ithinkofdemons

srijeda, 25.01.2006.

RECENZIJA !!!! TORTOISE & BONNIE PRINCE BILLY – „THE BRAVE & THE BOLD“ (Overcoat Records / Domino, 2006.)

omot albuma



Čikaški post-neo-kraut-rock kolektiv Tortoise i titan među bradatim pjesnicima enigmatičnog pera koji ne zanju pjevati, Will Oldham zajedno na albumu sastavljenom od 10 covera koji se protežu od post-Woodstock flower-popa do Dischord emo/corea i daju sasvim nove konotacije pojmu eklekticizam.
Mada prve recenzije nisu baš sjajne, ova kolaboracija ne izgleda dobro samo na papiru.
Vlasnik Overcoat Records, Howard Greynolds koji je ovo društvo nazvao „Dylanom i The Bandom digitalnog doba“ je „kriv“ za ovaj album budući da se htio domoći snimke Springsteenove „Thunder Road“ koju Oldham kao „BPB“ već godinama često izvodi live.
Snimka nije postojala, a ovaj se ponudio da će je snimiti. Oldham je pristao pod uvjetom da to napravi sa Tortoise. Stali su međusobno izmjenjivati popise pjesama koje bi mogle doći u obzir, a ono što je originalno zamišljeno kao jedan EP sa četiri pjesme za vrijeme tri zajednička sessiona u vremenskom rasponu od dvije godine pretvorilo se u pravi album.
Prethodne godine ista etiketa objavila je uspjelu suradnju Sama Beama i Calexica, album „In The Reins“ koju u svibnju dolaze promovirati u Zagreb, tako da ni ovaj spoj ne treba iznenaditi. Možda se radi o novom trendu. Indie rockeri svih profila ujedinite se!
Najneobičniji cover je onaj prvi, „Crave E Canela“ brazilske zvijezde Miltona Nascimenta, koja bez premca nosi naslov jedine istinski vesele i plesne pjesme kojoj je Oldham puhao u mikrofon.
„Thunder Road“ Brucea Springsteena je trenutno aktualna budući da je krajem godine u povodu tridesete godišnjice „Born To Run“ objavljen i luksuzan box set. Ovoj verziji se može zamjeriti što Oldhamov vokal ni u najljepšem snu ne može dosegnuti emotivnu nabijenost i oslobađajuću iscjeliteljsku snagu koju ima originalna snimka, jedna od najfilmičnijih pjesama ikada napisanih, ali joj se ne može osporiti šlampavi šarm uz ženske back vokale i Tortoise prog-rock podlogu koja čak vuče na Mars Voltu.
Minutemen su inspiracija mnogima, postaje sve jasnije. „It's Expected I'm Gone“ sa legendarnog duplog SST albuma je posebno inspirirana obrada koja će uz Calexicovu „Coronu“ i „Jesus & Tequila“ pomoći održati status ovog benda netaknutim.
Balada „Daniel“ Eltona Johna je pocrtana spooky elektronskim efektom te distorziranim glasom ispod kojeg se krije prilično vjerna i blago dosadna izvedba. Odlične su još i dvije pjesme s najmanje eksperimenata, u kojima je Oldham na sigurnijem terenu, „Pancho“ Dona Williamsa te „Calvary Cross“ britanskog folk pionira Richarad Thompsona, pjesma koja dolazi sa obljubljenog „I Want To See The Bright Lights Tonight“ iz 1974.
„Some say I got devil, some say I got angel, but I'm just a girl in trouble“ pjeva u „Some Say I Got Devil“ Melanie Safke i pjesma zvuči kao da ju je upravo sam napisao.
Najmanje uspješna je ispala konfuzna obrada „That's Pep“ Devo-a. „Love is Love“ Lungfisha (album „Love is Love“, 2003.) je pak uz zaključnu „On My Own“ indie-rock sasatava Quix*O*Tic (album „Mortal Mirror“, 2002.) najmlađa pjesma na albumu.
I da su se najmračnije sile svijeta urotile protiv njih ovakav album nije mogao biti loš. Nije ni najbolji jer se od suradnji ovakvog profila očekuje previše, a fanovi jednok klana ne moraju isljučivo biti fanovi drugog. Sigurno je bar da smo dobili prvo zanimljivo ostvarenje 2006.


- 10:39 - Pljuni (2) - Baci na papir - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se