Donesite mi glave braće Gibb

petak, 16.12.2005.

Novi Albumi! BONNIE PRINCE BILLY „SUMMER IN THE SOUTHEAST“ (Sea Note)

Navikli smo se već da je Will zapravo „Bonnie Billy“, jel' da? Kao takav Will je sposoban iznenaditi, kao prije par godina kada je snimio „normalnu“ nashville country ploču sa preradama starih, narušenih Palace klasika.
Da ovaj čudan svat uživo zna rokati svjedočili su posjetitelji njegovog zagrebačkog koncerta koji se kunu da su zapravo gledali Younga sa Crazy Horse sa „Ragged Glory“ turneje.
Na ovom koncertnom albumu najveće zahvate u eksplozivnost odvurnutih električnih gitara prošle su „A Sucker's Evening“ koju je zapravo jako lijepo čut u blues verziji oslobođenu one ritam mašine sa „Arise, Therefore“ te „May It Always Be“ sa glavnim vokalom Pink Nasty u kojoj se sedmeročlani bend zapravo okušava u čistom garažnom rock'n'rollu.
„Pushkin“ je u ovakvom ruhu odavno postala koncertni favorit, dok je „I Send My Love To You“ odsvirana u brzom country tonu baš kao na „Sings Greatest Palace Music“.
Uvodna „Master & Everyone“ me jednostavno rasturila. Možda nisam očekivao da će nakon očekivanog tihog uvoda bend uletjeti u moćni četverogitarski krešendo sa uvjerljivim višeglasjem na refrenu koja ovu prekrasnu ljubavnu pjesmu pretvara u političku budnicu
sa stavom u stilu jednih Mission of Burma.

Budući da je album snimljen za ljetne turneje 2004, odnosno prije nego što će dvojac Oldham – Sweeny objaviti „Superwolf“, osim divne verzije „Beast For Thee“ nema pjesama sa tog malog-velikog albuma.
„I See a Darkness“ je ostavljena kakva je. Tko bi se i usudio dirat u tu pjesmu? Zato su
„Death to Everyone“ i „Madeline Mary“, mračne i pomakunte kakve jesu, toliko zabavne.
Super je iz sveg glasa pjevati „Death to everyone is gonna come And it makes hosing much more fun“.
Još jedan Palace off-klasik je ostavljen za kraj. „Take However Long You Want“ je najbliže
koliko se Oldham može približiti običnoj ljubavnoj pjesmi o odlasku kako on često kaže „partnera“, dok je finale rezerviran za „Ease Down the Road“ u još jednoj raspašoj-na cesti-guzim ženu vatrogasca-country verziji.

- 09:05 - Pljuni (8) - Baci na papir - #

NOVE RECKE!

GREEN DAY – «BULLET IN A BIBLE CD/DVD» (Reprise)

Tre Cool, Mike Dirnt i Billie Joe Armstrong, tri prijatelja iz djetinstva još početkom devedesetih u rodnoj Kaliforniji uz već stvoreni indie kredo nisu mogli niti sanjati što će ih uskoro zadeseti kad će njihov treći album „Dookie“ požnjeti neviđen uspijeh na mainstream terenu. Punk revivalisti, poput mnogih drugih u to vrijeme, momci su sklonost prema inspiriranom troakordnom pop-punk zvuku, kojeg su petnaestak godina ranije kreirali Buzzcocks na starom i Descendents na novom kontinentu, tada prezentirali mlađem slušateljstvu i nisu mogli fulati. „Dookie“ im je priskrbio Grammyija za „Best Alternative Music Performance“ i zabilježio internacionalnu prodaju od preko deset milijuna primjeraka. Nakon toga Green Dayovci su imali pristojnu karijeru nikad ne propuštajući priliku „zakucati“ tu i tamo koji hit singl, no preobražaj u moderni rock bend koji će snimiti umjetnički zavidan i komercijalno uspješan album nije bio baš izgledan.
2004.g. politički intoniranim „American Idiot“ Green Day su hrabro zakoračili u dostojanstvenu „starost“. Istini na volju, još na prethodnom, popičnijem albumu „Warning“ su pokušali izvesti slično, ali samo uz polovičan rezultat. Prošle godine „American Idiot“ su zavoljeli svi i mogli ste slobodno reći naglas „Ja slušam Green Day i baš su mi dobri“ bez bojazni da će vam se izrugati i optužiti vas za nedozrelo ponašanje.
Album, odnosno rock-operu „American Idiot“ koja predstavlja zaokružen ciklus tematski povezanih pjesama sa centralnim likom St. Jimmyija mnogi su kritičari usporedili sa ključnim izdanjima The Who, The Clash ili Husker Du.
Uistinu, vrijeme nije moglo biti bolje tempirano za zabilježiti svu strast i energiju koju je bend u stanju proizvesti uživo. „Bullet in a Bible“ dokumentira Green Day nastup u National Bowlu u Milton Keynesu za vrijeme ovogodišnje U.K. turneje i svjedočanstvo je benda na svom kreativnom vrhuncu. Cd i DVD uz vrisku i odobravanje fanova donose 14 pjesama, respektabilno sve najvažnije pjesme sa „American Idiot“ uz neizostavne „Basket Case“, „Long View“, „Hitchin' A Ride“ ili „Good Riddance“, s tim da na DVD-u dobijete i dosta bonus materijala, back stage snimke uz komentare članova benda. Preporuka za kraj: Izvrstan božićni ili novogodišnji poklon za vašeg klinca, ili možda za vas, čak ako ste protivnik prakse konzumerizma. Jer i Green Day su.

THE ROOTS – „HOME GROWN! THE BEGINNER'S GUIDE TO UNERSTANDING THE ROOTS“ (Geffen)

Unatoč činjenici da smisao objavljivanja kompilacije ovakvog formata ostaje nedovoljno jasan, pa ako zanemarite opisni dio naslova radi se o itekako zanimljivoj kolekciji. Svojstveno „best-of“ izdanje Home Grown! najprije cilja na veliku bazu štovatelja ove hip-hop institucije kojih ima možda više fanova izvan getoiziranog i predvidljivog pripadajućeg žanra.
Izbor pjesama je bezprijekoran, no pošto se u najvećoj mjeri radi o alternativnim verzijama, neobjavljenim remiskima, živim snimcima i ne-albumskim pjesmama nije preporučljiv za slušatelja namjernika koji se prvi put susreće sa glazbom ovog inventivnog hip-hop/jazz kolektiva iz Philadelphie. Zbunjuje i činjenica da se oba voluma, iako nose isti naslov, prodaju zasebno, a pjesme su numerirane unazad što još više izistkuje potrebu kupovine obaju, skupih primjerka.
No, ako ste ljubitelj artističkih ritmičkih i vokalnih stremljenja Black Toughta, ?uestlovea i njihove kohorte ovaj će vam 160-minutni cd izdašnim unutarnjim komentarima svake pojedine pjesme pružiti još bolji i zaokružen uvid u stvaralaštvo benda koji inzistiranjem na korištenju pravih instrumenata u kreiranju „gruva“ važe za najbolji živi hip-hop sastav na svijetu.
Preporuka za kraj: Dva njihova najveća hita su ovdje, ali u redizajniranim verzijama; „You Got Me“ koju originalno pjeva Erykah Badu ovdje izvodi autorica pjesme Jill Scott, a par godina stari singl „The Seed 2.0“ prezentiran je u šesnaestminutnoj živoj verziji u medleyiju sa „Melting Pot“ i „Web“ sa BBC Radio 1 nastupa.

NEIL DIAMOND - «12 SONGS» (Columbia)

Kao jednog od singer/songwritera sa gotovo beskonačnom karijerom koja je započela početkom 60-ih Neila Diamonda ćemo pamtiti najviše po tuđim coverima njegovih originala. Prisjetimo se samo Monkeesa sa «I'm A Believer», UB 40 sa «Red Red Wine» ili recentnije Urge Overkill prerade njegovog '67 klasika «Girl, You'll be a Woman Soon».
Nakon prve serije od desetak ostvarenijih albuma, po stilu često kičast i holivudski melodramatičan Diamond se poput mnogih autora u 80-im okrenuo komercijalnijem, manje zahtjevnijem zvuku uglavnom snimajući jazz i pop standarde.
Sa potpuno freškom originalnom hrpom pjesama pojavio se 2001. sa «Three Chord Opera» čime je prekinuta faza eskapizma. No, trebao mu je producent/diskograf Rick Rubin da mu pomogne oblikovati ovogodišnji «12 Songs». Rubin je, prisjetimo se, zadužio popularnu glazbu producirajući za svoju i Russell Simmonsovu etiketu «Def Jam» dva albuma («Raisin' Hell» Run D.M.C. i «Lisence To Ill» Beastie Boysa) koja su gurnula rap u javnost na velika vrata. Kasnije Rubin radi sa Public Enemy, The Cult, Slayer, LL Cool Jayom, RHCP, Mick Jaggerom, System of A Down i mnogima samo nižući trijumfe.
Ovaj njujorški bradonja kroz devedesete je neočekivano revitalizirao karijeru Johnnyja Casha kroz četiri vola njegove «American Recordings» serije. Pošto je Diamond autor sličnog desperadorskog senzibiliteta možemo se zapitati da li Rubin traži svog novog «čovjeka u crnom» i je li ga možda našao? I zbilja je lako «12 Songs» usporediti sa prvim «American» albumom Casha. Na trećem tomu iz iste serije Cash je snimio i verziju «Solitary Man», Neilovog prvog uspijeha na top ljestvicama, još iz 1966.
Rubin je Diamondu osigurao sličan, ogoljeni zvuk u prvi plan promičući snažan i moćan Diamondov glas (još jedna sličnost sa Cashom) i puštajući njegove potpuno novo napisane pjesme da same nađu put do slušateljeva srca. Kao što i očekujete od čovjeka u svojim šezdesetim Diamond je u ispovijednom raspoloženju i kao takav je najbolji, a kako sam kaže u «Hell Yeah», njegovom prepisu «My Way», još uvijek je sanjar i ne žali za ničim. Slušati kad ste sami sa sobom i svojim mislima, pred ispovijed, kad je vani nevrijeme, a vi ste doma na sigurnom uz čaj od šipka.

WILCO – «KICKING TELEVSION, LIVE IN CHICAGO» (Nonesuch Records)

Prvi live album jednog od stožernih američkih rock bendova, nekada više korijenski nastrojenog, a od prekretničkog «Yankee Foxtrot Hotel» (2002.) više eksperimentalnog i progresivnijeg profila, bilježi četiri uzastopna nastupa u čikaškom Vic Theateru i točno prikazuje snagu i vitalnost nove postave koja uz centralnu figuru pjevača Jeffa Tweedyija i originalnog basiste Johna Stirratta čine još bubnjar Glenn Kotche, gitaristi Nels Cline te multi-instrumentalisti Leroy Bach i Pat Sansone.
Okupljeno mnoštvo evidentno cijeni ono što se događa na bini, a jedina zamjerka ovom dvosatnom koncertnom zapisu može se naći u izboru pjesama koji se bazira na materijalu sa zadnja dva, hvaljena Wilco albuma, dok je više pravocrtniji «americana» pristup prvih ploča potpuno zapostavljen. No, za fanove i ovako «Kicking Television» prestavlja pravi užitak. Trenutak za pamćenje je publika koja nadjača bend tijekom refrena „Shot in the Arm“.
Jeff Tweedy je već najavio snimanje novog studijskog Wilco albuma, kao i nova ostvarenja sporednih projekata, Loose Fur i Golden Smog.

- 08:02 - Pljuni (0) - Baci na papir - #

utorak, 13.12.2005.

IRON & WINE with CALEXICO – „IN THE REINS“ (Overcoat Recordings)

To što traje ni 30 minuta nikako ne umanjuje vrijednost ovog albuma, čijih će vam sedam pjesama pružiti osjećaj zaokruženog putovanja kakvog donosi pročitana knjiga ili odgledani film. Usput, «In the Reins» će fanovima i Iron & Wine i Calexica pružiti kratku utjehu dok čekaju nove „full-lenghte“ svojih favorita, ali nikako nije samo mali predah u diskografiji obaju bendova. Radi se naime o „americana“ suradnji desetljeća između novopridošlice na indie sceni, Samuela Beama (a.k.a. Iron & Wine) koji je većinski autor svih pjesama i sad gotovo veterana iz Arizone, Johna Convertina i Joeyja Burnsa koji pod institucijom znanom kao Calexico osiguravaju svoju famoznu glazbenu nadgradnju davajući dodatnu dimenziju profinjenim i emotivno uzvišenim Beamovim tekstovima, baš kao u okosnici albuma, prekrasnoj snolikoj baladi „Sixteen, Maybe Less“ koja opisuje susret dvoje davnih ljubavnika nakon što su i on i ona odradili svoj bračni staž sa drugim partnerima. I začudo, pjesma uspijeva ne odlutati u jeftinu melodramatiku, a ostati dovoljno dirljiva. No, nije to sve, u ostalih šest pjesma vješto se poigravaju sa blues, country i jazz idiomima, dok poletna „History Of Lovers“ donosi dašak kalifornijskog soft-rocka 70-ih.

Sam Beam se već na dva albuma za Sub Pop („The Creek Drank The Cradle“ i „Our Endless Numbered Days“) dokazao kao izvanserijski autor, no pošto se radi o uglavnom ogoljenom zvuku bez suvišnog studijskog „brisanja prašine“ iznenađujuće je lijepo čuti da se njegove „male“ pjesme tako fino uklapaju u grandiozniju produkciju i bogatstvo zvuka puhača, vibrafona i šire palete žičanih instrumenata koji uključuju razne fino dozirane električne i akustične gitare ili neizostavni banjo.
Calexicu i Beamu pomažu i pjevačica Natalie Wyants kao i Salvador Duran, flamenco gitarist i pjevač iz Tuscona, Arizona. Pridružite ovaj cd svojoj kolekciji da se Vaši Youngovi, Coheni, Fleetwood Macovi i primjerak „Nebraske“ tamo na polici ne osjećaju usamljeno, a provjerite Iron & Wine i na soundtracku za film „In Good Company“ koji se nedavno pojavio u našim videotekama.
Preporuka za kraj: Nedavno je i službeno potvrđeno, oba benda 9. svibnja 2006. gostuju u klubu Pauk u Zagrebu. Calexico su, podsjetimo se, u kolovozu ove godine svirali u Puli.

- 18:12 - Pljuni (2) - Baci na papir - #

nedjelja, 11.12.2005.

Mercury rev, Aquarius II

- 17:22 - Pljuni (7) - Baci na papir - #

NOVI ALBUMI: BECK – „GUEROLITO“ (Geffen)

Ne tako davno, točnije u ožujku ove godine Beck je izdao „Guero“, svoj povratak „korijenima“ (čitaj: samo njemu svojstven melting-pot west cost rocka, bluesa, folka, hip hopa, funka i punk-rocka, a ako smo sretni ubacit će u lonac i malo bossanove). „Guero“ je donio ponovljenu suradnju sa Dust Brothersima, producentskim timom koji mu je 1995. pomogao oblikovati postulat post-Nirvanine MTV generacije, album „Odelay“. Iako su očekivanja za nasljednika „Odelay“ bila prevelika i iako smo dugo čekali, Beck nije razočarao. Na „Sea Change“ je izjadao dušu i bar za neko vrijeme završio sa orekstriranjem očaja.
„Guerolito“ je pak remiksirana verzija svih 13 originalnih pjesama sa bonusom „Clap Hands“. Čak se i izvorni autor omota Marcel Dzama prigodno potrudio isti prepraviti.
Ovakve vrste albuma su često problematične i ostaju zanimljive na papiru, dok se u konačnici dobije klimavo izdanje za ubiti diskografsku neaktivnost.

No, eklektična postava remiksera izabrana od strane samog autora (Homelife, Islands, Octet, Air, Ad Rock iz Beastie Boys, Mario C, 8-Bit, Boards of Canada, John King iz Dust Brothersa....) napravila je hvale vrijedan posao, pjesmama je ostavljeno dovoljno zraka čime je izbjegnuta zamka gubljenja u pretjerivanju, iako tenzije malo opadaju pri kraju. U konačnici ovaj se projekt može shvatiti kao i alternativna verzija „Guera“ koji bi i da je u ovakvom formatu originalno objavljen bio dovoljno intrigantan. U stvari, spreman sam čak ići tako daleko i priznati da mi je „Guerolito“ na prvu loptu draži od samog „Guera“. Kao da se na zvuku starijeg brata bojao isuviše eksperimentirati, ovdje se opustio i pokazao gdje Beck zapravo želi biti u 2005.
„E-Pro“(Ghost Range) zvuči bolje sa iskrivljenim bendžom, distorziranim basom i violinama na mjestu zaglušujućih garažnih gitara na originalnoj snimci. Jako dobar tretman pružen je i laganijem dijelu albuma, pjesmama „Missing“ „Earthquake Weather“ i poglavito „Broken Drum“, dok su „Hell Yes“ i „Girl“ više elektronski obojane, ali (iako je potonja skraćena za dio refrena) jednako zarazne.
Možemo se jedino nadati da će i na sljedećem albumu Hansen ostati u party-modu, jer njegov „ritam je ispravan“!

- 12:15 - Pljuni (4) - Baci na papir - #

Mercury Rev, Aquarius, Zagreb, 29.11.05.

Jednim od nastupa zagrebačke koncertne sezone, američki indie heroji Mercury Rev poharali su naš glavni grad svojim orkestriranim i melankoličnim vilenjaštvom.
Dosta se pred koncert pričalo o tome kako je ugledni klub na Jarunu poznat po plesnim i hip-hop gostovanjima pogrešan izbor za ovaj bend, no rezultat je bio jednostavno očaravajući, počevši od rasvjete koja je pomogla kreiranju bajkovitog ugođaja i neočekivane količine emocija koje su frcale u oba smjera tijekom čitavih 90 minuta svirke.
Jedino što je taj Jarun doista nepraktično daleko. Zgodno je možda kada se tamo dovezete pa onda lijepo opalite „šetando“ s noge na nogu, ali ne i kad vas poput loših vijesti nakon što napustite javni prijevoz 30 minuta hoda prati sve intezivniji pljusak.
Međutim, te male sitnice koje su nam smetale nisu mogle pokvariti uzbuđenje pred činjenicom da ćemo prisustvovati koncertu ovih majstora sanjive neo-psihodelije.
Naravno, pod vlastitim tvrdoglavim inzistiranjem da se moramo tamo nacrtati bar dva sata pred nastup bili smo jedni od prvih posjetitelja, ne računajući hrpicu redara, osoblje kluba i d.j.-a koji nas je bombardirao 80's hitovima progresivnog i sweet metala. No, ispalo je da je tip samo na zamjeni te se ubrzo pojavio pravi čovjek za posao i napokon smo mogli na miru uz Franz Ferdinand, Joy Division i Nancy Sinatru ispijati ne preskupi Tuborg.
Sat vremena kasnije sve je bilo spremno. Prije nego što će u skupim Dior ili Armani odijelima Donahue i ekipa izići na binu pušten je kratki film, odnosno kolaž s omotima njihovih, a na moje oduševljenje i mojih najdražih albuma; redali su se coveri Husker Du, Replacements, Bowie, Sonic Youth, Dylan, Velvet Underground, Echo & The Bunnymen...
Da sam par sati ranije potegao okladu, istu bi dobio jer trenutak nakon što su se svačiji omiljeni pop-psihodeličari uz ovacije razdragane publike popeli na daske, bend se
strmoglavio u energičnu izvedbu „Secret For A Song“, pjesmu koja otvara njihov posljedni, šesti studijski uradak – „Secret Migration“, objavljen početkom ove godine,a koji su promovirali u sklopu drugog dijela europske turneje, a ista je uključivala nastupe u Belgiji, Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj te po prvi put u Hrvatskoj, Srbiji i Izraelu.

Od te prve pjesme pa sve do finala na drugom bisu sa grandioznom „Dark is Rising“ počela se odvijati romansa između otprilike tisuću razdraganih duša koji su to osim iz Zagreba došli i iz Dubrovnika, Splita, Zadra, Rijeke....i vidno raspoloženog benda.
Nakon „Tides Of The Moon“ Donahue, Mercel, Grasshopper uz pridruženog bunjara i basistu nisu mogli niti su se trudili sakriti da uživaju u sveprisutnim „dobrim vibracijama“ koje su tih sat i pol učinile toliko nestvarnim.

Priča o Mercury Rev počinje kasnih osamdesetih u Buffalu, država New York, u potpuno drugačijoj postavi, koja je uključivala i pjevača Davida Bakera te tadašnjeg basistu i kućnog producenta Dave Fridmann kada se ova čudna svita okuplja sa primarnom idejom bavljenja filmskom glazbom. Iz istog razloga svi njihovi albumi od prvog novo-milenijskog, orkestriranog „All is Dream“ bivali su snimani na 35 mm celuloidne vrpce. Opčenito, ta prvotna, bučnija faza djelovanja grupe ogrezla je u incidente, a sa prve britanske turneje ima više anegdota nego u ratnim pričama vašeg djeda, a najpoznatija je ona u kojoj je za vrijeme avionskog leta Donahue pokušao žlicom za desert iskopati oko svom gitaristi.
Pred treći album „See You on the Other Side“ Baker nakon što je neko vrijeme putovao na nastupe odvojeno od kolega iste napušta, dok se Fridmann iako svira na svim budućim Mercury Rev djelima, sve više bavi studijskim radom koji će mu u drugoj plovici devedesetih priskrbiti epitet studijskog čarobnjaka. U njegove sposobnosti mogli ste se uvjeriti i na posljednjem albumu Pipsa, „Drveće i Rijeke“, a radio je sa Flaming Lips, Sparklehorse, škotskim Delgados i Mogwai...
Nekako se poklopilo da ih je odmah po izdavanju idući, introspektivni i smireniji album – „Deserter's Songs“ odveo u srž glazbenih zbivanja i postavio ih na tron jednog od najvažnijih američkih indie-rock bendova. Na tom su se vanvremenskom i jedinstvenom radu sve njihove umjetničke težnje stopile u jednu prepoznatljivu baroknu ljepotu izričaja te se naslov pojavio na večini popisa najboljih albuma 1998.

Iako su izveli većinu svog posljednjeg albuma, očekivano su upravo pjesme sa „Deserter's Songs“, pažljivo raspoređene kroz repertoar te večeri izazivale najviše odobravanja od strane publike, koja se nije ustručavala pomagati u pjevanju svojih omiljenih stihova.
Iznenadila je i sposobnost Jonathana Donahuea da se uživo iz naizgled rezerviranog pjevača karakterističnog drhtavog i toplog vokala pretvori u potpuno zabavnog frontmena koji kroz čitav nastup izvodi pokrete koji podsjećaju na koreografiju jedne od brojnih vampirskih uloga Bele Lugosija ili Popaya nakon što pojede špinat papicu.
Nakon svirke fotografirali smo se sa Donahuem i Grasshopperom koji su vrijeme provodili ispred bine strpljivo razgovarajući sa fanovima te nastavili izmjenjivati dojmove sa grupicom od desetak oduševljenih sugrađana.
Sve u svemu, jedna magična večer na kraju koje je bend obećao da nećemo ovoliko dugo čekati na iduće gostovanje, a što potkrjepljuju i riječi preuzete iz „road journala“ sa bendovog oficijelnog web sitea.

„I just wanted to take moment to express our deepest gratitude to all the folks who came out in Zagreb and Belgrade. It was our first trip, but not our last to be sure. Your support, singing and kind words after the show mean the world to us. It was truly our pleasure to be your guests, with any luck we'll see you all again real soon.“

Opaska: tekst je pisan za novine pa ne zamjerite službenost. Da je drugačije, rekao bi samo ovo: Nakon koncerta legao sam u 04:00, probudio se u 8:00, stavio "All is Dream" na discman i poslušao ga čitavog, nakon toga stavio "dezerterove pjesme" i zaspao na "Funny Bird". Nakon toga slušao sam samo njih čitav tjedan i ponovo se zaljubio u "Car Wah Hair" i "Kiss From An Old Flame". Isto tako, fotke su loše jer smo cijelo vrijeme bili u prvom redu, a i ko zadnja budala sam se držao pravila da se smije snimati samo tijekom prve tri pjesme. Koji debil! :(

- 11:37 - Pljuni (5) - Baci na papir - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

karike

Linkovi:
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Hombrezone - zvuk ravnice
Pitchforkmedia - best new music
AllMusicGuide - glazbena biblija
Metacritic- kritičari pojma nemaju
Popboks
PopMatters

Radio Laus @ 96.9 - zvučni zid/wall of sound - svaki ponedjeljak od 21:30; live stream preko RL weba

mejlaj Ithinka

Du Ims Forum

Klub Orlando

Bendovi iz Gruada
Valetudo - Miris soli, zvuk mora i brodskog motora
Otpisani Klan - Dubrovačka hip-hop družina
F.e.b.r.a. - Du Hard Hitters

Il Suono Diabolico Series
My World Is Empty Without You Baby
Mr. Siegal
A Song For You
My Drug Buddy
I Want You
Sand
Today
Love Street
Nervous Breakdown
Hail, Hail
Running Scared / Plain Gold Ring
I Felt Like A Gringo
The Way Young Lovers Do
Witches
Cactus
I Can Never Go Home Anymore
Big Night
Song To The Siren
To Bring You My Love
New Day Rising
London Calling
The Mercy Seat
See My Ships
What's Going On?
It Could Have Been A Briliant Career
Come In
Our Mother The Mountain
Dirt
Just Like Honey
Schizophrenia

*Recke*

MEAT PUPPETS / Classic Puppets (Rykodisc, 2004.)
Odmah na početku da razjasnim nešto. Bend iz naslova zaslužio je najmanje 10 stranica jednog pristojnog eseja pa molim da mi oprostite ovako šturi prikaz njihova rada.
Legenda kaže da su braća Kirkwood i Derrick Bostrom («onaj treći», ali nikako manje bitan konspirator) osnovali Puppetse 1979.g. u rodnoj Arizoni inspirirani halucogenim drogama, Hank Williamsom, Captain Beefheartom i ZZ Topom. Činjenična povijest kaže da su od 1981. do 1989. zajedno sa Minutemen, Black Flag i Husker Du bili puleni SST records, jedne od ključnih američkih nezavisnih etiketa zaslužnih za održavanje rock'n'rolla živim u pogubnim 80-im. Od prvih kaotičnih, frenetičnih hard-core-punk radova («In A Car», «Meat Puppets I»), preko tranzicijskog remek djela «Meat Puppets II», fatamorganičnih oda prirodi i čovjekovoj vječnoj težnji svevišnjem na «Up On The Sun» i «Mirage», više straight-forward rockerskih «Out My Way» i «Huevous» pa sve do zaključnog albuma te ere, problematičnog «Monsters» (jedni tvrde njihov najbolji album, a drugi, s gotovo istom gorljivošću, najgori) izleta u heavy-pa skoro-metal, bend se mijenjao i rastao, oscilirajući u kvaliteti materijala. No, uvijek im je polazilo za rukom iznenaditi, biti dosljedan sebi i hrabro čuvati svoju viziju nečega što se može definirati samo kao Puppets zvuk. Gotovo nestvarna, ne-s-ovog svijeta poetika, dvoglasno pjevanje i Curtova fingerpicking gitarska tehnika činili su ih nedvojbeno posebnim bendom.
Nakon što su ljudi iz Rykodisca objavili remasterirane verzije čitavog njihovog SST back kataloga sa dodatnim bonus stvarima («Meat Puppets II» obogaćen je tako izvrsnim, dotad neobjavljenim «Teenager», «I'm Not Here» i «What To Do») uhvatili su se i izdavanja kolekcije odabranih pjesama sa istih albuma nazvanu «Classic Puppets». Iako već postoji slična kronologija znana kao «No Strings Attached», kompilacija je marljivo posložena i ako ništa drugo može nekim novijim fanovima ukazati na život benda prije onog MTV Unpplugeda. Zanimljivo, čitao sam nedavno intervju sa Bostromom gdje čovjek kaže da su na zajedničkoj turneji, a poznavajući Cobainovu fasciniranost njihovom legendarnom dvojkom, Kirkwoodi u stvari nagovorili Nirvaninog leadera (a ne obratno, kako sam do tad mislio) da uključi par stvarčica na set listu skorog MTV nastupa, a pošto nije bilo vremena da ih uvježba pozvao je braću da ih zajedno odsviraju. Iako su za London Records izdali fine ploče poput meni osobno jako srcu prirasle «Forrbiden Places» i zahvaljujući gore navedenom «happeningu» relativno uspješne «Too High To Die» to je sasvim druga priča, nažalost nesretno završena. Ali vratimo se mi našoj kompilaciji.
Na početak su očekivano smještene «Blue Green God» i «Walking Boss» s nastupnog albuma, a iz iste faze tu je i «Foreign Laws», te «H-Elenore» (originalno objavljena 1981. na kompilaciji Happy Squid Records). Sa kultnog drugijenca tu su «Lost», «Plateau», «Lake Of Fire» i «The Whistling Song», a sa «Up On The Sun», uz naslovnu, našlo se mjesta za «Swimming Ground», «Enchanted Porkfist» i «Two Rivers».
Ne bi išlo ni bez «Out My Way», «Confusion Fog», «Get on Down», «Sexy Music».
Četiri stvari s «Monsters» ovdje su u drugačijim verzijama i uz još tri neobjavljene pjesme to je kraj. Karijera jednog pustinjskog benda u 24 točke ili kako biti talentiran, utjecajan i ostati neuspješan (bar u brojkama).
Na kraju, iako mi album prvijenac Eyes Apart nije baš sjeo, osjećam i nadam se da Curt Kirkwood ima još toga za reći. Do tada hvala im na svemu. Moj život su zvučno obogatili. Kapa dole majstori. P.S. Jednog proljetnog sunčanog dana prije 6 godina sam Ireni u pažljivo biranom soundtracku za vožnju starim Golfom servirao kasetu «Up on the Sun». Udobno sam se smjestio za volanom i promatrao je očekujući reakciju. Već nakon «Maiden's Milk» je značajno podigla obrve, a tijekom «Away» rekla mi je da nikad nije slušala ništa slično.

NORAH JONES / Feels Like Home (Blue Note, 2004.)
Slab sam na žene u pop glazbi, prijatelji. Pogotovo one odrasle u Texasu, koje znaju pjevati, svirati, napišu pokoju stvar i još imaju šačicu šarma više. Vječiti romantik, priznajem, Greg Dulli svog kvarta, tako da mi nije trebalo puno da padnem na Norah. Kad se 2001.g. pojavio «Come Away With Me», pa svi ti silni Grammy-ji, nisam vam ja čovjek od njih, kao ni od Oscara («Engleski Pacijent» mi je ideal romantike koliko je moj susjed Mate, kad popije koju više i razularen urla sa balkona neku popularnu i još pritom ne zna pogodit riječi, nježan) ali nešto mi je govorilo da je Norah ipak posebna. To mi je dokazala sa «Feels Like Home». Najprije, izbor pjesama. O.k., navikao sam na Van Zandtove obrade od strane Steve Earlea, Cowboy Junkies, Emmylou Harris i sličnih velikana, ali da se njegova pjesma nađe na jednom pop albumu, koji će po čistoj inerciji kupiti milijuni, nisam baš očekivao. I tako ja dobijem ovaj CD, gledam popis pjesama, ma je li to ta «Be Here To Love Me», kad ono vidi čuda. Ne moram vam ni pričat da mi je «Our Mother The Mountain» Townes Van Zandta posebna, dragocjena, životna ploča. Čak sam i ženu na nju navukao, a pošto sam jedno vrijeme u Starom Gradu živio vrlo blizu Ibrice Jusića i često ga sretao, ozbiljno sam se bavio mišlju da mu dotični album snimim i onako u prolazu uvalim, u nadi da bi možda nakon Cohena i Townes došao na red. Nisam nikad. Zatim tu je izvrsna «Long Way Home» Toma Waitsa, na par stvari gostuju Levon Helm i Garth Hudson, a Dolly Parton ću ipak nekako oprostit, jer «Creepin' In» je, osim što je koncertni standard, sjajan bluegrass komad.
Norah je i dalje samozatajna, tiha, svirka je isto takva, disciplinirana, odmjerena, ali i sa dušom, pjesme su baš zgodne, a znatnije je zabrazdila u country i blues.
Jones će i dalje biti zvijezda, a ja ću uvijek nastojati naći malo vremena za nju. Nazovite me papkom, nije me briga.

AIR / Talkie Walkie (Astralwerks, 2004.)
Konačno, konačno su popularni «frenchiesi» udostojili se počastiti nas novim, u njihovu slučaju problematičnim trećim albumom, problematičnim zato što je nasljednik «10.000 Hz Legend». No krenimo ispočetka.
Nema vjerujem ozbiljnijeg ljubitelja glazbe bilo koje provenijencije koji nikad nije poslušao melankolični dugosvirajući prvijenac («Moon Safari») ovih francuskih uvjetno rečeno elektroničara, budući da bolje funkcioniraju u tinelu nego na plesnom podiju. «All I Need», «Sexy Boy» i «Kelly, Watch The Stars!» vladale su radijskim eterom '98. godine.
Jean-Benoit Dunckel i Nicolas Godin upoznaju se tijekom studija arhitekture i matematike u Parizu. Prve singlove objavljuju 1996. g.; «Modular» za britansku etiketu «Mo'Wax», a «Casanova 70» i «Le Soleil Est Prés de Moi» za domaću labelu “Source”. Ovi rani singlovi skupljeni su na «Premiers Symptomes» iz 1999.g. koji zajedno sa «Moon Safari» čini tu prvu milozvučniju, pitkiju glazbenu avanturu snovitim predjelima ljudske (pod)svijesti. Očiti su utjecaji Sergea Gainsbourga, Burta Bacharacha i Briana Wilsona.
2000.g. Airovci snimaju soundtrack za prvijenac Sofie Coppole «The Virgin Suicides» i izbacuju singl «Playground Love», a rane 2001.g. konačno izlazi nasljednik jednog od najobožavanijih albuma 90-ih, album «10.000 Hz Legend».
No tu počinju nevolje. Iako izgleda da nitko nije oduševljen tom mračnom, uznemirujućom elektronikom, album je duboko promišljen, smišljeno napravljen da provocira i zbunjuje, a očita je i posveta utjecajima poput Kraftwerku («Electronic Performers» i Pink Floydima («How Does It Make You Feel»). Hej, tu je i country-folk suradnja s Beckom. Ranije im je čudnovati mladac remiksirao i «Sexy Boy».
Momci su ovdje preuzeli stvari pod svoju komandu, prestali bit samo producenti, zasvirali, zapjevali. Ne možeš točno uperit prstom i reći, tu smo, to je taj prijelomni trenutak gdje sve odlazi k vragu, ali čak i one stvari koje su čini se hitoidno potencijalne imaju nešto uznemirujuće u sebi. Zajeban album, meni osobno najdraži, jer htjeli mi to priznati ili ne, «Moon Safari» je ona vrsta ploče koju svi bezrezervno vole i to je sasvim u redu, ali to je isto tako ploča koja se svira po onim najgorim, bezličnim, kromiranim kafićima i glazbena podloga stvorena za televizijska intermeca. Jebi ga, možda sam to samo ja, ali mi sve to nekako umanjuje doživljaj.
«Talkie Walkie» nije ni «10.000 Hz Legend», a ni «Moon Safari», on je i jedno i drugo, a uglavnom je ipak povratak korijenima, dakle onom sofisticiranom, eteričnom, lakšem od zraka zvuku prvijenca. Album otvaraju nježne «Venus» i «Cherry Blossom Girl» (spot je koma), a finim gitarskim upadima osvaja i «Surfin' On A Rocket». Zatvara ga «Alone In Kyoto», pjesma koja se nalazi na soundtracku novog filma, opet Sofie Coppole «Lost In Translation».
I ono što najviše cijenim u ovo megalomansko, potrošačko vrijeme (sigurno ste primijetili da nema puno albuma u zadnjih 10 godina s trajanjem ispod 45 minuta; daj mi brale 10 stvari koje stanu na jednu stranu C-90, nemam vremena za preslušavanje prerastegnutih, «fillerima» popunjenih albuma, sve što želiš reći možeš reći u 45 minuta) je upravo ovo što rekoh u zagradama. «Najbolji motiv za stvaranje glazbe je nedostatak seksa» - kažu Dunckel i Godin. Nešto slično rekao je i Jarvis Cocker kad su ga pitali otkud mu tolika fascinacija seksom (aktivnim, pasivnim, voajerizmom, fetišizmom) u stihovima. I tako Vam to ide, ne seksaš se da bi stvorio ploču uz koju je baš dobro razmjenjivati tjelesne fluide i činiti to često, da parafraziram našeg «velikog» rokera i još većeg «fuckera».
Eto Vam ga na!!!

JEFF BUCKLEY / Live At Sin-É, Legacy Edition + DVD (Columbia, 2003.)
Moj kum Vlado, veliki Buckleyjev štovatelj, jednom je rekao, ako uhvatiš sebe da više puta od jednom mjesečno posegneš za «Grace» debelo si u kurcu.
Ne znam, iskreno nisam imao takvih problema, tugaljivu glazbu ne slušam kad sam u depresiji. Onda ne slušam ništa. Možda «Life time» Rollinsa, malo Clasha i Public Enemy i depresija se pretvara u bijes, a bijes u ospjednuto usisavanje i manijakalno preslaganje diskova. Šalim se, rijetko sam depresivna osoba. To jednostavno nije moj par cipela.Tako da cijeli život slušam prilično introvertne autore zakopane u melankoliju; Eitzel, Van Zandt, Cave, Pearce,... i pritom se osjećam dobro, čak perverzno dobro. K'o Lyle Lovett u kaubojskim čizmama sa stetsonom na glavi.
Da se prisjetim još nečega što moram izbaciti iz sistema. Jednom davne 1997. ili 98. puštao sam muziku u klubu «Otok» (nekadašnje kultno okupljalište mladih «Zelena Naranča», ovog puta (od rata naovamo) isprostituirano lošim «filmovima» vlasnika koji uključuju puštanje Severininog hita o travi na dočeku Nove(ih) godine(a) pod zabludom da je to fora, a dijelom i zato što je prsata spličanka zbog druženja sa voditeljicom kluba i sama znala svratiti gore). Lagano popunjen, zadimljen klub, i ja negdje pri početku, za zagrijavanje stavim famoznu Buckleyjevu preinaku Morrisonove «The Way Young Lovers Do» i sve je bilo dobro dok nismo došli do središnjeg djela pjesme koju je jedan prilično belsav tip popratio salvama smjeha i priglupog «jujukanja». If I had a hammer...Buckleyevo smrtno ozbiljno emocionalno unošenje u pjesmu na njega je imalo isti efekt kao na mene epoizoda Seinfelda u kojoj Kramer i Newman nezadovoljni slabim pristiskom vode u svojim njujorškim stanovima kupuju srpske tuševe za pranje stoke ili kada Cosmo željevši proširiti dionicu autoceste koje je sponzor jednostavno prebriše bijelu liniju. Ili ona scena u «Big Lebowski» kada se John Turturro uz zvuke Gypsy Kingsa prvi put pojavljuje kao Jesus Quintana. To je smiješno. Ali Jeff ne.
Iako je večer prošla odlično, tada sam se prijatelji zakleo da više neću puštat muziku za druge, osim u sigurnosti vlastitog doma. I sada, godinama poslije, kad ponekad znam d.j.-irati u klubu «Orlando», strogo pazim da ne zasviram ništa što osobno previše volim, jer neka se muzika ne dijeli. To sam tada naučio. Stanovitog mladog gospodina i sada kada Irena i ja sretnemo u prolazu i zastanemo malo u čakuli, najjednostavnije rečeno, poželim zadaviti. I ranije sam pisao da imam problema sa kontrolom bijesa.
Krajem prethodne godine, kao nastavak mužnje kataloga «mystery white boya» izbačen je na tržište i dvostruki box set + 11 minutni DVD (3 pjesme i interview) koji obuhvaća snimljene sessione u manhattanskom klubu «Sin-é» čime je istoimeni EP iz 1993. dobio i bogatijeg brata.
U Sin-éu je tada 27-išnji Jeff, naouružan jedino Telecasterom i Guinessom, kako sam kaže, pekao zanat, istraživao, u stvari uvježbavao materijal, čiji će jedan dio kasnije postati epohalan prvijenac. Veći ostatak materijala čine obrade Vana Morrisona (2), Boba Dylana (3), Nine Simone, Led Zeppelina, Nusrat Fateh Ali Khan, Raya Charlesa, Leonarda Cohena.
157 minuta snimljenih u dva navrata ljeta 1993.g., 22 pjesme i 12 monologa u kojima se otriva i duhovita strana ovog čudnovatog zanesenjaka i romantika.
Buckleyjev mantrastični stil uvijek mi se činio kao karika između standardnog, «velikog» rocka Led Zeppelina i «šlampavog» rock'n'rolla Alexa Chiltona. Izvrstan pjevač i gitarist, a opet naglašeno artističan za mainstream. No još je tu toga između. Dosta toga. Jeff je bio veliki zaljubljenik u glazbu. Kolekcionar, poput Thurston Moorea i Ire Kaplana. Bio je fasciniran ženskim pismom; Joni Mitchell, Nina Simone, Billie Holliday. Slušao je dosta folka, punk rocka,
The Smiths, MC5, Bad Brains (navodno je u svojim «kavanskim danima i svirao nešto od potonjih, što nažalost nije zabilježeno ovdje).
Spojite sve to i dodajte iznimni talent i veliku žeđ za stvaranjem, nažalost naglo prekinutu hladnom vodom Mississippija i dobili ste čovjeka koje je živio (kratko) i umro (glupo) za svoju glazbu Esencijalno izdanje.

GRANT LEE PHILLIPS / Virginia Creeper (Zoe, 2004.)
Ne volim kad mi se omiljeni bendovi raspadaju, to me ljuti, a pogotovo kad se raspadaju pod teretom egzistencijalnih tegoba. Pa ajde dobro, uguši se čovjek u vlastitoj bljuvotini, malo pretjera sa različitim stimulansima pri poticanju dobrog raspoloženja, avioni se ruše, a i svađe, razmirice, preljub odigraju svoju ulogu, sve je to za ljude. Ali ne prijatelji, najveći element razdora među dobrim rock bendovima je slaba prodaja, loši ugovori i sl. Tako je bilo i s protagonistom ovog teksta, dobrim duhom Grant Lee Phillipsom.
Priča kaže kako je ogorčen slabim promotivnim aktivnostima i općenitom nebrigom za bend od strane ljudi iz Slasha/Warnera, Phillips rasformirao Grant Lee Buffalo. Da je bilo sreće danas bi «Virginia Creeper» brojali kao sedmi uradak Phillipsa, Kimblea i Petersa.
No i ovako su stvari dobro posložene, jer ovaj, treći Phillipsov solo projekt (prethodili su mu «Ladies' Love Oracle», 1999; «Mobilize», 2001.) je naprosto neodoljiv. Od samog početka i prvog singla, «Mona Lisa» trnci se probijaju pod kožu i ne puštaju do zakljčne Hickory Wind, obrade Parsonsovog Byrds klasika. «Virginia Creeper» dosad je autorova najpromišljenija, najdorađenija kolekcija solo materijala. Čak se usuđujem reći, iako mi je svaki GLB album drag, da Phillips nije ovako inspirirano zvučao još od «Mighty Joe Moon». Ta dva albuma su slična i po samom ambijentu, po svojoj sugestivnoj i blago mističnoj lirici, poput gustih šuma duboko u noći, riječnih korita u ranu prosinačku zoru ili kucanja na vrata vlastitim demonima. Poletna «Lily-A-Passion» i Jayhawksima bliska «Calamity Jane» čine epicentar albuma zajedno sa bendžom i mandolinom potcrtanom, epskom «Josephine of the Swamps». Iako manje opsjednut biblijskim temama, Phillips je u «Wish I New» pomalo blizak i David Eugene Edwardsu.
Neočekivan povratak u vrhunsku skladateljsku formu, sličan prošlogodišnjem Dandovom «Baby I'm Bored», dvije male, srčane američke ploče leadera nekada uspješnih (jednog ipak više nego drugog) bendova, samo naravno u slučaju junaka ove priče, bez ikakve dramatike povratka s dna, jer Phillips je izdavao čitavo vrijeme, a vjerujem da ima i urednije životne navike od nesretnog Evana.
Dobro došao nazad stari prijatelju! Skini kaput. Jesi umoran? Što piješ? Lozu?

JOHN FRUSCIANTE / Shadows Collide With People (Warner, 2004.)
Gitaristi. Čudna sorta. Dobri gitaristi koji pišu i pjevaju. Još čudnija sorta. Dvije stvari koje cijenim kod gitarista: minimalizam u izričaju (u stvari ne toliko minimalizam koliko mjeru) i maštovitost. Ne volim pretjerano razbacivanje, Bože sačuvaj, a ako se već razbacivaš onda daj nešto svoje (sad je jako popularan izraz «Brand», a to znam jer gledam «Glamour», šminker sam jasno mi je), nešto neopisivo, nešto što se ne može naštrebat. Eto tu počiva moja teorija o gitaristima. Moram priznat, uvijek sam volio Fruscianteovom stil. Iz istih razloga volim kako sviraju Chuck Berry, Ike Turner, Willie Nelson (ne smijte se), D.Boon, Robbie Krieger, Hendrix, Prince, Mascis, Young, Prophet.
Frusciante je svoju solo karijeru započeo još kad je nakon albuma «Blood Sugar Sex Magic», a pod pritiskom slave, napustio Pepperse, da bi se tek s prethodnim djelcem «To Record Only Water For 10 Days» (2001) pročulo za ovog samozatajnog mršavka.
Priznat se mora, R.H.C.P. su oduvijek bili veliki bend, ali karijera im je znatno krenula od povratka John Frusciantea (nakon narko-odiseje) u redove svog šarenog društva i albuma «Californication» (1999). Umoran od stalnih turneja i igranja rock zvijezde Frusciante, pretpostavljam, svoje solo radove koristi za opuštanje i bijeg od velikih očekivanja, stoga je i ova ploča takva, neobavezna, nekako šlampava, prilično lo-fi, uz opet primjetan utjecaj psihodeličnog rocka, poglavitno rukopisa Syda Barreta, malo Roberta Pollarda, malo Briana Willsona, pa šumovi, ritam mašina i opet ispočetka. Ogoljene pjesme koje su u svojoj suštini čisti pop komadi. Frusciantea ovdje ne zanima gitara s početka teksta, već pjesma, melodija, osjećaj. Slučajni fanovi Peppersa (a svaki toliko eksponiran bend ima ih napretek) ovdje neće naći puno utjehe. Ali vi ostali, samo naprijed. «Song to Sing When I'm Lonley», «Omission», «Ricky», «Cut-out» i «The Slaughter» su izvrsne male, nebrušene pop pjesme, tako iskrene i stvarne.

ithinkofdemons