ithinkofdemons

petak, 16.12.2005.

NOVE RECKE!

GREEN DAY – «BULLET IN A BIBLE CD/DVD» (Reprise)

Tre Cool, Mike Dirnt i Billie Joe Armstrong, tri prijatelja iz djetinstva još početkom devedesetih u rodnoj Kaliforniji uz već stvoreni indie kredo nisu mogli niti sanjati što će ih uskoro zadeseti kad će njihov treći album „Dookie“ požnjeti neviđen uspijeh na mainstream terenu. Punk revivalisti, poput mnogih drugih u to vrijeme, momci su sklonost prema inspiriranom troakordnom pop-punk zvuku, kojeg su petnaestak godina ranije kreirali Buzzcocks na starom i Descendents na novom kontinentu, tada prezentirali mlađem slušateljstvu i nisu mogli fulati. „Dookie“ im je priskrbio Grammyija za „Best Alternative Music Performance“ i zabilježio internacionalnu prodaju od preko deset milijuna primjeraka. Nakon toga Green Dayovci su imali pristojnu karijeru nikad ne propuštajući priliku „zakucati“ tu i tamo koji hit singl, no preobražaj u moderni rock bend koji će snimiti umjetnički zavidan i komercijalno uspješan album nije bio baš izgledan.
2004.g. politički intoniranim „American Idiot“ Green Day su hrabro zakoračili u dostojanstvenu „starost“. Istini na volju, još na prethodnom, popičnijem albumu „Warning“ su pokušali izvesti slično, ali samo uz polovičan rezultat. Prošle godine „American Idiot“ su zavoljeli svi i mogli ste slobodno reći naglas „Ja slušam Green Day i baš su mi dobri“ bez bojazni da će vam se izrugati i optužiti vas za nedozrelo ponašanje.
Album, odnosno rock-operu „American Idiot“ koja predstavlja zaokružen ciklus tematski povezanih pjesama sa centralnim likom St. Jimmyija mnogi su kritičari usporedili sa ključnim izdanjima The Who, The Clash ili Husker Du.
Uistinu, vrijeme nije moglo biti bolje tempirano za zabilježiti svu strast i energiju koju je bend u stanju proizvesti uživo. „Bullet in a Bible“ dokumentira Green Day nastup u National Bowlu u Milton Keynesu za vrijeme ovogodišnje U.K. turneje i svjedočanstvo je benda na svom kreativnom vrhuncu. Cd i DVD uz vrisku i odobravanje fanova donose 14 pjesama, respektabilno sve najvažnije pjesme sa „American Idiot“ uz neizostavne „Basket Case“, „Long View“, „Hitchin' A Ride“ ili „Good Riddance“, s tim da na DVD-u dobijete i dosta bonus materijala, back stage snimke uz komentare članova benda. Preporuka za kraj: Izvrstan božićni ili novogodišnji poklon za vašeg klinca, ili možda za vas, čak ako ste protivnik prakse konzumerizma. Jer i Green Day su.


THE ROOTS – „HOME GROWN! THE BEGINNER'S GUIDE TO UNERSTANDING THE ROOTS“ (Geffen)

Unatoč činjenici da smisao objavljivanja kompilacije ovakvog formata ostaje nedovoljno jasan, pa ako zanemarite opisni dio naslova radi se o itekako zanimljivoj kolekciji. Svojstveno „best-of“ izdanje Home Grown! najprije cilja na veliku bazu štovatelja ove hip-hop institucije kojih ima možda više fanova izvan getoiziranog i predvidljivog pripadajućeg žanra.
Izbor pjesama je bezprijekoran, no pošto se u najvećoj mjeri radi o alternativnim verzijama, neobjavljenim remiskima, živim snimcima i ne-albumskim pjesmama nije preporučljiv za slušatelja namjernika koji se prvi put susreće sa glazbom ovog inventivnog hip-hop/jazz kolektiva iz Philadelphie. Zbunjuje i činjenica da se oba voluma, iako nose isti naslov, prodaju zasebno, a pjesme su numerirane unazad što još više izistkuje potrebu kupovine obaju, skupih primjerka.
No, ako ste ljubitelj artističkih ritmičkih i vokalnih stremljenja Black Toughta, ?uestlovea i njihove kohorte ovaj će vam 160-minutni cd izdašnim unutarnjim komentarima svake pojedine pjesme pružiti još bolji i zaokružen uvid u stvaralaštvo benda koji inzistiranjem na korištenju pravih instrumenata u kreiranju „gruva“ važe za najbolji živi hip-hop sastav na svijetu.
Preporuka za kraj: Dva njihova najveća hita su ovdje, ali u redizajniranim verzijama; „You Got Me“ koju originalno pjeva Erykah Badu ovdje izvodi autorica pjesme Jill Scott, a par godina stari singl „The Seed 2.0“ prezentiran je u šesnaestminutnoj živoj verziji u medleyiju sa „Melting Pot“ i „Web“ sa BBC Radio 1 nastupa.


NEIL DIAMOND - «12 SONGS» (Columbia)


Kao jednog od singer/songwritera sa gotovo beskonačnom karijerom koja je započela početkom 60-ih Neila Diamonda ćemo pamtiti najviše po tuđim coverima njegovih originala. Prisjetimo se samo Monkeesa sa «I'm A Believer», UB 40 sa «Red Red Wine» ili recentnije Urge Overkill prerade njegovog '67 klasika «Girl, You'll be a Woman Soon».
Nakon prve serije od desetak ostvarenijih albuma, po stilu često kičast i holivudski melodramatičan Diamond se poput mnogih autora u 80-im okrenuo komercijalnijem, manje zahtjevnijem zvuku uglavnom snimajući jazz i pop standarde.
Sa potpuno freškom originalnom hrpom pjesama pojavio se 2001. sa «Three Chord Opera» čime je prekinuta faza eskapizma. No, trebao mu je producent/diskograf Rick Rubin da mu pomogne oblikovati ovogodišnji «12 Songs». Rubin je, prisjetimo se, zadužio popularnu glazbu producirajući za svoju i Russell Simmonsovu etiketu «Def Jam» dva albuma («Raisin' Hell» Run D.M.C. i «Lisence To Ill» Beastie Boysa) koja su gurnula rap u javnost na velika vrata. Kasnije Rubin radi sa Public Enemy, The Cult, Slayer, LL Cool Jayom, RHCP, Mick Jaggerom, System of A Down i mnogima samo nižući trijumfe.
Ovaj njujorški bradonja kroz devedesete je neočekivano revitalizirao karijeru Johnnyja Casha kroz četiri vola njegove «American Recordings» serije. Pošto je Diamond autor sličnog desperadorskog senzibiliteta možemo se zapitati da li Rubin traži svog novog «čovjeka u crnom» i je li ga možda našao? I zbilja je lako «12 Songs» usporediti sa prvim «American» albumom Casha. Na trećem tomu iz iste serije Cash je snimio i verziju «Solitary Man», Neilovog prvog uspijeha na top ljestvicama, još iz 1966.
Rubin je Diamondu osigurao sličan, ogoljeni zvuk u prvi plan promičući snažan i moćan Diamondov glas (još jedna sličnost sa Cashom) i puštajući njegove potpuno novo napisane pjesme da same nađu put do slušateljeva srca. Kao što i očekujete od čovjeka u svojim šezdesetim Diamond je u ispovijednom raspoloženju i kao takav je najbolji, a kako sam kaže u «Hell Yeah», njegovom prepisu «My Way», još uvijek je sanjar i ne žali za ničim. Slušati kad ste sami sa sobom i svojim mislima, pred ispovijed, kad je vani nevrijeme, a vi ste doma na sigurnom uz čaj od šipka.



WILCO – «KICKING TELEVSION, LIVE IN CHICAGO» (Nonesuch Records)


Prvi live album jednog od stožernih američkih rock bendova, nekada više korijenski nastrojenog, a od prekretničkog «Yankee Foxtrot Hotel» (2002.) više eksperimentalnog i progresivnijeg profila, bilježi četiri uzastopna nastupa u čikaškom Vic Theateru i točno prikazuje snagu i vitalnost nove postave koja uz centralnu figuru pjevača Jeffa Tweedyija i originalnog basiste Johna Stirratta čine još bubnjar Glenn Kotche, gitaristi Nels Cline te multi-instrumentalisti Leroy Bach i Pat Sansone.
Okupljeno mnoštvo evidentno cijeni ono što se događa na bini, a jedina zamjerka ovom dvosatnom koncertnom zapisu može se naći u izboru pjesama koji se bazira na materijalu sa zadnja dva, hvaljena Wilco albuma, dok je više pravocrtniji «americana» pristup prvih ploča potpuno zapostavljen. No, za fanove i ovako «Kicking Television» prestavlja pravi užitak. Trenutak za pamćenje je publika koja nadjača bend tijekom refrena „Shot in the Arm“.
Jeff Tweedy je već najavio snimanje novog studijskog Wilco albuma, kao i nova ostvarenja sporednih projekata, Loose Fur i Golden Smog.




- 08:02 - Pljuni (0) - Baci na papir - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se