmatičnom pasivno-agresivnom plačljivku. Od nove-stare postave Dinosaur Jr.-a pak se očekivalo snimanje albuma koji bi zvučao baš poput nasljednika albuma-postulata američkog undergrounda 80-ih, ploča «You're Living All Over Me» i «Bug». Međutim, prije 2007. i «Beyond-a» te su ploče već dobile svoje nasljednike, najprije u prog-folk orijentiranoj «Green Mind», a poslije u možda najcjelovitijoj Dino ploči, gotovo AOR «Where You Been». Možda se nekim fanovima one tada nisu sviđale, ali iz današnje perspektive to su pristojna djela. Dosta tekstova o «Beyond» svodi se upravo na to koliko novi Dinosauri zvuče slično onim starim, što je jednostavno pola istine. Veseli činjenica što su se Lou i Jay pomirili, jer «teške su pjesme pale», i što je u igri i treći originalni član, bubnjar Murph, koji je još povremeno i surađivao sa Mascisom za vrijeme drugog dijela sage o ovom «post-HC-power» triju. Ali, iako spadam u njihove tvrdokorne fanove, nikad nisam plakao nad nesretnim okolnostima raspada originalne postave 1989. Budimo iskreni, kao «one-man bend» u 90-im snimio je Mascis par pristojnih ploča; uz nabrojane «Green Mind» i «Where You Been», «Hand It Over» bio je najhrabriji i najraznolikiji Dino album i idealan oproštaj s jednom od najvažnijih i najutjecajnijih američkih gitarističkih grupa. «Without A Sound», iako za nijansu lošiji, imao je taj razoružavajući singl -«Feel The Pain», njihovih 5 MTV minuta. Dodajte k tome još i dvije dobre solo ploče Jay Mascis je bio prilično zaposlen čovjek. S druge strane, Lou Barlow je uz svoj «dnevni posao» paralelno gurao još par «honorarnih» i može se reći da nam je Jay nogirajući prijatelja iz grupe učinio uslugu pa smo dobili zbilja orgroman lo-fi katalog sa potpisom Sebadoh, Sentridoh ili Folk Implosion, a Lou je postao neokrunjeni kraj emo-pokreta. Uza sve nabrojano, zbilja sam mogao i bez «Beyond». Strah da će zvučati loše i neinsprirano bio je veći od radosti zbog novog materijala, izgledne vjerojatnosti da ću ih negdje u blizini uhvatiti uživo, pa čak i nade da će možda tek sad dobiti priznanje koje zaslužuju. Nije problem u produkciji koja je bučna, teška i zgusnuta niti svirci koja je uvjerljiva, već u samim pjesmama, koje iako su tehnički bolje odsvirane i snimljene nemaju onu lepršavu kompleksnost koju su imale te druge dvije od prve tri ploče iz 80-ih. Naravno, tada su Jay, Lou i Murph bili u svojim ranim dvadesetima i tek napustivši svoje sobe u kojima su se vrtili Black Sabbath, Neil Young i Black Flag pokušali naučeno odsvirati na svoj način. Danas im za leđima stoji čitav back-katalog i samostvorena institucija «Dino zvuka». Tako da činjenica da je ovim pjesama lakše povući pandane na post-Barlow albumima nego na onim u čijem je stvaranju i sudjelovao propituje odluku da na nastupima sviraju isključivo materijal iz prve faze. «Almost Ready» koja otvara album je tako tipičan up-tempo solo Mascis, pjesma koja ima onaj trenutak kad melodioznost noseće gitarske teme udara direkt u glavu i to trenutak prije nego što će za njom zatutnjeti bubanj i bas. «We're Not Alone» je šarmantni country-rock na tragu «I Don't Think So» sa albuma «Without A Sound», «I Got Lost» je presviravanje «Not The Same» sa «Where You Been» dok je «This Is All I Came to Do» nažalost samo dosadna, kao i «Pick Me Up» gdje gitarski solo traje dvije minute predugo. Zarazni singl «Been There All The Time» je pak svojom stop-go dinamikom i pop-punk riffom neoprostivo prepoznatljiv, a dio stihova refrena već se ponavlja iz pjesme «Crumble», uz «Almost Ready» i «We're Not Alone» najbolje pjesme na «Beyond». Lou-ov doprinos «Beyond-u» u dvije pjesme je bučno pristojan, a njegova «Back To Your Heart» dugo nakon preslušavanja još odzvanja u ušima. Međutim, ništa se na «Beyond» može usporediti sa neodoljivom bučnom melodioznošću jedne «Little Fury Things», trenutkom kad u «Sludgefeast» nakon prvog sola iznenada izroni «bleksabatovska» rifijada ili s emotivnom furioznošću jedne «Raisans». Ipak, radi se o solidnom ostvarenju koje će trojci dati još malo goriva za nove nastupe jer je za pretpostaviti da im je starog materijala već preko glave. A nama koji patimo od nostalgije za «danima vina i ruža» malo će olakšati starenje. |
< | svibanj, 2007 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv