Ne tako davno, točnije u ožujku ove godine Beck je izdao „Guero“, svoj povratak „korijenima“ (čitaj: samo njemu svojstven melting-pot west cost rocka, bluesa, folka, hip hopa, funka i punk-rocka, a ako smo sretni ubacit će u lonac i malo bossanove). „Guero“ je donio ponovljenu suradnju sa Dust Brothersima, producentskim timom koji mu je 1995. pomogao oblikovati postulat post-Nirvanine MTV generacije, album „Odelay“. Iako su očekivanja za nasljednika „Odelay“ bila prevelika i iako smo dugo čekali, Beck nije razočarao. Na „Sea Change“ je izjadao dušu i bar za neko vrijeme završio sa orekstriranjem očaja.
„Guerolito“ je pak remiksirana verzija svih 13 originalnih pjesama sa bonusom „Clap Hands“. Čak se i izvorni autor omota Marcel Dzama prigodno potrudio isti prepraviti.
Ovakve vrste albuma su često problematične i ostaju zanimljive na papiru, dok se u konačnici dobije klimavo izdanje za ubiti diskografsku neaktivnost.
No, eklektična postava remiksera izabrana od strane samog autora (Homelife, Islands, Octet, Air, Ad Rock iz Beastie Boys, Mario C, 8-Bit, Boards of Canada, John King iz Dust Brothersa....) napravila je hvale vrijedan posao, pjesmama je ostavljeno dovoljno zraka čime je izbjegnuta zamka gubljenja u pretjerivanju, iako tenzije malo opadaju pri kraju. U konačnici ovaj se projekt može shvatiti kao i alternativna verzija „Guera“ koji bi i da je u ovakvom formatu originalno objavljen bio dovoljno intrigantan. U stvari, spreman sam čak ići tako daleko i priznati da mi je „Guerolito“ na prvu loptu draži od samog „Guera“. Kao da se na zvuku starijeg brata bojao isuviše eksperimentirati, ovdje se opustio i pokazao gdje Beck zapravo želi biti u 2005.
„E-Pro“(Ghost Range) zvuči bolje sa iskrivljenim bendžom, distorziranim basom i violinama na mjestu zaglušujućih garažnih gitara na originalnoj snimci. Jako dobar tretman pružen je i laganijem dijelu albuma, pjesmama „Missing“ „Earthquake Weather“ i poglavito „Broken Drum“, dok su „Hell Yes“ i „Girl“ više elektronski obojane, ali (iako je potonja skraćena za dio refrena) jednako zarazne.
Možemo se jedino nadati da će i na sljedećem albumu Hansen ostati u party-modu, jer njegov „ritam je ispravan“!
MEAT PUPPETS / Classic Puppets (Rykodisc, 2004.)
Odmah na početku da razjasnim nešto. Bend iz naslova zaslužio je najmanje 10 stranica jednog pristojnog eseja pa molim da mi oprostite ovako šturi prikaz njihova rada.
Legenda kaže da su braća Kirkwood i Derrick Bostrom («onaj treći», ali nikako manje bitan konspirator) osnovali Puppetse 1979.g. u rodnoj Arizoni inspirirani halucogenim drogama, Hank Williamsom, Captain Beefheartom i ZZ Topom. Činjenična povijest kaže da su od 1981. do 1989. zajedno sa Minutemen, Black Flag i Husker Du bili puleni SST records, jedne od ključnih američkih nezavisnih etiketa zaslužnih za održavanje rock'n'rolla živim u pogubnim 80-im. Od prvih kaotičnih, frenetičnih hard-core-punk radova («In A Car», «Meat Puppets I»), preko tranzicijskog remek djela «Meat Puppets II», fatamorganičnih oda prirodi i čovjekovoj vječnoj težnji svevišnjem na «Up On The Sun» i «Mirage», više straight-forward rockerskih «Out My Way» i «Huevous» pa sve do zaključnog albuma te ere, problematičnog «Monsters» (jedni tvrde njihov najbolji album, a drugi, s gotovo istom gorljivošću, najgori) izleta u heavy-pa skoro-metal, bend se mijenjao i rastao, oscilirajući u kvaliteti materijala. No, uvijek im je polazilo za rukom iznenaditi, biti dosljedan sebi i hrabro čuvati svoju viziju nečega što se može definirati samo kao Puppets zvuk. Gotovo nestvarna, ne-s-ovog svijeta poetika, dvoglasno pjevanje i Curtova fingerpicking gitarska tehnika činili su ih nedvojbeno posebnim bendom.
Nakon što su ljudi iz Rykodisca objavili remasterirane verzije čitavog njihovog SST back kataloga sa dodatnim bonus stvarima («Meat Puppets II» obogaćen je tako izvrsnim, dotad neobjavljenim «Teenager», «I'm Not Here» i «What To Do») uhvatili su se i izdavanja kolekcije odabranih pjesama sa istih albuma nazvanu «Classic Puppets». Iako već postoji slična kronologija znana kao «No Strings Attached», kompilacija je marljivo posložena i ako ništa drugo može nekim novijim fanovima ukazati na život benda prije onog MTV Unpplugeda. Zanimljivo, čitao sam nedavno intervju sa Bostromom gdje čovjek kaže da su na zajedničkoj turneji, a poznavajući Cobainovu fasciniranost njihovom legendarnom dvojkom, Kirkwoodi u stvari nagovorili Nirvaninog leadera (a ne obratno, kako sam do tad mislio) da uključi par stvarčica na set listu skorog MTV nastupa, a pošto nije bilo vremena da ih uvježba pozvao je braću da ih zajedno odsviraju. Iako su za London Records izdali fine ploče poput meni osobno jako srcu prirasle «Forrbiden Places» i zahvaljujući gore navedenom «happeningu» relativno uspješne «Too High To Die» to je sasvim druga priča, nažalost nesretno završena. Ali vratimo se mi našoj kompilaciji.
Na početak su očekivano smještene «Blue Green God» i «Walking Boss» s nastupnog albuma, a iz iste faze tu je i «Foreign Laws», te «H-Elenore» (originalno objavljena 1981. na kompilaciji Happy Squid Records). Sa kultnog drugijenca tu su «Lost», «Plateau», «Lake Of Fire» i «The Whistling Song», a sa «Up On The Sun», uz naslovnu, našlo se mjesta za «Swimming Ground», «Enchanted Porkfist» i «Two Rivers».
Ne bi išlo ni bez «Out My Way», «Confusion Fog», «Get on Down», «Sexy Music».
Četiri stvari s «Monsters» ovdje su u drugačijim verzijama i uz još tri neobjavljene pjesme to je kraj. Karijera jednog pustinjskog benda u 24 točke ili kako biti talentiran, utjecajan i ostati neuspješan (bar u brojkama).
Na kraju, iako mi album prvijenac Eyes Apart nije baš sjeo, osjećam i nadam se da Curt Kirkwood ima još toga za reći. Do tada hvala im na svemu. Moj život su zvučno obogatili. Kapa dole majstori. P.S. Jednog proljetnog sunčanog dana prije 6 godina sam Ireni u pažljivo biranom soundtracku za vožnju starim Golfom servirao kasetu «Up on the Sun». Udobno sam se smjestio za volanom i promatrao je očekujući reakciju. Već nakon «Maiden's Milk» je značajno podigla obrve, a tijekom «Away» rekla mi je da nikad nije slušala ništa slično.
NORAH JONES / Feels Like Home (Blue Note, 2004.)
Slab sam na žene u pop glazbi, prijatelji. Pogotovo one odrasle u Texasu, koje znaju pjevati, svirati, napišu pokoju stvar i još imaju šačicu šarma više. Vječiti romantik, priznajem, Greg Dulli svog kvarta, tako da mi nije trebalo puno da padnem na Norah. Kad se 2001.g. pojavio «Come Away With Me», pa svi ti silni Grammy-ji, nisam vam ja čovjek od njih, kao ni od Oscara («Engleski Pacijent» mi je ideal romantike koliko je moj susjed Mate, kad popije koju više i razularen urla sa balkona neku popularnu i još pritom ne zna pogodit riječi, nježan) ali nešto mi je govorilo da je Norah ipak posebna. To mi je dokazala sa «Feels Like Home». Najprije, izbor pjesama. O.k., navikao sam na Van Zandtove obrade od strane Steve Earlea, Cowboy Junkies, Emmylou Harris i sličnih velikana, ali da se njegova pjesma nađe na jednom pop albumu, koji će po čistoj inerciji kupiti milijuni, nisam baš očekivao. I tako ja dobijem ovaj CD, gledam popis pjesama, ma je li to ta «Be Here To Love Me», kad ono vidi čuda. Ne moram vam ni pričat da mi je «Our Mother The Mountain» Townes Van Zandta posebna, dragocjena, životna ploča. Čak sam i ženu na nju navukao, a pošto sam jedno vrijeme u Starom Gradu živio vrlo blizu Ibrice Jusića i često ga sretao, ozbiljno sam se bavio mišlju da mu dotični album snimim i onako u prolazu uvalim, u nadi da bi možda nakon Cohena i Townes došao na red. Nisam nikad. Zatim tu je izvrsna «Long Way Home» Toma Waitsa, na par stvari gostuju Levon Helm i Garth Hudson, a Dolly Parton ću ipak nekako oprostit, jer «Creepin' In» je, osim što je koncertni standard, sjajan bluegrass komad.
Norah je i dalje samozatajna, tiha, svirka je isto takva, disciplinirana, odmjerena, ali i sa dušom, pjesme su baš zgodne, a znatnije je zabrazdila u country i blues.
Jones će i dalje biti zvijezda, a ja ću uvijek nastojati naći malo vremena za nju. Nazovite me papkom, nije me briga.
AIR / Talkie Walkie (Astralwerks, 2004.)
Konačno, konačno su popularni «frenchiesi» udostojili se počastiti nas novim, u njihovu slučaju problematičnim trećim albumom, problematičnim zato što je nasljednik «10.000 Hz Legend». No krenimo ispočetka.
Nema vjerujem ozbiljnijeg ljubitelja glazbe bilo koje provenijencije koji nikad nije poslušao melankolični dugosvirajući prvijenac («Moon Safari») ovih francuskih uvjetno rečeno elektroničara, budući da bolje funkcioniraju u tinelu nego na plesnom podiju. «All I Need», «Sexy Boy» i «Kelly, Watch The Stars!» vladale su radijskim eterom '98. godine.
Jean-Benoit Dunckel i Nicolas Godin upoznaju se tijekom studija arhitekture i matematike u Parizu. Prve singlove objavljuju 1996. g.; «Modular» za britansku etiketu «Mo'Wax», a «Casanova 70» i «Le Soleil Est Prés de Moi» za domaću labelu “Source”. Ovi rani singlovi skupljeni su na «Premiers Symptomes» iz 1999.g. koji zajedno sa «Moon Safari» čini tu prvu milozvučniju, pitkiju glazbenu avanturu snovitim predjelima ljudske (pod)svijesti. Očiti su utjecaji Sergea Gainsbourga, Burta Bacharacha i Briana Wilsona.
2000.g. Airovci snimaju soundtrack za prvijenac Sofie Coppole «The Virgin Suicides» i izbacuju singl «Playground Love», a rane 2001.g. konačno izlazi nasljednik jednog od najobožavanijih albuma 90-ih, album «10.000 Hz Legend».
No tu počinju nevolje. Iako izgleda da nitko nije oduševljen tom mračnom, uznemirujućom elektronikom, album je duboko promišljen, smišljeno napravljen da provocira i zbunjuje, a očita je i posveta utjecajima poput Kraftwerku («Electronic Performers» i Pink Floydima («How Does It Make You Feel»). Hej, tu je i country-folk suradnja s Beckom. Ranije im je čudnovati mladac remiksirao i «Sexy Boy».
Momci su ovdje preuzeli stvari pod svoju komandu, prestali bit samo producenti, zasvirali, zapjevali. Ne možeš točno uperit prstom i reći, tu smo, to je taj prijelomni trenutak gdje sve odlazi k vragu, ali čak i one stvari koje su čini se hitoidno potencijalne imaju nešto uznemirujuće u sebi. Zajeban album, meni osobno najdraži, jer htjeli mi to priznati ili ne, «Moon Safari» je ona vrsta ploče koju svi bezrezervno vole i to je sasvim u redu, ali to je isto tako ploča koja se svira po onim najgorim, bezličnim, kromiranim kafićima i glazbena podloga stvorena za televizijska intermeca. Jebi ga, možda sam to samo ja, ali mi sve to nekako umanjuje doživljaj.
«Talkie Walkie» nije ni «10.000 Hz Legend», a ni «Moon Safari», on je i jedno i drugo, a uglavnom je ipak povratak korijenima, dakle onom sofisticiranom, eteričnom, lakšem od zraka zvuku prvijenca. Album otvaraju nježne «Venus» i «Cherry Blossom Girl» (spot je koma), a finim gitarskim upadima osvaja i «Surfin' On A Rocket». Zatvara ga «Alone In Kyoto», pjesma koja se nalazi na soundtracku novog filma, opet Sofie Coppole «Lost In Translation».
I ono što najviše cijenim u ovo megalomansko, potrošačko vrijeme (sigurno ste primijetili da nema puno albuma u zadnjih 10 godina s trajanjem ispod 45 minuta; daj mi brale 10 stvari koje stanu na jednu stranu C-90, nemam vremena za preslušavanje prerastegnutih, «fillerima» popunjenih albuma, sve što želiš reći možeš reći u 45 minuta) je upravo ovo što rekoh u zagradama. «Najbolji motiv za stvaranje glazbe je nedostatak seksa» - kažu Dunckel i Godin. Nešto slično rekao je i Jarvis Cocker kad su ga pitali otkud mu tolika fascinacija seksom (aktivnim, pasivnim, voajerizmom, fetišizmom) u stihovima. I tako Vam to ide, ne seksaš se da bi stvorio ploču uz koju je baš dobro razmjenjivati tjelesne fluide i činiti to često, da parafraziram našeg «velikog» rokera i još većeg «fuckera».
Eto Vam ga na!!!
JEFF BUCKLEY / Live At Sin-É, Legacy Edition + DVD (Columbia, 2003.)
Moj kum Vlado, veliki Buckleyjev štovatelj, jednom je rekao, ako uhvatiš sebe da više puta od jednom mjesečno posegneš za «Grace» debelo si u kurcu.
Ne znam, iskreno nisam imao takvih problema, tugaljivu glazbu ne slušam kad sam u depresiji. Onda ne slušam ništa. Možda «Life time» Rollinsa, malo Clasha i Public Enemy i depresija se pretvara u bijes, a bijes u ospjednuto usisavanje i manijakalno preslaganje diskova. Šalim se, rijetko sam depresivna osoba. To jednostavno nije moj par cipela.Tako da cijeli život slušam prilično introvertne autore zakopane u melankoliju; Eitzel, Van Zandt, Cave, Pearce,... i pritom se osjećam dobro, čak perverzno dobro. K'o Lyle Lovett u kaubojskim čizmama sa stetsonom na glavi. Da se prisjetim još nečega što moram izbaciti iz sistema. Jednom davne 1997. ili 98. puštao sam muziku u klubu «Otok» (nekadašnje kultno okupljalište mladih «Zelena Naranča», ovog puta (od rata naovamo) isprostituirano lošim «filmovima» vlasnika koji uključuju puštanje Severininog hita o travi na dočeku Nove(ih) godine(a) pod zabludom da je to fora, a dijelom i zato što je prsata spličanka zbog druženja sa voditeljicom kluba i sama znala svratiti gore). Lagano popunjen, zadimljen klub, i ja negdje pri početku, za zagrijavanje stavim famoznu Buckleyjevu preinaku Morrisonove «The Way Young Lovers Do» i sve je bilo dobro dok nismo došli do središnjeg djela pjesme koju je jedan prilično belsav tip popratio salvama smjeha i priglupog «jujukanja». If I had a hammer...Buckleyevo smrtno ozbiljno emocionalno unošenje u pjesmu na njega je imalo isti efekt kao na mene epoizoda Seinfelda u kojoj Kramer i Newman nezadovoljni slabim pristiskom vode u svojim njujorškim stanovima kupuju srpske tuševe za pranje stoke ili kada Cosmo željevši proširiti dionicu autoceste koje je sponzor jednostavno prebriše bijelu liniju. Ili ona scena u «Big Lebowski» kada se John Turturro uz zvuke Gypsy Kingsa prvi put pojavljuje kao Jesus Quintana. To je smiješno. Ali Jeff ne.
Iako je večer prošla odlično, tada sam se prijatelji zakleo da više neću puštat muziku za druge, osim u sigurnosti vlastitog doma. I sada, godinama poslije, kad ponekad znam d.j.-irati u klubu «Orlando», strogo pazim da ne zasviram ništa što osobno previše volim, jer neka se muzika ne dijeli. To sam tada naučio. Stanovitog mladog gospodina i sada kada Irena i ja sretnemo u prolazu i zastanemo malo u čakuli, najjednostavnije rečeno, poželim zadaviti. I ranije sam pisao da imam problema sa kontrolom bijesa.
Krajem prethodne godine, kao nastavak mužnje kataloga «mystery white boya» izbačen je na tržište i dvostruki box set + 11 minutni DVD (3 pjesme i interview) koji obuhvaća snimljene sessione u manhattanskom klubu «Sin-é» čime je istoimeni EP iz 1993. dobio i bogatijeg brata.
U Sin-éu je tada 27-išnji Jeff, naouružan jedino Telecasterom i Guinessom, kako sam kaže, pekao zanat, istraživao, u stvari uvježbavao materijal, čiji će jedan dio kasnije postati epohalan prvijenac. Veći ostatak materijala čine obrade Vana Morrisona (2), Boba Dylana (3), Nine Simone, Led Zeppelina, Nusrat Fateh Ali Khan, Raya Charlesa, Leonarda Cohena.
157 minuta snimljenih u dva navrata ljeta 1993.g., 22 pjesme i 12 monologa u kojima se otriva i duhovita strana ovog čudnovatog zanesenjaka i romantika.
Buckleyjev mantrastični stil uvijek mi se činio kao karika između standardnog, «velikog» rocka Led Zeppelina i «šlampavog» rock'n'rolla Alexa Chiltona. Izvrstan pjevač i gitarist, a opet naglašeno artističan za mainstream. No još je tu toga između. Dosta toga. Jeff je bio veliki zaljubljenik u glazbu. Kolekcionar, poput Thurston Moorea i Ire Kaplana. Bio je fasciniran ženskim pismom; Joni Mitchell, Nina Simone, Billie Holliday. Slušao je dosta folka, punk rocka,
The Smiths, MC5, Bad Brains (navodno je u svojim «kavanskim danima i svirao nešto od potonjih, što nažalost nije zabilježeno ovdje).
Spojite sve to i dodajte iznimni talent i veliku žeđ za stvaranjem, nažalost naglo prekinutu hladnom vodom Mississippija i dobili ste čovjeka koje je živio (kratko) i umro (glupo) za svoju glazbu Esencijalno izdanje.
GRANT LEE PHILLIPS / Virginia Creeper (Zoe, 2004.)
Ne volim kad mi se omiljeni bendovi raspadaju, to me ljuti, a pogotovo kad se raspadaju pod teretom egzistencijalnih tegoba. Pa ajde dobro, uguši se čovjek u vlastitoj bljuvotini, malo pretjera sa različitim stimulansima pri poticanju dobrog raspoloženja, avioni se ruše, a i svađe, razmirice, preljub odigraju svoju ulogu, sve je to za ljude. Ali ne prijatelji, najveći element razdora među dobrim rock bendovima je slaba prodaja, loši ugovori i sl. Tako je bilo i s protagonistom ovog teksta, dobrim duhom Grant Lee Phillipsom.
Priča kaže kako je ogorčen slabim promotivnim aktivnostima i općenitom nebrigom za bend od strane ljudi iz Slasha/Warnera, Phillips rasformirao Grant Lee Buffalo. Da je bilo sreće danas bi «Virginia Creeper» brojali kao sedmi uradak Phillipsa, Kimblea i Petersa.
No i ovako su stvari dobro posložene, jer ovaj, treći Phillipsov solo projekt (prethodili su mu «Ladies' Love Oracle», 1999; «Mobilize», 2001.) je naprosto neodoljiv. Od samog početka i prvog singla, «Mona Lisa» trnci se probijaju pod kožu i ne puštaju do zakljčne Hickory Wind, obrade Parsonsovog Byrds klasika. «Virginia Creeper» dosad je autorova najpromišljenija, najdorađenija kolekcija solo materijala. Čak se usuđujem reći, iako mi je svaki GLB album drag, da Phillips nije ovako inspirirano zvučao još od «Mighty Joe Moon». Ta dva albuma su slična i po samom ambijentu, po svojoj sugestivnoj i blago mističnoj lirici, poput gustih šuma duboko u noći, riječnih korita u ranu prosinačku zoru ili kucanja na vrata vlastitim demonima. Poletna «Lily-A-Passion» i Jayhawksima bliska «Calamity Jane» čine epicentar albuma zajedno sa bendžom i mandolinom potcrtanom, epskom «Josephine of the Swamps». Iako manje opsjednut biblijskim temama, Phillips je u «Wish I New» pomalo blizak i David Eugene Edwardsu.
Neočekivan povratak u vrhunsku skladateljsku formu, sličan prošlogodišnjem Dandovom «Baby I'm Bored», dvije male, srčane američke ploče leadera nekada uspješnih (jednog ipak više nego drugog) bendova, samo naravno u slučaju junaka ove priče, bez ikakve dramatike povratka s dna, jer Phillips je izdavao čitavo vrijeme, a vjerujem da ima i urednije životne navike od nesretnog Evana.
Dobro došao nazad stari prijatelju! Skini kaput. Jesi umoran? Što piješ? Lozu?
JOHN FRUSCIANTE / Shadows Collide With People (Warner, 2004.)
Gitaristi. Čudna sorta. Dobri gitaristi koji pišu i pjevaju. Još čudnija sorta. Dvije stvari koje cijenim kod gitarista: minimalizam u izričaju (u stvari ne toliko minimalizam koliko mjeru) i maštovitost. Ne volim pretjerano razbacivanje, Bože sačuvaj, a ako se već razbacivaš onda daj nešto svoje (sad je jako popularan izraz «Brand», a to znam jer gledam «Glamour», šminker sam jasno mi je), nešto neopisivo, nešto što se ne može naštrebat. Eto tu počiva moja teorija o gitaristima. Moram priznat, uvijek sam volio Fruscianteovom stil. Iz istih razloga volim kako sviraju Chuck Berry, Ike Turner, Willie Nelson (ne smijte se), D.Boon, Robbie Krieger, Hendrix, Prince, Mascis, Young, Prophet.
Frusciante je svoju solo karijeru započeo još kad je nakon albuma «Blood Sugar Sex Magic», a pod pritiskom slave, napustio Pepperse, da bi se tek s prethodnim djelcem «To Record Only Water For 10 Days» (2001) pročulo za ovog samozatajnog mršavka.
Priznat se mora, R.H.C.P. su oduvijek bili veliki bend, ali karijera im je znatno krenula od povratka John Frusciantea (nakon narko-odiseje) u redove svog šarenog društva i albuma «Californication» (1999). Umoran od stalnih turneja i igranja rock zvijezde Frusciante, pretpostavljam, svoje solo radove koristi za opuštanje i bijeg od velikih očekivanja, stoga je i ova ploča takva, neobavezna, nekako šlampava, prilično lo-fi, uz opet primjetan utjecaj psihodeličnog rocka, poglavitno rukopisa Syda Barreta, malo Roberta Pollarda, malo Briana Willsona, pa šumovi, ritam mašina i opet ispočetka. Ogoljene pjesme koje su u svojoj suštini čisti pop komadi. Frusciantea ovdje ne zanima gitara s početka teksta, već pjesma, melodija, osjećaj. Slučajni fanovi Peppersa (a svaki toliko eksponiran bend ima ih napretek) ovdje neće naći puno utjehe. Ali vi ostali, samo naprijed. «Song to Sing When I'm Lonley», «Omission», «Ricky», «Cut-out» i «The Slaughter» su izvrsne male, nebrušene pop pjesme, tako iskrene i stvarne.
