ithinkofdemons

petak, 16.12.2005.

Novi Albumi! BONNIE PRINCE BILLY „SUMMER IN THE SOUTHEAST“ (Sea Note)


Navikli smo se već da je Will zapravo „Bonnie Billy“, jel' da? Kao takav Will je sposoban iznenaditi, kao prije par godina kada je snimio „normalnu“ nashville country ploču sa preradama starih, narušenih Palace klasika.
Da ovaj čudan svat uživo zna rokati svjedočili su posjetitelji njegovog zagrebačkog koncerta koji se kunu da su zapravo gledali Younga sa Crazy Horse sa „Ragged Glory“ turneje.
Na ovom koncertnom albumu najveće zahvate u eksplozivnost odvurnutih električnih gitara prošle su „A Sucker's Evening“ koju je zapravo jako lijepo čut u blues verziji oslobođenu one ritam mašine sa „Arise, Therefore“ te „May It Always Be“ sa glavnim vokalom Pink Nasty u kojoj se sedmeročlani bend zapravo okušava u čistom garažnom rock'n'rollu.
„Pushkin“ je u ovakvom ruhu odavno postala koncertni favorit, dok je „I Send My Love To You“ odsvirana u brzom country tonu baš kao na „Sings Greatest Palace Music“.
Uvodna „Master & Everyone“ me jednostavno rasturila. Možda nisam očekivao da će nakon očekivanog tihog uvoda bend uletjeti u moćni četverogitarski krešendo sa uvjerljivim višeglasjem na refrenu koja ovu prekrasnu ljubavnu pjesmu pretvara u političku budnicu
sa stavom u stilu jednih Mission of Burma.



Budući da je album snimljen za ljetne turneje 2004, odnosno prije nego što će dvojac Oldham – Sweeny objaviti „Superwolf“, osim divne verzije „Beast For Thee“ nema pjesama sa tog malog-velikog albuma.
„I See a Darkness“ je ostavljena kakva je. Tko bi se i usudio dirat u tu pjesmu? Zato su
„Death to Everyone“ i „Madeline Mary“, mračne i pomakunte kakve jesu, toliko zabavne.
Super je iz sveg glasa pjevati „Death to everyone is gonna come And it makes hosing much more fun“.
Još jedan Palace off-klasik je ostavljen za kraj. „Take However Long You Want“ je najbliže
koliko se Oldham može približiti običnoj ljubavnoj pjesmi o odlasku kako on često kaže „partnera“, dok je finale rezerviran za „Ease Down the Road“ u još jednoj raspašoj-na cesti-guzim ženu vatrogasca-country verziji.

- 09:05 - Pljuni (8) - Baci na papir - #

NOVE RECKE!

GREEN DAY – «BULLET IN A BIBLE CD/DVD» (Reprise)

Tre Cool, Mike Dirnt i Billie Joe Armstrong, tri prijatelja iz djetinstva još početkom devedesetih u rodnoj Kaliforniji uz već stvoreni indie kredo nisu mogli niti sanjati što će ih uskoro zadeseti kad će njihov treći album „Dookie“ požnjeti neviđen uspijeh na mainstream terenu. Punk revivalisti, poput mnogih drugih u to vrijeme, momci su sklonost prema inspiriranom troakordnom pop-punk zvuku, kojeg su petnaestak godina ranije kreirali Buzzcocks na starom i Descendents na novom kontinentu, tada prezentirali mlađem slušateljstvu i nisu mogli fulati. „Dookie“ im je priskrbio Grammyija za „Best Alternative Music Performance“ i zabilježio internacionalnu prodaju od preko deset milijuna primjeraka. Nakon toga Green Dayovci su imali pristojnu karijeru nikad ne propuštajući priliku „zakucati“ tu i tamo koji hit singl, no preobražaj u moderni rock bend koji će snimiti umjetnički zavidan i komercijalno uspješan album nije bio baš izgledan.
2004.g. politički intoniranim „American Idiot“ Green Day su hrabro zakoračili u dostojanstvenu „starost“. Istini na volju, još na prethodnom, popičnijem albumu „Warning“ su pokušali izvesti slično, ali samo uz polovičan rezultat. Prošle godine „American Idiot“ su zavoljeli svi i mogli ste slobodno reći naglas „Ja slušam Green Day i baš su mi dobri“ bez bojazni da će vam se izrugati i optužiti vas za nedozrelo ponašanje.
Album, odnosno rock-operu „American Idiot“ koja predstavlja zaokružen ciklus tematski povezanih pjesama sa centralnim likom St. Jimmyija mnogi su kritičari usporedili sa ključnim izdanjima The Who, The Clash ili Husker Du.
Uistinu, vrijeme nije moglo biti bolje tempirano za zabilježiti svu strast i energiju koju je bend u stanju proizvesti uživo. „Bullet in a Bible“ dokumentira Green Day nastup u National Bowlu u Milton Keynesu za vrijeme ovogodišnje U.K. turneje i svjedočanstvo je benda na svom kreativnom vrhuncu. Cd i DVD uz vrisku i odobravanje fanova donose 14 pjesama, respektabilno sve najvažnije pjesme sa „American Idiot“ uz neizostavne „Basket Case“, „Long View“, „Hitchin' A Ride“ ili „Good Riddance“, s tim da na DVD-u dobijete i dosta bonus materijala, back stage snimke uz komentare članova benda. Preporuka za kraj: Izvrstan božićni ili novogodišnji poklon za vašeg klinca, ili možda za vas, čak ako ste protivnik prakse konzumerizma. Jer i Green Day su.


THE ROOTS – „HOME GROWN! THE BEGINNER'S GUIDE TO UNERSTANDING THE ROOTS“ (Geffen)

Unatoč činjenici da smisao objavljivanja kompilacije ovakvog formata ostaje nedovoljno jasan, pa ako zanemarite opisni dio naslova radi se o itekako zanimljivoj kolekciji. Svojstveno „best-of“ izdanje Home Grown! najprije cilja na veliku bazu štovatelja ove hip-hop institucije kojih ima možda više fanova izvan getoiziranog i predvidljivog pripadajućeg žanra.
Izbor pjesama je bezprijekoran, no pošto se u najvećoj mjeri radi o alternativnim verzijama, neobjavljenim remiskima, živim snimcima i ne-albumskim pjesmama nije preporučljiv za slušatelja namjernika koji se prvi put susreće sa glazbom ovog inventivnog hip-hop/jazz kolektiva iz Philadelphie. Zbunjuje i činjenica da se oba voluma, iako nose isti naslov, prodaju zasebno, a pjesme su numerirane unazad što još više izistkuje potrebu kupovine obaju, skupih primjerka.
No, ako ste ljubitelj artističkih ritmičkih i vokalnih stremljenja Black Toughta, ?uestlovea i njihove kohorte ovaj će vam 160-minutni cd izdašnim unutarnjim komentarima svake pojedine pjesme pružiti još bolji i zaokružen uvid u stvaralaštvo benda koji inzistiranjem na korištenju pravih instrumenata u kreiranju „gruva“ važe za najbolji živi hip-hop sastav na svijetu.
Preporuka za kraj: Dva njihova najveća hita su ovdje, ali u redizajniranim verzijama; „You Got Me“ koju originalno pjeva Erykah Badu ovdje izvodi autorica pjesme Jill Scott, a par godina stari singl „The Seed 2.0“ prezentiran je u šesnaestminutnoj živoj verziji u medleyiju sa „Melting Pot“ i „Web“ sa BBC Radio 1 nastupa.


NEIL DIAMOND - «12 SONGS» (Columbia)


Kao jednog od singer/songwritera sa gotovo beskonačnom karijerom koja je započela početkom 60-ih Neila Diamonda ćemo pamtiti najviše po tuđim coverima njegovih originala. Prisjetimo se samo Monkeesa sa «I'm A Believer», UB 40 sa «Red Red Wine» ili recentnije Urge Overkill prerade njegovog '67 klasika «Girl, You'll be a Woman Soon».
Nakon prve serije od desetak ostvarenijih albuma, po stilu često kičast i holivudski melodramatičan Diamond se poput mnogih autora u 80-im okrenuo komercijalnijem, manje zahtjevnijem zvuku uglavnom snimajući jazz i pop standarde.
Sa potpuno freškom originalnom hrpom pjesama pojavio se 2001. sa «Three Chord Opera» čime je prekinuta faza eskapizma. No, trebao mu je producent/diskograf Rick Rubin da mu pomogne oblikovati ovogodišnji «12 Songs». Rubin je, prisjetimo se, zadužio popularnu glazbu producirajući za svoju i Russell Simmonsovu etiketu «Def Jam» dva albuma («Raisin' Hell» Run D.M.C. i «Lisence To Ill» Beastie Boysa) koja su gurnula rap u javnost na velika vrata. Kasnije Rubin radi sa Public Enemy, The Cult, Slayer, LL Cool Jayom, RHCP, Mick Jaggerom, System of A Down i mnogima samo nižući trijumfe.
Ovaj njujorški bradonja kroz devedesete je neočekivano revitalizirao karijeru Johnnyja Casha kroz četiri vola njegove «American Recordings» serije. Pošto je Diamond autor sličnog desperadorskog senzibiliteta možemo se zapitati da li Rubin traži svog novog «čovjeka u crnom» i je li ga možda našao? I zbilja je lako «12 Songs» usporediti sa prvim «American» albumom Casha. Na trećem tomu iz iste serije Cash je snimio i verziju «Solitary Man», Neilovog prvog uspijeha na top ljestvicama, još iz 1966.
Rubin je Diamondu osigurao sličan, ogoljeni zvuk u prvi plan promičući snažan i moćan Diamondov glas (još jedna sličnost sa Cashom) i puštajući njegove potpuno novo napisane pjesme da same nađu put do slušateljeva srca. Kao što i očekujete od čovjeka u svojim šezdesetim Diamond je u ispovijednom raspoloženju i kao takav je najbolji, a kako sam kaže u «Hell Yeah», njegovom prepisu «My Way», još uvijek je sanjar i ne žali za ničim. Slušati kad ste sami sa sobom i svojim mislima, pred ispovijed, kad je vani nevrijeme, a vi ste doma na sigurnom uz čaj od šipka.



WILCO – «KICKING TELEVSION, LIVE IN CHICAGO» (Nonesuch Records)


Prvi live album jednog od stožernih američkih rock bendova, nekada više korijenski nastrojenog, a od prekretničkog «Yankee Foxtrot Hotel» (2002.) više eksperimentalnog i progresivnijeg profila, bilježi četiri uzastopna nastupa u čikaškom Vic Theateru i točno prikazuje snagu i vitalnost nove postave koja uz centralnu figuru pjevača Jeffa Tweedyija i originalnog basiste Johna Stirratta čine još bubnjar Glenn Kotche, gitaristi Nels Cline te multi-instrumentalisti Leroy Bach i Pat Sansone.
Okupljeno mnoštvo evidentno cijeni ono što se događa na bini, a jedina zamjerka ovom dvosatnom koncertnom zapisu može se naći u izboru pjesama koji se bazira na materijalu sa zadnja dva, hvaljena Wilco albuma, dok je više pravocrtniji «americana» pristup prvih ploča potpuno zapostavljen. No, za fanove i ovako «Kicking Television» prestavlja pravi užitak. Trenutak za pamćenje je publika koja nadjača bend tijekom refrena „Shot in the Arm“.
Jeff Tweedy je već najavio snimanje novog studijskog Wilco albuma, kao i nova ostvarenja sporednih projekata, Loose Fur i Golden Smog.




- 08:02 - Pljuni (0) - Baci na papir - #

utorak, 13.12.2005.

IRON & WINE with CALEXICO – „IN THE REINS“ (Overcoat Recordings)


To što traje ni 30 minuta nikako ne umanjuje vrijednost ovog albuma, čijih će vam sedam pjesama pružiti osjećaj zaokruženog putovanja kakvog donosi pročitana knjiga ili odgledani film. Usput, «In the Reins» će fanovima i Iron & Wine i Calexica pružiti kratku utjehu dok čekaju nove „full-lenghte“ svojih favorita, ali nikako nije samo mali predah u diskografiji obaju bendova. Radi se naime o „americana“ suradnji desetljeća između novopridošlice na indie sceni, Samuela Beama (a.k.a. Iron & Wine) koji je većinski autor svih pjesama i sad gotovo veterana iz Arizone, Johna Convertina i Joeyja Burnsa koji pod institucijom znanom kao Calexico osiguravaju svoju famoznu glazbenu nadgradnju davajući dodatnu dimenziju profinjenim i emotivno uzvišenim Beamovim tekstovima, baš kao u okosnici albuma, prekrasnoj snolikoj baladi „Sixteen, Maybe Less“ koja opisuje susret dvoje davnih ljubavnika nakon što su i on i ona odradili svoj bračni staž sa drugim partnerima. I začudo, pjesma uspijeva ne odlutati u jeftinu melodramatiku, a ostati dovoljno dirljiva. No, nije to sve, u ostalih šest pjesma vješto se poigravaju sa blues, country i jazz idiomima, dok poletna „History Of Lovers“ donosi dašak kalifornijskog soft-rocka 70-ih.



Sam Beam se već na dva albuma za Sub Pop („The Creek Drank The Cradle“ i „Our Endless Numbered Days“) dokazao kao izvanserijski autor, no pošto se radi o uglavnom ogoljenom zvuku bez suvišnog studijskog „brisanja prašine“ iznenađujuće je lijepo čuti da se njegove „male“ pjesme tako fino uklapaju u grandiozniju produkciju i bogatstvo zvuka puhača, vibrafona i šire palete žičanih instrumenata koji uključuju razne fino dozirane električne i akustične gitare ili neizostavni banjo.
Calexicu i Beamu pomažu i pjevačica Natalie Wyants kao i Salvador Duran, flamenco gitarist i pjevač iz Tuscona, Arizona. Pridružite ovaj cd svojoj kolekciji da se Vaši Youngovi, Coheni, Fleetwood Macovi i primjerak „Nebraske“ tamo na polici ne osjećaju usamljeno, a provjerite Iron & Wine i na soundtracku za film „In Good Company“ koji se nedavno pojavio u našim videotekama.
Preporuka za kraj: Nedavno je i službeno potvrđeno, oba benda 9. svibnja 2006. gostuju u klubu Pauk u Zagrebu. Calexico su, podsjetimo se, u kolovozu ove godine svirali u Puli.

- 18:12 - Pljuni (2) - Baci na papir - #

nedjelja, 11.12.2005.

Mercury rev, Aquarius II






























- 17:22 - Pljuni (7) - Baci na papir - #

NOVI ALBUMI: BECK – „GUEROLITO“ (Geffen)


Ne tako davno, točnije u ožujku ove godine Beck je izdao „Guero“, svoj povratak „korijenima“ (čitaj: samo njemu svojstven melting-pot west cost rocka, bluesa, folka, hip hopa, funka i punk-rocka, a ako smo sretni ubacit će u lonac i malo bossanove). „Guero“ je donio ponovljenu suradnju sa Dust Brothersima, producentskim timom koji mu je 1995. pomogao oblikovati postulat post-Nirvanine MTV generacije, album „Odelay“. Iako su očekivanja za nasljednika „Odelay“ bila prevelika i iako smo dugo čekali, Beck nije razočarao. Na „Sea Change“ je izjadao dušu i bar za neko vrijeme završio sa orekstriranjem očaja.
„Guerolito“ je pak remiksirana verzija svih 13 originalnih pjesama sa bonusom „Clap Hands“. Čak se i izvorni autor omota Marcel Dzama prigodno potrudio isti prepraviti.
Ovakve vrste albuma su često problematične i ostaju zanimljive na papiru, dok se u konačnici dobije klimavo izdanje za ubiti diskografsku neaktivnost.



No, eklektična postava remiksera izabrana od strane samog autora (Homelife, Islands, Octet, Air, Ad Rock iz Beastie Boys, Mario C, 8-Bit, Boards of Canada, John King iz Dust Brothersa....) napravila je hvale vrijedan posao, pjesmama je ostavljeno dovoljno zraka čime je izbjegnuta zamka gubljenja u pretjerivanju, iako tenzije malo opadaju pri kraju. U konačnici ovaj se projekt može shvatiti kao i alternativna verzija „Guera“ koji bi i da je u ovakvom formatu originalno objavljen bio dovoljno intrigantan. U stvari, spreman sam čak ići tako daleko i priznati da mi je „Guerolito“ na prvu loptu draži od samog „Guera“. Kao da se na zvuku starijeg brata bojao isuviše eksperimentirati, ovdje se opustio i pokazao gdje Beck zapravo želi biti u 2005.
„E-Pro“(Ghost Range) zvuči bolje sa iskrivljenim bendžom, distorziranim basom i violinama na mjestu zaglušujućih garažnih gitara na originalnoj snimci. Jako dobar tretman pružen je i laganijem dijelu albuma, pjesmama „Missing“ „Earthquake Weather“ i poglavito „Broken Drum“, dok su „Hell Yes“ i „Girl“ više elektronski obojane, ali (iako je potonja skraćena za dio refrena) jednako zarazne.
Možemo se jedino nadati da će i na sljedećem albumu Hansen ostati u party-modu, jer njegov „ritam je ispravan“!


- 12:15 - Pljuni (4) - Baci na papir - #

Mercury Rev, Aquarius, Zagreb, 29.11.05.


Jednim od nastupa zagrebačke koncertne sezone, američki indie heroji Mercury Rev poharali su naš glavni grad svojim orkestriranim i melankoličnim vilenjaštvom.
Dosta se pred koncert pričalo o tome kako je ugledni klub na Jarunu poznat po plesnim i hip-hop gostovanjima pogrešan izbor za ovaj bend, no rezultat je bio jednostavno očaravajući, počevši od rasvjete koja je pomogla kreiranju bajkovitog ugođaja i neočekivane količine emocija koje su frcale u oba smjera tijekom čitavih 90 minuta svirke.
Jedino što je taj Jarun doista nepraktično daleko. Zgodno je možda kada se tamo dovezete pa onda lijepo opalite „šetando“ s noge na nogu, ali ne i kad vas poput loših vijesti nakon što napustite javni prijevoz 30 minuta hoda prati sve intezivniji pljusak.
Međutim, te male sitnice koje su nam smetale nisu mogle pokvariti uzbuđenje pred činjenicom da ćemo prisustvovati koncertu ovih majstora sanjive neo-psihodelije.
Naravno, pod vlastitim tvrdoglavim inzistiranjem da se moramo tamo nacrtati bar dva sata pred nastup bili smo jedni od prvih posjetitelja, ne računajući hrpicu redara, osoblje kluba i d.j.-a koji nas je bombardirao 80's hitovima progresivnog i sweet metala. No, ispalo je da je tip samo na zamjeni te se ubrzo pojavio pravi čovjek za posao i napokon smo mogli na miru uz Franz Ferdinand, Joy Division i Nancy Sinatru ispijati ne preskupi Tuborg.
Sat vremena kasnije sve je bilo spremno. Prije nego što će u skupim Dior ili Armani odijelima Donahue i ekipa izići na binu pušten je kratki film, odnosno kolaž s omotima njihovih, a na moje oduševljenje i mojih najdražih albuma; redali su se coveri Husker Du, Replacements, Bowie, Sonic Youth, Dylan, Velvet Underground, Echo & The Bunnymen...
Da sam par sati ranije potegao okladu, istu bi dobio jer trenutak nakon što su se svačiji omiljeni pop-psihodeličari uz ovacije razdragane publike popeli na daske, bend se
strmoglavio u energičnu izvedbu „Secret For A Song“, pjesmu koja otvara njihov posljedni, šesti studijski uradak – „Secret Migration“, objavljen početkom ove godine,a koji su promovirali u sklopu drugog dijela europske turneje, a ista je uključivala nastupe u Belgiji, Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj te po prvi put u Hrvatskoj, Srbiji i Izraelu.



Od te prve pjesme pa sve do finala na drugom bisu sa grandioznom „Dark is Rising“ počela se odvijati romansa između otprilike tisuću razdraganih duša koji su to osim iz Zagreba došli i iz Dubrovnika, Splita, Zadra, Rijeke....i vidno raspoloženog benda.
Nakon „Tides Of The Moon“ Donahue, Mercel, Grasshopper uz pridruženog bunjara i basistu nisu mogli niti su se trudili sakriti da uživaju u sveprisutnim „dobrim vibracijama“ koje su tih sat i pol učinile toliko nestvarnim.



Priča o Mercury Rev počinje kasnih osamdesetih u Buffalu, država New York, u potpuno drugačijoj postavi, koja je uključivala i pjevača Davida Bakera te tadašnjeg basistu i kućnog producenta Dave Fridmann kada se ova čudna svita okuplja sa primarnom idejom bavljenja filmskom glazbom. Iz istog razloga svi njihovi albumi od prvog novo-milenijskog, orkestriranog „All is Dream“ bivali su snimani na 35 mm celuloidne vrpce. Opčenito, ta prvotna, bučnija faza djelovanja grupe ogrezla je u incidente, a sa prve britanske turneje ima više anegdota nego u ratnim pričama vašeg djeda, a najpoznatija je ona u kojoj je za vrijeme avionskog leta Donahue pokušao žlicom za desert iskopati oko svom gitaristi.
Pred treći album „See You on the Other Side“ Baker nakon što je neko vrijeme putovao na nastupe odvojeno od kolega iste napušta, dok se Fridmann iako svira na svim budućim Mercury Rev djelima, sve više bavi studijskim radom koji će mu u drugoj plovici devedesetih priskrbiti epitet studijskog čarobnjaka. U njegove sposobnosti mogli ste se uvjeriti i na posljednjem albumu Pipsa, „Drveće i Rijeke“, a radio je sa Flaming Lips, Sparklehorse, škotskim Delgados i Mogwai...
Nekako se poklopilo da ih je odmah po izdavanju idući, introspektivni i smireniji album – „Deserter's Songs“ odveo u srž glazbenih zbivanja i postavio ih na tron jednog od najvažnijih američkih indie-rock bendova. Na tom su se vanvremenskom i jedinstvenom radu sve njihove umjetničke težnje stopile u jednu prepoznatljivu baroknu ljepotu izričaja te se naslov pojavio na večini popisa najboljih albuma 1998.



Iako su izveli većinu svog posljednjeg albuma, očekivano su upravo pjesme sa „Deserter's Songs“, pažljivo raspoređene kroz repertoar te večeri izazivale najviše odobravanja od strane publike, koja se nije ustručavala pomagati u pjevanju svojih omiljenih stihova.
Iznenadila je i sposobnost Jonathana Donahuea da se uživo iz naizgled rezerviranog pjevača karakterističnog drhtavog i toplog vokala pretvori u potpuno zabavnog frontmena koji kroz čitav nastup izvodi pokrete koji podsjećaju na koreografiju jedne od brojnih vampirskih uloga Bele Lugosija ili Popaya nakon što pojede špinat papicu.
Nakon svirke fotografirali smo se sa Donahuem i Grasshopperom koji su vrijeme provodili ispred bine strpljivo razgovarajući sa fanovima te nastavili izmjenjivati dojmove sa grupicom od desetak oduševljenih sugrađana.
Sve u svemu, jedna magična večer na kraju koje je bend obećao da nećemo ovoliko dugo čekati na iduće gostovanje, a što potkrjepljuju i riječi preuzete iz „road journala“ sa bendovog oficijelnog web sitea.



„I just wanted to take moment to express our deepest gratitude to all the folks who came out in Zagreb and Belgrade. It was our first trip, but not our last to be sure. Your support, singing and kind words after the show mean the world to us. It was truly our pleasure to be your guests, with any luck we'll see you all again real soon.“

Opaska: tekst je pisan za novine pa ne zamjerite službenost. Da je drugačije, rekao bi samo ovo: Nakon koncerta legao sam u 04:00, probudio se u 8:00, stavio "All is Dream" na discman i poslušao ga čitavog, nakon toga stavio "dezerterove pjesme" i zaspao na "Funny Bird". Nakon toga slušao sam samo njih čitav tjedan i ponovo se zaljubio u "Car Wah Hair" i "Kiss From An Old Flame". Isto tako, fotke su loše jer smo cijelo vrijeme bili u prvom redu, a i ko zadnja budala sam se držao pravila da se smije snimati samo tijekom prve tri pjesme. Koji debil! :(




- 11:37 - Pljuni (5) - Baci na papir - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se