ithinkofdemons

srijeda, 15.02.2006.

RECENZIJA !!! BELLE & SEBASTIAN - THE LIFE PURSUIT (Matador, 2006.)


Rijetko ćete pročitati toliko oprečnih kritičkih napisa kao što je to slučaj s tekstovima o novom albumu Belle & Sebastian. Izgleda kako je svijet ljubitelja nestandardnog i skladnog B&S pop zvuka podijeljen između tri kategorije ljudi. Jedni tako tvrde kako njihov dvije godine star album 'Dear Catastrophe Waitress', produciran od strane Trevora Horna koji je kao glazbenik svirao u Bles, Yes i Asia (!), dok je kao producent zapamćen po suradnji sa FGTH, ABC, Grace Jones, Tom Jones, Pet Shop Boys i Tatu, označava povratak u formu za ovaj šarmantni škotski twee-pop kolektiv i djelomično su u pravu. 'DCW' je zbilja nosio neke od najboljih pjesama koje je Stuart Murdoch napisao ('I'm a Cuckoo', 'Wrapped Up In Books', 'Lord Anthony'). Hornova produkcija je na trenutke obogatila njihov šlampavi D.I.Y. stil, ali je upotrebom kiča kao sredstva doslovno uništio neke od pjesama, poput uvodne 'Step Into My Office Baby' koja je bolno ljigava.
Drugi klan pak zastupa mišljenje kako je 'DCW' očajan album te da je 'The Life Pursuit' njihov povratak korijenima i najbolji rad još od samim panegiricima slavljenog 'If You're Feeling Sinister' (1996).
Najgori su pak onih kojih je najviše – vjerni B&S fanovi kojima je sve što ovaj bend potpiše izvanredno. Budući se smatram jednim od njih, teško mi je napisati ovaj osvrt. Uživam podjednako u svakom novom B&S albumu, ali ipak moram priznati, sebi i vama, da su Murdoch i ekipa odrastajući i mijenjajući se, ponovno pronalazeći svježe pristupe definiranom zvuku, jednostavno odrastajući, izgubili puno od svog prvotnog šarma studentskog benda koji sve radi sam i koji piše neke izvanvremenske pop pjesme za koje bi glasali i Paul Simon i Lou Reed. Upravo Lou Reed zaposjeda misli kada čujete 'Dress Up In You', sporogoreću baladu koju je zahvaljući stihu: 'If could have a second skin, I'd probably dress up in you' vrlo lako zamijeniti za ljubavnu pjesmu. Murdoch je ovdje maestralan dok iz ženske perspektive pjeva u prvom licu.



B&SZa poduzete produkcijske zahvate momci i cure su se preselili u Los Angeles i snimali sa Tonyijem Hofferom (Air, Beck, Stereophonics) koji je bolji izbor od Horna. 'The Life Pursuit' je najkonvencionalniji rad Belle & Sebastiana, njihov homagge šezdesetima, soulu, chamber popu, glam-rocku, pop-folku pa čak i country twangu koji se proteže kroz sjetan pogled na ljetnu romansu u 'Another Sunny Day' i završnu 'Mornigton Crescent', baladu koja pada točno između 'Wild Horses' Rolling Stronesa i 'Sunday Morning' Velvet Underground. 'Funny Little Frog' je već kandidat za singl godine, power-pop zgoditak u najboljem izdanju, 'I'm A Cuckoo' ove ploče, deliriozna ljubavna pjesma s tekstom za odvalit od smijeha.

'You are my girl, and you don't even know it
I am livin out the life of a poet
I am the jester in the ancient court
You're the funny little frog in my throat'


Dvije verzije 'Act Of The Appostle' su najvjerniji odraz starih B&S, a poglavito se drugi dio svojim gotovo lijenim jazz/blues štihom nameće kao nastavak 'If You're Feeling Sinister'. 'White Collar Boy' i 'The Blues Are Still Blue' su glam-rock vježbe i prizivaju Bryana Ferryija i T.Rexe, s tim da je potonja jak kandidat za jedan od idućih singlova.
Najslabije točke albuma su funkoidne 'We Are The Sleepyheads' i 'Song For Sunshine', dok se u drugom dijelu albuma kriju još dva bisera, najviše zakopana u 60-te; 'To Be Myself Completely' i 'For The Price of Cup of Tea'.
Valja nam prihvatiti kako su Belle & Sebastian odrasli, nisu više bend koji je isključivo na vinilu štampao 1.000 primjeraka svog nastupnog albuma (danas se ta out-of-print verzija prodaje i za do 400 GBP-a), ali raduje što odrastanje znači prigrliti nove ideje bez da se izgubi prepoznatljivost. Belle & Sebastian imaju još puno toga za ponuditi, a Stuart Murdoch još ima vrckavih i dramatičnih pjesama u rukavu.


- 16:57 - Pljuni (9) - Baci na papir - #

četvrtak, 09.02.2006.

BETH ORTON – „COMFORT OF STRANGERS“ (Astralwerks, 2006.)


Na početku karijere, suradnjom sa Williamom Orbitom, Andrewom Weatherallom i Chemical Brothersima te albumima „Trailer Park“ i „Central Reservation“ Beth Orton je zapanjujuće nenapadno i nepatvoreno kombinirala lagane trip-hop podloge sa jednostavnošću forme klasične folk pjesme. Danas, kad slavi desetogišnjicu karijere, od tih ljepljivih trip-hopičnih začina nema traga.

No, za razliku od pomalo zamornog „Daybreaker“ od prije četiri godine, „Comfort of Strangers“ je prepun izvrsnih pjesama prosječnog trajanja ispod tri minute, što je novost. Možda upravo taj minimalizam uz prekrasan, lomljiv i naglašeno emotivan glas pomažu albumu nositi prikrikrivenu kompleksnost i čini da ove pjesme jednostavno levitiraju.

Za „Comfort Of Strangers“, svoj četvrti album,tridesetpetogodišnja kantautorica iz Norwicha udružila se sa Jim O'Rourkom i nije mogla bolje izabrati.Ovaj multiinstrumentalist i produkcijski čudotvorac u studiju „Sear Sound“ u New Yorku pomogao je Beth da nakon monotonog i dosadnjikavog prethodnika ponovo zvuči svježe i zavodljivo. Sve pjesme je napisala sama uz malu pomoć nažalost malo spominjanog M.Warda u naslovnoj pjesmi u kojoj Beth uz zvuk piana i O'Rourkovih marimba glasom posrnulog anđela
pjeva: „One love is better than not enough, I'd rather have no love, than messing with the wrong stuff“.




Album otvara „Worms“, kratka pjesma oslonjena na udaraljke i klavijature, koja u jednakoj mjeri reflektira Fionu Apple, Syda Barreta i Davendru Banharta. Singl „Conceived“ najviše naginje na "taru Orton, dok su razigrane „Rectify“ i „Shopping Troley“ uz spomenutu „Worms“ tu da razbiju akustično orijentirani album. „Heart & Soul“ je baš to, srce i duša albuma u kojoj u snažnom refrenu uz pratnju gudača Ortonin glas čak izlazi iz tipične snenosti i tako moćno i dobro zvuči. Tu je negdje i „Shadow Of A Doubt“. Ostatak je pak u baladnim ili folk vodama nekad bliskim Sandy Denny, a nekad i Michelle Shocked ili Suzzane Vega, što ga ne čini manje impresivnim. Dapače, sofisticiran i slatkast izričaj kao pravi „couch music“ uz koji se može i maštati i plakati i opijati. Zajebite sve Budda Barove i Caffe del Marove ovog svijeta.

Uz albume Cat Power i Jenny Lewis jako dobar početak godine za zgodnjikave dame s gitarama.
- 09:33 - Pljuni (0) - Baci na papir - #

ARCTIC MONKEYS „Whatever People Say I Am, That's What I'm Not“ (Domino, 2006)



Eh, da je sreće bilo Paul Weller bi danas imao bankovni račun obujma sličnog onome Sira Paula. Kad bi se bar utjecaj mogao naplatiti. Nažalost, nije tako. Baš šteta, jer „From The Floorboards Up“ i „C'mon/Let's Go“ sa posljednjeg, desetog studijskog albuma ovog „mod-fathera“ bolje su i vitalnije punk-rock pjesme nego albumi svih tih Kaiser Cheifsa i Braveryija. I zar nam pobogu trebaju još jedni?

Fenomen Arctic Monkeysa iz industrijskog Sheffielda podsjeća me na ljeto 1994. kada su se Blur i Oasis trgali za titulu brit-pop kraljeva. Ništa drugo se nije činilo važnim.

Još od tada jedan debitantski bend nije ovako iznenadno i gotovo preko noći skočio u središte mainstreama, pa čak ni Franz Ferdinand. I njima je bilo teže. Oni su tunel prokopali.



Povijest je htjela da su srednjoškolski prijatelji kupili svoj primjerak „Be Here Now“ Oasisa (uzmite u obzir da je ta ploča svojom grandioznošću i pretencioznom produkcijom označila početak propadanja „novih bitlsa i stonsa“), pogledali njihov DVD i odlučili da bi bilo baš kul biti rock zvijezda. Za Božićni poklon dobili su po gitaru i nove adidaske i počeli pisati pjesme. Kad se to uzme u obzir postaje jasno da Alex Turner i momci možda nikad nisu ni čuli „This Is The Modern World“ ili „All Mod Cons“. The Vines su bili njihovi The Jam, Kinks, Beatles, Sex Pistols, Pixies.

Zahvaljujući nastupima i mp3-icama koje su postavili na svoj web „buzz“ je pokrenut i momci su zakucali ugovor sa Domino Records, a singl „I Bet You Look Good On The Dance Floor“ zabljesnuo je već krajem 2005. Dovoljno duhovita pjesma o „barenju“ podsjeća na „Fit But You Know It“, samo što je razina „britanštine“ Monkeysa za klasu, dvije ispod ulične pjesničke umješnosti Mikea Skinnera. Na dan objavljivanja albuma čiji je naslov čak bedastiji od samog imena benda uspjelo im je prodati 118,501 primjerak, a do kraja istog tjedna taj broj dosegao je 360.000 kopija albuma čime „Whatever People Say I Am...“ postaje najbrže prodavan nastupni album nekog benda u povijesti.

Nekako u isto vrijeme NME je sastavio još jedan besmisleni popis 100 najboljih britanskih ploča i bez vidljivog razloga pozicionirao AM na peto mjesto ostavljajući iza sebe „Different Class“ Pulpa, „Modern Life Is Rubbish“ Blura, „London Calling“ The Clasha i „Revolver“ Beatlesa. Slučajno? Not likely, Sir! NME još jednom uspješno stvara hype od sasvim prosječnog benda. Nemojte me krivo shvatiti. Arctic Monkeys su zabavni, gotovo su punk i vjerovatno bi baš ovako zvučao Robbie Williams da je mjesto u boy bandu bio u indie-rock boy bandu. Glas Alexa Turnera podsjeća na Roda Stewarta sa jorkširskim akcentom i onog momka iz Stereophonicsa, što je gore prosudite sami, a u bar jednoj pjesmi možete čuti „wanker“, „copper“ ili „bird“. Dakle, radi se o 13 kratkih, poletnih, „feel-good“ i ispeglanih punk-rock pjesama s tematikom „teen“ sanjarenja i crtica iz klupskog života, čiji će vas refreni odmah osvojiti, ali isti će vam i vrlo brzo dosaditi, vrlo vjerovatno već nakon par dana. Znam da meni jesu. Ali opet, nema razloga da u ovim pjesmama ne uživate tih 48 sati.

Uz favorite sa albuma poput „Fake Tales Of San Farncisco“, „Mardy Bum“ i „Perhaps Vampires Is A Bit Strong But..:“ probajte se domoći i dobre b-strane „Bigger Boys & Stollen Sweethearts“.


- 09:28 - Pljuni (2) - Baci na papir - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se