Objavljujemo osvrt mjesnoga biskupa na nezakonitu i nevaljanu "krizmu" u Čapljini, za koju se kasnije doznalo da ju je obavio fra Stanko Pavlović, tadašnji župnik u Ljutom Docu, današnji uzurpator u Grudama i otpuštenik iz Franjevačkoga reda (23. lipnja 2001).

Bezimeni.

Slobodna Dalmacija, 6. listopada 1997, 4, donosi vijest trojice novinara da je u nedjelju 5. listopada 97. u Čapljini u mostarsko-duvanjskoj biskupiji podijelio "krizmu" neki navodni biskup nepoznata imena i prezimena, iz nepoznate zemlje, nepoznate biskupije, nepoznata porijekla. Drugi dodaju da je
govorio njemački, a jedan franjevac, koji nezakonito djeluje u Čapljini, prevodio mu na hrvatski. Niti su gostoprimci smatrali potrebnim predstaviti nezakonitog "krizmatelja", niti je nezakoniti
gost smatrao pristojnim predstaviti se, osim ovoga: "Dolazim vam iz jedne daleke, ali također lijepe zemlje. Domovina je moja, naime, udaljena više od tisuću milja odavde od vaše domovine i
vašega lijepoga grada", izvješćuje nas SD.

Svete sakramente zakonito i valjano dijele ovlašteni djelitelji u zajedništvu s Crkvom, po kanonskim pravilima, s pravom nakanom, sa znanjem sudionika, s odobrenjem mjesnoga
biskupa. Gdje ima prisile i prijevare, nema sakramenata. Krizmanike pozivamo da budu hrabri svjedoci Kristovi, a ovdje "krizmatelja" sakrili u bezimenost i tajnovitost! (…) "Duhovno nesretni." Ipak bezimeni gost otkriva o sebi jednu tajnu.

On spominje samo jedno mjesto iz kojega dolazi:
Međugorje! Iz njegove se prigodne riječi doznaje da je on češći posjetitelj Međugorja: "Vašu sam domovinu točno prije deset godina prvi put posjetio. Razlog za tadašnji posjet bila su Gospina
ukazanja u Međugorju. Sada vam moram priznati da sam se svaki put kada bih se iz Međugorja vratio kući osjećao mirnijim i sretnijim. Ali prošle sam se godine vratio kući, dosta tužan i duhovno nesretan. Istiniti temelj moga nemira i velike nesreće bila su ova zazidana vrata na vašoj crkvi u Čapljini. Iako ovaj natpis na pet jezika dostatno sam za sebe sve govori, ipak, sam se kod prijatelja još više raspitao o situaciji", navodi SD od 6. listopada.


Nakon ovakva svjedočanstva i pothvata "krizmateljeva" međugorski zanesenjaci ne bi smjeli upozoravati mjesnoga biskupa kako treba odvojiti problem Međugorja od problema Čapljine,
međugorski slučaj od hercegovačkog slučaja! Ovaj bezimeni, samovoljni, najamni međugorski "duhovni nesretnik" želi dolaskom iz Međugorja riješiti "čapljinski slučaj"! On izlazi u
susret nezakonitim franjevcima koji su u Čapljini mimo odredaba Svete Stolice, mimo odluka svoga Franjevačkog reda, mimo normi mjesne Crkve, kako se u svom priopćenju (SD, 7. listopada 1997.,
str. 6) ograđuje hercegovački provincijal "ad instar" dr. fra Tomislav Pervan.

Čapljinski nezakoniti "monsinjor" (tako je, vele, spomenut i u misnom kanonu!) napaja se međugorskim duhom, najprije "mirom i srećom", a potom tugom i velikom nesrećom kad vidi da stvari ne idu kako bi htio on i oni koji su ga pozvali u Čapljinu da djeluje protiv jedinstva, mira i reda, protiv zakona i kanona Crkve Božje, zlorabeći i sakrament Duha Svetoga. Međugorje nam je emitiralo prve "poruke" još prije 15 godina, u siječnju 1982. godine, kada se navodna "Gospa" preko jedne
vidjelice umiješala u jurisdikciju mjesne Crkve štiteći neke neposlušne franjevačke kapelane, a koreći mjesnoga biskupa Pavla da se "u odluci prenaglio". "Vidjelica" je to iskazala puno besramnijim izrazom!

I, evo, sada nam je Međugorje duhovno othranilo nezakonitog "krizmatelja" koji prelazi u Čapljinu da
razara jedinstvo Crkve Božje i da vara na stotine krizmanika.( Crkva na Kamenu, 11/1997., str. 2.)

Kad se dr. Slaven Letica zaleti u Hercegovinu, ravno će u Međugorje pa onda u Mostar. I to "iz vruće sociologijske želje". A kad se poznati sociolog zaleti u marijanske teme, ravno će u prvorazredne neukusnice i nesuvislice.

O Blaženoj Gospi on ovako umuje:

"Umorna od putovanja po urbanim često praznim crkvama i mračnim katedralama suvremenog svijeta, izmorena nošenjem sa svim grozomornim pošastima tzv. zapadne civilizacije (...), uvrijeđena (možda) drugorazrednim položajem sebe kao žene u crkvenim obredima (u odnosu na vlastitog Sina), ta je plemenita dama odlučila povremeno ’vikend’-boravište potražiti u vrletima Biokova" (Globus, 15. kolovoza 1997., str. 16).

Ta sociologova il preslana šala il neslana teza sadrži barem nekoliko besmislica ili hereza:

Kristološki:
Teologija nas uči da je Gospa stvorenje, "dama," kako se sociolog izražava, a njezin je Sin pravi Bog,
Druga vječna božanska osoba, koja je u vremenu uzela tijelo iz te Dame ili Gospe. Zašto bi zemaljskoj roditeljki bilo žao ili krivo u odnosu na vlastitoga Sina, koji je Bog i prije nje i božanski iznad
nje?

Mariološki:
Gospa je stvorenje prezahvalno na "drugorazrednoj" ulozi koju joj je Bog povlašteno povjerio, a koju
ona nikada nije mogla ni sanjati, a kamoli se ljutiti i osjetiti uvrijeđenom. Uviđa i sociolog da hoda po porculanu, pa dodaje ono "(možda)".

Liturgijski:
Gospa je između svih stvorenja, eto i kao "drugorazredna", štovana, i u crkvenim obredima i onako, više od svih drugih svetaca i svetica, pa i svih njih zajedno! Zašto bi bila (možda) "uvrijeđena" ako bi se njezinu Sinu, Bogu, iskazivalo klanjanje, a njoj samoj čašćenje ili super-čašćenje?

Moralno:
Sociolog Gospu naziva "plemenitom damom". Kako joj onda može prišiti feminističku neuravnoteženost i (možda) uvrijeđenost?

Sociološki:
Nas su učili da se Gospa, s pomoću Božjom, kadra "nositi" sa sedmoglavim Vragom paklenijem, a da se ne "nosi" s tim sociologovim "pošastima" tzv. zapadne civilizacije! Pa da mora bježati u Biokovo!
I sad da nam te nekakve teze mračne zapadne civilizacije stalno nabijaju medijske komplekse da u našoj vrletnoj balkanskoj civilizaciji nema slobode tiska, slobode uvreda i neukusnih šala. Barem na sociologijskom području, i na stranicama Globusa!


- Ali nije muka u tome što sociolog stvara sociologijske šale na religijske teme, praveći se neznalicom da se "plemenita dama" sustavno i neizostavno "ukazuje" svakoga u Boga dana, i to već prepunih 16 godina, i to brojnim "vidiocima" u "vrletima Biokova" ili Bijakovića zapadne Hercegovine. A on piše o nekakvu "povremenom ’vikend’-boravištu"! Nego nam je mnogo više žao što se među nama, religioznim ljudima, odanom Marijinom djecom, nađe takvih koji svojim fabuloznim pričama o tzv. "ukazanjima" daju materijala da nam se i sociolozi smiju! ( Crkva na Kamenu, 9-10/1997., str. 3.
260)

Tajništvo odbora "Kraljice Mira", koje se samo ustanovilo i imenovalo, predstavilo se javnosti Pismo Pismo je u izvodima objelodanjeno na francuskom u: R. LAURENTIN, Međugorje, Pariz, 1998., str. 150-151. objavljenim u Slobodnoj Dalmaciji, 21. srpnja 1997., str. 4.

Tajništvo odbora međugorskoga duhovnog pokreta proradilo je u povodu 16. obljetnice "ukazanja" u Međugorju, na području mostarskoduvanjske biskupije. Sve bez znanja, obavještenja i ovlaštenja
mjesnoga biskupa ordinarija. Uostalom u pismu se mjesni biskup ni biskupija ni ne spominju. Umjesto odgovora umirovljenoga nadbiskupa splitsko-makarskoga dr. Frane Franića na Tribini Slobodne Dalmacije, nađosmo Pismo sedmorice potpisnika u rubrici Novosti. Obljetnica "ukazanja" - 24. lipnja, a

Pismo je gotovo mjesec dana kasnije objavljeno "molitvenim skupinama" nadahnutim međugorskim "porukama" u svijetu. Ono nam se, kad ga pročitasmo, ne učini potpuno, jer su više puta u njemu stavljene točkice, koje obično naznačuju da je u tekstu nešto izostavljeno, bilo na izvornom papiru bilo u nakani potpisnika. Ne znamo gdje je taj mogući izostali tekst nestao. Je li ga kratio službeni novinar Međugorja ili redakcija Slobodne ili Tajništvo odbora? Nismo do sada vidjeli nikakve javne reakcije na Pismo (ako se izuzme onih nekoliko redaka u splitskom tjedniku "hrvatskih anarhista, protestanata i heretika", od 28. strpnja 1997., str. 31). Konačno nam je stigao i cjelovit tekst Pisma, na pet gustih stranica.

Katolička vjera i odanost prema Gospi.

Ne možemo se ne osvrnuti na taj tekst poštujući put dijaloga, kako i samo Pismo želi. Mirno, obrazloženo i po mogućnosti jasno. Željeli bismo stoga odmah istaknuti - da se otkloni svaka moguća predrasuda - svoje čvrsto prianjanje uz vjerske istine o Blaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj, kako ih Rimska Katolička Crkva vjeruje i navješćuje.
Nepokolebljivo dakle ispovijedamo da je svemogući Bog u svojoj premudroj Promisli, Djevicu Mariju iz Nazareta, očuvavši je bezgrješnom od trenutka njezina začeća, odredio za zemaljsku Majku svomu Jedinorođenom utjelovljenom Sinu. On je Nju, vazda Djevicu, koja je začela po Duhom Svetom i rodila njegova Vječnoga Sina, Krista Isusa, učinio Bogomajkom.
Gospodin je Isus na križu svoju Majku predao Ivanu i svima nama za našu duhovnu majku. Ona je, proživjevši ovaj mukotrpni zemaljski tijek, u posebnu supatništvu sa svojim Sinom, bila po posebnoj Božjoj povlastici, dušom i tijelom, uznesena u nebesku slavu.

Vjerujemo također da je Blažena Gospa, Bezgrješna, Djevica, Bogorodica i Uznesena, najmoćnija Zagovornica nas ljudi kod nebeskoga Prijestolja. I da se po Božjem dopuštenju i poslanju može ukazati na ovome svijetu, kao što je to više puta u povijesti kršćanstva priznato i prihvaćeno, a crkvene mjerodavne vlasti odobrile kao javno štovanje. Držimo zajedno sa Svetom Crkvom da i najautentičnije poruke iz takvih privatnih ukazanja ne ulaze u polog kršćanske svete vjere i Objave i kao takve ne obvezuju nijednoga vjernika u savjesti. Sve se takve poruke prihvaćaju "ljudskom vjerom", ako se dokažu "pobožno vjerodostojnima".

Molitveno i pouzdano izgovaramo svaki naslov, privilegij i zaziv, kojim Katolička Crkva časti Presvetu Djevicu Bogorodicu u njezinim litanijama: od "Sveta Marijo" preko naslova "Prijestolje Mudrosti"
, "Ogledalo pravde" do "Kraljice mira"!

Neviđena "ukazanja".

Poznato je da se od lipnja 1981. godine do lipnja 1997. godine u Međugorju, prema privatnim
pričama šestero "vidjelaca" i njihovih karizmatičnih voditelja, godišnje događa 365/6 takozvanih "ukazanja", i to kroz svih ovih 16 godina, a nekima po više puta u jednome danu (čak do 7 puta).
Sračunato, na desetke tisuća puta! Jedinstven "slučaj" u svijetu! A da "čudo" bude još "čudesnije"
, "ukazanja" se ne zbivaju samo u Međugorju, nego se znaju dogoditi na bilo kojem mjestu kugle
zemaljske gdje se bilo koje od šestero "vidjelaca" u svojim duhovnim oglasima i sa svojim duhovnim voditeljima moglo naći.

Ta pojedinačna "ukazanja" treba pomnožiti s godinama "ukazanja". I to im se ukazuje - barem nekima - kad im zatreba i zavisno od njihove spremnosti da "ukazanja" dožive. Poznato je također da se sva dosadašnja "ukazanja" praktično svode na "deset tajna", koje su u tom zaokruženu broju dostupne samo nekima od "vidjelaca". Ne zna se također ima li svaki "vidjelac" svojih vlastitih devet ili deset tajna, dakle svega šezdesetak različitih, ili su kod svih samo deset istih.

Poruke.

Sve se "poruke" svode na "pet poruka", kako se to uobičajeno kaže. A tih "pet poruka" jest ovih - petnaestak koje je teško pokupiti iz poruka svakoga dvadeset i petoga u mjesecu:

- Mir, obraćenje, molitva, post.(R. LAURENTIN-LJ. RUPČIĆ, La Vergine appare a Medjugorje?,
Brescia, 1984., str. 101.)
- Molitva, bdjenje, pokora, post, mir. (G. SPAZIANTE, Cielo aperto, Medjugorje, Pessano, 1985., str. 152.)
- Molitva, post, klanjanje, svjedočenje.(S. BARBARIĆ, Molite srcem! Zagreb, 1987., passim (=razasuto
posvuda).)
- Poziv na mir, na molitvu, na obraćenje, na svetost. (Autori knjige Gospa iz Međugorja, Zagreb, 1989., str. 168.)
- Mir, vjera, obraćenje, molitva, post. (I Messaggi, Medjugorje, Lecco, 1991., str. 1-3.)
- Tajništvo nam odbora odabire ovih pet: "Euharistija, Božja riječ, mjesečna ispovijest, krunica i post".

Tajništvo je dakle ispustilo "mir", "vjeru," "svetost", "bdjenje", a kršćansku molitvu svelo na "krunicu", a obraćenje na mjesečnu ispovijed.

Sve te poruke kršćani mogu čuti nedjeljom u crkvi. A nama se čini da je neobična novost Međugorja u tome što "Kraljica mira" svakoga 25. u mjesecu daje posebno priopćenje s porukom:

"Hvala vam, djeco, što ste se odazvali mome pozivu." Tu Majka Božja zahvaljuje djeci koja su našla vremena da je pohode, koja su se udostojala uopće s Njom susresti i razgovarati, koja se ikako
hoće Bogu moliti.
Gospa ostaje zadivljena i zahvalna "vidiocima" koji se odazivaju Njezinu pozivu! To je kao da roditelji zahvaljuju djeci što su ih rodili, da učitelji zahvaljuju učenicima što hoće u školu, da liječnici zahvaljuju bolesnicima što traže zdravlje!
Tako "Kraljica mira" zahvaljuje "vidiocima," već toliko godina, što se odazivaju pozivu i što valjda hoće prenijeti "poruke", da se "hodočasnici" ne bi okanili Međugorja!

Nema još nikakve naznake ni proročanstva kada bi ta "ukazanja" mogla uminuti, jer ni "vidioci" ni njihovi "vodioci" ne mogu ni izdaleka predvidjeti što bi se u tom slučaju moglo dogoditi s "milijunima hodočasnika" koji su godinama u pokretu neobraćeni prema Međugorju a obraćeni idući iz Međugorja. U tom, eto, kontekstu čitamo da je osnovano i djelatno Tajništvo odbora međugorskoga duhovnog pokreta "Kraljice mira".

Stručne komisije i Biskupske izjave.

Da bi ustanovile istinitost "međugorskih pojava" i "ukazanja", razglašavanih, evo, već 16 godina, ozbiljno su radile čak tri mjerodavne stručne i crkvene komisije: uža i proširena biskupska (1982-86) te komisija Biskupske konferencije Jugoslavije (1987-90). Mostarski dijecezanski biskup Žanić molitveno je 1987. u Međugorju izjavio pod svetom Misom i sv. krizmom:

"Presveta Djevice, Majko Kristova i Majko naša, posreduj za mir u ovoj nemirnoj crkvenoj pokrajini, u mostarsko-duvanjskoj biskupiji, posreduj posebno za ovo mjesto, za ovu župu, gdje se bezbroj
puta upotrijebilo tvoje sveto ime u govorima koji nisu bili tvoji.
Daj da se prestanu izmišljati tvoje poruke. Primi, presveta Djevice, zadovoljštinu iskrene molitve pobožnih duša koje su daleko od fanatizma i neposluha u Crkvi. Daj nam svima da dođemo do prave istine. Gospe draga, ponizna i poslušna službenice Gospodnja, daj da Međugorje krene čvrstim
koracima za pastirom mjesne Crkve da bismo te svi zajedno mogli veličati i hvaliti u istini i ljubavi."

Na temelju stručnih i sveobuhvatnih istraživanja svoje Komisije Biskupi su 1991. svečano izjavili da se "ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama".

Biskupi nisu govorili o "Gospinim", nego općenito o "nadnaravnim ukazanjima", kojih nisu mogli naći ni priznati u Međugorju.
Biskupski ordinarijat, u skladu s istraženim rezultatima, odnosno s biskupskim izjavama, i promatrajući svu crkvenu pomutnju u vezi s Međugorjem i u Crkvi u Hercegovini, i osobito one koji svijetu navješćuju međugorske "poruke", a nikako da sami poslušaju Papine odluke o župama, samo može duboko žaliti zbog ovakva dvoznačna pristupa Crkvi i svetom Gospinu
imenu.
Niti mostarsko-duvanjska biskupija, niti Crkva u Bosni i Hercegovini, niti Sveta Stolica ne običava slaviti ni šesnaestu niti ijednu obljetnicu tih, takvih i takozvanih "međugorskih ukazanja".

Tko su potpisnici?

Msgr. dr. Frane Franić, umirovljeni nadbiskup splitsko-makarski, poznat po svome čudnu uplitanju u
međugorska navodna "ukazanja", mimo svega Hrvatskog episkopata, osobito suprotno očitu i njemu očitovanu stavu i nekadašnjega i sadašnjega mjesnog biskupa u Mostaru.
Msgr. Pavel Marica Hnilica, naslovni biskup Rusade, koji je već odavno bez ikakve zadaće u Crkvi, a sada već i po godinama u mirovini. Ali on se ne da, nego se čak i u Mostaru predstavljao ništa manje nego kao Papin delegat. A stvarno nije imao nikakva papinskoga ovlaštenja. "Ukazao" se kao umišljeni izaslanik - zanesenjak nanoseći sramotu i Svetom Ocu i svomu biskupskom redu. (Usp. Glas Koncila, 24/1994., str. 5.)
Ostali su članovi hercegovački franjevci: dr. fra Tomislav Pervan, fra Ivan Landeka, dr. fra Slavko Barbarić, fra Jozo Zovko i dr. fra Leonard Oreč.

Zašto Tajništvo odbora?

Eto ta dvojica hijerarha u penziji i petorica hercegovačkih franjevaca osnivaju "Tajništvo odbora Kraljice mira" i potpisnici su spomenutoga Pisma.
Ništa se Ordinarijat u Mostaru ne čudi da za tu novu međugorsku "organizaciju" doznaje iz Slobodne Dalmacije, koja je svojom jednostranošću, osobito u posljednje vrijeme, postala "međugorsko
glasilo". Ionako u Međugorju djeluje nekoliko redovničkih karizmatičnih "udruga" biskupijskoga ili nikakva prava, mimo ikakve suglasnosti Biskupskog ordinarijata, dapače, sve su u tom neposluhu ustrajnije što su neodobrenije.
Ako misle da je pojava "Kraljice mira" na strani njihove neposlušnosti, onda mogu biti sigurni da ih odgovorni u mjesnoj Crkvi ne mogu ni slušati ni slijediti. Međugorski se duhovnjački ili karizmatični pokret, i bez obzira na ovakvu sedmočlanu organizaciju Tajništva prigodom 16. obljetnice nazovi-ukazanja, pokazao djelatan u suprotstavljanju zahtjevima mjerodavne crkvene vlasti koja je od samoga početka sva međugorska "nadnaravna ukazanja" proglašavala "takozvanima" i "navodnima", a biskupije i župe službeno držala daleko od ikakva hodočašćenja. To vrijedi i danas. Ni tajništvo, ni
odbor, ni međugorski duhovni pokret, ni "poruke" nisu nikada naišli na službeno odobrenje nikakve mjerodavne crkvene vlasti, unatoč svemu njihovu pozivanju i tumačenju pojedinih hijerarha,
mariologa ili čak Papinih riječi izgovorenih u bilo kakvoj okolnosti u odnosu na Međugorje.

Što se tiče onih "pet poruka", koje je međugorski pokret preuzeo kao svoje: Euharistija, Božja riječ, Mjesečna ispovijed, Krunica, Post, zatim Vjerovanje i Sedam Očenaša, za te svakodnevne izraze naše katoličke vjere nije zaista potrebno na tisuća "ukazanja" šesteročlanoj ekipi "vidjelaca".

Kakav duh zajedništva?

Sedmorica potpisnika Tajništva odbora "Kraljice mira" javno traže da se međugorski duh zajedništva ne rastače i da ne "bude ugušen polemikama, neslaganjem, podjelama i jeftinim osudama". A to neće biti, stav je Sedmorice, ako cio svijet prihvati međugorski duhovni pokret i smatra ga "nezaobilaznim u Crkvi".
Je li moguće da Tajništvo ne smatra da taj "pokret", tako koncipiran i organiziran, stvara podjele
i neslaganje, i da od drugih ima pravo tražiti da se takav pokret, ne daj Bože, ne dohvaća
"polemikama, neslaganjem"?
Traže tajnici odbornici da se polemikom ne guši njihov međugorski duh zajedništva i molitve, a sami pišu da "mnogo žalosti ponašanje onih koji osuđuju Medjugorje, ostavljajući
vjernike zbunjenima i smetenima...". Tajnici očito misle da oni svojim ponašanjem i uvjerenjem prema međugorskom fenomenu ne ostavljaju "vjernike zbunjenima i smetenima", pogotovo ne svećenike i biskupe!
Na drugom mjestu pišu da međugorska vremena "nailaze na snažan otpor". Kako dakle mogu očekivati da takve "osude Međugorja", "zbunjenosti i smetenosti vjernika" i "snažan otpor" neće nositi i određenu boju "polemike i neslaganja"?

Duh protuslovlja, a ne zajedništva:

Prvo, potpisnici kažu da "mjerodavne crkvene vlasti još uvijek nisu izrekle konačni sud o ovim ukazanjima".
Ako je tako, zašto se onda ta sedmorica na svu silu "udružuju" i žele nacitirati Papu, koji je navodno rekao jednomu od potpisnika:
"Štitite Medjugorje"? Ili misle da Papa nije mjerodavna crkvena vlast? Ili tumače njegove riječi kao da ih
je govorio isključivo u ključu Međugorja? Ne vidjesmo je li to Sveti Otac rekao sa svoje stolice, "ex cathedra"!
Drugo, što se tiče Papine želje, navodno izražene Predsjedniku Republike Hrvatske, kako oni ističu, da posjeti Medjugorje, sudionici u pripremama za Papin dolazak u Sarajevo i u Bosnu i Hercegovinu nisu nikada čuli nijednu sugestiju od onih koji su bili zaduženi za Papino putovanje da bi Sveti Otac želio unijeti u program i posjet Međugorju.
Ali zato Papa nije propustio priliku da, pred Generalom Reda, pozove domaće franjevce "vrlo
suvremenim" pozivom da prestanu sa svojim svađama, prepirkama i osudama drugih!
Treće, potpisnici nam kazuju: "Mir koji je postojao 1981. bio je samo prividan". Međutim malo dalje navode kako nitko nije razumio "zašto tamo gdje postoji miran suživot, Gospa govori da postoji žurna potreba vraćanja ljudi Bogu da bi na taj način imali pravi mir". E sada, zar je po sebi razumljivo da ondje gdje je "miran suživot" bude sve u redu u odnosu na Boga? Tko je to ikada tvrdio i tko se tomu ikada čudio? Potpisnici pišu da je 1981. bio "prividan mir" u "mirnu suživotu" s "nepravim mirom"!
Četvrto: Uvjeravaju nas: "Na stablu međugorskih plodova nije izrasla nijedna hereza". Ovako: stablo međugorskih plodova obraslo je neposlušnošću prema Crkvi. Međugorski se pokret vlada tako da Crkvu osvoji i privatizira i da Crkva ne smije njega prosuđivati. Međugorski pokret širi "poruke" kao izraze "ukazanja" bez ikakva odobrenja mjesnoga biskupa i mjesnoga episkopata i Kongregacije za nauk vjere.

Najučinkovitija obraćenja?

Doznajemo iz Pisma da je obraćenje, koje je započelo međugorskim "porukama" koje dolaze
s "Istoka," "trenutačno najučinkovitije u ovome stoljeću". Eto ta Sedmorica točno znaju koja su obraćenja najuspješnija u ovome suvremenom svijetu i u ovome stoljeću. Nama drugima, preostalima, nije ni na kraj pameti da budemo tako preuzetni da bismo se usudili procjenjivati gdje su Božje milosti najuspješnije i "obraćenje najučinkovitije". Oni, članovi Tajništva odbora "Kraljice mira", smatraju se kompetentnima prosuditi da iz Međugorja počinje "najučinkovitije" obraćenje "u ovom stoljeću". I tko se nije uključio u to najučinkovitije obraćenje, znači da se nalazi izvan "nezaobilazna" pokreta u Crkvi?

Međugorje je, kažu, posjetilo "nekoliko milijuna" "hodočasnika". Hajde neka bude još
toliko! A što ćemo s preostalom milijardom katolika koja nije nikada povirila u Međugorje? Kamo će oni?
Nekatoličko tumačenje ratnih događaja. Međugorsko nas Tajništvo odbora poučava da je Gospodin poštedio Medjugorje, "koje je odabrao za svoju Majku", nasuprot drugim mjestima za koja je dopustio da se razore. Kakve li teologije i čudna i deplasirana tumačenja volje Božje! Možemo sad misliti kako se Nebo nemilosrdno rasrdilo i obrušilo na izopačeni preljubnički naraštaj u Sarajevu, u Mostaru, u Srebrenici, oni su dobili na tisuće i tisuće granata u glavu, u koljena, u krovove, u
mostove!
Naslušali smo se takvih uvredljivih interpretacija, jer takvi vjerojatno misle da je Međugorje toliko jako da može podnijeti i najveće teološke besmislice i ljudske i religiozne apsurde.

Nije to toliko ni naivno ni primitivno, koliko smišljeno. Znaju mudri međugorfili što pred "naivnima" pali za afirmaciju Međugorja! Što više iskolačenih očiju, neviđenih senzacija, začuđujućih priča i čudovišnih brojeva. Zaprepašćujuće je kako nas teološki potpisnici uvode u svoje zaključke:
"Kako bi Kraljica Mira mogla ostati ravnodušna gledajući mržnju i razarujuće sile Sotone koja je spremala jedan od najvećih napada u povijesti, napada kojemu je Sarajevo ostalo simbolom". I što se to događalo punih pet godina? Mi znamo iz svoje svete vjere kako Otac nebeski ni svoga Sina Jedinorođenoga nije poštedio, nego ga je dao razapeti iz ljubavi prema svijetu, a njegovu Majku stavio pod križ, u njezino majčinsko supatništvo s Njime. I Krist nas je svojim križem, smrću i uskrsnućem otkupio. A ova nam Sedmorica hoće reći kako Gospodin, eto, više voli Međugorje koje je poštedio od
"razarujućih sila", od križa, od smrti, nego što voli vlastitoga Sina kojega nije od toga poštedio. Ne znamo što je to Medjugorje poduzelo konkretno kroz tri godine razarujućih sila? Tj. što bi to
bilo "začuđujuće da nije bilo međugorske poruke"? Ako je agresorski napad na Sarajevo i na BiH bio "jedan od najvećih napada u povijesti", što bi to moglo biti od toga još gore, da izgleda još više začuđujuće?

Vjera u brojeve.

Potpisnici Pisma pozivaju nas da otvorimo oči prema njihovim uočenim brojevima koje su oni
poslagali poput kakve igračke, pa kažu kako su 24. lipnja 1981. počela "ukazanja", i "točno 10 godina nakon toga počeo je rat"!
Pitamo se, zajedno s njima, gdje je to i kada točno počeo rat?

- U Hrvatskoj je prva glava pala točno 1. svibnja 1991. na Plitvicama.

Usput, čudno kako se u Pismu uopće ne spominje Hrvatska, koja je zadobila svoju samostalnost, nezavisnost i slobodu s početkom iz Međugorja iz 1981., kako smo više puta mogli pročitati po bulevarskom tisku i na filmu zvanom Gospa vidjeti od nekih potpisnika Pisma?

- A u Bosni i Hercegovini, gdje se Blažena Gospa, prema članovima Tajništva, stala "ukazivati", počeo je rat "točno" u listopadu 1991. napadom na hercegovačke župe Ravno i Trebinju.

- U Sloveniji "točno" 26. lipnja, dva dana nakon "desete obljetnice". Znači, što se tiče vremenske desetogodišnje približne točnosti, njihova su "ukazanja" htjela samo Slovencima što uvjerljivije pokazati kako su živjeli u "mirnu suživotu" s prividnim i nepravim mirom, i da je bila "žurna potreba vraćanja ljudi Bogu". Samo što je tu rat počeo i odmah, Bogu hvala, prestao.

A u Hrvatskoj i BiH, na žalost, počeo, gotovo četiri godine tragično bjesnio i ostavio užasne posljedice!

Osim toga, potpisnici nam još kažu da su "međugorska ukazanja" počela "mjesec dana" nakon "atentata na Papu". Vidiš li, znači, tu simboliku i tu povezanost Pape s Međugorjem?
A neće ni to biti točno.

Atentat 13. svibnja, a "ukazanja" 24. lipnja 1981.

Dakle točno nakon 41 dan! Budući da nije broj 30, nego upravo približno 40, zašto se, recimo, jedan od potpisnika nije sjetio svoje biblijske propovijedi iz 1981. u kojoj je govorio o biblijskih 40 godina pustinje, o 40 godina robovanja? Bilo bi brojčano puno uvjerljivije i svetopisamski usklađenije! A on veli o sebi, i to potpisuje, uvjeravajući nas kako je "platio zatvorom svoju vjernost međugorskim ukazanjima"! Kako onda da mu ne vjerujemo i kako da mu "ukazanja" ne budu - autentična!

Upotreba Papina imena i riječi, koje se Papi pripisuju da ih je izgovorio negdje u šali, u prolazu, prigodom rukovanja na kakvoj audijenciji, po čemu bi se tumačio i službeni stav Papin prema Međugorju, prava je zloupotreba. Navodimo nekoliko primjera:

- 1987: naslovni biskup Pavel Hnilica u časopisu "Međugorje" u Siegenu na njemačkom jeziku 1987. godine izjavio je kako je u razgovoru s nadbiskupom Franićem rekao kako se Vatikan informirao o međugorskim činjenicama. Poslije jednog savjetovanja izjasnio se papa Ivan Pavao II: "Uvjeren sam da se Majka Božja ukazuje u Međugorju". Kad su se podigle suprotne riječi iz Državnoga tajništva, jer se to nije smjelo još reći, odgovorio je Sveti Otac: "Ja sam Papa"!

Biskup je Žanić 9. travnja 1987. posredno o tome obavijestio Državno tajništvo. Ono je
odgovorilo 6. svibnja 1987:
"… ovlašteno Vam izjavljujem da tvrdnje, na koje ste skrenuli pozornost, Sveti Otac nije izgovorio".
Eto već desetak godina kako msgr. Hnilica pripisuje Papi ono što on nije izgovorio.

- 1988: Jedan katolički laik u Americi pitao je apostolskoga nuncija msgr. Pija Laghija je li Papa rekao, kako su neke novine donijele: "Pustite narod da ide u Međugorje ako se obraća, moli, ispovijeda, čini pokoru". Nuncij je odgovorio (prot. 909/88/5):
"Izjava koju navodite kao citat nikada nije objavljena ili službeno potvrđena. Premda je bilo primjedaba o Međugorju, koje su se pripisivale Svetom Ocu ili drugim službenicima Svete Stolice, nijedna nije bila priznata autentičnom".

- 1994: Vatikansko državno tajništvo oštro se ogradilo u glasilu biskupije Graz-Seckau od sudioništva u akcijama njemačkoga društva "Mir - za mir i pomirenje", kojima to društvo želi "na stražnja vrata dobiti crkveno priznanje Međugorja i Schia". Vatikansko je tajništvo također pozvalo vjernike da s
oprezom pristupaju od Crkve nepotvrđenim hodočasničkim mjestima Međugorju i Schiu u Italiji. (IKA, 20. srpnja 1994., str. 9.)


Zaključak.

Tajništvo odbora "Kraljice mira" na svoju se ruku osniva i daje izjavu u kojoj ima elemenata koji su razumski pretenciozni, vjernički neumjesni, mariološki naivni, teološki netočni. A sve je to čudnije, što među njima ima priznatih hrvatskih teologa.

Ali, čini se, kad su u pitanju međugorska "ukazanja", onda je za njih theologia ancilla Medjugorja!

Pismo su pisali oni koji nude svoj duh zajedništva utemeljen na takozvanim "ukazanjima". U tu svrhu ne prežu, na žalost, ni od zloupotrebe imena Svetog Oca. Zato ni njima ni njihovu Pismu i nije posvećena posebna pozornost u javnim sredstvima priopćavanja.
A i mi bilježimo samo po službenoj dužnosti.

Mostar, 5. kolovoza 1997.

Don Luka Pavlović
generalni vikar

Sažetak objavljen u:
Crkva na Kamenu, 9-10/1997., str. 3.
Slobodna Dalmacija, 12. rujna 1997., str. 12.

Biskup je Nikoli Bašiću na njegovo javno pisanje odgovorio privatnim pismom:

Mostar, 4. kolovoza 1997.

Poštovani gospodine Nikola,

primio sam Vaš vlastoručno ispisani list, od 19. srpnja 1997., zajedno s fotokopijama Vaših pisama koja ste slali:
25. srpnja 1996. Slobodnoj Dalmaciji i Glasu Koncila, te 9. srpnja 1997. Slobodnoj Dalmaciji.
Od Vas sam pročitao kratak osvrt u Obzoru, od 15. srpnja 1996. str. 8. Učinio mi se umjestan.

Što bih Vam sada odgovorio?

Prvo, iz ovoga, kako Vi meni pišete, razabirem da nastojite ispasti dobrano naivan čovjek.

Drugo, pismo od 9. srpnja, koje je djelomično objavljeno u Slobodnoj, 14. srpnja 1997, str. 8., napisali ste bez dostatna poznavanja pozadine, tj. Tuđmanova dolaska u Mostar i u Međugorje u ožujku ove godine i državnog poziva da se vratim iz Zagreba (bio sam pošao u Njemačku) te da budem prisutan u Mostaru, a potom sam pozvan "na ručak" u Međugorje! A budući da ovako napamet, pa stoga nepametno, sudite bez činjenica, onda ne bi Vas se smjelo više smatrati toliko naivnim koliko neinformiranim.

Je li to ispravan zaključak? Ipak, vidim da ste se pokušali pokazati u cjelovitu svjetlu šaljući cjelovito pismo. To bi valjalo honorirati.

Međutim, treće, možda Vi niste ni naivni ni "neinformirani," nego ste se upleli u neke druge trice i kučine, meni nejasne, a Vama vjerojatno još manje, jer Vam to nije ni o glavu, ni o spas duše. Dapače, ispadate vrlo zagonetni, da ne upotrijebim drugu riječ. Vi, naime, ovako pišete: "Zamislite one
rijeke ljudi (čak na milijone) u Međugorju uz i niz brdo Križevac i da im se Vi definitivno pridružite kao hodočasnik, došlo bi do snažnog preokreta u Međugorju. Franjevci bi bili frapirani".

Je li moguće da to napiše jedan katolički intelektualac, a da nije međugorski mitoman ili fanatik ili iz reda "kušalaca"?

Je li Vama poznat sličan passus ili prijateljski "savjet" odnekuda? Bi li mogao, na primjer, sličiti onoj rečenici u Mt 4,6 ili Lk 4,11, uz parafrazu: Fratri će te, biskupe, kad budeš uz Križevac i niz Križevac, "nositi da gdje nogom ne zapneš"?

Je li moguće da ste Vi meni toliki prijatelj, da mi savjetujete da "protiv Istine" i protiv svoje vlastite savjesti, nastojim da dođe do "snažna preokreta" u Međugorju, da "frapiram fratre" i da mi "rijeke ljudi" (čak na milijune) aplaudiraju?

Kad biste Vi znali kako bi me "rijeke ljudi" bile nosile na rukama da "ne zapnem o kamen" glasovitoga 2. travnja 1995. u Mostaru samo da sam pod njihovim uličnim nasiljem i bezakonjem potpisao protiv Papina dekreta! A onako sam zajedno sa svojim kancelarom don Luburićem bio jedno desetak sati
"ludo" zatočen!

Znate što bih ja Vama preporučio, dragi Nikola, da ne ispadate ni naivan, ni "neinformiran", a najmanje neumjestan "kušalac", da se "definitivno" - tako Vi meni - okanite ovakva pisanja i o Međugorju i o Hercegovini po Slobodnoj Dalmaciji.

Ovaj deklarirani buntovni franjevački neposluh u Crkvi u Hercegovini, povezan s Međugorjem i njegovim duhovnim voditeljima, utemeljen na principu sekte, koja ne prizna ni Crkve kad se radi o "vlastitoj" župi, rješavaju kompetentne crkvene osobe, sve do Svete Stolice, dobro svjesne da Bog ne blagoslivlje necrkveni neposluh! Možda se stvari miču s mrtve, odnosno sa samoubilačke točke. (Usp. Slobodna Dalmacija, 18. srpnja 1997., str. 8 i 19. srpnja
1997., str. 64.)

S poštovanjem Vas pozdravlja…

Biskupovo pismo dr. fra Slavku Barbariću:

Mostar, 25. srpnja 1997.

Velečasni fra Slavko,

Vaše pismo, datirano 9. srpnja ove godine i faksirano 11. ovog mjeseca, uručeno mi je istog dana. Izvornik još nismo primili. Na pismo je upitom odmah odgovorio, faksom i izvornikom, kancelar don Ante Luburić, uljudno tražeći od Vas razjašnjenje u vezi s Vašom tvrdnjom o "posljednjem pismu", koje ste mi, navodno, "davno" poslali, a na nj niste, navodno, nikada primili odgovora. Prolaze dani, a nema nikakva objašnjenja. Ako je s Vaše strane obična zabuna, od Vas bi se očekivalo da se korektno ispričate crkvenim uglednicima kojima ste pismo "dostavili" i u prvoj me rečenici onako neistinito
predstavili.
Iako, stoga, ni po kakvu pisanu i nepisanu bontonu ne biste zaslužili nikakav odgovor dok ispravno ne protumačite spomenutu rečenicu, osvrnut ću se ipak na Vaše ovogodišnje trostranično pismo, kao što sam to učinio i na Vaše prošlogodišnje.

1) Pišete da Vam je žao da ste opet "bez mjesnog Ordinarija, proslavili jednu obljetnicu ukazanja u Medjugorju". I još k tomu "nije bilo nijednog dijecezanskog svećenika".

- Vama je dobro poznato, niti su mjerodavne crkvene vlasti - mjesni ordinarij, Biskupska konferencija i Kongregacija za nauk vjere - ikada priznale nadnaravnim ijedno "ukazanje" pa prema tome jednu "obljetnicu ukazanja", niti sam kao ordinarij, upravo zbog toga, smatrao uputnim da sam dođem, niti sam ikada bio pozvan od mjesnoga župnika da bih sudjelovao u tzv."obljetnici ukazanja" u Međugorju. Čudno, zašto onda ovako pišete i prigovarate?

2) Kažete da sam proširio i nastavljam širiti kako ste "neposlušni", kako djelujete "bez dozvole", kako se u Međugorju gradi bez biskupove suglasnosti. I pitate se zašto je to tako i time priznajete da je to tako, i još to nazivate "ocrnjivanje".

- Fra Slavko, to je vrlo poznata stvar. Nismo se obično nigdje prvi javili, a da nismo prozvani. I uvijek smo gledali: "istinu u ljubavi".

3) Čudno kako niste pročitali IKINU ispriku, od 5. lipnja 1997, Prilog, str. VI., s obzirom na krivi potpis službenika ovog Ordinarijata don Marka Kutleše. Don Ante Luburić bio je sa mnom u razgovoru s afričkim biskupima. On je vodio zapisnik. A kako je on te subote otišao u Trebinje, popratno je pismo IKI poslao don Marko kao dežurni toga dana. Oni su u IKI zamijenili potpise. I kasnije su ispravili svoju pogrešku. To i ništa drugo. Hoćete li da Vam se pošalje dopis koji je poslan IKI? Stoga sve Vaše špekulacije s obzirom na don Antu i don Marka, posve su neutemeljene. Da ste pratili IKU, ne biste ovako pisali, i ispali biste u svome pismu puno razboritiji!

4) Pišete: "Proglašavate fratre neposlušnima, a bez ikakva obrazloženja ste im uskratili kanonske misije, koje su imali na prethodnim radnim mjestima".

- Prvo nije im ništa uskraćeno bez obrazloženja, jer već četvrtu godinu obrazlažem da neće biti u biskupiji nijednome dosadašnjem ocu franjevcu kanonskog premještaja (excepto gravissimo casu), niti novome kanonske misije ili ispovjedne jurisdikcije dok provincija i svi njezini članovi ne izvrše Papinski dekret "Romanis Pontificibus". Tu ste se tijekom vremena pokazali samoubilački neposlušni! Bogu hvala, u posljednje vrijeme kao da se stvari mrvičak pomiču s te samoubilačke točke, barem teorijski, nakon što se vaš svibanjski Generalni kapitul u Asizu pozabavio vašom tragičnom neposlušnošću. Drugo, nisam im uskratio "kanonske misije, koje su imali na prethodnim radnim mjestima", jer to poslanje još uvijek imaju na tim svojim prethodnim radnim mjestima. Ali nemaju kanonskih misija na novim radnim mjestima kamo su prešli samovoljno ili samovoljom provincijske uprave "ad instar", bez kanonske suglasnosti mjesnoga biskupa. Zašto se pravite tolikim
"nevještakom" da Vam i to treba ovako natenane?

5) Prigovarate da zadarsku izjavu "uporno drugačije" tumačim "od uvodnika u GK od travnja 1991."

- Zar je uvodničar GK službeni tumač zadarske izjave? A barem se nekoliko puta poslije toga oglasila i Sveta Stolica i mjesni ordinarij, koji su uvijek razgovjetno istaknuli da se radi o "navodnim ukazanjima" i da Crkva ne dopušta "službena hodočašća" koja bi pretpostavljala "autentična ukazanja".

6) Pišete da Vas "muči razlučivanje duhova". I da ste mi jednom pisali "da se duhovi mogu razlučivati, treba ljubavi i znanja i ako je moguće konkretnog iskustva". Fra Slavko, zar ne vidite da pokušavam razlučivati duhove: istinite od lažnih, poslušne od neposlušnih, crkvene od necrkvenih, autentične od neautentičnih, gorostasne od patuljastih. Ili ne uspijevate razabrati?

7) Kažete kako sam u francuskim novinama izjavio da nastojim "redovito" posjećivati župu Međugorje.

- To je istina. Redovito, znači, kad sam god pozvan od mjesnog župnika, a to je do sada bila uglavnom sv. krizma i kanonski pohod. To je redovito! Kao i svaka druga župa. Neka mi međugorski župnik pokaže jedan usmeni ili pismeni poziv da na nj nisam odgovorio. Nisam, doduše, nikada bio nazočan nijednom "ukazanju", nisam nikada tražio nijednoga "vidioca". A i Vi i oni znaju da sam otvoren svakome svom vjerniku za susret i razgovor. Mogu li Vas upitati koliko ste puta bili Vi na Ordinarijatu u posjetu mjesnom biskupu ili da ga izvijestite o svim tim "fenomenima"? S obzirom na knjigu "Prijestolje Mudrosti", mogli biste se odgovorno osvrnuti, pa ako bude potrebe može Vam se i odgovorno odgovoriti. Ovako kako pišete, vidite i sami da je to sve kao "preko koljena". Evo i pojedinačnih odgovora na Vaših 6/7 točaka:

Ad 2. (nisam primijetio da ste naznačili gdje Vam počinje točka 1.). Govorite o problemu Posuškoga Graca...

- Fra Slavko, naslijedio sam i Broćanac i Međugorje i "Romanis Pontificibus". Poznato Vam je da sam više puta i govorio i pisao provincijalnoj upravi "ad instar", i onoj i ovoj, da to časno sredimo. Nismo se nijednom našli. Kome to onda ide u "ćesu"? Kad Vi govorite o Čapljini i zagovarate da oci franjevci ostanu u "kući" u Čapljini, o kojoj je Papa rekao svoju, onda Vi time dokazujete da nemate ni redovničkog ni crkvenog duha ni posluha. Eto vidite da opet razlikujem "duhove". Poslušajte barem
što Generalni kapitul traži od Provincije. (Čuo sam, da traži: immediatamente ed integralmente - SAD i SVE, a ne kako biste Vi osobno htjeli i dijelili).
I još nešto s tim u vezi: je li moguće da Vas i druge franjevce provincijalna uprava "ad instar" još nije obavijestila o onome o čemu je mene obavijestila dopisom, prot. br. 192/97., od
11. ožujka ove godine: "5. Što se tiče župne kuće u Čapljini, odluka je Definitorija da župni stan darujemo župnoj zajednici u Čapljini". Kakve sad još apetite pokazujete prema toj "darovanoj"
"župnoj kući"?

Ad 3. Pišete mi ovako: "Udarili ste na naš podmladak. Pa to je ravno pobačaju... i nemojte se ispričavati, da je to htio franjevački General".

- Fra Slavko, fra Slavko, nisam ja davao nikakve sugestije ni Generalu, ni Prefektu-Kardinalu, ni OFM-Kapitulu. To što vi franjevci već preko dvadeset godina "pobacujete" desetak biskupijskih svećenika sa župa "Romanis Pontificibus", za to kao da vas savjest ne boli. Ali čini se da je i vaš General i Generalni
kapitul odlučio ukloniti uzrok da se uklone i posljedice. I tko sada "pobacuje" vaš "podmladak"?

Ad 4. Molite da ne povezujem "problem župa sa pojavom Međugorja".

- Već Vam je odgovoreno, a evo još i ovo: sve dotle dok se Vi kao jedan od "stupova" međugorskih priča pokazujete također "stupom" obrane "kuće" u Čapljini u korist franjevaca ,a protiv Papine odluke, budite uvjereni da je već povezan "problem župa sa pojavom Međugorja". Vi ste osobno u ovom vremenu za to najbolji povod, uzrok, razlog i dokaz! Napismeno! Po Vašem nerazumljivu stavu prema Čapljini jasno je da i iz Međugorja izlazi crkveni nered i nemir!

Ad 5. Pišete kako ne možete shvatiti da zabranjujem "sestrama raditi u ’Majčinu selu’ sa siročadi".

- Od sestara smo tražili da nam kažu u čijoj i u kakvoj kući rade. Odgovorile su nam 28. rujna 1996: "nije naše vlasništvo te nemamo podataka niti dokumenata o njezinu ustanovljenju niti o registriranju". A mi bismo ih željeli zaštititi od međugorskog nereda. Što se tiče gosp. Maura Harscha, kojega sam "napao" (to više puta ponavljate), nismo ga mi "napali", čovječe Božji, nego smo mu kao kulturnu čovjeku na kulturan način protumačili da pomaže nešto što nema odobrenja od
mjesnoga biskupa. I kako smo mu to rastumačili, i mjesnom mu biskupu sve u fotokopiji dostavili, on se više ne javlja. I to je sve o tome "čovjeku koji je i duševno i duhovno ozdravio", kako Vi pišete. Hoćete li da Vam pošaljemo svu dokumentaciju o tome?
Da vidite o kakvu se "napadu" s naše, odnosno s Vaše strane, radi?

Ad 6. Pišete da Vam je drago da se sastajem "s vjerskim predstavnicima Muslimana i Srba" (hoćete valjda reći: muslimana i pravoslavnih!). I pitate se "kad će se kod nas situacija promijeniti?"

- Fra Slavko, situacija će se "kod nas promijeniti": kad Vi budete franjevac u duhu sv. Franje, a ne franjevac od svađe, prepirke, kao što ste do sada u svoja oba pisma jasno pokazali "kakvim duhom dišete"; kad Vi i takvi kao Vi prestanete propagandistički širiti iz Međugorja po svijetu navodna međugorska "ukazanja" i "poruke" kao autentične, poštujući što je Crkva do sada rekla;
a do sada ih službena Crkva nikada nije autentičnima priznala, nego ih uporno smatra "takozvanima" i "navodnima";
kad Vi i takvi kao Vi prestanete braniti nezakonita crkvena zdanja po Međugorju;
kad Vi i takvi kao Vi prestanete štititi svoju neposlušnu braću koja nemaju kanonske misije (ima ih i u Međugorju!) i ispovjedne jurisdikcije prema odluci mjesnoga biskupa i potvrdi Svete Stolice;
kad Vi i Vaša subraća poslušate svoga Generala, svoj Generalni definitorij kao redovitu provincijalnu upravu, koja je "ad instar", odnosno "vršiteljica dužnosti", i svoj Generalni kapitul, te canonice et pacifice predate sve župe i druge dvije osnujemo od župe Humac; kad međugorski fra Barbarić i takvi kao Vi prestanete se miješati u "čapljinski slučaj" koji podržava čapljinski fra Barbarić, te uredno predate župu s "kućom", jedan kroz jedan, prema Papinoj odluci.

Ad 7. S obzirom na fra Vuletu i neodržavanje franjevačkog simpozija u Mostaru bilježim ovu Vašu: "Ili Vaše izjave u istom pismu, da Vam se čini, da se franjevačka karizma svela na sitne udarce osude drugih?!?"

- Volio bih da ste citirali tu moju rečenicu doslovno. Nije uopće govor o "sitnim udarcima", nego o mnogo krupnijim stvarima. Napisao sam: "čini mi se", a Sveti Otac Papa rekao vam je u Sarajevu pravu lekciju kojom je još sv. Franjo upozoravao svoje suvremenike u vezi s notornom "svađom, prepirkom i osuđivanjem drugih".
Ako je to sv. Franjo svojedobno govorio, a Sveti Otac nakon sedamsto godina kao "vrlo suvremeni poziv" vama u ovim krajevima u svečanom trenutku odlučno ponovio, onda će, opet mi se čini, u toj vašoj domaćoj "karizmi" biti nešto "konstitutivno" od svađe, prepirke i osude drugih. Zato mogu poslužiti i ova oba Vaša pisma koja su natopljena tim "duhom".
Zato nećemo moći olako propustiti a da, data occasione, ne objavimo ovu sliku Vaše napismeno izražene duše, posrednice između "čapljinskog slučaja" i "međugorskog slučaja".

Neka Vam Duh Sveti dadne svoje mudrosti.
S poštovanjem Vas pozdravlja…