petak, 29.12.2006.

Nuncij poriče

Glasila kao što su:
Slobodna Dalmacija, 15.5.97., 6;
Glas mira Međugorje, svibanj, 97., 16;
Press Bulletin Međugorje - br.65, 21. 5. 97., 1;
Naša ognjišta, lipanj 97., 9.

donose vijest da su tri ugandska biskupa, koji su bili u Međugorju u svibnju, izjavili kako su prije nego su krenuli na put pitali apostolskog nuncija u Ugandi msgr. Luisa Roblesa Diaza, što on misli o tom putovanju.

On im je, navodno, odgovorio: "Papa ne govori javno o Međugorju, ali ga podupire. Idite!"

Mostarski biskup msgr. Perić dopisom od 15. svibnja obavijestio je o tome preuzvišenog Papina predstavnika u Ugandi.

Apostolski nuncij Robles Diaz odgovorio je službeno, br. 6092, od 27. svibnja 1997: "

...smatrao bih potrebnim precizirati da, iako sam znao za putovanje dvojice od trojice prelata, i razgovarao s jednim od njih, nisam apsolutno upotrijebio izraze koji mi se pripisuju u članku kojega ste mi poslali kopiju i prijevod. Jednostavnije, ograničio sam se da msgr. Byabazaireu kažem da nisam bio upoznat s izričitim interventima Svete Stolice o tom pitanju...
Ako budete smatrali prikladnim i izvedivim, molim Vas da opovrgnete, također u moje ime, spomenute izjave... Pobrinut ću se da prigodom sljedećega plenarnog zasjedanja ove Biskupske konferencije obavijestim preuzvišene ordinarije u ovoj zemlji s obzirom na Izjavu Biskupa nekadašnje Jugoslavije, od 10. travnja 1991".
( Crkva na Kamenu, 7/1997., str. 10.218)

/23:30/ ..::nevermind or?::.. /1 lost souls)/

petak, 22.12.2006.

Istinom po neistini


Iz opsežna odgovora književniku Anti Matiću prenosimo ovo što se odnosi na Međugorje:

25) Književnik: "Jesmo li na pomolu stvaranja ’hercegovačkih krstjana’ koji sada imaju Međugorje kao uzorno vjerničko i hodočasničko pokriće za svoju autonomnu djelatnost...", pita se A. Matić u Obzoru od 29. VII. 1996., str. 35- 37: "Kome zvona šute?" i "Povratak hercegovačkih krstjana?"

Odgovor:
Kakve li književne konstrukcije: "hercegovački krstjani" koji sada imaju Međugorje! I teške inkriminacije! Kako može sada Ante Matić, književnik, očekivati da će ga međugorski župnik fra Ivan Landeka pustiti na posljednju stranicu svoga Glasa mira Međugorje da nastavi sa svojim književnim akrobacijama na račun mostarsko-duvanjskog biskupa "Stado bez pastira" (br. 7/1996., str. 34).

Neka mu Blažena Gospa, Prijestolje Mudrosti i Kraljica mira, od Boga isprosi zdravu pamet i da objavljuje istinu! ( Obzor, 12. kolovoza 1996., str. 31.)

Don Ante Luburić
kancelar

/23:50/ ..::nevermind or?::.. /3 lost souls)/

srijeda, 20.12.2006.

Crkva zabranjuje službena hodočašća u Međugorje


Umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup msgr. dr. Frane Franić izjavio je "da je osobno čuo Gospin glas..." i "da su naši biskupi 1991. godine priznali Međugorje kao mjesto hodočašća i molitve i da su ga kao takvo preporučili vjernicima, što je ono i postalo na svjetskoj razini".(Slobodna Dalmacija, 5. lipnja 1997., str. 5.)

Papa Ivan Pavao II. prihvatio je ostavku msgr. Franića na nadbiskupsku službu 10. rujna 1988.

Od tada on nije više aktivni član Biskupske konferencije.

O biskupskoj izjavi iz 1991. godine mjerodavno tumačenje daje Biskupska konferencija ili Sveta
Stolica.
Kongregacija za nauk vjere oglasila- se svojim službenim tumačenjem biskupske izjave barem dva puta u posljednje dvije godine, i to biskupu Langresa msgr. Leonu Taverdetu, prot. br. 154/81-01985, od 23. ožujka 1995. i nadbiskupu Besançona msgr. Lucienu Dalozu, prot. br. 154/81-00785, od 4. srpnja 1996.

Obojici francuskih biskupa tajnik Kongregacije nadbiskup Tarcisio Bertone poslao je identično pismo u kojem kaže:

- Preuzvišeni, pitali ste koje je sadašnje stajalište Crkve u odnosu na navodna "ukazanja u Međugorju"
i je li dopušteno katoličkim vjernicima ići tamo na hodočašće. S tim u vezi čast mi je priopćiti Vam da su Biskupi nekadašnje Jugoslavije, što se tiče vjerodostojnosti predmetnih ukazanja, u svojoj Izjavi izdanoj u Zadru, 10. travnja 1991, ustvrdili:
"... Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama.
Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pažnju i pastoralnu skrb prvenstveno dijecezanskog biskupa, a s njime i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.

U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju."

Tajnik Kongregacije svoje pismo zaključuje:
"Iz ovoga što je upravo rečeno proizlazi da se službena hodočašća u Međugorje, shvaćeno kao mjesto autentičnih marijanskih ukazanja, ne smiju organizirati ni na župnoj ni na biskupijskoj razini, jer bi bila u proturječju s onim što su Biskupi bivše Jugoslavije ustvrdili u svojoj prethodno navedenoj Izjavi".

Prema tome, tumačenje umirovljenog nadbiskupa Franića o međugorskim događajima nije u skladu s tumačenjem Kongregacije za nauk vjere. ( Glas Koncila, 26/1996., str. 4.)


Biskupski ordinarijat Mostar

/00:02/ ..::nevermind or?::.. /6 lost souls)/

ponedjeljak, 18.12.2006.

Udruga bez odobrenja


Pismo udruzi "Oasi della pace" u Međugorju:

Mostar, 20. travnja 1996

Na naše pismo od 20. svibnja 1995. godine primili smo odgovor predstavnika Vaše zajednice, p. Giannija Sgreve, od 4. lipnja 1995. godine iz Passo Corese-Roma Nord.

Da se uklone bilo kakva dvoznačna tumačenja, ovim Vam dajemo na znanje da Vaša zajednica "Oasi della pace" nema uopće nikakva odobrenja s ovoga Biskupskog ordinarijata da djeluje u kanonskom pogledu u župi Međugorju, kao ni na cijelom području Mostarsko-duvanjske biskupije.

Don Luka Pavlović
generalni vikar

/22:45/ ..::nevermind or?::.. /7 lost souls)/

četvrtak, 14.12.2006.

Nije Međugorje "Svetište Kraljice Mira"

Novinar:
- U svojoj ste knjizi "Prijestolje Mudrosti" u jednom članku iznijeli kriterije za rasuđivanje i razvoj crkvenoga stava prema "ukazanjima" u Međugorju. Tko je, zapravo, mjerodavan za Međugorje? Biskup, Biskupska konferencija, Sveta Stolica?


Biskup:
Crkva od samoga početka, ima petnaest godina, prati navodna ukazanja i događanja u Međugorju. U crkvenom pogledu prvi je mjerodavan mjesni biskup. Njemu se u slučaju ovakvih privatnih "ukazanja" nikada ne oduzima kompetencija, bez obzira na kojoj se razini raspravljalo. Dijecezanski biskup
msgr. Pavao Žanić u više je navrata i na temelju svojih promatranja i rezultata dviju komisija koje je osnovao i sazvao s raznih teoloških učilišta (1982-86) i koje su istraživale međugorske pojave, iznosio svoj sud o nevjerodostojnosti tih "ukazanja".

Kad mjesni biskup izreče svoj sud, ako je ostalo nekih dvojbi, može se istraživati na razini Biskupske konferencije. U nas je BKJ, u dogovoru s tadašnjim biskupom ordinarijem žanićem, 1987. imenovala posebnu komisiju stručnjaka koja je nakon tri godine ozbiljna rada podnijela svoje rezultate Konferenciji.

Biskupi su sami pojedinačno proučavali i zajednički raspravljali te o tome dali izjavu 10. travnja 1991. Tu je načelno rečeno da na temelju dotadašnjih istraživanja, tj. pojava, razgovora s "vidiocima", mogućih obraćenja i čudesa, događaja i svih duhovnih plodova koji su osobito razglašavani kao dokaz
istinitosti, "nije moguće ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama".

Da su biskupi imali dokaza za nadnaravna ukazanja, oni bi to kazali. Osim toga, budući da tzv. vidioci još uvijek tvrde da neki imaju svakodnevna ,a neki povremena "ukazanja", Crkva ima strpljivosti više od svih takvih "vidjelaca". Pa čak ako to bude i "nasljedna" pojava, te i njihova djeca budu imala
"viđenja", Crkva će biti strpljiva u čekanju i držati se svojih pravila.

Znači:sve što se dogodilo u Međugorju, ne uvjerava Crkvu da "ukazanja" protumači kao nadnaravna. I, drugo, upravo zbog toga Crkva ne dopušta na svojoj službenoj razini, tj. na razini župa i biskupija, da se tamo ide na hodočašće. To je jasan i dostatan sud i uputa u ovom trenutku. I toga se treba pridržavati. U toj je izjavi najavljeno praćenje događaja po komisiji biskupa, koja se zbog ratnih djelovanja, nije sastajala. Dapače, raspala se Jugoslavija, raspala Biskupska konferencija Jugoslavije, raspala Biskupska komisija i raspala Komisija biskupa.
Napokon, kad Biskupska konferencija izrekne svoj konačan sud, a opet preostane kakva mogućnost istraživanja, to bi poduzela Sveta Stolica na svojoj ravni. To Sveta Stolica do sada nije učinila, nego je redovito cijenila izjave i mjesnoga biskupa i bivše Biskupske konferencije.

- Ipak, nedavno se oglasila Sveta Stolica, prvo preko Kongregacije za nauk vjere, zatim preko Tiskovnog ureda. Čemu to? U čemu je novost i kakav je njezin stav prema Međugorju?

Naši su biskupi sve tamo od 1984. godine više puta upozoravali crkvenu javnost da se suzdrži od suda o vjerodostojnosti "ukazanja" i da se ne organiziraju "službena hodočašća" u ime Crkve dok se stvari crkveno ne raščiste. To je isto učinila i Kongregacija za nauk vjere 23. svibnja 1985. To je
Kongregacija ponovila 1995. i 1996. godine dvojici zainteresiranih francuskih biskupa naglašavajući da se "ne smiju organizirati službena hodočašća, jer bi bila u proturječju s onim što su" naši biskupi izjavili o nemogućnosti utvrđivanja da se radi o vjerodostojnosti ukazanja.
Novost bi izjave Kongregacije za nauk vjere, u odnosu na izjavu BKJ 1991, ako se o nekoj novosti može uopće govoriti, bila u tome što je izričito istaknula stav da se ne smiju organizirati službena hodočašća, "ni na župnoj, ni na biskupijskoj razini". To znači da se ne može upotrebljavati crkva i oltar za prenošenje navodnih poruka iz tzv. ukazanja (ako te "poruke" nisu ionako u sadržaju vjere). Ne može jedan župnik, ni biskup, organizirati takva hodočašća. Ne može se s oltara pozivati vjernike da pođu na hodočašće. Ne mogu se pozivati "vidioci" da s oltara pričaju o svojim dogodovštinama.
Ne može se u ispovjedaonici zadati pokora penitentu da obavi "hodočašće" u Međugorje! Ne može se Međugorje nazivati "svetište Kraljice mira" ni na biskupijskoj, ni na nacionalnoj, ni na međunarodnoj razini. Itd.
Naša se vjera ne temelji ni na čak autentičnim privatnim porukama, kamoli na neutvrđenim pričama "vidjelaca", nego na Svetom Pismu i Crkvenoj predaji, što nam je posredovalo Crkveno
učiteljstvo.


Npr. vjera u Bezgrješno Začeće Blažene Djevice Marije ne počiva na Gospinu ukazanju i predstavljanju Bernardici Soubirous u Lurdu 1858. godine: "Ja sam Bezgrješno Začeće", nego na vjerovanju Crkve koje je dogmatizirao papa Pio IX. četiri godine prije toga, 1854. godine. To je obvezujuće.

- Nedavno je fra Jozo Zovko izjavio: "Spoznati tko je Marija, što je Međugorje, ne može čovjek bez svjetla, ne može čovjek kroz instituciju, to ne jamči hijerarhija". Tko onda može govoriti i
jamčiti o Međugorju?


Biskupski je ordinarijat reagirao na tu nesuvislost svojom izjavom.(Mostarski biskupski ordinarijat se ograđuje, u: Glas Koncila, 23/1996., str. 18.) Isus je upravo Dvanaestorici, Apostolskom zboru s Petrom na čelu, svojoj organiziranoj hijerarhiji dao svoje svjetlo i ovlaštenje: Primite Duha Svetoga; Idite i naučavajte; Tko vas sluša, mene sluša; Što svežete na zemlji, bit će svezano i na nebu.
A nasljednik toga Apostolskog zbora jest Biskupski zbor s Papom na čelu. Biskupi su po božanskom pravu zaduženi naučavati ispravan nauk, oni su učitelji vjere i morala.

- Pisalo se po nekim novinama da će i Papa doći u Međugorje. Je li to samo novinarska senzacija?

Spomenuta izjava Kongregacije za nauk vjere nije napisana bez znanja Svetog Oca i ne daje se olako. Zato bi trebale prestati moguće novinarske ili nenovinarske priče, kao nevjerodostojne, o Papinu pohodu. Papa sigurno neće odobriti program putovanja u mjesto koje izaziva osporavanja, a riječ je o
tzv. privatnim "ukazanjima" koja apsolutno nikoga ne obvezuju. Papa je previše službena osoba da bi poduzeo neko neslužbeno hodočašće u mjesto neutvrđenih "ukazanja", bez obzira na svu razvikanost i mjesta i "ukazanja".

- Je li fenomen Međugorja povezan s "hercegovačkim slučajem"? I u čemu je bit spora oko župa?

Spor oko župa postoji od 1881., a spor oko međugorskih "ukazanja" od 1981: točno stoljeće razlike. Međugorje nije nikad ulazilo u sam povijesni spor oko župa. Međutim, odmah nekako s početka
"ukazanja" navodna pojava izjasnila se preko "vidjelica" u korist dvojice mostarskih franjevaca, kojima je bila oduzeta jurisdikcija, braneći ih od biskupa.

Drugo, već 15 godina iz Međugorja se naveliko propovijeda svijetu mir, mir. A koliko su ti isti propovjednici doprinijeli uspostavi crkvenoga mira u ovoj biskupiji kako od njih zahtijeva Papa? Jedan govori o planetarnim posljedicama Međugorja, a samo mu je jedno potrebno: da mu provincija posluša Svetog Oca. Evo, i sada u Međugorju ima franjevaca koji nemaju crkvenu kanonsku misiju za pastoralno djelovanje u toj župi. Gledano povijesno, organiziranje crkvenog života u zapadnoj Hercegovini seže u 1846. godinu kad je Sveta Stolica u hercegovačkom misijskom području uspostavila apostolski vikarijat, tj. crkveni okrug s naslovnim biskupom na čelu, koji vodi misije u Papino ime.
Bila su tri takva apostolska vikara: fra Rafo Barišić, fra Anđeo Kraljević i fra Paškal Buconjić. Prva su dva tražila od Svete Stolice da uvede biskupijsko svećenstvo. Svaki vikarijat teži za svojom puninom, da postane redovita biskupija s redovitim dijecezanskim biskupom, koji vodi biskupiju u ime Kristovo, i s redovitim biskupijskim svećenstvom koje vodi župe.

To se dogodilo 1881. godine obnovom mostarsko-duvanjske biskupije. Te 1881. godine u ovoj je biskupiji imenovan biskupom hercegovački franjevac dotadašnji apostolski vikar, P. Buconjić,
koji je imao i zadaću da se pobrine za odgoj biskupijskoga klera kojemu po naravi stvari i po crkvenom
pravu i zakonu pripada prva briga u vodstvu župa.

Naređeno mu je da za taj biskupijski, svjetovni ili "petrovački" kler doznači određen popis župa i podnese ga na odobrenje Svetoj Stolici. Tek nakon 18 godina dogovorio se s franjevcima o tome, koje bi tadašnje i buduće župe pripale biskupijskom svećenstvu. Taj je dogovor podastrt Svetoj Stolici. Odobrio ga je sam papa Leon XIII. dne 17. srpnja 1899. Biskup Buconjić to je rješenje (deciziju) objavio na hrvatskom tek 1908. godine. Ta temeljna povelja biskupijskog svećenstva u mostarsko-duvanjskoj biskupiji ili rješenje Svete Stolice nije se posve ostvarila ni do danas zbog smetnji suprotne strane. (Vjesnik, 25. lipnja 1996., str. 6. )


2006 - situacija je još uvijek ista.

/22:40/ ..::nevermind or?::.. /4 lost souls)/

srijeda, 13.12.2006.

Intervjui bez orijentira


Na smicalice i besmislice, koje režiser filma "Gospa" ne prestaje ponavljati u odnosu na sadašnjega mostarskog biskupa msgr. dr. Ratka Perića u
Panorami (29. 11. 1995),
Nacionalu (2/1995),
Slobodnoj Dalmaciji (10. 1. 1996),
Večernjem listu (16. 2. 1996),
Globusu (16. 2. 1996) itd.
odgovoreno je "Fikcijom" u Glasu Koncilu 49/1995.,
posebno u Crkvi na Kamenu tekstom "Kritike o infantilnu filmu"
1/1996., str. 7. i osvrtom "Tko iza njih stoji?", 1/1996., str. 16.

Intervjuirani u svojim odgovorima ne propušta isticati kako u Americi drže do "biskupskog digniteta", tj. da se biskupu vjeruje kad nešto izjavi. I nervozan je što doživljava prodajni filmski fijasko zbog negativna osvrta ovoga Biskupskog ordinarijata na njegov promašeni film. Vidimo da je režiser, na svoju ljudsku štetu, izgubio moralni kompas ne samo u filmu falsificirajući "biskupsko dostojanstvo" msgr. Pavla Žanića, nego i u svojim intervjuima udarajući na dignitet njegova nasljednika. Režiserove
su preokupacije puno veće zbog neprodaje ulaznica nego zbog nekvalitete filma.

Neka Bog oprosti našem režiseru, jer ne zna ni što je učinio svojim "infantilnim" filmom, ni što čini svojim dezorijentiranim intervjuima!( Glas Koncila, br. 8 – 25. veljače 1996., str. 5.)

Don Ante Luburić
kancelar

/23:57/ ..::nevermind or?::.. /0 lost souls)/

četvrtak, 07.12.2006.

Kritike o infantilnu filmu - Godina 1996.


Katolički informativni ured u Mostaru prikupio je više poraznih kritičkih osvrta na film "Gospa", koje, kronološki i u izvacima, doslovno prenosimo:

J. Pavičić, Slobodna Dalmacija, 7. ožujka 1995., str. 14:
"Neke će konstrukcije iz scenarija Ivana Aralice, držimo, možda čak podignuti buku. Tako je mostarski biskup (u filmu maskiran iza imena Petar Šubić) prikazan kao kukavica i gotovo kolaboracionist, a cijeli problem teološkoga sporenja oko Međugorja predstavljen je kao sukob hrabrih i kompromisu sklonih svećenika... Ali, ako postoji film koji se može usporediti s partizanskim spektaklima, onda je to Gospa: film u kojemu je solidan zanat, opsežan sofware i hardware položen u službu besproblemskoga i infantilnoga filma".

M. Baram (Village Voice), Globus, 14. travnja 1995., str. 17:
"Na žalost, značaj vidioca umanjuje vrlo jednostavna filmska priča. Fabula ponekad nespretno skače iz jedne krajnosti, kao što je komunistički partijski sastanak, u drugu, Zovkovu propovijed. To
rezultira grubom karikaturom komunističkih vlastodržaca dok se prežderavaju, a djecu vidioce svodi na jednodimenzionalne i papirnate likove... U to je vrijeme hrvatski biskup (koji se pojavljuje u filmu) naredio biskupima diljem svijeta da zabrane svećenicima posjete ovom selu..."

Don Nedjeljko Galić, Slobodna Dalmacija, 18. travnja 1995., str. 11:
"Mislio sam da će biti bolji i kvalitetniji film. Naslov je kao takav davao neke nade da će nešto više biti govora o samoj Gospi i događanjima. Prema naslovu nada nije ispunjena".

N. Polimac, Globus, 21. travnja 1995., str. 35:
"Jedan od epizodnih likova definira ukazanje u Međugorju kao navještenje oslobođenja Hrvatske i zbacivanje jugoslavenskih i komunističkih lanaca, a to je otprilike i razina na kojoj se posreduje temeljna poruka filma, u grubom spajanju vjerskog i političkog... Sedlar se ponajmanje dokazao kao umjetnik. Njegova redateljska vještina je rudimentarna, bez nadahnutog, asketskog stila, kojim se najčešće odlikuju duboko religiozni filmovi... Po ’Gospi’ Jakova Sedlara moguće je jedino zaključiti da ju je napravio nevješt manipulator".

Z. Stanivuković, NIN, 21. travnja 1995:
"Sedlarova se ’Gospa’ međutim, najmanje bavi razrađivanjem duhovne prirode ove hercegovačke misterije i analizom dečjih likova kojima se, kako se i danas veruje, ukazala Devica Marija. Gotovo sva pažnja usmerena je na hercegovačkog sveštenika i njegov sukob s komunističkim aparatom, islednikom, policijom, vojskom, pa je posredna poruka filma upućena inostranoj publici prvenstveno
političke naravi."

Z. Berković, Globus, 21. travnja 1995., str. 22:
"Ali za razliku od tadašnjega gospodara poganskog svijeta /cara Konstantina/,koji se zadovoljavao
jednom pobjedom (protiv Maksencija), fra Jozo je vidio trostruko. Gospa će mu osigurat pobjedu katoličkog kršćanstva nad marksističkim ateizmom, oslobađanje zapostavljenih Hrvata od srpske supremacije i definitivnu zabranu dijecezanskim svećenicima da prismrde fratarskim župama u Hercegovini... Ako se za fratre i časnog odvjetnika Vukovića može reći da su lijepi, pošteni, dobri, svi su komunisti ružni, prljavi, zli. Takva estetika prilično mi je poznata i ne iznenađuje me. Ali me donekle čudi da se od jednog filma očekuje kako će biti nadahnuće za vjeru, a glavni junak kao svoju
središnju misao ističe da su Hrvatima vjera i politika isto".

I. Martinović, Dubrovački vjesnik, 22. travnja 1995., str. 4:
"Veoma neugodno sam se osjećao dok sam promatrao uloge mostarskog biskupa i njegovog posebnog službenika. Neumjesno je praviti aluzije kao da bi upravo taj crkveni autoritet mogao biti i
u najbezazlenijoj suradnji s okupatorima duha i prostora hrvatskog naroda. Isto tako ukazujući na naivno primitivnu religioznost biskupijskog službenika napravljena je medvjeđa usluga propagandi u mnogočemu stereotipnog i dotrajalog pobožnjaštva koje prenose na puk upravo ti isti koji se drugima za slično podsmjehuju".

L. Vincetić, Feral Tribune, 24. travnja 1995., str. 25:
"Svjesno se laže o još živom čovjeku i postavlja ga se da bude ’bog’ nama sitnim i prodanim dušama. Kao što je to bio - prema filmu - mostarski biskup msgr. Žanić (ako ćemo slijediti faktografiju), koji je oklijevao priznati Gospu više u dosluhu s vlastima, negoli dosljedno logici svoje teološke naobrazbe. Zaista čudi ova primitivna podjela koju je film lansirao: na svete i junačke fratre i na ’popove’ koji se lickaju i šarene od crvenila. Tako se sugerira da bi ih zapravo vjernički hercegovački puk trebao ukloniti iz svojih crkava, kao što i uradiše ovih dana sa Žanićevim nasljednikom dr. Ratkom Perićem. Degutantno i podlo! Kao da se ne može uputiti suprotni argument: Koliki su se to fratri
našli u čuvenim udruženjima nakon dolaska komunista na vlast u Bosni i Hercegovini, i zar ih nije crkvena javnost zbog toga prekoravala? Ja ne kažem da je to ’argument’ - jer ’ujaci’ su bili uvijek dosljedni svojem ’ujaštvu’ - ali je ovaj film toliko glup da mu se glupošću jedino može parirati"

Isti list, str. 15:
"Razmjeri toga entuzijazma bili su toliki da je samoprijegorni redatelj Jakov Sedlar, po osobnome priznanju, založio svu svoju imovinu, uključivo i vlastiti stan u Zagrebu. Doživi li njegov film, dakle, komercijalni fijasko, neće mu preostati ništa drugo osim hitra izmještanja na pričuvni položaj. A isti se nalazi u rejonu Manhattana gdje dotični raspolaže prikladnim apartmanom (u privatnome vlasništvu ili najmu, nije nam poznato)."

M. Glavurtić, MI-Zbor, 4/1995., str. 9:
"Hvala Bogu, mostarski biskup nije tom prigodom razapet na veliki križ na Križevcu i te pasionske igre u ’franjevačkoj’ režiji (a ne, dakle, u režiji Josipa Sedlara...), nisu se krvavo završile".

N. M. Oršolić, KANA, 5/1995., str. 37:
"Osim njegova (Zovkina), i drugi ’bijeli’ likovi nose autentična imena. Uz malu iznimku tadašnjega mostarskog biskupa koji je, poput ’crnih’ likova u filmu - valjda iz humanih razloga!? - preimenovan.
Možda su, doduše, u liku biskupa, uz tadašnjeg, prikazani i prethodni i potonji mostarski biskupi, te su stoga pod zajedničkim, izmišljenim imenom? Biskupi koji se ne libe suradnje s UDB-om samo da bi franjevcima stali na kraj, kako proizlazi iz filma (...).
...bilo bi ipak lijepo da materijalni učinak bude izvjestan i izmjerljiv bar do uloženog iznosa, a da se pritom izbjegne - mislili smo - tipično komunističko vođenje školske djece u kino uz obvezno plaćanje ulaznice, kao što se sada radi u Zagrebu."

Obzor, 26. lipnja 1995., str. 3:
"Jakovu Sedlaru, koji je u promociju svog projekta bio upregnuo cijeli državni protokol, dogodilo se tako s ’Gospom’ nešto najgore što se može dogoditi jednom režiseru: da mu kritičari ospore umjetničku vrijednost filma, a crkveni ljudi religioznu."

J. Pavičić, Slobodna Dalmacija, 1. kolovoza. 1995., Forum, str. 3:
"A što se afera tiče, za jednu pravu pobrinuo se Jakov Sedlar koji je nezadovoljan odlukama žirija napisao prosvjedno pismo... Čak i ako apstrahiramo da je bilo dosta sumnji u visoku prosječnu ocjenu publike Gospe s obzirom na to da je Sedlar organizirao besplatni dolazak nekoliko desetaka autobusa prognanika, to je pismo ovdje izazvalo dosta ljutnje kao ozbiljan etički faul. Prvo, jer je neukusno i pomišljati na loš ukus ili klubaštvo Relje Bašića ili Nedjeljka Fabrija, a drugo, jer je svakome jasno da je festival imao mnogo filmova superiornijih Gospi, i srećom da je tako."

J. Sedlar Branki Šömen, Večernji list, 1. kolovoza 1995., str. 17:
"Osjećam se izmanipuliranim, jer je teško vjerovati da ti i tvoj žiri niste vidjeli sjajno obavljeni posao Sheena, Yorka, Aralice, Vrdoljaka, Senečića... Preko velikih svjetskih ljudi koji nam dolaze i mi postajemo dio svijeta. Toga je, dajući nam odličja, i Predsjednik bio svjestan. Nije ih davao samo za promidžbu. Dao ih je i za umjetničku vrijednost izvedenoga."

TV&spektakli, Slobodna Dalmacija, 31. kolovoza 1995:
"I tako je jedan vjerski fenomen iskorišten u promoviranje ’zapostavljenih’ nacionalnih junaka (lidera) uz nes(p)retni scenarij. Kao što je uvaženi gost na prvom Hrvatskom filmskom festivalu u Puli, australski redatelj Philip Noyce rekao: ’Gospa je primjer kakve filmove ne biste smjeli snimati’. ... Možda je pravo pitanje komu je on namijenjen i zbog čega je sniman... i nije se moglo dalje od perifernih američkih kina i sumnjičavih recenzija - kako u domaćem, tako i u stranom tisku."

J. Sedlar, Panorama, 29. studenoga 1995., str. 17:
"Nakon toga na 1200 adresa u Americi stiže pismo mostarskog biskupa dr. Ratka Perića, koje je zaprepastilo ne samo distributera filma nego i velik broj američkih katolika jer oni vjeruju u biskupsku riječ... Budući da nismo imali dovoljno novca, sva propaganda je išla preko Katoličke crkve. U Americi žive 54 milijuna katolika. Mi smo, na jedan užasan način, oštećeni i, po onome što mi je distributer rekao, spreman je podići tužbu protiv biskupa Perića. Pogotovo jer ima indicija da su neke kazete upravo iz Mostara puštene u opticaj dok film igra u kinima što je kriminalni akt za koji postoji kazna od 7 do 15 godina zatvora. Ne znam što će s tim biti, odlučit će distributer. Monstruozne optužbe koje je biskup Perić izrekao protiv filma izravno su utjecale na gledanost. Tjedan nakon pisma gledanost ’Gospe’, po izvještaju ’Varietya’, u kinima je pala za 31 posto."

Crkva na Kamenu, 1/1996., str. 7.

/11:22/ ..::nevermind or?::.. /2 lost souls)/

ponedjeljak, 04.12.2006.

Kriteriji za prosuđivanje ukazanja


Prenosimo biskupov članak koji je objavljen pod istim naslovom u njegovoj knjizi Prijestolje Mudrosti, 1995.
Ovdje s neznatnim dopunama i preinakama, osobito u bilješkama.
Iako je u prikazu papinske pobudnice "Marijino štovanje" bilo govora o crkvenom stavu prema ukazanjima i nazovi ukazanjima, uputno je o naslovljenoj temi progovoriti još koju riječ, čak i bez obzira na neke domaće fenomene po kojima smo čuveni i u domovini i po svijetu.

Već 14 godina govori se o "ukazanjima" Blažene Djevice Marije u župi Međugorju u mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Crkvena služba dijecezanskoga biskupa msgr. Pavla Žanića obilježena je također komisijama, ispitivanjima, priopćenjima, izjavama, susretima s "vidiocima", uvjeravanjima ili razuvjeravanjima s obzirom na te pojave.

Njegovu koadjutoru i nasljedniku, pogotovo nakon preuzimanja biskupske službe u Mostaru (1993), pristiglo je više pisama različita sadržaja, raznolikih savjeta i sugestija s obzirom na međugorske pojave. Jedni su tražili da se ti fenomeni spriječe, a drugi da se odobre i propagiraju. I sam je, htijući-ne htijući, bio pozvan i u nekim javnim nastupima, intervjuima, progovoriti, izjasniti se. Nije nikada dvoumio stati iza Izjave BK iz 1991. godine. Bilo je o tome riječi i na Biskupskoj sinodi u Rimu, u listopadu 1994, pa je red da se i u ovoj knjizi o Mariji, Prijestolju Mudrosti, ne mimoiđe ta aktualna i suvremena tematika.

Nemoguće je donijeti neki sažetak događaja vezanih uz Međugorje.
Tu je opsežna literature,( I. SIVRIĆ u svojoj dokumentarno pisanoj knjizi La face cachée de
Medjugorje, tome I, Ed. Psilog, Saint-Francois-du-Lac, Canada, 1988, prikupio je u prvih sedam godina "ukazanja" preko 200 izvora, str. 381-394.) - od naive do fanatizma.

Ovaj se članak ograničava na iznošenje teoloških kriterija nebeskih "privatnih" ukazanja na zemlji. O tome je napisano više vrijednih članaka i knjiga koje jasno i stručno govore o "privatnim" ukazanjima i objavama.(Navodim samo one kojima sam se služio u ovom članku:
R. ŠILIĆ, Caveant animarum directores, u: Dobri pastir, 3-4/1950., str. 27-30;
J. ĆURIĆ, Znanstvena istraživanja u Međugorju? u: Obnovljeni život, 3-4/1984., str. 329-339;
J. GALOT, Le apparizioni private nella vita della Chiesa, u: La Civiltŕ Cattolica, 6. travnja 1985., str.19-33;
Ž. PULJIĆ, Privatne objave u životu Crkve, u: Marija u vjeri kršćanina, kateheze za mlade o BDM, Sarajevo,1985;ISTI(pseudonim: W. P),Privatne objave i ukazanja,u:Crkva u svijetu,3/1989.,str.247-251;
M. ZOVKIĆ, Problematični elementi u fenomenu Međugorja,u:
Bogoslovska smotra, 1-2/1993., str. 76-88;
R. FISICHELLA, Dio ci ha parlato attraverso suo Figlio, u: Vita pastorale, 6/1994., str. 40-45;
M. MAZZA, The Catholic Church and Medjugorje, u: Homiletic and Pastoral Review, New York, 7/1994., str. 28-31.51-56.)

Stoga je cilj ovoga osvrta staviti na jedno mjesto ta mjerila, koja mogu pomoći onima koji znaju određene činjenice da bi ih mogli uspoređivati s tim pravilima i vrednovati određene zaključke. Zatim iznijeti one službene isprave i izjave crkvenih službenika u vezi s događajima u župi Međugorju u mostarsko-duvanjskoj biskupiji i napokon sažeti stajalište Biskupskog ordinarijata u nekoliko točaka
imajući u vidu poznatu Izjavu BK iz 1991.

1) Prema nauci II. vatikanskog sabora Isusova povijesna osoba, pojava i objava, riječju i činom, čudesnim znakom, prenesena po njegovim apostolima, jest konačna, kompletna i završna Božja objava, kojoj se ne može više ništa bitno dodati niti oduzeti. Stoga izvan nje neće biti druge javne objave prije Isusova drugoga Pojavka. Koncil je u tom smislu nedvosmislen:
"Stoga, jer tko vidi njega, vidi i Oca (usp. Iv 14, 9) - sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine - On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi".(Dei Verbum, 4.)

2) Sveto Pismo: u Starom je zavjetu riječ "slušati" dvostruko češće upotrijebljena negoli "vidjeti" ili "gledati" (1080 : 520).
I odnos čovjeka prema Bogu, pa i onog najponiznijega, Božjega prijatelja, jest odnos riječi, ne oka i gledanja:
Ne može se Boga vidjeti i na životu ostati, vrijedi i za Mojsija. Bog mu otkriva svoju slavu, ali ne svoje lice (usp. Izl 33, 20-23). Dok je naprotiv "slušanje" Božje riječi redovit stav vjernika, proroka, kralja. Nije čudo da židovski Credo-vjerovanje ne počinje riječima "Vjerujem u Boga svemogućega", nego: Šema, Israel - Čuj, Izraele (Pnz 5, 1).
U Novom zavjetu, posebno u Poslanici Hebrejima (1, 1-2), ističe se da je Bog više puta i na više načina govorio ocima u prorocima, ali konačno i potpuno sva objava - i Presvetoga Trojstva i našega spasenja - sadržana je u objavi Jedinorođenoga Sina Božjega, odsjaju Slave i otisku Bića Božjega. Teologija sv. Ivana apostola i evanđelista osobito naglašava ovo Sinovo gledanje i obznanjenje: "Boga nitko nikada ne vidje. Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani" (Iv 1, 18).
Isus je objava Očeva, slika-ikona njegova. Stoga, tko vidi Sina, vidi i Oca. Isus će pohvaliti one koji vjeruju, a nisu vidjeli (Iv 20, 29).
U Ivana je "vidjeti" i "vjerovati" jedno te isto. Božja Riječ, Druga Božanska Osoba nije se dakle "ukazala" u ljudskom tijelu, nego je postala tijelom i prebivala među nama, u našoj ljudskoj uvjetovanosti, u vremenu i prostoru. Ta je objava okrenuta našoj vjeri, i najveći je izraz objave. Zato je Kristova religija - religija Utjelovljenja, koje nadilazi bilo kakva ukazanja.
Poslije smrti i uskrsnuća Krist se više puta ukazao: u proslavljenom tijelu koje je identično onom prethodnom. Ta su ukazanja imala dvostruku svrhu: ona su, s jedne strane, dokaz Isusova uskrsnuća i, s druge strane, u tim je ukazanjima Isus dovršio svoje upute učenicima: dao im je vlast ispovijedanja, odredio im je opću misiju da naviještaju Evanđelje svemu stvorenju, da očekuju Duha Svetoga, da pružaju svjedočanstvo svima kako bi se ljudi krstili i povjerovali i spasili. Poslije Isusova
uzašašća više ukazanja nisu nužna.(J. GALOT, nav. čl., str. 22-23.)

3) Teološka problematika i razjašnjenje.
Teolozi, koji se strukom bave proučavanjem javne Objave, nerado govore o privatnim ukazanjima i porukama. Brojni su vjernici u puku, naprotiv, otvoreni vjerovanju u takve pojave, jer im dobro dolazi nešto vidljivo, opipljivo, osjetljivo i osjećajno.
Pogotovo kad je to vidljivo u njihovu životu u obliku kakve emocionalne pomoći, ozdravljenja ili slična doživljaja.

Takve pučke pojave i vjerovanja mogu lako skliznuti u prava praznovjerja i magijske forme. Napose
ako se očekivana "milost" ili "čudo" ne dogodi kako se dotičnik nadao i "molio". Nisu rijetka u takvim slučajevima čak i - samoubojstva.
Međutim treba objektivno priznati da su u posljednjim godinama i desetljećima deseci milijuna ljudi hodočastili u potvrđena marijanska svetišta svijeta, kao što su
Lurd, Fatima, Czestonchowa, Loreto, Mariju Bistricu itd. Pa i to je razlog da se o problemu privatnih ukazanja toliko govori i piše.
Više od toga, onaj tko se u svojoj crkvenoj službi osjeća odgovornim, bila to teološka, istraživalačka ili učiteljska biskupska zadaća, dužan je braniti vjeru jednostavna puka i ne dopustiti da se pod plaštem nekih izvanjskih religijskih znakova i gesta kriju praznovjerni sadržaji ili da se na temelju lažnih ukazanja oblikuje vjera u ljudima.
Teološkim očima gledano, privatna ukazanja, da bi se prihvatila kao autentična, moraju se odlikovati nekim bitnim oznakama i biti lišena nekih sumnjivih elemenata ili vidova. R. Šilić, profesor teologije u Sarajevu, dušobrižnicima je svojedobno preporučio kratko i jasno:
"Neka pripaze voditelji duša da brzo ne povjeruju objavama i da ih ne prevare pobožne žene".( R. ŠILIĆ, nav. čl., str. 28: "Caveant ergo directores animarum, ne cito revelationibus credant, et a piis feminis decipiantur.")

Drugi hercegovački franjevac, K. Vasilj, donosi tri mjerila:
1. Marija iz ukazanja treba biti u punom suglasju s Marijom iz Novoga zavjeta;
2. Osoba koja tvrdi da joj se Marija ukazuje treba biti posve iskrena i istinoljubiva;
3. Takva osoba treba biti duševno zdrava, nepodložna opsjenama i halucinacijama.(Usp. K. VASILJ, nav. čl., str. 374.)

Ozbiljan teološki članak o ukazanjima napisao je prije desetak godina isusovac, profesor na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu, Jean Galot. On postavlja tri problema na koja bi trebalo odgovoriti kad se radi o ispitivanju autentičnosti ukazanja:
1. Je li se pravo ukazanje dogodilo?
2. Je li osoba koja to prenosi dostojna povjerenja?
3. Može li se iznijeti teologija takvih ukazanja i odrediti njihovo mjesto u životu Crkve?(Usp. J. GALOT, nav. čl., str. 19.)
Ovaj treći problem stoji zapravo na prvom mjestu, pa mu teolog posvećuje dužnu pozornost. Opisujući razna ukazanja i viđenja kroz Bibliju, iznosi o njima i svoja teološka razmišljanja. U vjeri postoji temeljno svjetlo, ali ipak obavijeno tamom.
Stoga neki traže ukazanje da im potvrdi vjeru. Oni bi htjeli nadoknaditi "viđenjem" ono što im nedostaje vjerovanjem. "Upravo ta želja potiče dobar broj današnjih kršćana k osobama koje kažu da imaju ukazanja ili viđenja".( Ondje, str. 25.)

Prvi kriterij u procjeni autentičnosti jest rijetkost i iznimnost. Ukazanja su u biti veoma iznimne pojave. One ne mogu zamijeniti vjerovanje.
"Tako, ukazanja koja bi kroz dosta dugo razdoblje učestala postajući dio svakodnevnoga života vidjelaca, težila bi da pretvore kršćansku egzistenciju u viziju ili gledanje, i da je oslobode od tame vjere. Takva učestalost bila bi motiv da se sumnja u autentičnost ukazanja".(Ondje, str. 30.)

Drugi kriterij u prosuđivanju autentičnosti jest usklađenost eventualnih poruka i objava s istinama vjerske nauke. Ako bi bilo doktrinarnih zabluda ili tvrdnji nespojivih s Evanđeljem, s kršćanskom ljubavlju, ili sadrže ocrnjivanje, potiču na pobunu, na "neposluh autoritetu Crkve", u takvim slučajevima morala bi se staviti u sumnju njihova vrijednost.(Usp. ondje.)

Treće, "jednako bi bila smetnja da se ustvrdi onostrano porijeklo ukazanja naznaka o nekoj njihovoj ljudskoj manipulaciji:
kad sami korisnici ukazanja određuju mjesto, datum, pohađanje ili program. Ne radi se dakle o pojavi koja dolazi Odozgor, nego o više-manje izravnu iskustvu onih koji su akteri na zemlji".(Ondje, str. 31.)

Četvrto, treba uzeti u obzir i plodove. "Mora se primijetiti da se iz samih duhovnih plodova ne da izvući kriterij za prosuđivanje autentičnosti ukazanja; ima slučajeva u kojima su se ustanovila brojna obraćenja, a potom su bila odbačena od crkvenog autoriteta kao lišena bilo kakva temelja".(Ondje, str. 31.)
Ž. Puljić, nekada član dijecezanske komisije za ispitivanje događaja u Međugorju, danas biskup u Dubrovniku, naglašava nužnu i ozbiljnu analizu ovih elemenata za rasuđivanje autentičnosti ukazanja:
- psihičku ravnotežu osobe;
- predmet ili sadržaj privatnih objava i
- moralne učinke na samome "vidiocu" i drugima koji to prihvaćaju.(W. P. (Ž. PULJIĆ), nav. čl., 1989., str. 250.)

Drugi navode čak 8 pravila u razaznavanju autentičnih od neautentičnih privatnih ukazanja i objava. Da bi se to moglo prosuditi, trebalo bi odgovoriti na ove upite:

- Koje su temeljite informacije o "vidiocima" i kakav je sud o njima?
- Postoji li konkretno ispunjenje vidiočevih najavljenih proroštava?
- Kakvo je vidiočevo poštenje i korektnost prema njegovim pretpostavljenima (duhovniku, župniku, biskupu)?
- Može li se pribaviti apsolutno autentičan tekst "poruka"?
- Kakav je sklad između navodnih poruka i objava sa službenom crkvenom naukom?
- Koja je korist navodnih poruka i vijesti za vječno spasenje ljudi?
- Jesu li navodna ukazanja položila sve kušnje vremena i upite istrage?
- Jesu li se dogodili značajni plodovi u svakom pogledu?

(Vidi M. MAZZA, koji se oslanja na knjigu A. POULAIN-a, The Graces of Interior Prayer, nav. čl., str. 30-31. 51-56. Autor, iznoseći spomenuta pravila, istodobno ih primjenjuje na činjenice i izjave o međugorskom fenomenu. I sustavno pobija autentičnost tih ukazanja.)

Uvaženi profesor teologije, na Gregorijani u Rimu, R. Fisichella, za ocjenu autentičnosti i istinitosti privatnih ukazanja, nakon svetopisamskih upozorenja, ističe ova mjerila:
- ta viđenja ne smiju nikad zasjeniti autentičnu i radikalnu objavu iznesenu u Svetom Pismu;
- moraju uvijek poštovati otajstvo, tajanstvenost i tajnovitost prave objave; "besmisleno je, da ne kažem bogohulno - ne samo za zapadnjački mentalitet - da se za vrijeme viđenja može fotografirati lice Isusovo ili Djevičino!";

- poštovat će uzajamnu dopunu karizama; a najveća je među njima ljubav; stoga ništa ne smije biti usmjereno protiv ljubavi kao središta kršćanske objave.(R. FISICHELLA, nav. čl., str. 43-44.)
Osim toga, za teološku raščlambu privatnih navodnih viđenja potrebno je imati u vidu i društveno-kulturne sadržaje gdje se događaju ukazanja, zatim jezičnu provjeru prikaza i opisa takvih
viđenja, i napokon oštru analizu samih subjekata ili nositelja ukazanja. Treba imati pred očima da su ukazanja uvijek nešto "izvanredno", iznimno, i to je bitan element u njihovu prosuđivanju. "Ako bi se ukazanja događala u životu jednog vjernika sa svakodnevnom učestalošću ili se produžila godinama,
očito je da bi se stvorili ozbiljni problemi za teologiju vjere".(Ondje, str. 44.)

Svako ukazanje treba se odnositi odnosno vratiti na Kristovu objavu i pretpostaviti je i voditi k njoj.
Osvrćući se na "znanstveno istraživanje" R. Laurentina, francuskog svećenika i publicista, s obzirom na međugorska ukazanja,(R. LAURENTIN, Javlja li se Gospa u Međugorju?, u: Glas Koncila, 4,5, 6/1984., str. 7.)

J. Ćurić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, donosi nekoliko značajnih kritičkih točaka koje uvelike doprinose rasvjetljenju spomenute problematike:

- Ćurić najprije razlikuje razvikani pojam "znanosti" iz 19. i pojam znanosti iz 20. stoljeća. Danas su pravi znanstvenici puno skromniji i oprezniji zbog eventualnih sutrašnjih opovrgnuća i opoziva njihovih današnjih rezultata.(Usp. J. ĆURIĆ, nav. čl., str. 329-330.)

- Dok francuski znanstvenik niže činjenice i podatke, ostaje na crti svoje povijesne struke. Ali kad prikazuje samo "gledanje" vidjelaca, tu ne uzima u obzir "doživljaj prisutnosti" kao značajan element duhovne spoznaje. A to mu je velik nedostatak, primjećuje hrvatski isusovac.(Usp. ondje, str. 330-331.)

- Trodnevni boravak u Međugorju u vrijeme božićne vreve omogućio je Laurentinu da ustanovi kako su vidioci mentalno zdrava, prostodušna i posve iskrena čeljad. Na to Ćurić primjećuje da Bog svoje darove ne rezervira samo za "znanstveno" zdrave duše; ukazuje na Laurentinove prevelike skokove u zaključivanju:
"Međutim, kad bi dospio do savršeno sigurnog osvjedočenja da su međugorski vidioci posve iskreni u svojim iskazima, još mu to ne bi pružalo prava - da iz subjektivne ISKRENOSTI njihova govorenja
zaključi na objektivnu ISTINITOST njihovih viđenja".(Ondje, str. 331, citat: 332.)
- Nastavljajući na to Ćurić postavlja općenit i načelan problem: "što znanost uopće može istražiti i ustanoviti kod izvanrednih, čudesnih pojava, bile one božanskog ili demonskog porijekla? Čini se da GK nije najspretnije postupio, kad je opetovano isticao ’znanstvenost’ Laurentinova pristupa Gospinim
’javljanjima’: kao da se problem ISTINITOSTI onih ukazanja - nakon naših balkanskih razmirica - konačno počeo rješavati na pravi način, ZNANSTVENIM putem". Laurentin priznaje da konačan
"pravorijek treba prepustiti Crkvi."
Nato Ćurić: "zašto bi taj čovjek znanosti, došavši na kraj znanstvenog istraživanja, susprezao svoje
znanstvene zaključke te prigibao šiju pred neznanstvenim auktoritetom Crkve? Ako znanost znanstveno ustanovi da određena vrsta virusa izaziva bolest raka, nijedan joj biskup ne može tog zaključka osporiti! No ako znanost znanstveno utvrdi da se Gospa ’javlja’ u Međugorju, smiju li to biskupi sa svojim komisijama poricati?" Tu se kritičar zaustavlja na promatranju dviju stvari.

Prvo: Božja milost ne može biti "predmet" znanstvenog istraživanja;
drugo: ipak Bog svojom milošću može tako taknuti čovjeka da se taj dodir manifestira u čudesnu ozdravljenju, u čudesnu znanju itd. Ali tu čudesnost nije kadra ustanoviti znanost!(Ondje, str. 332-334.)

- Ćurić razlikuje mističke i proročke tipove privatnih objava. Mističari obično ne mogu i ne znaju izraziti ništa od onoga što su doživjeli. Profetičke duše "vladaju se gotovo posve suprotno: one su uvjerene u istinitost svoga doživljaja i svjesno žele nastupati u javnosti, gdje traže da ljudi slušaju i slijede
njihovu ’poruku’". Međugorski fenomen ulazi u ovaj profetički tip.
A ni mističarski ni profetički tip ne dokazuje se znanošću, nego duhovnim vrednovanjem.(Usp. ondje, str. 334-335.)

- Ćurić iznosi razlike u javnoj objavi koja je bezuvjetno nužna za spasenje i koja se proteže na cijelo čovječanstvo i na sve vjekove, i u privatnoj objavi u kojoj nitko nema prava nametati i protezati na bilo koga drugoga. To slijedi iz same privatnosti privatnih objava.(Usp. ondje, str. 336-337.)

- Ta privatna objava ne gubi svoga privatnog karaktera ni nakon tzv. "odobrenja" ili "nihil obstat"- a od strane Crkve, koja može to "odobrenje" i opozvati.
Ćurićev je zaključak:
"Tko god s Laurentinom vjeruje da se Gospa međugorskim vidiocima zaista ukazala - i to ne jedanput ili dvaput, nego preko tisuću puta - morao bi voditi računa o povijesnoj činjenici, da su ponekad i
veoma plemenite Božje inicijative tužno skončale, jer su ih onemogućili razni naivci i fanatici svojom neumjesnom propagandom. S druge opet strane, ne bi trebalo zaboraviti da Bog u svom djelovanju nije vezan nikakvom našom zakonitošću ni znanstvenošću: prema Bibliji".(Ondje, str. 337-338.)

4)Gledište Crkve. Kardinal Prospero Lambertini, postavši Papa pod imenom Benedikt XIV. (1740-58), naznačio je vrijednost i snagu "odobrenja" koje je podijeljeno s obzirom na ukazanja, viđenja, objave:
"Valja znati da to odobrenje nije ništa drugo nego da se (ukazanja) razglase radi odgoja i koristi vjernika, nakon zrela ispita. Ipak, takvim objavama koje su tako odobrene, iako im se ne duguje, niti se može dati, pristanak katoličke vjere, duguje im se ipak pristanak ljudske vjere prema pravilima razboritosti, po kojima su naime takve objave vjerojatne ili pobožno vjerodostojne"(De Servorum Dei beatificatione et Beatorum canonizatione, Liber II,)To mudro pravilo vrijedi i danas.
U najsuvremenijem Katekizmu Crkva ima jasan stav prema "privatnim" ukazanjima i objavama:
"Tijekom stoljeća bilo je takozvanih ’privatnih’ objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da ’poboljšaju’ ili ’upotpune konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju str. 32, No. II. Citirano u: J. GALOT, nav. čl., str. 32: "... Sciendum est approbationem istam nihil aliud esse quam permissionem ut edantur ad fidelium institutionem et utilitatem, post maturum examen: siquidem hisce revelationibus taliter approbatis, licet non debeatur, nec possit adhiberi, assensus fidei catholicae, debetur tamen assensus fidei humanae iuxta prudentiae regulas, iuxta quas nempe tales revelationes sunt probabiles et pie credibiles..."
potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca."(Katekizam Katoličke Crkve, HBK, Zagreb, 1994., br. 67.)

5)Međugorske pojave i crkvene izjave.
Od 1982. godine radile su susljedno tri crkvene komisije na proučavanju međugorskog fenomena. Prvu je Komisiju ustanovio mjesni biskup msgr. Pavao Žanić i djelovala je oko dvije godine (1982-84).(Osnovana komisija za ispitivanje događaja u župi Međugorje, u:CnaK, 2/1982., str. 1.)

Druga je djelovala oko dvije i pol godine (1984-1986).

Treća je Komisija djelovala više od tri godine (1987-1990). Nisu se mogle ne voditi gore navedenim načelima i mjerilima u tim ispitivanjima. Bilo same komisije, bilo mjesni biskup, bilo Biskupska konferencija davale su tijekom vremena određena priopćenja, tumačenja i službene izjave, koje su opet nailazile na prihvaćanje ili neprihvaćanje podupiratelja ili osporavatelja "nadnaravnih ukazanja".

Evo onih najvažnijih službenih izjava s odgovornim potpisnicima i nadnevcima:
- Polovicom kolovoza 1981. u izjavi mostarsko-duvanjski biskup msgr. Pavao Žanić, pošteno otvoren tumačenjima, istaknuo je da ipak ostaje "najteže pitanje: da li je to subjektivni doživljaj djece ili nešto nadnaravno?" ( P. ŽANIĆ, Izjava za javnost, u: Crkva na Kamenu (informativni list hercegovačkih biskupija), 7-8/1981., str. 24; Biskupova izjava o "ukazanjima" u Hercegovini, u: Glas Koncila, 16. kolovoza 1981, 1; Vidi također biskupovu obranu svećenika franjevaca iz Međugorja pred Predsjedništvom tadašnje države, pismo predsjedniku Kreigheru i Pred odgovornošću, u: Crkva na
Kamenu, 9-10/1981., str. 1 i 2.)

- 14. siječnja 1984. nadbiskup zagrebački Franjo kardinal Kuharić zabranio je nastup međugorskim vidiocima u svim crkvama zagrebačke nadbiskupije do donošenja crkvenog suda o ovim događajima.(Br. dopisa 63/1984, vidi u: Glasu Koncila, 1. travnja 1984., str. 5.)

- 24. ožujka 1984. prvo Priopćenje proširene Komisije.
Traži se da se javna sredstva priopćavanja uzdrže od svoga suda dok mjerodavna crkvena vlast ne izrekne svoj sud, da se ne mogu odobriti organizirana hodočašća, da "vidioci" i crkveni djelatnici u
Međugorju ne daju izjave o sadržaju takozvanih ukazanja:
"Kako su događaji u župi Međugorje naišli na znatan odjek u našoj krajevnoj Crkvi i u inozemstvu, biskup ordinarij smatrao je potrebnim proširiti dosadašnju četveročlanu komisiju odabirući nove članove sa svih teoloških učilišta Crkve u Hrvata i Slovenaca iz različitih teoloških struka i predstavnike medicinskih znanosti...komisija ne odobrava što neki svećenici i katolički laici dovode organizirana hodočašća u Međugorje, ili organiziraju javne nastupe vidjelaca prije nego je izrekla svoj sud o autentičnosti ukazanja"(Dvodnevno savjetovanje proširene komisije za Međugorje.
Priopćenje za tisak, u: Glas Koncila, 1. travnja 1984, 1 i 5; Circa gli eventi di Medjugorje nella Diocesi jugoslava di Mostar-Duvno, u: L’Osservatore Romano, 12. svibnja 1984., str. 2.)

- 11. listopada 1984. u drugom Priopćenju čitamo između ostaloga: "Komisija se odlučila na daljnje proučavanje cjelovitih doživljaja djece i interpretacije tih doživljaja od strane pastoralnog
osoblja u Međugorju, premda već sada uočava neke poteškoće disciplinske i teološke naravi u međugorskim porukama"(Novo o Međugorju, u: Glas Koncila, 28. listopada 1984., str. 9.)

- 12. listopada 1984. poziv Biskupske konferencije da se ne organiziraju službena hodočašća u Međugorje: "Biskupi upozoravaju da o zbivanjima u Međugorju u Hercegovini treba čekati ocjene nadležnih crkvenih vlasti koje će se donijeti nakon temeljitih i stručnih ispitivanja. Stoga se ne mogu organizirati službena hodočašća u Međugorje kao da je Crkva o tim događajima već donijela pozitivan sud".(Jesenski sabor BKJ, u: Glas Koncila, 21. listopada 1984., str. 2.)

- 30. listopada 1984. biskup Žanić iznosi (neslužbeno) stajalište Biskupskog ordinarijata prikazujući u 15 točaka negativne pojave i činjenice koje su vezane uz međugorske fenomene.(P. ŽANIĆ, La posizione attuale (non ufficiale) della Curia Vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Medjugorje (Sadašnje stajalište /neslužbeno/ Biskupskog ordinarijata u Mostaru prema događajima u Međugorju). Upućeno Sv. Stolici i nekim Biskupskim konferencija po svijetu. Vidi osvrt G. CAPRILE, Circa i fatti di Medjugorje, u: La Civiltŕ Cattolica, 18. svibnja 1985., str. 363- 371.)

- 8. ožujka 1985. treće Priopćenje spomenute Komisije o rezultatima pojedinih stručnjaka i prouka. Tu se između ostaloga napominje: "Komisija smatra najtežim pitanjem iz tog područja crkveni neposluh dvojice bivših kapelana iz Mostara, koji su odbili premještaj pozivajući se na poruke iz Međugorja".(Od posta do tajnovitih znakova, u: Glas Koncila, 24. ožujka 1985.,
str. 5.)

- 18. travnja 1985. ponovni poziv Biskupske konferencije da se vjernici suzdrže od službenih hodočašća u Međugorje:
"Zbivanja u Međugorju u Hercegovini biskupi i nadalje prate s dužnom pažnjom. Oni su i na ovom saboru potvrdili svoje ranije upute i odluke u vezi s ovim pitanjem".(Priopćenje za javnost, u: Glas Koncila, 28. travnja 1985., str. 3.)

- 23. svibnja 1985. upozorenje Kongregacije za nauk vjere - potpisao tajnik nadbiskup msgr. Alberto Bovone - Talijanskoj biskupskoj konferenciji da se ne organiziraju hodočašća u Međugorje. Evo cjelovita teksta koji je Sveta Stolica poslala tajniku TBK, msgr. Egidiju Caporellu:
"Preuzvišeni, s više se strana, posebno mjerodavni Ordinarij iz Mostara (Jugoslavija), konstatira i žali se na široku propagandu 'događaja', vezanih uz takozvana ukazanja u Međugorju, zbog čega je nastala odgovarajuća organizacija hodočašća i druge inicijative koje pridonose stvaranju zabune
među vjernicima i ometaju rad osjetljiva ispitivanja koje obavlja imenovana Komisija za provjeru
'događaja' o kojima je riječ.
Da bi se izbjeglo isticanje spomenute propagande i špekulacija (speculazione) koja iz toga proizlazi, što se čini u Italiji, unatoč onome što je Biskupska konferencija Jugoslavije izrazila i preporučila, neka to Predsjedništvo promotri prikladnost da savjetuje Talijanskom episkopatu da javno odvraća
organiziranje hodočašća od spomenutoga navodnog središta ukazanja kao i svaki drugi oblik objavljivanja, napose izdavačkoga, koji bi se smatrao predrasudan (pregiudizievole) za mirno utvrđivanje 'događaja' od strane Posebne Komisije koja je u tu svrhu kanonski ustanovljena.
Iskorištavam priliku da se potvrdim s osjećajima osobita poštovanja odani..."(Cjelovit tekst u: La Civiltŕ Cattolica, 19 ottobre 1985., str. 173; Vidi Tajnik Kongregacije za nauk vjere o događajima u Međugorju, u: Glasu Koncila, 30. lipnja 1985., str. 3, gdje je uglavnom prepričano stajalište Kongregacije iz jednoga talijanskog tjednika.)

- 31. svibnja 1985. četvrto Priopćenje spomenute Komisije. Na zasjedanju su saslušani izvještaji pojedinih stručnjaka:
"usporedba pojma obraćenja u Evanđelju i međugorskim pojavama, disciplinske poteškoće u vezi s dvojicom bivših mostarskih kapelana koji se pozivaju na međugorske poruke, teološka problematičnost nekih međugorskih poruka, nedostatna dokumentacija o navodnim čudesnim ozdravljenjima".(Priopćenje sa dvodnevnog zasjedanja Komisije za ispitivanje
događaja u župi Međugorje, u: Glas Koncila, 16. lipnja 1985., str. 5.)

- 27. rujna 1985. peto Priopćenje iste Komisije, gdje je kratko izneseno što su sudionici radili(Izvještaj iz Međugorja, u: Glas Koncila, 20. listopada 1985., str. 5.) Dijecezanska je Komisija završila svoj posao u svibnju 1986. Članovi su komisije 2. svibnja 1986. glasovali za formulu
Non constat de supernaturalitate (11 za, 2 protiv, 1 "in nucleo", 1 suzdržan). Biskup je Žanić obavijestio i Biskupsku konferenciju i pojedine urede Svete Stolice o tim rezultatima. O tome je izvijestio i javnost u propovijedi u Međugorju, 25. srpnja 1987.

- U siječnju 1987. na sugestiju Kongregacije za nauk vjere i u skladu s njezinim Normama iz 1978. godine, da se ustanovi još jedna daljnja stručna komisija na razini Biskupske konferencije, izašlo je priopćenje kardinala Kuharića i biskupa Žanića:
"Očekujući rezultate rada Komisije i sud Crkve, Pastiri i vjernici neka poštuju stav uobičajene razboritosti u takvim okolnostima. Stoga nije dopušteno organiziranje hodočašća ili drugih
manifestacija motiviranih svrhunaravnim karakterom koji bi se pridavao međugorskim zbivanjima".(Priopćenje za tisak o Međugorju, u: Crkva na Kamenu, 2/1987., str. 1; Biskupska konferencija Jugoslavije sastavila novu Komisiju za istraživanje međugorskih događaja, u: Glas Koncila, 18. siječnja 1987., str. 1; Comunicato stampa su Medjugorje, u: L’Osservatore Romano, 14. veljače 1987., str. 2.)

- 25. srpnja 1987. u prigodnom govoru biskup se Žanić pod Misom u Međugorju osvrnuo na navodna ukazanja. Evo jednog odlomka, koji je tada citiran u brojnim novinama po svijetu:
"Gospa se, kažu, počela ukazivati na Podbrdu na brdu Crnici, pa kad je milicija zabranila ići tamo, sišla je u kuće, u ograde, u polja, u vinograde, u duhaništa, ukazivala se u crkvi, na oltaru, u sakristiji, na koru, na krovu, na zvoniku, po putovima, na putu u Cerno, u automobilu, u autobusu, u kolima, u Mostaru na nekoliko mjesta, u Sarajevu na više mjesta, u Zagrebu po samostanima, u Varaždinu, u Švicarskoj, u Italiji, opet na Podbrdu, na Križevcu, u župi, u župnoj kući, itd. Sigurno nije nabrojeno ni pola mjesta navodnih ukazanja pa se trijezan čovjek, koji Gospu časti, pita:
Gospe moja, što to od tebe čine?"(Izjava mostarskog biskupa o Međugorju, u: Crkva na Kamenu, 8-
9/1987., str. 2.)

- Godine 1990. dijecezanski biskup Žanić objavio je svoje stajalište prema Međugorju, sažimljući u 28 točaka ono što ga duboko razuvjerava u istinitost nadnaravnih ukazanja, a mnoge vjernike sablažnjava s obzirom na međugorske događaje.(Knjižica od dvadesetak stranica na hrvatskom, engleskom, talijanskom, njemačkom i francuskom.)

- 10. travnja 1991. Izjava ondašnje Biskupske konferencije, na temelju rezultata njezine ad hoc ustanovljene Komisije o tome da nije moguće ustvrditi da se u Međugorju radi o nadnaravnim
ukazanjima i objavama. Izjava u cijelosti glasi:

"Na redovnom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije u Zadru, 9-11. travnja 1991, usvojena je slijedeća

I Z J A V A

Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.
Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pažnju i pastoralnu skrb prvenstveno dijecezanskog
biskupa, a s njime i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.
U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijskopastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju.

Biskupi Jugoslavije

Zadar, 10. travnja 1991."(Izjava Biskupske konferencije Jugoslavije o Međugorju, u: Glas
Koncila, 5. svibnja 1991., str. 1.)

Potom je uslijedio rat na području Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Pristaše međugorskih fenomena i dalje tvrde da se Gospa "ukazuje". Biskupski ordinarijat u više je navrata upozoravao da se ne može ni tvrditi niti javno u crkvama govoriti o nadnaravnim ukazanjima upravo zato jer je nemoguće ustvrditi da se Gospa ukazuje. Stoga nisu dopuštena ni službena hodočašća u Međugorje.(Vidi Izjava biskupa o Međugorju nas obvezuje, u: Crkva na Kamenu,
7/1991., str. 2; Gospina čast, u: Istina oslobađa, Zbornik biskupa Pavla Žanića,
priredio T. VUKŠIĆ, Mostar, 1992. Stajalište Biskupskog ordinarijata u Mostaru
iznosio je također L. PAVLOVIĆ, generalni vikar, u više osvrta u Glasu Koncila:
Lažni Papin delegat, GK, 12. lipnja 1994., str. 5; Zadarska izjava vrijedi!, GK,
10. srpnja 1994., str. 6; Hrvatski i međugorski jezik, GK, 7. kolovoza 1994., str.)

6) Crkva dosad nije priznala nadnaravni karakter ukazanja"u Međugorju. Imajući u vidu navedena pravila koja su članovi komisija zauzeti u ispitivanju međugorskih fenomena uzimali u obzir, i na temelju toga sugerirali i mjesnom biskupu i Biskupskoj konferenciji da zauzmu stav kako je nemoguće
ustvrditi nadnaravnost ukazanja, te imajući u vidu što se u prošlom razdoblju govorilo i pisalo o događajima u župi Međugorju, posebno u posljednje vrijeme, iznosimo s tim u vezi nekoliko
osnovnih stavova koje je Biskupski ordinarijat na različite načine u javnosti iskazivao i o tome Svetu Stolicu uobičajeno izvješćivao, i koje i danas drži.

1. "Hercegovački slučaj" - Međugorje.Mjesni biskup u Mostaru, msgr. Pavao Žanić, u početku navodnih ukazanja, 1981, bio je otvoren prema govoru kako se na području mostarskoduvanjske biskupije, u župi Međugorju, ukazuje Blažena Djevica Marija. Međutim, kad su takozvani vidioci u svojim "porukama", kao da su Gospine, stali iznositi protucrkvene stavove vezane uz "hercegovački slučaj" o župama, o župnoj jurisdikciji i kanonskoj misiji, braneći neposluh pojedinih pastoralnih radnika u dušobrižništvu, razboritost je naložila da se zauzme strože stajalište. Mjerodavne crkvene vlasti, najprije dijecezanski biskup na temelju istraživanja svojih dviju Komisija, 1982-1986, zatim Biskupska konferencija na temelju svoje Komisije, 1987-1990, donijele su negativan sud o međugorskim ukazanjima kojima bi se pripisivao nadnaravni karakter: "ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama", Gospinim ili bilo kakvim drugim. Stoga je nedopušteno u crkvama i crkvenim zajednicama tvrditi i proglašavati suprotno tome, tj. kao da se Gospa ukazala i ukazuje.

2. Plodovi. Ni s možebitnim desecima tisuća onih koji dolaze u Međugorje "iz vjerskih i drugih motiva", kako veli Izjava BK, pa bilo među dolaznicima i redovnika, svećenika i biskupa, radoznalih i možda željnih tjelesnih ozdravljenja i duhovnih obraćenja; ni s desecima knjiga i brošura u korist međugorskih tobožnjih ukazanja, sve iz pera uglednih pisaca u svijetu; ni s mogućim desecima i stotinama tisuća obavljenih ispovijedi i primljenih pričesti, što ističu odvjetnici međugorskih pojava:
"ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama", ni Gospinim ni bilo kakvim drugim. "Plodovi", o kojima se priča, nisu dokaz "nadnaravnih ukazanja ili objava" Gospinih, nego, ukoliko su autentično kršćanski, shvatljivi su u okviru redovita djelovanja Božje milosti po vjeri i svetim
sakramentima u Katoličkoj Crkvi. A da o negativnim plodovima i ne zborimo!

3. Poruke. Međugorske "poruke" o molitvi, postu, vjeri, obraćenju i miru, svakodnevno ponavljane kao svježe a uvijek jedne te iste, kao da ih je Gospa "vidiocima" izrekla, toliko su naglašene u Svetom Pismu i u redovitu naučavanju Katoličke Crkve da svatko tko želi slušati i živjeti po Božjim i crkvenim zakonima može na svakom mjestu na ovom svijetu moliti, postiti, vjerovati, obratiti se i za mir se zalagati. Toj kršćanskoj potrebi i dužnosti niti oduzima niti dodaje veću vrijednost i snagu ni jedno ni utvrđeno, a kamoli na tisuće neutvrđenih međugorskih nazoviukazanja.

4. Proturječja. U pojedinim iskazima međugorskih takozvanih vidjelaca, objavljivanima kroz 14 godina, ima takvih protuslovlja, neistina i banalnosti, koje se ne mogu uopće pripisati nebeskoj Majci Prijestolju Mudrosti, jer nema ni najmanjeg jamstva vjerodostojnosti. Na temelju tih i takvih izjava kao i događaja vezanih uz izjave: "ne može se ustvrditi da se radi" o nadnaravnosti "ukazanja ili objava", ni Gospinih, ni bilo kakvih drugih. A priča o "velikom znaku", o "deset tajni", koje kao da je Blažena Gospa, navodno, povjerila djeci, sliči brojčanim plašenjima koja su tipična nekim nekatoličkima zajednicama, a ne zdravoj nauci Katoličke Crkve.

5. Normalna čeljad. Između šestero međugorske nekadašnje djece, koja su tvrdila da im se Gospa "ukazuje", jedno je stupilo u sjemenište, drugo u neku vrstu redovničke mješovite zajednice, te oboje tijekom vremena istupilo. Petero ih je stupilo u brak, među njima i dvoje spomenutih. Ti vjernici, i nakon više tisuća takozvanih ukazanja, toliko su životom "obični" da ničim, osim pričama, ne dokazuju da im se Gospa ukazala, "obični", naime, upravo kao i svi ostali "normalni" vjernici koji nikada Gospu nisu "vidjeli", a u Nju kao katolici čvrsto vjeruju i Njoj se u svojim molitvama žarko utječu. Naša sveta vjera, koja se temelji na slušanju Božje Riječi, a ne na gledanju nebeskih Pojava, istodobno je obsequium rationabile/razumno bogoštovlje (Rim 12, 1), suprotno neumornoj propagandi o svakodnevnim ili veoma čestim ukazanjima. Neki se vladaju tako kao idu izravno protiv blaženstva koje je Isus uputio nevjernom Tomi:
"Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju" (Iv 20, 29).

6. Karitativno djelovanje. Ni sa svom karitativnohumanitarnom potporom, koja se, u vrijeme ovog užasna rata na ovim razdrtim prostorima, skupljala i skuplja po svijetu s pomoću sredstava javnog priopćavanja u službi međugorske propagande, u ime Međugorja, i koja prolazi kroz međugorske kanale, usmjerena potrebnima: "ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama", ni "Kraljice mira" ni o bilo kakvim drugim nadnaravnim ukazanjima.

7. Razorene i nerazorene crkve. Niti je ikakav dokaz za nadnaravnost "ukazanja" činjenica da crkva sv. Jakova u Međugorju nije pogođena granatama, dok su, na primjer, obje crkve u Mostaru i na brojnim drugim mjestima po Hercegovini, po Bosni i po Hrvatskoj i granatirane i razrušene.

8. Nezaustavljivi proces "ukazanja". Oni koji već 14 godina tvrde da se doslovno svaki dan u Međugorju "ukazuje Kraljica mira" (iako je već 30. lipnja 1981. bilo rečeno da će "ukazanja" biti "još samo tri dana"), ne znajući možda kako zaustaviti proces "ukazanja" a da ne zaustave one koji dolaze pozvani takozvanim "viđenjima" i "drugim motivima", ne čine dobre usluge ni časti ni istini o Blaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj i Majci Crkve. Niti Crkvi, duhovnoj Majci svih nas kršćana katolika, koji svoju katoličku vjeru u Boga i odanost Mariji temeljimo, ne na nekim dječjim pričama i priviđenjima, nego na istinitoj objavi Božjoj i na istinitu tumačenju koje osigurava Duh Sveti po živom Crkvenom učiteljstvu.

9. Turizam. Ponavljana istina da se ničim dosad ne može dokazati ni utvrditi da se Blažena Gospa ijednom nadnaravno ukazala u Međugorju, ne kani umanjiti napore republičkih i informativnih ustanova da se privuče što veći broj turista u naše krajeve. Ali neka takva korisna i potrebna promidžba za obnovom zemlje bude na temelju poznatih prirodnih vrednota i ljepota naše Domovine, koje joj je višnji Bog dao, a ne na temelju nedokazanih i neutvrđenih nadnaravnih "ukazanja", "objava" i "poruka".
Hrvatske civilne vlasti i sredstva javnog priopćavanja, ukoliko im je stalo do nemiješanja u crkvene stvari, zadržat će nepristranost ako daju dužnu pozornost službenom stavu crkvenog učiteljstva.

10. Ni svetište, ni hodočašća. Ni dijecezanski biskup kao poglavar mjesne biskupije i mostarsko-duvanjske Crkve, niti itko drugi mjerodavan, nije dosad službeno proglasio međugorskužupnu crkvu sv. Jakova apostola Marijinim "svetištem", niti odobrio "kult" Gospe na osnovi takozvanih ukazanja. Dapače, zbog sve prijepornosti zabranio je više puta da se o nadnaravnosti "ukazanja i objava" govori s oltara, u crkvi, i da se organiziraju "službena hodočašća" u ime župa, biskupija i uopće u ime Crkve. Ta i slična crkvena upozorenja objavljivala je i naša prijašnja Biskupska konferencija i sama Sveta Stolica. Tko drugačije čini, izričito postupa protiv crkvenih službenih stavova koji su i nakon 14 godina nazovi-ukazanja i sve razgranate poslovne propagande, pravovaljani u Crkvi.
Zdrava pobožnost prema Majci Božjoj, u skladu s crkvenom naukom, posebno s Papinom pobudnicom "Marijino štovanje", 1974, treba biti njegovana i promicana u svakoj katoličkoj osobi, obitelji, crkvi, župi i biskupiji.(Prijestolje Mudrosti, Mostar, 1995., str. 266-286.)

/22:07/ ..::nevermind or?::.. /0 lost souls)/

subota, 02.12.2006.

Nije biskup nego nadbiskup

Slobodna Dalmacija od 25. rujna 1995, str. 28, donosi senzacionalnu vijest:

"Biskup u Svetištu", u Međugorju.

Bilo bi možda još senzacionalnije da je napisano da je riječ ne o običnom biskupu, nego o neobičnom nadbiskupu.
Msgr. Emmanuel Milingo, bivši nadbiskup Lusake, glavnoga grada Zambije, rođen
je 1930., imenovan lusačkim nadbiskupom 1969. Tijekom vremena u svojoj je nadbiskupiji, koja ima preko 2 milijuna stanovnika, 400.000 katolika, zapustio pastoralnu službu ,a dao se na egzorcizme i duhovnjački pokret.

Poslije više bezuspješnih opomena, Sveta je Stolica našla načina: 1983. oduzela mu je
nadbiskupsku službu i pozvala ga u Rim, kamo je stigao bespovratnom kartom. Pronašla mu je smještaj i nominalnu službu.
Danas je "specijalni delegat" Papinskoga vijeća za dušobrižništvo selilaca i turista, služba koju nema nijedno drugo Papinsko vijeće od njih jedanaest. O tom "egzorcistu svjetskoga glasa", kako kaže
SD, pisale su onodobno svjetske novine, i naše domaće. Msgr. Milingo, kako nema drugog posla, sa "seliocima i turistima" dođe i u Međugorje.

Što se tiče pojma "svetište": neko mjesto postaje biskupijsko svetište ako ga mjesni biskup odobri, nacionalno ako ga odobri Biskupska konferencija, svjetsko ako ga odobri Sveta Stolica. Međugorje nije proglašeno svetištem ni na jednoj razini.

Dapače, naši su biskupi, na razini Biskupske konferencije, nakon stručnoga komisijskog istraživanja, 1991. izjavili da je nemoguće ustvrditi da se Gospa ukazuje u Međugorju. Pa se, naravno, s tog
razloga i ne može zvati svetištem.( Slobodna Dalmacija, 29. rujna 1995., str. 11.)


I. Drmić, urednik KIUM-a

Emmanuel Milingo je 2006 - ekskomuniciran iz RKC zbog ženidbe, biskupskog ređenja bez ovlasti te zbog neposluha Svetoj stolici ...

/23:05/ ..::nevermind or?::.. /0 lost souls)/

petak, 01.12.2006.

Fikcija

Panorama, političko-informativni tjednik, od 29. studenoga 1995., str. 16-17, donosi intervju s režiserom filma "Gospa", koji velikim slovima optužuje mostarskog biskupa msgr. dr. Ratka Perića služeći se rječnikom koji je ispod razine ozbiljna tjednika i odgovorna čovjeka. Zato mu i ne odgovaramo preko toga tjednika.

Želimo intervjuiranoga upozoriti na neke činjenice:

1) Biskupski ordinarijat iznio je svoje mišljenje o filmu isključivo s crkveno-religioznoga stajališta. To je učinio, 17. lipnja 1995., tj. dva mjeseca nakon što se film počeo prikazivati po hrvatskim i inim kinodvoranama. Mogli su ga milijuni vidjeti ,režiseru dug isplatiti. Ordinarijat se osvrnuo tek nakon što je više svećenika pogledalo film i pismeno zatražilo da se reagira. Prije toga brojne su kritike o filmu ispisane po novinama, neke izrazito negativne s umjetničkog motrišta. Režiser se javlja pet i pol
mjeseci poslije objave našeg osvrta. I mi mu krivi što mu biznis zapinje? Gdje je dosad bio? Kaže da je tri puta telefonirao u Mostar. Zar se tako važne stvari, kao što je obrana časti Gospine i
dostojanstva biskupa Žanića, s naše strane, odnosno unosni biznis, s njegove strane, rješavaju telefonski?

2) Nije poslano "1200 pisama" na razne adrese, kako nas okrivljuje režiser. Nižepotpisani je u ime Biskupskog ordinarijata sredstvima javnog priopćavanja poslao tekst, a objavili su ga
listovi Slobodna Dalmacija, 19. 6., IKA, 21. 6., Glas Koncila, 26. 6., Crkva na Kamenu, br. 7/95, a posredno i djelomično i Obzor, 26. 6. 95. To znači da je našu prosudbu moglo pročitati jedno 250 tisuća čitatelja. Bile su, doduše, i dvije-tri osobe i iz Amerike, pa i iz nekog "Centra mira" (Center for peace) međugorskog profila, koje su zatražile tekst. I poslano im je na njihovu faks-molbu u srpnju.

3) Režiser u svojim odgovorima obrazlaže što je želio ovakvom režijom, tj. da nije kanio prikazati "dokumentarni film" o Gospi i "o fenomenu ukazanja Gospe u Međugorju", nego: "film je fikcija koja govori o čežnji za slobodom jednog naroda...".

I on misli da jednoj svojoj "fikciji" može dati najsvetije ime "Gospa", i vrijeđati biskupa Žanića preko te fikcije, kao što sada vulgarno vrijeđa biskupa Perića preko Panorame?! Čak prijeti i sudom.
Očekujemo poziv na sud ne samo zato da se režiseru i sudski pred svijetom dokaže da je "njegova" "Gospa" obična fikcija, izmišljotina, odnosno uvreda pravoj Gospi koju štuje kršćanski svijet, nego i da se zatraži odgovarajuća odšteta za uvrede nanesene biskupu Žaniću!

Ovim zaključujemo bilo kakav daljnji razgovor o temi preko novina - do eventualnog suda.( Glas Koncila, 49/1995., str. 5 - IKA, 7. prosinca 1995.)


Don Ante Luburić
kancelar

/00:06/ ..::nevermind or?::.. /0 lost souls)/

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se