ithinkofdemons

srijeda, 09.05.2007.

Have you heard the news? The dead walk..


DINOSAUR JR. – «BEYOND»

Jay Mascis nikada nije bio najkonzistentiji autor. Izvrstan je, možda čak i genijalan, gitarist, prosječan kao skladatelj, isuviše prepoznatljiv u ulozi producenta, a kao pjevač nikakav. No, pomiješajte sve to skupa i teško je odoljeti tom flegmatičnom pasivno-agresivnom plačljivku.




Od nove-stare postave Dinosaur Jr.-a pak se očekivalo snimanje albuma koji bi zvučao baš poput nasljednika albuma-postulata američkog undergrounda 80-ih, ploča «You're Living All Over Me» i «Bug». Međutim, prije 2007. i «Beyond-a» te su ploče već dobile svoje nasljednike, najprije u prog-folk orijentiranoj «Green Mind», a poslije u možda najcjelovitijoj Dino ploči, gotovo AOR «Where You Been». Možda se nekim fanovima one tada nisu sviđale, ali iz današnje perspektive to su pristojna djela. Dosta tekstova o «Beyond» svodi se upravo na to koliko novi Dinosauri zvuče slično onim starim, što je jednostavno pola istine. Veseli činjenica što su se Lou i Jay pomirili, jer «teške su pjesme pale», i što je u igri i treći originalni član, bubnjar Murph, koji je još povremeno i surađivao sa Mascisom za vrijeme drugog dijela sage o ovom «post-HC-power» triju.
Ali, iako spadam u njihove tvrdokorne fanove, nikad nisam plakao nad nesretnim okolnostima raspada originalne postave 1989. Budimo iskreni, kao «one-man bend» u 90-im snimio je Mascis par pristojnih ploča; uz nabrojane «Green Mind» i «Where You Been», «Hand It Over» bio je najhrabriji i najraznolikiji Dino album i idealan oproštaj s jednom od najvažnijih i najutjecajnijih američkih gitarističkih grupa. «Without A Sound», iako za nijansu lošiji, imao je taj razoružavajući singl -«Feel The Pain», njihovih 5 MTV minuta. Dodajte k tome još i dvije dobre solo ploče Jay Mascis je bio prilično zaposlen čovjek. S druge strane, Lou Barlow je uz svoj «dnevni posao» paralelno gurao još par «honorarnih» i može se reći da nam je Jay nogirajući prijatelja iz grupe učinio uslugu pa smo dobili zbilja orgroman lo-fi katalog sa potpisom Sebadoh, Sentridoh ili Folk Implosion, a Lou je postao neokrunjeni kraj emo-pokreta.
Uza sve nabrojano, zbilja sam mogao i bez «Beyond». Strah da će zvučati loše i neinsprirano bio je veći od radosti zbog novog materijala, izgledne vjerojatnosti da ću ih negdje u blizini uhvatiti uživo, pa čak i nade da će možda tek sad dobiti priznanje koje zaslužuju. Nije problem u produkciji koja je bučna, teška i zgusnuta niti svirci koja je uvjerljiva, već u samim pjesmama, koje iako su tehnički bolje odsvirane i snimljene nemaju onu lepršavu kompleksnost koju su imale te druge dvije od prve tri ploče iz 80-ih.
Naravno, tada su Jay, Lou i Murph bili u svojim ranim dvadesetima i tek napustivši svoje sobe u kojima su se vrtili Black Sabbath, Neil Young i Black Flag pokušali naučeno odsvirati na svoj način. Danas im za leđima stoji čitav back-katalog i samostvorena institucija «Dino zvuka». Tako da činjenica da je ovim pjesama lakše povući pandane na post-Barlow albumima nego na onim u čijem je stvaranju i sudjelovao propituje odluku da na nastupima sviraju isključivo materijal iz prve faze.
«Almost Ready» koja otvara album je tako tipičan up-tempo solo Mascis, pjesma koja ima onaj trenutak kad melodioznost noseće gitarske teme udara direkt u glavu i to trenutak prije nego što će za njom zatutnjeti bubanj i bas.
«We're Not Alone» je šarmantni country-rock na tragu «I Don't Think So» sa albuma «Without A Sound», «I Got Lost» je presviravanje «Not The Same» sa «Where You Been» dok je «This Is All I Came to Do» nažalost samo dosadna, kao i «Pick Me Up» gdje gitarski solo traje dvije minute predugo. Zarazni singl «Been There All The Time» je pak svojom stop-go dinamikom i pop-punk riffom neoprostivo prepoznatljiv, a dio stihova refrena već se ponavlja iz pjesme «Crumble», uz «Almost Ready» i «We're Not Alone» najbolje pjesme na «Beyond». Lou-ov doprinos «Beyond-u» u dvije pjesme je bučno pristojan, a njegova «Back To Your Heart» dugo nakon preslušavanja još odzvanja u ušima. Međutim, ništa se na «Beyond» može usporediti sa neodoljivom bučnom melodioznošću jedne «Little Fury Things», trenutkom kad u «Sludgefeast» nakon prvog sola iznenada izroni «bleksabatovska» rifijada ili s emotivnom furioznošću jedne «Raisans». Ipak, radi se o solidnom ostvarenju koje će trojci dati još malo goriva za nove nastupe jer je za pretpostaviti da im je starog materijala već preko glave. A nama koji patimo od nostalgije za «danima vina i ruža» malo će olakšati starenje.
- 12:54 - Pljuni (3) - Baci na papir - #

<< Arhiva >>