Eureka

Težak je nekako srpanj ove godine Gospodnje, 2006. Zbog nekih svjetskih tragedija, mnogi se mogu pitati, je li zaista ova godina- Gospodnja? Ili pripada nekome drugome… Dok čitamo ove retke, preko pola milijuna ljudi bježi sa svojih ognjišta u Libanonu, ostavlja svoje poslove, prijatelje, kuće, svoju svakodnevicu, svoje planove za budućnost. Ljudi poput tebe i mene, težnje poput tvojih i mojih. Hoće li se ikada vratiti, pitaju se, hoće li ikada popraviti do temelja uništene domove i vrtove, crkve i džamije, škole i vrtiće, bolnice? Sreo sam jednu kršćansku hodočasničku grupu iz Libanona, u Međugorju, prije nekoliko godina. Živo su mi se upisali u sjećanje, jer su u mnoštvu raznih drugih grupa iz cijeloga svijeta, bili neobično glasni, radosni i «prirodni». Pjevali su pjesme Gospi, a Bogu su u liturgiji istočnjački «zavlačeći» govorili Allah. Da, jer Allah- znači Bog. Jedan, i za kršćane, i za muslimane i za Židove. Jedan Bog, tri vjere, tisuće granata i bombi. Eto, što čovjek može učiniti, u ime vjere i Boga. A On s tim nema veze. Nevjerojatna je zavjera šutnje oko ovoga rata; veliki promatraju i odugovlače, dok se čitava jedna divna država pretvara u ruševine. Samo me zanima, hoće li nakon izraelske pobjede, tamo zavladati mir? Mislim da neće. Usporedno s obnovom zemlje, obnavljat će se i mržnja prema susjedima, jer mentalitet Istoka ne zaboravlja lako, osobito ne krv dječice i srušene bogomolje. Prisjetimo se: Židovi su «Izabrani narod», Isus je bio Židov, kao i Marija, kao i Josip, kao i apostoli. U Svetome Pismu stoji napisano, da ih je Jahve izabrao kao svoju baštinu i svojinu, zbog njihove malobrojnosti i grešnosti. Želio je silno ući u njihove živote i povijest, dajući im zakone i objavljujući svoju Riječ. A u punini vremena, ta je Riječ postala Tijelom; rodio se Ješua, sin Mirjam. Isus je umro na križu s riječima oproštenja, propovijedajući ljubav prema Ocu i bližnjemu do kraja. Kako Ljubav ne može umrijeti- Isus je uskrsnuo, te sasvim sigurno nikada, baš nikada ne odobrava i ne potiče prolijevanje krvi, ratove, suze nevinih, bilo kakvo nasilje. Što je onda ovo, sukob koji je izmaknuo Božjoj kontroli, ili, možda, kazna Božja za tolika zla koja ljudi danas čine?
A što će biti, ako se upotrijebe nuklearne bombe, ako ostatak svijeta uđe u rat, ako će se žrtve brojati u milijunima? Siguran sam, da Bog čuva svoje. Siguran sam, da Ljubav ima svoje načine da obrati i potakne ljude da se ostave mržnje i zla. Znam i «da mi je dolinom smrti proći, ne bojim se, jer je On sa mnom», kako čitamo u psalmu 23. Znam i da «nismo od ovoga svijeta, naša je domovina na nebesima», kako pišu Ivan i Pavao u Novome Zavjetu. Nemamo se čega bojati, zlo ne može pobijediti. Bog zna, zašto je dopustio ovaj i sve ostale ratove, a na nama je da molimo, ljubimo i budemo spremni na susret s Njime. Svijet je nepravedan, svijet je u grijesima, zlo je ojačalo-da, ali Bog je i dalje Ljubav, Bog nas i dalje voli i ne napušta. Neprijatelj duša zameće ratove, i jadni oni koji mu povjeruju! Prebacimo se malo i na drugi kraj svijeta, u Nizozemsku. Nekako s viješću o ratu u Libanonu, nas je u Europi zadesila vijest o osnivanju i legaliziranju pedofilske političke stranke! Vjerni će se čitatelji ove kolumne sjetiti, da sam prije pola godine proročki, a zapravo logički, predvidio jednom ozakonjenje ovoga strašnoga zla. No, nisam se nadao da će to biti tako brzo! Zamislimo: jedna moderna, uzor-država, uz sve moguće druge slobode (abortusi, eutanazija, homo-«brakovi» itd.) ide korak dalje; priznaje pravo na «ljubav s djecom»! Pravi sotonski, pakleni plan kojim se želi u budućnosti pomaknuti sve granice i u ime strasti i požude dozvoliti svakakvim bolesnicima da oskvrnjuju djecu! Eto, kuda vodi grijeh i kako čovjek može nisko pasti, zaveden Zlim. Hoće li sve članice Europske Unije, koja se diči ljudskim slobodama, jednom pristati na ovaj nizozemski model? Kako će objasniti da spolno općenje s djecom, nije zločin, kako? Koliko će se granica godina, jer žele da od 12. godine djeca više ne budu smatrana djecom, već odraslima, moći održati, dok se ne spusti na 11, 10, 9…? Normalnom čovjeku ježi se koža. Kršćani, postanite Kristovi, ako dosada niste bili! Ako vam ove dvije (izabrane) srpanjske tragedije ne otvaraju oči, onda ne znam što je još potrebno. Ne čekaj nuklearni rat da se obratiš, da se počneš ozbiljno moliti i hodati u prisutnosti Božjoj. Uđi u svoju sobu, po riječima Spasitelja, i zagovaraj u vapajima svoju djecu, naše mlade, naše političare! Zazivaj blagoslov i zaštitu nad našom zemljom, nad svećenicima, nad svima koji rade u ljubavi za Ljubav. U molitvi doživi obraćenje, mir i radost, jer će ti po molitvi Gospodin udijeliti sigurnost u Njegovu pobjedu. Vremena možda nisu dobra, ali Bog ostaje dobar. Ljudi su možda sve gori i udaljeniji od Stvoritelja, ali On ostaje Ljubav. Da nemamo Njega, kakav bi to život bio! Kako bismo izdržali pritisak zla? Isuse, budi nam milostiv.
Božji blagoslov!

O. Marko Glogović, pavlin