srijeda, 25.01.2006.
RECENZIJA !!!! TORTOISE & BONNIE PRINCE BILLY – „THE BRAVE & THE BOLD“ (Overcoat Records / Domino, 2006.)
Čikaški post-neo-kraut-rock kolektiv Tortoise i titan među bradatim pjesnicima enigmatičnog pera koji ne zanju pjevati, Will Oldham zajedno na albumu sastavljenom od 10 covera koji se protežu od post-Woodstock flower-popa do Dischord emo/corea i daju sasvim nove konotacije pojmu eklekticizam. Mada prve recenzije nisu baš sjajne, ova kolaboracija ne izgleda dobro samo na papiru. Vlasnik Overcoat Records, Howard Greynolds koji je ovo društvo nazvao „Dylanom i The Bandom digitalnog doba“ je „kriv“ za ovaj album budući da se htio domoći snimke Springsteenove „Thunder Road“ koju Oldham kao „BPB“ već godinama često izvodi live. Snimka nije postojala, a ovaj se ponudio da će je snimiti. Oldham je pristao pod uvjetom da to napravi sa Tortoise. Stali su međusobno izmjenjivati popise pjesama koje bi mogle doći u obzir, a ono što je originalno zamišljeno kao jedan EP sa četiri pjesme za vrijeme tri zajednička sessiona u vremenskom rasponu od dvije godine pretvorilo se u pravi album. Prethodne godine ista etiketa objavila je uspjelu suradnju Sama Beama i Calexica, album „In The Reins“ koju u svibnju dolaze promovirati u Zagreb, tako da ni ovaj spoj ne treba iznenaditi. Možda se radi o novom trendu. Indie rockeri svih profila ujedinite se! Najneobičniji cover je onaj prvi, „Crave E Canela“ brazilske zvijezde Miltona Nascimenta, koja bez premca nosi naslov jedine istinski vesele i plesne pjesme kojoj je Oldham puhao u mikrofon. „Thunder Road“ Brucea Springsteena je trenutno aktualna budući da je krajem godine u povodu tridesete godišnjice „Born To Run“ objavljen i luksuzan box set. Ovoj verziji se može zamjeriti što Oldhamov vokal ni u najljepšem snu ne može dosegnuti emotivnu nabijenost i oslobađajuću iscjeliteljsku snagu koju ima originalna snimka, jedna od najfilmičnijih pjesama ikada napisanih, ali joj se ne može osporiti šlampavi šarm uz ženske back vokale i Tortoise prog-rock podlogu koja čak vuče na Mars Voltu. Minutemen su inspiracija mnogima, postaje sve jasnije. „It's Expected I'm Gone“ sa legendarnog duplog SST albuma je posebno inspirirana obrada koja će uz Calexicovu „Coronu“ i „Jesus & Tequila“ pomoći održati status ovog benda netaknutim. Balada „Daniel“ Eltona Johna je pocrtana spooky elektronskim efektom te distorziranim glasom ispod kojeg se krije prilično vjerna i blago dosadna izvedba. Odlične su još i dvije pjesme s najmanje eksperimenata, u kojima je Oldham na sigurnijem terenu, „Pancho“ Dona Williamsa te „Calvary Cross“ britanskog folk pionira Richarad Thompsona, pjesma koja dolazi sa obljubljenog „I Want To See The Bright Lights Tonight“ iz 1974. „Some say I got devil, some say I got angel, but I'm just a girl in trouble“ pjeva u „Some Say I Got Devil“ Melanie Safke i pjesma zvuči kao da ju je upravo sam napisao. Najmanje uspješna je ispala konfuzna obrada „That's Pep“ Devo-a. „Love is Love“ Lungfisha (album „Love is Love“, 2003.) je pak uz zaključnu „On My Own“ indie-rock sasatava Quix*O*Tic (album „Mortal Mirror“, 2002.) najmlađa pjesma na albumu. I da su se najmračnije sile svijeta urotile protiv njih ovakav album nije mogao biti loš. Nije ni najbolji jer se od suradnji ovakvog profila očekuje previše, a fanovi jednok klana ne moraju isljučivo biti fanovi drugog. Sigurno je bar da smo dobili prvo zanimljivo ostvarenje 2006. |
utorak, 24.01.2006.
RECENZIJA!!! FIONA APPLE – EXTRAORDINARY MACHINE (Epic/Clean Slate, 2005.)
|
Fiona Apple, dijete pjevača i glumice, ni u najgoroj mogućoj verziji holivudskog scenarija nije mogla završiti kao financijerka ili apotekarka.Pjesme je počela pisati već sa 8 godina, a sa 12 proživjela je traumatično iskustvo kada je pri povratku iz škole u majčin stan silovana od strane nepoznate osobe. Nakon što se iz rodnog New Yorka preselila u Los Angeles i stala okolo dijeliti kasete sa svojim pjesmama stvari su se pokrenule. Sony je potpisao Fionu sa samo 18 godina, a već iduće godine, 1996., izdala je svoj prvi album, „Tidal“. Tri singla se pristojno vrte na MTV-ju, a autorica sebi nabacuje Grammyija za „best female rock vocal“ za „Criminal“. Mlada i samosvijesna, pri uručenju nagrade za MTV Best New Artist Video za spot „Sleep To Dream“, mjesto da kroz uobičajene jecaje na inspiraciji i podršci zahvali „onome koji poteže konce“ i svojoj majci, hrabro i mladenački pretenciozno izjavljuje "This world is bullshit, and you shouldn't model your life on what you think that we think is cool, and what we're wearing and what we're saying“. Ovo definitvno spada u red onih početničkih naivnih ispada poput scene sa MTV Unpluggeda Pearl Jama u kojoj Eddie Wedder piše propagandne pizdarije po ruci. Iako su joj u početnoj fazi karijere pjesme patile od blage nedorečenosti Fiona je pažljivo kreirala svoju viziju jazzy popa. Još tada vas je njen zbilja snažan i prodoran glas mogao izbaciti iz udobnosti fotelje odvajajući Appleovu daleko od prihvatljivog adult-oriented popa. Ta neglumljena strast izvire iz svih njenih pjesama, a po snazi slična je onoj dokumentiranoj na „Grace“ Jeffa Buckleya. Fiona udara po tipkama klavira kao da joj život o tome ovisi, a kad je ljuta ili bijesna onda to i čujete. Nakon afere s Fionom teško je slušati drugu glazbu jer postoji velika šansa da neće prouzročiti sličan „kick“. Ništa nije mlako kod ove sada 28-godišnjakinje. "Vaginalni pop“ s mudima!  1999., nakon tri godine pauze objavljen je nastavak s najdužim naslovom u povijesti „When the Pawn Hits the Conflicts He Thinks Like a King What He Knows Throws the Blows When He Goes to the Fight and He'll Win the Whole Thing 'Fore He Enters the Ring There's No Body to Batter When Your Mind Is Your Might So When You Go Solo, You Hold Your Own Hand and Remember That Depth Is the Greatest of Heights and if You Know Where You Stand, Then You Know Where to Land and if You Fall It Won't Matter, 'Cuz You'll Know That You're Right“ i uspješnim singlom „Fast As You Can“. Na epizodu br. 3 trebalo je nažalost čekati sve do listopada prošle godine. Sa producentom Jonom Brionom koji je ozvučio i prethodnik Fionna je namjerno snimila „tešku“, ogoljenu ploču koju ljudi iz Sonyija nisu znali cijeniti te materijal provodi vrijeme na njihovim policama dvije godine. Međutim, situacija nije ista poput one u kojoj se našao Jeff Tweedy kada je Wilcov „Yankee Hotel Foxtrot“ odbijen od strane izdavača pod izlikom da je nedovoljno komercijalan. Iako na početku puna entuzijazma, na kraju priče izgleda da ni sama autorica nije bila u potpunosti zadovoljna rezultatom te danas kaže da je osim što je napisala sve pjesme imala vrlo malo kontrole nad procesom snimanja i da je Brion donosio sve odluke. Pjesme koje su u tim verzijama ipak procurile na net počele su cirkulirati na piratskim kopijama albuma i fanovi su poludjeli. Usmjerujući sav svoj gnjev na Sony/Epic korporaciju, a čak je i pokrenut FreeFiona.com web site. Diskograf i Appleova su konačno doveli novog producenta da prepravi odnosno doradi originalne Brionove snimke. Radi se o Mike Elizondou producentu Avril Lavigne, Dr. Drea i 50 Centa te session glazbeniku koji je svirao sa Ry Cooderom i Sheryl Crow. „Extraordinary Machine“ je pred izdavanje od strane trojca Apple-Brion-Elizondo promoviran čestim nastupima u klubu Largo u Los Angelesu. Od početnih „piratskih“ 11 pjesama, dvije su ostavljene kakve jesu dok ih je devet prepravljeno uz dodatak jedne nove. Konačni rezultat je direktan nastavak na prethodni album i vjerojatno je da bi nešto ovako snimio i Brion da im je to bila namjera. I dalje je to uvjetno rečeno „art-pop“, ali u tipičnom dramatičnom, malo mračnom i kabaretskom stilu u kojem uz orkestracije prevladava Fionin jazistički klavir te razigrana ritam sekcija. Ogoljen je jedino singl „Parting Gift“ te završna „Waltz“. U konačnici svi su zadovoljni. Kritičari vole album, fanovi su dobili dvije verzije, a Sonyiju nije loše došla dodatna medijska pompa. „So I had to break the window, it just had to be, better that I break the window, than him or her or me“ pjeva u „The Window“, dok se u pulsirajućoj fankijadi „Get Him Back“ s „njim“ obračunava ovim riječima: „Wait 'til I get him back, he won't have a back to scratch, yeah, keep turning that chin and you will see my face as I figure how to kill what I cannot catch“. „Extraordinary Machine“ ide u sam vrh prošlogodišnje produkcije sa 12 bezgrešnih pjesama između kojih je nemoguće odabrati favorite. Album je to za čije vam preslušavanje neće trebati „skip“ komanda. |
nedjelja, 08.01.2006.
Recka! JELLO BIAFRA & THE MELVINS – SIEG HOWDY! (Alternative Tentacles, 2005.)
|
Kako zaista može zvučati već drugi zajednički album u samo godinu dana legendarnih stoner noise-rockera iz Washingtona i pionira West Coast punk aktivizma, „ludog uličnog propovjednika“ Jella Biafre. Reći ću vam kako: tako da vas opet natjera da se zaljubite u glazbu, pravu glazbu, snažnu, bezkompromisnu i glasnu, naravno ukoliko vam se sviđa nacrt u kojem će Melvinsi malkice zapostaviti svoj „uhvati sljedeći udar bubnjarskom palicom po dobošu ako možeš“ ili “zamisli najdublji gitarski rif pa ga razlomi, zavaljaj u blato i poduplaj ga tako da se i Tony Iommi posrami“ pristup u svrhu da bi za Jella kreirali ugođaj da predvodi Dead Kennedyse 21. stoljeća.  Poznato je da nakon dužeg potezanja po sudu bivši Biafrini punk suborci danas s nekim novim pjevačem kome ne želim niti ime znati predvode nešto kao „Tribute to...“ i dižu lovu. Nezamislivo, jel' da? Poput Misfitsa bez Glenna kojima smo nažalost svjedočili ili The Doorsa bez Jima kojima smo isto tako, o Bože zašto, bili izloženi? E pa, njima, bivšim „mrtvim kenedisima“ je posvećena „Those Dumb Punk Kids (Will Buy Anything) sa ove ploče. „Jelvinsi“ su se navodno našli tako što su Buzz Osbourne i Dale Crover zgraženi pristupili Biafri nakon što su odgledali jedan od spomenutih nastupa „novih“ Kennedysa. Hvala im, jer vrlo je vjerojatno da ne bi tako skoro dobili Jella u punk-rock formatu. Poznato je da je njegova glavna preokupacija vođenje svoje dugovječne etikete „Alternative Tentacles“ te objavljivanje opsežnih „spoken-word“ albuma (izbor možete „skinuti“ sa mp3 sekcije weba Alternative Tentacles). Kao prvi rezultat ove suradnje nastao je „Never Breathe What You Can't See“, objavljen u listopadu 2004., čudovište od albuma sa 8 pjesama i standardnim Biafrinim tekstualnim preokupacijama: Bushov režim, problem globalnog terorizma, Bushov režim, globalizam, konzumerizam i tako u krug. Način pripovjedanja je također duhovit, pametan i prožet dozom cinizma kao uvijek. Samo dva mjeseca poslije bend se ponovo našao u studiju. Rezultat je ovaj album, zapravo kompilacija ili nastavak na prethodni uradak, budući da se „Sieg Howdy!“ sastoji od 5 novih pjesama, četiri remiksa sa prethodne ploče i fenomenalne žive verzije „California Uber Alles“ u kojoj je guvernera Jerryija Browna zamijenio guverner „Terminator“ s tim da je svaka strofa nanovo napisana da bi bila prilagođena ovoj kako ga Jello valjda ipak poluozbiljno vidi novoj nacističkoj prijetnji s mišićima. Kada krene „Dawn of the Locusts“ ne možete pogriješti ako lanete da su za remiks „krivi“ Dalek, a za „Enchanted Thoughfist“ Al Jourgensen iz jednih od najzapostavljenijih industrial grupa, Ministry, te Biafrinog kolege u projektu Lard. Oba su brilijantna.  „Lighter Side Of Global Terrorism“ sa „Never Breathe..“ ovdje je sam bend preradio i razvukao na osam minuta, navodno jer je Jello želio sličan pristup kojeg su Melvinsi koristili na svojoj obradi Wipers klasika „Youth of America“, dakle potpuni napad na osjetilo sluha, predivna bučna glazba. Iako su Melvinsi na oba albuma, na ovom ipak u manjoj mjeri, svoj rušilački pristup heavy rocku pretpostavili punk rifanju koji ovom nesuđenom gradonačelniku San Francisca (1979. se zaista kandidirao i od deset kandidata ostao na četvrtom mjestu, nažalost samo sa 3,5% ukupnih glasova) najbolje leži ipak ne propuštaju biti svoji u određenim finesama prilikom instrumentalnih dionica, a najviše „lome“ u monstruoznoj verziji Alice Cooper klasika „Halo Of Flies“ i u već spomenutoj „Lighter Side Of...“. Biafra je u izvrsnoj formi i izgleda kao da se nakon niske „spoken word“ albuma zaželio glazbenog ataka na sve društvene i političke parazite i zlikovce. Iako sam uvijek zapravo smatrao da su Biafri punk/hard-core i bliski bučni derivati samo najbliži ili najlakši format za svoje „propovijedi“ nešto slično kao što ista glazbena forma služi Franciju Blaškoviću za njegove istrijanske vinske priče, on je odličan frontmen lucidnih vizija kojeg jednostavno morate slušati. Oba albuma su za svaku preporuku, s tim da je „Sieg Howdy!“ zahvaljujući podužim miksevima za nijansu teže i zahtjevnije ostvarenje. Ono što veseli jest činjenica da se ne radi samo o studijskom projektu, budući da „Jelvinsi“ ovaj materijal promoviraju i koncertno. Ne računajući posljednji Lard album iz 1997.g. i psycho-country projekte sa Mojo Nixonom na ovo smo zapravo čekali gotovo petnaest godina, odnosno od Jellovih ploča sa D.O.A. („Last Scream Of Missing Neighbours“, 1990.) i sa NomeansNo („Sky is Falling And I Want My Mommy“ iz 1991.). |