Biskupski ordinarijat u Mostaru smatra razložnim dati sljedeću izjavu u vezi s filmom "Gospa", koji se počeo prikazivati od travnja ove godine po svijetu i u domovini. Ostavljajući stručnjacima ocjenu umjetničke vrijednosti filma, osvrćemo se na njegov sadržaj pod religioznim i crkvenim vidom.

1) Zloporaba svetog imena.
Od religiozno naslovljena filma "Gospa" vjernik bi očekivao puno više religiozna sadržaja:
marijanske i mariološke prouke ili poruke Blažene Djevice Marije, Isusove Majke. Međutim, u filmu se, unatoč naslovu "Gospa", malo govori o Bogorodici Mariji. To najsvetije ime najblagoslovljenije među ženama kao da je uzeto za promaknuće ovozemaljskih osobnih ili skupinskih interesa i nauma. Čast
Bezgrješne Bogorodice, milosti pune, ne dopušta da se njezino ime upotrebljava u propagandističku reklamu.

2) Neistinit prikaz o biskupu.
Biskupski ordinarijat u Mostaru odlučno odbija kao neistinite scene i riječi u vezi s crkvenim držanjem msgr. Pavla Žanića, tadašnjega dijecezanskog biskupa (u filmu pod imenom Petra Šubića) s obzirom na
međugorske događaje. Ne može se pravdati "filmskom slobodom", scenaristovom ili režiserovom, iznošenje neistina o odgovornoj crkvenoj osobi, bez ikakva uporišta u stvarnosti.
Biskup je Žanić polovicom kolovoza 1981. dao službenu izjavu o međugorskom fenomenu.(Glas Koncila, 16/1981., str. 1.) A pred komunističkim vlastodršcima nije nikada na nj pala sjena popustljivosti i kukavičluka, još manje kolaboracionizma, kao što gledatelj filma stječe dojam, nego se uvijek ponio hrabro i dostojanstveno. Vidljivo je to i iz prosvjednog pisma tadašnjem predsjedniku državnog predsjedništva, Sergeju Kreigheru, 1. rujna 1981., gdje s indignacijom odbija besmislene klevetničke napade na neke franjevce, konkretno i na fra Jozu Zovku, kao i na svoju osobu.

On piše:
"Kao katolički biskup i odgovorni Ordinarij Mostarske biskupije odbijam od sebe i spomenutih mojih svećenika ove neodgovorne klevete i napadaje, čija neukusnost nikako ne doprinosi trijeznom gledanju na događaje u župi Međugorje.
Ovakovim se uvredljivim postupcima vrijeđaju osnovna građanska i ljudska prava. Molim, da ovaj moj prosvjed primite do znanja i kao najodgovornija osoba u SFRJ poduzmete najenergičnije korake protiv ovakovih neodgovornih ispada."(Crkva na Kamenu, 9-10/1981., 1).
Prikazati biskupa Žanića kao svojevrsna kolaboracionista s komunistima, ili kao slabića u razgovoru s franjevcem kad je riječ o Međugorju, proturječi svim biskupovim nastupima i izjavama koje su s tim u
vezi veoma poznate, osobito dotičnom franjevcu. A biskup Žanić, živi svjedok, može to uvijek i svakome potvrditi!

3) Treba živo požaliti što se pod filmskim naslovom "Gospa" kao protagonist filma i simbol stotina mučenih i ubijenih katoličkih svećenika promovira jedan živi redovnik, koji se tek bio rodio kad su drugi ginuli za vjeru i domovinu, i koji već više godina nema sređene odnose sa svojom Crkvom! Film koji se tako odnosi prema svetom imenu Gospinu, koji ne zazire od neispravna i uvredljiva prikazivanja biskupove osobe i službe, film kojemu, pod svetim naslovom, nedostaje religiozna kultura, izaziva u
vjerniku nezadovoljstvo i ne zaslužuje vjersku pozornost!( Glas Koncila, 26/1995., str. 5.)


Biskupski ordinarijat Mostar

Vidim da mi je opet raspravljati s fra Ferdom Vlašićem, članom Hercegovačke franjevačke provincije, duhovnim pomoćnikom u župi Duvnu (Tomislavgradu), urednikom Naših ognjišta.(Fra Ferdo Vlašić preminuo je 15. listopada 1995. Na sprovodu mu je u ime Ordinarijata govorio generalni vikar iz Mostara. )

Ovaj put preko Slobodne Dalmacije. Poslao sam mu prošle godine odgovor (i onaj je bio "Nije tako") na neka njegova pisanja u njegovim Našim ognjištima, ali on to ne htjede objaviti, valjda štiteći svoje čitatelje od spoznaje prave istine. Srećom imamo Slobodnu Dalmaciju! Neka se stoga ne zbunjuju čitatelji ovakvom kršćanskom korespondencijom.

Odgovaram dakle fra Ferdi, koji se javio iz Međugorja u SD, 24. siječnja 1995., s osvrtom na moj dopis od 11. siječnja 1995. Budući da njemu neke crkvene stvari nisu odveć jasne, a neke koje su prejasne, on zamućuje i čitatelje smućuje, valja mu odgovoriti s dužnim poštovanjem, u istini i ljubavi:

1) Nije istina da sam ja odgovarao na intervju msgr. Žanića (Slobodna Dalmacija, 22. prosinca 1994.) - kako fra Ferdo tvrdi - nego sam odgovorio na dopis "Franjevaca iz Međugorja" koji su se nekorektno oborili na biskupa Žanića,(Slobodna Dalmacija, 7. siječnja 1995.) i kojima fra Ferdo leti u pomoć iz Duvna javljajući se iz Međugorja!

2) Nije nikakvo protuslovlje - kako tvrdi fra Ferdo - što ja s jedne strane zahvaljujem "Franjevcima iz Međugorja" na njihovu pastoralnom djelovanju, i istodobno ih se upozorava da privatna "ukazanja" ne stavljaju u službene dijelove crkvenoga pastorala i da time ne uvode razdor u ovu Crkvu. Nemir i razdor unosi u Crkvu onaj tko radi protiv stava službene Crkve koja je izričito kazala da se ne radi o nadnaravnosti ukazanja u Međugorju i da se to ne smije ni s oltara propovijedati ni po crkvenim novinama širiti, što neki franjevci, među kojima i fra Ferdo sa svojim Našim ognjištima, redovito čine.

3) Valjda je samo fra Ferdi jednako ratoboran izraz "otimanje" i "boriti se". Mi se borimo za slobodu i pravdu, a otimanje znači agresiju!

4) On veli kako je "msgr. Perić u CnaK u listopadu 1993" napisao "da su fratri predali Nevesinje velikosrbima, a Blagaj velikomuslimanima". Tako ružnu rečenicu može napisati samo ružno srce koje sije kukolj po Slobodnoj Dalmaciji. Neka fra Ferdo navede rečenicu kako je biskup rekao, pa neka čitatelji SD prosude ima li ikakve veze s fra Ferdinim zamućivanjem jasnoće.(Biskupova rečenica u pismu Svetom Franji Asiškome, u: Crkva na Kamenu, 10/1993., str. 1. glasi: "Neke se od tih prijepornih zajednica, određene na slobodno raspolaganje biskupu, oduzimaju i ne daju ni manjoj ni
ikojoj braći: Već su tri - Nevesinje, Jablanica i Blagaj - podobro zauzete od velikosusjeda i komšija".)

5) Tužno je također kako fra Ferdo Vlašić tumači "pogrešku u postupku" i "brani" fra Ivana Prusinu. Evo nekoliko (od 49) temeljnih crkvenih dokumenata i fra Ferdi i čitateljima SD o fra Prusini.

- 21. rujna 1980. fra Ivan Prusina i jedan drugi franjevac, koji je kasnije napustio i svećeništvo i franjevaštvo, s nekim pobunjenim ljudima sramotno su i nasilnički otjerali biskupijske svećenike iz filijalnih mjesta zakonito osnovane i u Papinu Dekretu predviđene katedralne župe u Mostaru.

- 9. listopada 1980. biskup Žanić obavještava Generala Reda da je oduzeo jurisdikciju i kanonsku misiju dvojici spomenutih franjevaca u mostarsko-duvanjskoj biskupiji.

- 29. travnja 1981. fra Onorio Pontoglio, generalni vikar Franjevačkoga reda, otpušta iz Reda fra Ivana Prusinu.
- Isti fra Pontoglio to je isto potvrdio 29. siječnja 1982. Molim fra Ferdu da na relaciji Generalne kurije otaca franjevaca i Kongregacije za redovnike i svjetovne institute traži "pogrešku u postupku" o svome subratu. Biskup je zbog spomenutih franjevačkih metoda netolerancije i nasilja poduzeo ono što je bilo u njegovoj dužnosti, i ta odluka iz 1980. još je uvijek na snazi. Fra Ivan Prusina nema nikakve jurisdikcije ni kanonske misije na području mostarsko-duvanjske biskupije. I tu nema nikakve
"pogreške u postupku". Je li to jasno s obzirom na Biskupski ordinarijat u Mostaru? (…)

8) O Međugorju biskupi su rekli svoju. Rekao sam i u Glasu Koncila i u SD da već četvrtu godinu biskupi ništa više ne istražuju ni preko kakve komisije, i da je obvezatna njihova Izjava o navodnim ukazanjima u Međugorju:
"Nemoguće je ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama". Kad drugačije reknu, drugačije ćemo se vladati! Neka fra Ferdo bude discipliniran član ove Crkve, i u Našim ognjištima objavi stav službene Crkve, a ne privatne poruke djece iz Međugorja, bit će mu i za dušu i za dobro ove Crkve!

9) Fra Ferdo preporučuje "da svi prihvatimo dogovor na osnovi Evanđelja, po kojem su fratri i braća i Crkva. Bez jednakosti nema ljubavi, bez ljubavi nema kršćanstva."
Odgovaram: Fratri su braća u Crkvi, a zna se tko je Sveti Otac i što traži od te braće. Traži jednakost s biskupijskim klerom: neka bratski podijele dušobrižništvo, pa da braća ne administriraju više od 2/3 vjernika u biskupiji, a biskupijski svećenici ni 1/3. Onda će se i braći spontano otvoriti širom vrata u sve službe u Crkvi.

10) Na kraju fra Ferdo mi savjetuje da se okanim "jeftinih argumenata". Ne znam drugačije razgovarati nego argumentima koji su za mene i skupi i važni, a, evo, za fra Ferdu "jeftini". Zbog toga i ovaj odgovor i naslov!( Slobodna Dalmacija, 6. veljače 1995., str. 12.)



Don Luka Pavlović
generalni vikar

Novinar:
Nekako u isto doba generalni vikar msgr. Luka Pavlović, također kroz više brojeva Glasa Koncila, dopisivao se međugorskim župnikom fra Ivanom Landekom i još nekim franjevcima o Gospinim "ukazanjima" u Međugorju. Kako biste to saželi?

Biskup:
Započelo je opovrgnućem vijesti da je u Papino ime došao jedan biskup iz Rima u Međugorje. Bila je to pobožna prijevara. Papa nikoga nije poslao u Međugorje, i on poštuje odluke Biskupske konferencije i stavove mjesnoga biskupa s obzirom na međugorske pojave. Zatim se u Glasu Koncila
tumačila BK Izjava iz 1991.
U toj su Izjavi dva dijela: u prvom Biskupi vele da je na temelju istraživanja događaja, riječi i pojava vezanih uz Međugorje "nemoguće ustvrditi da se radi o
nadnaravnim ukazanjima i objavama". Iza te i takve Izjave stoji i prijašnji i sadašnji biskup u Mostaru. Stoga oni koji tvrde suprotno, tvrde dječje i naivne priče o ukazanjima. To je don Luka pisao i
obrazlagao.
U drugom dijelu Izjave kaže se da će biti uspostavljena Biskupska liturgijska komisija. Ali kako je toga ljeta, 1991. započeo agresorski rat na Hrvatsku i BiH, ona nije mogla pravo profunkcionirati. Osamostalila se Hrvatska, i osamostalila se Hrvatska biskupska konferencija. Niti ona (niti ijedan njezin član) nije mjerodavna za biskupije izvan njezina područja, pa prema tome ni za Međugorje. A Biskupska konferencija BiH još nije ustanovljena.

Prošle smo jeseni poslali Statute Svetoj Stolici na odobrenje. U takvoj praznini i nemogućnosti praćenja stanja na razini BK, u listopadu sam na Sinodi zamolio Svetog Oca da Sveta Stolica pronađe putove da se stavi točka na Međugorje.
Do sada su djelovale 3 komisije: na razini metropolije, na razini svih učilišta u tadašnjoj državi i na razini Biskupske konferencije. Na temelju svih tih i takvih komisijskih istraživanja koja su pokazala iste
negativne rezultate stojimo na stajalištu da se Blažena Djevica Marija nije nijednom ukazala u Međugorju. Ordinarijat prihvaća ono što su biskupi izjavili, a ne vjeruje pričama iz Međugorja o "ukazanjima". To je generalni vikar jasno istaknuo.

Na ovaj jasan stav s obzirom na navodna ukazanja navodi nas naše duboko poštovanje i odanost prema Blaženoj Djevici Mariji, Majci Crkve, prema kojoj vjernička pobožnost treba rasti u svakoj katoličkoj duši, kući i župi onako kako Crkva uči i očekuje.(Crkva na Kamenu, 1/1995., str. 2-3. i 12.)

U Slobodnoj Dalmaciji, 7. siječnja 1995., str. 14. "Franjevci iz Međugorja", s pečatom župe međugorske sv. Jakova starijega, apostola, bez ičijeg potpisa - znači li to listom svi? -
pitaju se :
"Zašto je msgr. Žanić umoran?", reagirajući na njegov intervju objavljen u SD, 22. prosinca 1994., str. 16, pod naslovom:

"Kad bi ljudi bili anđeli - lako bi došli do mira!" Budući da mi je bila dužnost generalnoga vikara i biskupu Žaniću i njegovu nasljedniku biskupu Periću, i budući da su "Franjevci iz Međugorja" iz rasprave o Međugorju na stranicama Glasa Koncila (1994) prešli u Slobodnu Dalmaciju, red je odgovoriti na rečeni osvrt, u dogovoru, naravno, i s jednim i s drugim biskupom.

Uvodno, želio bih, također u ime biskupa ordinarija, zahvaliti za sav trud koji "Franjevci iz Međugorja" ulažu na slavu Božju i na duhovnu korist Crkve. A naš osvrt na njihovo pisanje ujedno je naše duboko žaljenje zbog onakva razmišljanja i zaključivanja naše međugorske subraće.
Žao nam je naime što "Franjevci iz Međugorja", tj. iz mjesta razvikana po "obraćenju, pomirenju, ostavljanju zla i grijeha, osnivanju molitvenih skupina i novih zajednica" od strane "tolikih duša", unose podijeljenost u naše vjernike, i što od te navodne "oaze mira" stvaraju stvarni razdor i nemir.

Žalimo zbog više stvari:

- što ne uviđaju da je biskup Žanić "umoran" od "Franjevaca iz Međugorja" što nisu slušali zakonitu crkvenu vlast ne šireći s oltara, u crkvi, službeno, privatne priče nazovi-ukazanja, niti je Provincija htjela predati župe koje je odredila Sveta Stolica, pa je i zato više od 80 puta morao ići u Rim da intervenira ne bi li sama Sveta Stolica privoljela oce franjevce na posluh;

- što prigovaraju da biskup Žanić zove biskupijski kler "svojim" svećenicima. Naime "biskupijski", dijecezanski svećenici "u dušobrižničkom djelovanju prvo mjesto zauzimaju", jer se "inkardinirani ili pripojeni mjesnoj Crkvi - potpuno stavljaju u njezinu službu",(DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o biskupima, br. 28.)i jer su posve na raspolaganju biskupu, dok su oci franjevci kao i toliki drugi redovnici (konventualci, kapucini, trećoreci, da spomenem samo te redove franjevaca), ukoliko su redovnici po samostanima, "izuzeti" ispod biskupove ovlasti i podložni sa svojim poglavarima Svetom Ocu Papi.
Svećenici franjevci koji djeluju u pastvi na župama također su u neku ruku "biskupovi" (ne biskupijski) svećenici, jer od njega primaju sve svećeničke ovlasti za svoje pastoralno djelovanje: ređenje, ispovjednu jurisdikciju, kanonsku misiju i župničku službu, ali ih redovnički poglavari mogu povući iz pastoralne službe kad god hoće; žao nam je što se međugorski franjevci nisu sjetili kako ih je biskup Žanić branio kao "svoje svećenike" pred predsjednikom Predsjedništva SFRJ u samom početku "međugorskih ukazanja", 1981,(Glas Koncila, 18/1981., str. 9.)kad je to bio osobito hrabar gest!(T. VUKŠIĆ /priredio/, Istina oslobađa, Zbornik biskupa Žanića,Mostar, 1992., str. 62.)

- što je, s obzirom na odnos redovnici-dušobrižništvo, slučaj sasvim obratan u hercegovačkoj duhovnoj pastvi, gdje neki oci franjevci neće da slušaju ni biskupa koji ima izravnu vlast nad
njima u pastoralnoj službi, niti kao "izuzeti" hoće da slušaju Papu kojemu su dužni poslušnost i zavjetom i izuzećem. Hoće li "Franjevci iz Međugorja" da im nabrojimo imena njihove nepokorne subraće, koja nemaju nikakve biskupove jurisdikcije ni kanonske misije u mostarsko-duvanjskoj biskupiji?

- što se pozivaju na ružni članak fra Ferde Vlašića,(Glas Koncila, 44/1994., str. 2.) na koji je odgovorio kancelar Biskupskog ordinarijata (Glas Koncila, 48/1994., str. 2) i Sveta Stolica također pisala biskupu u Mostaru da spomenuti osvrt:

"sadrži niz teških insinuacija i optužaba, lišenih bilo kakva temelja, s obzirom na Vas, na preuzvišenog msgr. Pavla Žanića, na msgr. Stefana Laszla, isluženog biskupa Željeznoga, na ovu Kongregaciju i na samoga Vrhovnog svećenika Pavla VI., časne uspomene".(Pismo KONGREGACIJE ZA EVANGELIZACIJU NARODA, od 7.studenoga 1994.)

Žao nam je što tvrde, a nije istina, da je fra Ivan Prusina proglašen "nevino osuđenim", jer Apostolska Signatura, 27. ožujka 1993. nije ulazila u prosudbu njegovih prekršaja do 1982. godine zbog kojih je bio "izbačen iz Reda", nego je samo presudila da je bilo nedostataka u sudskom postupku u odluci onih koji su ga izbacili iz Reda, a to biskup Žanić nije učinio, niti je vlastan učiniti;(O tome je pisalo provincijsko glasilo Mir i dobro, 2/1993., str. 15, a naš poslani službeni odgovor Uredništvo MiD nije objavilo.)

- što "Franjevci iz Međugorja" tvrde, a nije istina, da je fra Prusina bio "sveden na laički stalež", pa prema tome nije trebao biti ni rehabilitiran;

- što se "Franjevci iz Međugorja", kad govore o župama, služe neprikladnim ratnim izrazom
"otimanja", kao da je župa njihovo vlasništvo, i crkveno i jurisdikcijsko, koje im "otima" Papa
i Sveta Stolica. A ovdje Sveta Stolica i Sveti Otac vrše svoju redovitu upravu u svakoj biskupiji, župi i nad svakim Redom.

Žao nam je što pišu da je Sveti Otac "dezinformiran"; kao da ga ne mogu uvijek pravo informirati
"Franjevci iz Međugorja"!

Istina je, doduše, da je "njegova" tj. biskupova "komisija" donijela negativan sud o "međugorskim događajima", 1986, ali je prežalosno i veoma nam je žao:

- što "Franjevci iz Međugorja" krivotvore da je biskupu Žaniću tada "vlast izuzeta" s obzirom na Međugorje. Ništa njemu nije nikad bilo izuzeto, do posljednjeg dana službe kad ga je Papa
na njegovu molbu stavio u mirovinu 24. srpnja 1993!
To najbolje znaju "Franjevci iz Međugorja": i 25. srpnja 1987. na krizmi u Međugorju, gdje je mjesni ordinarij najodlučnijim riječima zanijekao bilo kakav nadnaravni karakter međugorskih "ukazanja"! i 1988. godine kad ga je Sveti Otac postavio za "apostolskog administratora" sede plena u Dubrovniku! i kad su zagrebački nadbiskup, kao predsjednik BK, i mjesni mostarski biskup dali zajedničku izjavu:

"Očekujući rezultate rada Komisije i sud Crkve, Pastiri i vjernici neka poštuju stav uobičajene
razboritosti u takvim okolnostima. Stoga nije dopušteno organiziranje hodočašća ili drugih manifestacija motiviranih svrhunaravnim karakterom koji bi se pridavao međugorskim zbivanjima".(Glas Koncila, 3/1987., str. 1; L’Osservatore Romano, 14. veljače 1987., str. 2.)

- što "Franjevci iz Međugorja" kažu da je osnovana "nova komisija" "koja je u travnju 1991. rekla, da će još dalje istraživati";

- što je to prozirna i prežalosna dezinformacija javnosti, jer, "Franjevci iz Međugorja" dobro znaju a neće da kažu da je ta "nova komisija" bila ustanovljena od Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije, i drugo, nije istina da je ta "nova komisija" uopće išta "rekla", nego je svoj NEGATIVAN SUD izrekla sama Biskupska konferencija!

- što "Franjevci iz Međugorja" iz nama nerazumljivih razloga preskaču i uopće ne spominju glavni dio Izjave BK, od 10. 4. 1991, o "međugorskom fenomenu". A taj glasi: "NA TEMELJU DOSADAŠNJEG
ISTRAŽIVANJA NE MOŽE SE USTVRDITI DA SE RADI O NADNARAVNIM UKAZANJIMA I OBJAVAMA".(Glas Koncila, 18/1991., str. 1.)

Taj dakle sud nije "rekla" nikakva "nova komisija", kako bi htjeli i kako nekorektno obmanjuju čitatelje Slobodne Dalmacije "Franjevci iz Međugorja",nego je to najodgovorniji glas naše Crkve, mjerodavnih biskupa, među kojima je sjedio i glasovao i mostarski biskup, za kojega "Franjevci iz Međugorja" tvrde i pišu da je "vlast izuzeta msgr. Žaniću"!

I u toj istoj Izjavi - valjda kao napomena "Franjevcima iz Međugorja" - izričito je spomenuto da pažnju i pastoralnu skrb vjernika u Međugorju nosi "u prvom redu dijecezanski biskup". Usput rečeno, taj je isti negativan sud objavio i vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano prije dva mjeseca (13. 10. 1994) donoseći sažetak nastupa na Biskupskoj sinodi Žanićeva nasljednika biskupa Perića koji je "pošao istim putem i da se bori", kako zaprepašteno primjećuju "Franjevci iz Međugorja", a ne kažu da se "bori" protiv neposluha u Crkvi.

Na kraju: Kao što Biskupska konferencija Jugoslavije, koja je "pretvorena" u Hrvatsku biskupsku konferenciju, u Slovensku biskupsku konferenciju, u Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine... ne djeluje više u onom obliku, tako više nema ni njezine "nove komisije", koja uostalom nije ništa "rekla" ni do 1991. niti poslije toga.

Budući da ostaje na snazi spomenuta biskupska Izjava, dužnost je "Franjevaca iz Međugorja" jasno i glasno svakomu vjerniku koji se zanosi međugorskim "ukazanjima", kazati istinu:

Crkva je nedvosmisleno izjavila da na temelju stručnoga istraživanja nije moguće ustvrditi da se ovdje
Gospa ikomu nadnaravno ukazala! Time će oci franjevci pokazati "veliki znak" svoje crkvenosti i svoje redovničke poslušnosti i Svetoj Stolici i mjesnom biskupu, što se od njih u ovom trenutku izričito očekuje.( Slobodna Dalmacija, 11. siječnja 1995., str. 9.)


Don Luka Pavlović
generalni vikar

Iz biskupova govora pred Papom i Biskupskom sinodom u Vatikanu, 11. listopada 1994.

1) Iznose se statistike o Crkvi u Bosni i Hercegovini…

2) Postoji poneka međucrkvena bodlja. Nakon što je 1881. obnovljena redovita crkvena hijerarhija s rezidencijalnim biskupima i dijecezanskim klerom, Apostolska je Stolica, saslušavši biskupe i redovničke poglavare, doznačila "na slobodno raspolaganje Biskupovo" određen broj župa kojima su do tada
upravljala zaslužna Manja braća. Ali u trenutku kada se trebala učiniti predaja predmetnih župa u mostarskoj biskupiji, zavjetovana je poslušnost zapala u kušnju. Redovnička zajednica, nekoć obasipana mnogim povlasticama Svete Stolice za apostolat, danas mora slušati njezine opomene zbog svoje ukrućenosti.

3) Toj pojavi valja dodati i fenomen Međugorja, župe koja je povjerena spomenutim redovnicima. Službeni stav Biskupske konferencije, od 10. travnja 1991., razlikuje pastoralno djelo koje
pripada Biskupu i zaduženim svećenicima, od sadržaja navodnih ukazanja. Biskupska izjava kaže: "Na temelju dosadašnjeg istraživanja nije moguće ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama."

Navodna ukazanja stvaraju nemalu pomutnju i podjelu ne samo u mjesnoj Crkvi. Stoga očekujemo da Sveta Stolica iskoristi svoje putove da jedinstvo u onoj partikularnoj Crkvi učini potpunim i čvrstim."( L'Osservatore Romano, 13. listopada 1994., str. 7.)

Fra Barnabi Hechichu, profesoru na Višoj školi pri Franjevačkom učilištu Antonianum u Rimu, od srca opraštam uvrede koje je napisao u Glasu Koncila, 37/1994., 2.

Opraštam, jer nam je Isus rekao, i preko Petra naših dana, da dajemo i tražimo oproštenje. On, koji očito vjeruje pričama djece iz Međugorja, piše tako da proizvede što više smutnje u Božjem narodu.

1) Kaže da vodimo "upornu dezinformativnu kampanju u kojoj se izobličuju međugorski događaji i službene crkvene izjave o međugorskim ukazanjima". Kampanja (franc. campagne) znači vojni pohod; bitka itd. Biskupski je ordinarijat crkvena ustanova i nema nikakve veze s vojnim pohodima i bitkama. Na srcu mu je istina, pa i ona o Međugorju.

2) Doslovno smo naveli odlomak Izjave, koju je, ne bez znanja Svete Stolice, objavila tadašnja Biskupska konferencija u Zadru, 10. IV. 1991.
Biskupi su rekli: "Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama". Iza toga stava biskupa stoji i Biskupski ordinarijat u Mostaru.

Ali iz toga ne proizlazi da netko drugi može mjerodavno ispitati i ustvrditi ono što biskupi ne mogu, pa bili to ne znam kakvi stručnjaci, znanstvenici i teolozi. Samo biskupi, snagom svog poslanja i učiteljske službe, imaju pravo i ovlasti prosuđivati pojave i poruke koje se navode kao nadnaravne.
Biskupi su na tom području učitelji i suci pa ih u tome nikakvi teolozi i znanstvenici ne mogu ni zamijeniti ni prestići, zvali se oni Hechichi, Laurentini i slični. Uostalom, biskupi su se služili upravo najboljim stručnjacima, teolozima, psiholozima,liječnicima, i zato tako izjavili. Budući da su biskupi progovorili i objavili svoj pravorijek, koji, vrijedi ponoviti, ni nakon tri godine

Kan. 1231: Da bi se svetište moglo nazivati narodnim, mora imati odobrenje biskupske konferencije; da bi se moglo nazivati međunarodnim, traži se odobrenje Svete Stolice. Zatim sve određenije.

Kan. 1232, 1. Za odobrenje statuta biskupijskog svetišta mjerodavan je mjesni ordinarij; za statut narodnog svetišta, biskupska konferencija; za statut međunarodnog svetišta, samo Sveta Stolica.

Molim o. Barnabu da predoči pismeno odobrenje kojim je mjesni ordinarij u Mostaru biskup Žanić ili njegov nasljednik biskup Perić, ili Biskupska konferencija, ili Sveta Stolica priznali i proglasili "svetište u Međugorju" biskupijskim, narodnim ili međunarodnim.

A ja ću mu predočiti barem petnaest pisanih službenih dokumenata kojima mjesni biskup, i jedan i drugi, i Biskupska konferencija i Sveta Stolica zabranjuju i odvraćaju katoličke vjernike od službenih hodočašća u Međugorje!( Glas Koncila, br. 40/1994., str. 2.)

Don Luka Pavlović
generalni vikar

Biskupska konferencija na svome proljetnom zasjedanju 1991. u Zadru nedvosmisleno je izjavila da se s obzirom na međugorske događaje "ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama".
Nasuprot negativnu sudu o tim "nadnaravnim ukazanjima i objavama" izvjesna skupina međugorskih promicatelja Gospinih "ukazanja" svakodnevno zasipa svijet već 13 godina (x 365 dana = 4.745 navodnih ukazanja!) prenoseći mjesečne "poruke" "dragoj djeci".
U našem dopisu u Glasu Koncila, 28/1994., str. 6 jasno je rečeno i pučki prevedeno, da nasuprot toj i takvoj propagandi, izjava BK znači da se Gospa nije nijednom niti ikome nadnaravno ukazala.
Na to se župnik međugorski uhvatio izvornika i "prijevoda" biskupske izjave u pet točaka.

Radi katoličke istine i obrane časti Gospine osvrćemo se ukratko i po redu:

1) Ako su mjerodavni biskupi, kao učitelji domaće Crkve, odgovorno izjavili da se na temelju ozbiljnih, višegodišnjih i svestranih komisijskih istraživanja "ne može ustvrditi" da se u Međugorju radi "o nadnaravnim ukazanjima i objavama", onda nitko u našoj Crkvi nema prava služiti se oltarom i službeno u crkvi, s oltara, tvrditi suprotno toj jasnoj tvrdnji, kao da se Gospa ukazuje!

Da su biskupi izjavili: "Ne može se ustvrditi da se ne ukazuje", onda bi međugorskim promicateljima bila otvorena vrata za drukčija tumačenja i ne bi bilo logično reći: Gospa se ne ukazuje. A ovakva negativna biskupska tvrdnja o nemogućnosti utvrđivanja daje nam pravo da kažemo da se Gospa nije nijednom niti ukazala niti se ukazuje u Međugorju! Kad biskupi izreknu drugačiju tvrdnju, drugačije ćemo to i "prevesti". Prema tome, prevedeno na konkretan pučki govor, krivo imaju svi oni koji protiv jasne biskupske tvrdnje tvrde: "Gospa se ukazuje".

2) Nije dakle u pitanju hrvatski jezik, nego međugorski govor, koji već 13 godina unosi pomutnju u vjernički puk, jer i nakon 13 godina izvjesni prolaznici kroz Mostar (i duhovne osobe i novinari) pitaju koji je stav dijecezanskoga biskupa i službene Crkve prema Međugorju.
Ponavljam: službeni stav dijecezanskoga biskupa i ovog Ordinarijata jest stav Biskupske konferencije, tj. da se ne može ustvrditi da se radi o bilo kakvim nadnaravnim ukazanjima i objavama, prema tome pučki rečeno: ni Blažena Djevica Marija nije se nijednom niti ikome ukazala u Međugorju.
Tko tvrdi suprotno, sluša priču međugorske djece!

3) U trećoj točki već čitamo međugorski govor međugorskog župnika: "Jedan župnik i ne može organizirati takvo nešto, ali može pomoći narodu da zna kad se polazi i kako i kad se vraća". I u zagradi: "(Za ovogodišnju 13. obljetnicu Gospina ukazanja biskup Henry Kennedi iz Australije dopratio je hodočašće i ostao 10 dana u Međugorju)". Gle toga govora!
Najprije "jedan župnik i ne može organizirati" službeno hodočašće ili "takvo nešto", a onda, da se unese babilonsko-međugorska smutnja: Može biskup! Eno, australijski biskup "dopratio je
hodočašće"! Bit će da je samo pomogao "narodu da zna kad se polazi i kako i kad se vraća". I što je najduhovitije: od svih u Crkvi negdje 4.000 biskupa, aktivnih i penzioniranih, međugorski
župnik nađe jednoga jedinoga, i to umirovljenoga već 4. godinu iz daleke Australije. Msgr. Henry Joseph Kennedy, isluženi biskup biskupije Armidalea, kojemu je sada 79 godina, otišao je u mirovinu 1991. i, kako nema posla u svojoj biskupiji, može hodati po svijetu i zadržati se čak 10 dana i u Međugorju!

4) Nije uopće riječ o izjavi Talijanskog episkopata, kako međugorski župnik krivo prepisuje iz moga osvrta, nego o upozorenju Svete Stolice, točnije njezina najvažnijega dikasterija, Kongregacije za nauk vjere, Talijanskom episkopatu, 23. svibnja 1985. Tajništvo talijanskog episkopata poslije toga razaslalo je to upozorenje svim biskupijama, gdje je u najvećem broju biskupijskih glasila bilo i objavljeno.
Zašto je ta izjava "dobrano zaboravljena", kako tvrdi velečasni župnik, možda je razlog u tome što ljudi ipak žele, mimo crkvenih upozorenja, slušati međugorski govor u kojem ima više senzacionalizma i koji im škaklje uši (rekao bi sv. Pavao: 2 Tim 4,3), očekujući valjda da Sveta Stolica i
naša Biskupska konferencija promijene svoje zdrave i razborite stavove.
Uostalom, kako se neće mimoilaziti jedno obično "upozorenje" kad međugorski župnik poznaje mnoge koji su se zavjetovali da će Papu slušati pa ga ne slušaju ni kad izda Dekret!

5) Sve ostalo što je napisano u petoj točki, osobito o primanju sakramenata pa i o dolasku nekih radoznalih hijerarha, ne dokazuje nijednim slovom ni brojkom temeljnu tvrdnju, o kojoj je
govor u ovim dopisima, i uz koju župnik međugorski stoji da se Gospa u Međugorju ukazuje, i to nasuprot službenu stavu Crkve da se to ne može ni ustvrditi ni tvrditi, niti međugorskim "ukazanjima" pridavati ikakav nadnaravni značaj! Stotine je tisuća ispovijedi obavljeno i sv. pričesti podijeljeno, na pr. u hrvatskom nacionalnom marijanskom svetištu Mariji Bistrici. I nikomu ne pada na pamet da tvrdi kako se Gospa ijednom, ikada, bilo komu ukazala!( Glas Koncila, 32/1994., str. 10.)

Don Luka Pavlović
generalni vikar

U Glasu Koncila, 26/94, 5, stavlja se pod znak pitanja vrijednost Zadarske izjave BK u vezi s međugorskim fenomenima, kao odgovor na moj dopis objavljen u istom listu, 24/94, 5.

U tekstu je, nažalost, fra Ivan Landeka, međugorski župnik, ispustio glavnu rečenicu Zadarske izjave, od 10. travnja 1991. koja glasi:

"Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama".(Glas Koncila, 18/1991., str. 1.)

Ta biskupska odgovorna i razborita rečenica vrijedi i danas, kao i 1991. godine.

Ta rečenica, prevedena na domaći pučki govor znači: Blažena Djevica Marija, Bogorodica, Bezgrešno začeta i na nebo Uznesena, Kraljica mira, nije se u Međugorju nijednom ukazala od 24. lipnja 1981. do tada. Razumije se: Ni od tada do sada.

Kako je Zadarska izjava riješila "meritum" (srž) međugorskog sporenja time što je dala meritoran negativan sud o međugorskim "nadnaravnim ukazanjima i objavama", onda zabrane i restrikcije ostaju onakve kakve su bile u vrijeme prethodna razborita opreza.
Ta učiteljska biskupska rečenica po svojoj unutrašnjoj i vanjskoj evidenciji i logici, unatrag i unaprijed,
znači:

1) Budući da učiteljstvo Crkve u Hrvata ne može, na temelju najodgovornijeg istraživanja, ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama, onda ta ista Crkva ne može dopustiti službena hodočašća u Međugorje, koja bi se navješćivala u crkvama s oltara. O tome je bilo riječi u mome dopisu.
Ali fra Landeka sasvim nešto drugo čita, a ta "službena hodočašća" neće ni da spomene!

2) Budući da se Blažena Djevica Marija, Kraljica mira, nije ukazivala i ne ukazuje u Međugorju, onda i nadalje i još jače vrijedi upozorenje iz vremena opreza: "Neka to Predsjedništvo izvoli razmotriti prikladnost da savjetuje Talijanski episkopat da javno odvraća organiziranje hodočašća u spomenuto navodno središte ukazanja." (Dopis KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE, 23. svibnja 1985.
Predsjedništvu Talijanske biskupske konferencije.)

3) Budući da su biskupi na temelju Komisija koje su proučavale međugorski fenomen, izjavili da nema Gospinih vrhunaravnih ukazanja u Međugorju, onda i dalje vrijedi da "nije dopušteno organiziranje hodočašća ili drugih manifestacija motiviranih svrhunaravnim karakterom koji bi se pridavao
međugorskim zbivanjima." (Izjava kardinala Franje Kuharića i biskupa Pavla Žanića, u: Glas
Koncila, 3/1987., str. 1.)

Treba li još ovakvih bitno ovisnih rečenica, koje su učiteljski i odgovorno i logično povezane s gore naglašenom Biskupskom izjavom u Zadru?

Inače, svi mi katolici u Hercegovini čvrstom vjerom vjerujemo u Blaženu Djevicu Mariju, i u njezinim je litanijama zazivamo Kraljicom mira.

A kako Hercegovina vjeruje u Blaženu Djevicu Mariju, Kraljicu neba i zemlje, pokazuje i činjenica da je od 81 župe u dvije biskupije, Njoj posvećeno 19 župnih crkava, i katedralna u Mostaru i katedralna u Trebinju, ne računajući brojne filijalne crkvice i kapelice.

A to što Zadarska izjava traži da se, pod vodstvom mjesnog dijecezanskog biskupa, u Međugorju promiče "zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve", uopće ne znači da su biskupi dopustili ikakav međugorski "kult" i odobrili ikakvo međugorsko "svetište".

Niti su dopustili da se "objave" djece priopćavaju narodu ni pismeno ni usmeno u crkvama s oltara.


Mi se ovdje u Hercegovini u jednome uvelike razlikujemo:
Jedni prihvaćaju "zadnju riječ službene Crkve u Hrvata", biskupa, konkretnije dijecezanskog biskupa u Mostaru, s obzirom na međugorska zbivanja, a drugi to ne prihvaćaju, nego slušaju međugorsku priču djece i vjeruju djeci.
U tome je spor i razdor međugorskog fenomena.(Glas Koncila, 28/1994., str. 6.)


Don Luka Pavlović
generalni vikar

Hrvatski list (Široki Brijeg), od 30. ožujka 1994, donio je intervju s msgr. Pavelom Hnilicom, a prenijela ga duvanjska Naša ognjišta, svibanj 1994, str. 9.

1) Novine pišu:

"Na svetkovinu ovogodišnje Blagovijesti svetište Kraljice mira u Međugorju svojim je posjetom počastio osobni Papin izaslanik za zemlje istočne Europe biskup Pavao Hnilica, član Isusovačkog reda".

- Međugorje u crkvenom nazivlju ne nosi naslov "svetišta" ni nakon 13 godina takozvanih ukazanja. Pavel Hnilica - prema Papinskom godišnjaku, rođen 1921. u nadbiskupiji Trnavi u Slovačkoj, član Družbe Isusove, zaređen je za svećenika 29. IX. 1950. a tri mjeseca kasnije bio je potajno posvećen za biskupa, 2. I. 1951. Papa Pavao VI. imenovao je o. Hnilicu biskupom tek 13. svibnja 1964. dodijelivši mu naslovnu (utrnulu) biskupiju Rusado.
Msgr. Hnilica, koji nema kanonske dobi za mirovinu, nema u Crkvi nikakvo zaduženje koje bi figuriralo u Papinskom godišnjaku, što je više jedinstven nego rijedak slučaj u Katoličkoj Crkvi.

2) Iz razgovora s novinarom HL, kako prenose Naša Ognjišta, Hnilica je rekao:

"... posjetili smo Mostar, gdje smo izrazili svoju solidarnost s vjernicima toga uništenog grada i s
njihovim biskupom. Vidjeli smo potpuno uništenu franjevačku crkvu. Htjeli smo posjetiti i biskupa, ali je on otputovao u Rim".

- Čudimo se kako je msgr. Hnilica tako zaboravljiv. On je pohodio Mostar 23. ožujka 1994. zajedno s američkim biskupom u mirovini D’Antoniom, franjevcem. Pohodio je i dijecezanskoga biskupa Perića u Mostaru i s njime razgovarao oko pola sata.
Biskup mu je jasno dao do znanja kakav je stav i ovoga Ordinarijata i katoličkih biskupa prema Međugorju i kako njegove,Hniličine, ideje neće naići na odobrenje mjesnoga ordinarija! Iako
je službeno zabranjeno organizirati službena hodočašća u Međugorje, neke su župe u Hercegovini 25. ožujka 1994. službeno organizirale "hodočašća" javljajući s oltara u obavijestima:

"Papa je poslao svog izaslanika u Međugorje da danas na večernjoj misi pred sakupljenim narodom obnovi posvetu..."

Ako bi on doista bio "Papin izaslanik", valjda bi prvi o tome bio obaviješten dijecezanski biskup i samoga Međugorja.

3) Kad je mjesni ordinarij mostarski bio u Rimu, 27. ožujka, pitao je mjerodavne predstavnike Sv. Stolice je li msgr. Hnilica Papin delegat. Oni su odlučno odbili i pomisao na to. I eto takav se čovjek predstavlja ili ga drugi predstavljaju a da on ne opovrgava, da je "osobni Papin izaslanik"! Prenose to, nažalost, i katoličke novine! Žao nam je da se Papino ime ovako zloupotrebljava. I da se službeno u crkvama poziva na hodočašća protiv izričite zabrane naših biskupa (naša Biskupska Konferencija
s tim u vezi izdala je pozive da se ne organiziraju takva hodočašća:

2. X. 1984; 18. IV. 1985; 23. V. 1985. Kongregacija za nauk vjere upozorila je Talijansku BK da se ne upriličuju "službena hodočašća" u Međugorje.

U siječnju 1987. kardinal Kuharić i biskup Žanić zajednički izjavljuju: "nije dopušteno organiziranje
hodočašća ili drugih manifestacija motiviranih svrhunaravnim karakterom koji bi se pridavao međugorskim zbivanjima".(Glas Koncila, 3/1987., str. 1.)

Komu trebaju ovakva predstavljanja? I što se njima želi postići? A može se živjeti, i da se druge ne vara!(Glas Koncila, br. 24/1994., str. 5.)


Don Luka Pavlović
generalni vikar

Novinar:
Preuzvišeni, ima li Gospe u Međugorje?

Biskup:
Gospina posredništva ima svugdje gdje se ono iskreno i ponizno moli i zaziva. Ukoliko se misli na "nadnaravna ukazanja i objave" o kojima podupiratelji Međugorja sanjaju -"nemoguće je ustvrditi" da toga ima u Međugorju, Izjava je to naše Biskupske konferencije 1991. godine!
Od tada se ništa nije promijenilo.( Tomislav, 29/1994., str. 16-17.)

S. Mirjam Radošević, provincijalnoj glavarici Sestara Milosrdnica – RIJEKA:

Mostar, 18. siječnja 1994.

Poštovana sestro Provincijalko,

primio sam Vaše trostranično gusto tipkano pismo od 3. siječnja ove godine. Zahvaljujem Vam na molitvama i dobrim željama, kojima ste završili svoje pismo u obranu Međugorja i pozivom da ovjerujem Nebu koje mi se preko Međugorja nudi.

Časna Provincijalko, dopustite da Vam reknem dvije stvari, onako bratski:

1) Isusova Majka i naša Majka po milosti Blažena Djevica Marija, Bezgrešno Začeta i na Nebo Uznesena, rekla je svojedobno u Kani Galilejskoj onim poslužiteljima da se u svemu obrate na
Isusa: "Što god vam rekne, učinite" (Iv 2, 4).

Isus je rekao svojim apostolima (i njihovim nasljednicima):

"Tko vas sluša, mene sluša" (Lk 10, 16). A apostolski nasljednici, naši biskupi, izjavili su, odgovorno i po savjesti, o međugorskim događajima na zasjedanju u Zadru, 10. travnja 1991: "Na temeljudosadašnjeg istraživanja nemoguće je ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama".
Časna, Vi znate što je slušanje i poslušnost, i kao podložnica i kao Poglavarica, pa eto tako: časno i pošteno!

2) Vi meni savjetujete: "Nemojte se više pregovarati o župama".
Sestro Provincijalko, redovnico sv. Vinka Paulskoga, zavjetovana poslušnice, molim Vas, recite to svojoj subraći redovnicima, članovima Provincije hercegovačkih franjevaca, koji imaju Zavjet poslušnosti kao i Vi, da poslušaju Svetog Oca Papu, Namjesnika Isusova na zemlji i Nasljednika sv. Petra apostola, koji ih već 19 godina moli-kumi, zapovijeda i naređuje da predaju one župe o kojima je riječ, i nećemo više o njima "pregovarati", niti će više biti potrebe da se Vi miješate, i to krivim savjetima, u poslove drugih!

Jesu li Vam to plodovi Međugorja? I u čije ime govorite?

S puno pozdrava i Božjih blagoslova...

-Novinar:
Imate i jednu župu koja je svjetski poznata. U njoj se već 12 godina "ukazuje" Blažena Gospa. Vjerujete li Vi u međugorske fenomene?

-Biskup:
Međugorje je još u prošlom stoljeću bilo fenomenalno.

U latinskom Šematizmu fra Petra Bakule, iz 1867. stoji:
"Srebrenica je mjesto nekada velike crkve u Međugorju i tu se naokolo nalazi mnogo drugih ruševina te veliko plemićko i pučko staro groblje. Na tom su mjestu mnogi svjedoci veoma često vidjeli vrlo jaku i rumenu svjetlost".
(Šematizam na hrvatski preveden i objavljen u Mostaru, 1970., pod naslovom Hercegovina prije 100 godina, str. 87. )

Svjetlosni dakle fenomeni sežu i u prošla stoljeća, a ne samo u 1981. naovamo. Od samoga početka, tj. od 1981. radoznalo pratim razvoj događaje u Međugorju. Nastojao sam biti pri ruci, kao pisar, biskupu Žaniću kad je dolazio u Rim i kad je izvješćivao Svetu Stolicu o svemu tome. Mislim da se biskup Žanić ponio razumno u kontekstu onakvih okolnosti. U početku otvoren, čak sklon, osobito nasuprot službenoj državnoj zabrani.
I nedavno je ona izjava prepisana u Glasu mira, 4/1993., str. 34, i to bez godine i lista Glasa Koncila u kojem je prvi put objavljena, kao da je sinoć dana u javnost! Možda je i to jedan od fenomena.
Vratimo se biskupu Žaniću.

Toliko mu je bilo zanimljivo da se sam upustio u ispitivanje djece, u praćenje događaja. Koji biskup ne bi bio radostan da se u njegovoj biskupiji ukaže Blažena Gospa?
Pogotovo msgr. Žanić, marijanski biskup, koji je i kao svećenik i kao biskup 11 puta hodočastio po raznim marijanskim svetištima diljem Europe: Lurd, Fatima, Siracusa itd. I kao da mu se Gospa, eto, smilovala i stala se "ukazivati" pred kućom da ne hoda po Portugalu!

Ali do nekoliko mjeseci, kad je vidio i one sitne i krupne petljavine, neiskrenosti i netočnosti onih koji su tvrdili da im se Gospa ukazuje, posve se uvjerio da se tu ne radi ni o kakvim nadnaravnim Gospinim ukazanjima, nego o nekakvim kombinacijama kojima nije bilo lako dokučiti izvora. I onda je počeo nastupati kao iznositelj istine i razotkrivatelj neistine.

Za njega je bila najviša zadovoljština u tom desetgodišnjem nastojanju kad su biskupi na svome zasjedanju u Zadru, 10. travnja 1991. godine odgovorno izjavili: "Na temelju dosadašnjega istraživanja nije moguće ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama". To je s crkvene strane do sada najjasniji sud i stav,opovrgnuće tvrdnji svih onih lakovjernih koji vide Gospu svuda i svagda od 1981.

Riječ Biskupske konferencije za mene je mjerodavna, odgovorna i obvezujuća, dok se ne donese drukčiji sud. A do sada drukčijega suda nije bilo. U istoj su izjavi biskupi rekli da će u svrhu promicanja zdrave pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve, "izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju".

Poznato mi je da se Liturgijsko-pastoralna komisija sastala u Mostaru u lipnju 1991., ali nije bio izdan nikakav tekst. U jesen te godine otpočela je velikosrpska agresija na hrvatske dijelove istočne Hercegovine, a u proljeće 1992. i na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Za Komisije nije bilo više moguće sastajanje.

-Zar se ne biste trebali radovati činjenici što svijet zna za nas Hrvate, pa i po Međugorju?

-Radujem se svakom mjestu na ovome svijetu gdje je milost Božja na djelu, kako Djela apostolska vele za Antiohiju koju je posjetio Barnaba (Dj 11,23).
Tu mi radost s obzirom na Međugorje smućuju neke činjenice kao što su dugogodišnja svakodnevna i višestruka "ukazanja". Ako je do sada bilo na tisuće "ukazanja", a da baš nijedno biskupi nisu priznali nadnaravnim, onda ima u tom fenomenu nešto vrlo nejasno, čemu ne mogu pokloniti svoju odgovornu vjeru.

-Neki kažu da podržavatelji Međugorja misle da bi se sve ugasilo ako bi se ugasila "ukazanja".

-U Lurdu je bilo samo nekoliko ukazanja prije 135 godina, koja je službena Crkva priznala, i još je uvijek aktualno. Ako netko u Međugorju forsira "ukazanja", vjerojatno ga ne uvjerava kakvoća, nego bi htio kolikoću. Sada se, navodno, Gospa ukazuje svakoga 25. u mjesecu. I daje uobičajene poruke posta i pokore. Čitamo ih i u civilnim novinama. Neki dan pročitasmo kako se jedna od "vidjelica", koja
nam je prenosila poruke posta i pokore, nedavno udala, kani na bračno putovanje na Azurnu obalu, a živjet će u šesterokatnici u Monzi!(Slobodna Dalmacija, 12. rujna 1993., str. 15.)

Vijesti o mjesečnim ukazanjima više zvuče propagandno nego odgovorno. Takvu propagandu Gospa ne zaslužuje! Molitva, mir, post i pokora jesu srce kršćanske poruke od prvoga Isusova nastupa do danas. I Crkva to neprestano propovijeda i nastoji vršiti. U tom smislu ništa nova iz međugorskih poruka.

-Što mislite o međugorskim ozdravljenjima, čudesima?

-Danas se ne čuje o takvim čudesima kao prije. Zamolio sam fra Ivana Landeku da mi kao župnik dade prikaz stanja u Međugorju. To je učinio u lipnju ove godine, odgovorno i savjesno, na jedno šest stranica. Takva čudesa nigdje ne spominje.
A obraćenja, kao čudesa, svuda su moguća, pa naravno i u Međugorju.
Ali to nije dokaz da su "ukazanja" nadnaravna.

-Konačan Vaš stav?

-Crkva svakomu svom članu žarko preporučuje molitvu, post, pokoru, ispovijed, obraćenje. Nikomu ne bih zabranjivao da se ide moliti Bogu kamo hoće. Ali ne odobravam da se u crkvi s oltara reklamiraju "hodočašća na mjesto ukazanja", koja nisu priznata nadnaravnima, dok vrijedi ovakav crkveni stav.
Ako je naša Biskupska konferencija imala smjelosti da, na temelju ozbiljna, solidna i stručna istraživanja, izjavi da se u Međugorju ne radi o nadnaravnim ukazanjima, unatoč masovnim pričama i uvjerenjima u suprotno, onda je to znak da je Crkva i u 20. stoljeću, ovdje u nas, "stup i uporište istine" (1 Tim 3,15).
To jasno tvrdim i javno odgovaram svima onima koji mi bilo anonimno, bilo potpisno daju suprotne savjete.( Crkva na Kamenu, 10/1993., str. 2-3. i 12.)

Novinar:
Vaš dolazak na čelo hercegovačkih biskupija, neki su svjetski mediji protumačili kao pobjedu Međugorja. Kako Vi to tumačite?

Biskup:
Pretpostavljam da su mediji tako protumačili ne dolazak novoga, nego odlazak dosadašnjega biskupa. Ako mislite na članak u rimskim novinama La Repubblica, koji je Slobodna Dalmacija 26. srpnja 1993. prenijela pod naslovom Pobjeda Međugorja, onda ovako:

- Biskup je Žanić, ima više godina, tražio od Svete Stolice svoga nasljednika. To je 1992. godine pospješeno činjenicom razorenja mnogih crkvenih objekata u našim biskupijama, počevši od biskupskoga dvora i katedrale. Biskup je bio spreman sutradan po ređenju njegova koadjutora povući se u mirovinu.

- Sveti je Otac posve suveren da primi ostavku nekoga biskupa kad on ocijeni da je najprikladnije.

- Prihvaćanje ostavke biskupa Žanića nema ama baš nikakve veze s Međugorjem i
međugorskom "pobjedom".

Sjećate li se, kad je 1988. bilo priče o tome kako je Sveta Stolica "izuzela" Međugorje ispod jurisdikcije biskupa Žanića - što bi bila besmislica - zato što se i BK zauzela da po Komisiji donese svoj sud. Onda je Papa imenovao biskupa Žanića dodatno još i apostolskim administratorom "sede plena" dubrovačke biskupije.

Sve što je biskup Žanić radio s obzirom na Međugorje, poduzimao je sa znanjem i po uputama Svete Stolice.

- Odlaskom biskupa Žanića, koji je bio dosljedan na području Istine o međugorskim fenomenima, vidite i sami da se ne mijenja stav s obzirom na tu Istinu, jer je to dosadašnji mjerodavni sud Biskupske konferencije.

O nadnaravnim ukazanjima nikakva dokaza do sada, a ljudskih molitava i Božjih milosti ima na svakom mjestu na ovome svijetu, negdje više negdje manje.

Ako ih, prema iskazima vjernika, ima više u Međugorju, Bogu hvala, ali to ne znači da je to dokaz za nadnaravnost navodnih ukazanja.( Hrvatski list, 11. kolovoza 1993., str. 6-7.)

Novinar:
Gospa i Međugorje dugo su bili kamen smutnje između hercegovačkih franjevaca i Biskupskog ordinarijata?

Biskup:
Stav Crkve prema Međugorju, počevši od Biskupskog ordinarijata u Mostaru preko prve petočlane 1982, pa petnaestočlane Biskupske komisije 1984, pa preko Biskupske konferencije, koja je 1987. osnovala svoju komisiju, sve do Svete Stolice, posve je jasan i jednosmislen:
Na temelju savjesno, stručno i odgovorno provedenih istraživanja za sada "nemoguće je utvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama"1 To je službeni pravorijek. Sve je ostalo u domeni popularne pobožne priče.

Zbog ovako jasna sadašnjega crkvenog stava, koji zaštićuje autentično i istinito štovanje one koja je Najsvetija "među ženama" i između svih ljudi, molim Vas, nemojte misliti da sam protiv turizma koji je hrvatskom narodu u ovim krajevima jako i prijeko potreban. Ali odvojimo vjerske istine od turističkih potreba.*
*Danas, 6. kolovoza 1993., str. 28-29.

Novinar: Biskupe Ratko, uskoro će 12. obljetnica navodnih ukazanja Gospe u Međugorju. Nedavno smo pročitali da je do sada više milijuna hodočasnika bilo u Međugorju.
Pretpostavljamo da Biskupska konferencija za Međugorje i dalje radi, iako je ovaj rat onemogućio dolazak većeg broja vjernika u mjesto ukazanja B. D. Marije. Podsjećamo na izjavu prijašnje Biskupske konferencije u kojoj, među inim, stoji:

"Brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima, zahtijevaju pažnju i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njime i
drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve."
Iz dosadašnjih Vaših iskustava smatrate li da je pobožnost prema Gospi u Međugorju u skladu s naukom Crkve, te u tom smislu pohađate li Međugorje i dajete li određene poticaje?

Biskup: Prvo, volio bih da niste, vjerujem nenamjerno, izostavili prvu i glavnu rečenicu te biskupske Izjave koja govori o međugorskom fenomenu, a glasi:

"Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama".

Ta razborita biskupska rečenica kaže da na osnovi stručnih prouka "vidjelaca" i "viđenja" ne može se tvrditi da su posrijedi nadnaravna Gospina ukazanja.
Za autentičnost Crkve i procjenu istinitosti ukazanja snažniji je glas, pogotovo jednodušan, dvadesetorice redovnih i odgovornih biskupa, apostolskih nasljednika, nego sva "svjedočenja"
"vidjelaca" i ushiti eventualnih 20.000.000 "hodočasnika".
A kad se doda da Sveta Stolica također na svoj način stoji iza te Izjave, onda je jasno značenje te rečenice. Crkva nikada ne posvećuje neistinu. Stoga, upornim propagiranjem takozvanih "ukazanja" i "poruka" kao istinitih, pa i iz crkava i s oltara, ne uvećava se Gospina slava. O Njoj je Crkva izrekla svoje vjerske istine na koje uvijek propovijedanjem podsjeća.

Druga je točka ona koju ste Vi citirali(1Glas Koncila, 18/1991., str.1.) i koja se odnosi na liturgijsko-sakramentalni život koji je pod nadzorom ordinarija.
Sv. misu i druge sakramente treba služiti vjernicima koliko ih se god nađe, na različitim jezicima. Ali brojne ispovijedi, pričesti i moguća duhovna obraćenja nisu dokaz autentičnosti Gospinih ukazanja!
Sakramenti imaju svoju vrijednost i plodnost po valjanu dijeljenju, po sebi i po vjeri primatelja, bez obzira na bilo kakvu priču "vidjelaca".
U Međugorju sam dosad bio nekoliko puta: u posjetu sestrama franjevkama prognanim iz Bijelog Polja, zatim za Misu zadušnicu za pokojnoga Castellana Španjolca smrtno ranjena, kad je od muslimana izbavljao msgr. Ivana Vukšića, župnika župe sv. Ivana apostola u Mostaru, i nedavno 6. lipnja na svetkovinu Presvetoga Trojstva kad je bila sv. krizma.
Po nalogu svoga ordinarija tom sam prigodom upozorio na spomenutu biskupsku Izjavu od 10. travnja 1991. i rekao da se o trećoj točki Izjave: "U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju", počelo voditi računa, ali je sve zastalo zbog rata. Dodajmo još i to:

Crkva nikoga ne obvezuje u savjesti da prihvati privatne objave čak i kad ih biskupi neke mjesne Crkve proglase istinitima, a kamoli kad odgovorno, po savjesti, u tajnom glasovanju, jednoglasno (jedan glas suzdržan) izjave da se ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama, kao što je slučaj s Međugorjem!"( Trn, 25. lipnja 1993., str. 4-5.)

GODINA 1992.

ISTINA JE VELIKA, I POBIJEDIT ĆE

Radio Vatikan: Pred Vama je Međugorje. Kakav ćete stav zauzeti prema njemu?

Novoimenovani biskup koadjutor: Uvjeren sam da je Gospa toliko moćna da će i sama, po Božjoj volji, poduzeti sve da puna istina o njoj ispliva na površinu i zasja u punome sjaju.
Istina je velika i odnijet će pobjedu. Magna est veritas et praevalebit. S pomoću Božjom, molit ćemo i raditi na tome.*
* Iz razgovora s imenovanim biskupom koadjutorom
Ratkom Perićem na Radio Vatikanu dan nakon proglašenja, 12.
lipnja 1992.

NESPORAZUMI OKO "UKAZANJA"

Novinar: Na svečanosti u Neumu biskup Žanić Vam je u pozdravnoj riječi stavio na srce jedinstvo i slogu svećenika. Nije li povod tome poznati ’hercegovački slučaj’ i nesporazumi oko ukazanja Gospe u Međugorju? Kako gledate na ta rješenja danas?

Biskup: Oba su slučaja formalno i crkveno riješena, samo valja rješenja razborito i s ljubavlju provoditi.

Prvi je slučaj riješen 1975. godine poznatom odlukom Svete Stolice odnosno Svetog Oca, o raspodjeli župa u mostarsko-duvanjskoj biskupiji.
A drugi, "međugorski", riješen je jednodušnom Izjavom hrvatskih biskupa u Zadru 10. travnja 1991. godine, i neosporenom od Svete Stolice, o neutemeljenosti nadnaravnih ukazanja u spomenutome mjestu.
I nitko nije pozvan ni ovlašten odstupiti ni slova ni od jednoga rješenja. I neka se ovo ne smatra krutim stajalištem, nego dosljednim poštovanjem Crkve i crkvenih odluka.
Crkva je ustrojena na crkvenom posluhu hijerarhijske i vjerničke volje, i ništa je tako ne kompromitira kao neposluh, razdor i buntovni ljudski "neću" vlastite djece.
I ništa joj tako ne daje pečat ljubavi i aureolu svetosti kao posluh. Znam da nije moderno i pomodno govoriti o posluhu, ali, kad bih drugačije navijao, udaljio bih se od Isusova posluha i Duha.*

* Slobodna Dalmacija, 6. listopada 1992., str. 10-11.

Da pođemo s jednoga domaćega brežuljka... U godini smo 1981.

1) Međugorske "poruke" o jednakosti među religijama. Brižljivi ljetopisac bilježi u župnu knjigu kronike:
"Karakteristika ukazanja je odgovor koji je Gospa dala na postavljena pitanja djece, koja im je netko napisao.
Evo pitanja i odgovora:
Jesu li sve vjere dobre? Jesu li sve vjere iste?"

"Ukazanje" odgovara:"Sve su vjere pred Bogom iste.Bog njima vlada kao vladar u svome kraljevstvu… U svijetu sve vjere nisu iste, jer se ljudi ne pokoravaju Božjim zapovijedima, već ih odbacuju i kvare".(T. VLAŠIĆ, Viđenja, u: Kronika ukazanja, 1. listopada 1981. Preslik na Biskupskom ordinarijatu u Mostaru.)

Više je tvrdnji teološki neodrživih u tome "odgovoru".

Prvo, "vidjelica" ne prenosi odgovor na upit jesu li sve vjere "dobre", nego skolastički razlučuje da su sve vjere pred Bogom "iste", a u svijetu nisu iste.

Drugo, ako su sve vjere "iste", što će ih toliko pred Bogom?

Treće, nije uopće pitanje pokoravaju li se ljudi ili ne pokoravaju Božjim zakonima, jer o tome ne ovisi sud jesu li sve vjere, odnosno religije iste pred Bogom i pred svijetom.

Godinu dana kasnije, jedna tzv. "vidjelica" za vrijeme svoga "ukazanja" pita misterioznu sugovornicu za neku katoličku djevojku koja se želi udati za mladića pravoslavca: što činiti? Ako su vjere iste, je li jednako bio ga katolik ili pravoslavac?

Nevidljiva pojava dvoznačno i nevjerojatno tumači:
"U mojim i Božjim očima sve je jednako. Nije jednako za vas koji ste se razdijelili. Bolje je onda, ako je moguće, da se ne udaje za toga, jer će trpjeti ona i djeca; teško će moći živjeti na putu vjere…"

Sad se čovjek čudi, ljuti i smućen pita:

Teško će živjeti na putu koje vjere - katoličke ili pravoslavne?
Koje vjere, ako su obje vjere "iste" u "Gospinim" i Gospodinovim očima?
Ako su iste ili jednake vjere, što ima veze u kojoj se vjeri nalazi zaručnik, a u kojoj zaručnica!
I zašto uopće trpjeti, zašto ne prijeći iz iste vjere u istu vjeru i živjeti po toj istoj drugoj vjeri ako su i jedna i druga iste i jednake?

"Ukazanje" nagovješćuje da će ta djevojka, uda li se, imati djece, ali da će trpjeti i ona njezina djeca zbog mješovite ženidbe. Muž neće trpjeti.

Blaženoj Djevici pripisuju se takvi nesuvisli odgovori kao da je mitološka proročica Sibila u grčkim Delfima tisuću godina prije Isusa Krista, Gospina Sina!

(Delfi, grad u blizini Atene, posvećen bogu Apolonu još 1100. prije Krista. U 6. stoljeću prije Krista tu je sagrađen hram Apolonu, koji je po legendi ubio zmiju pitona. Odatle Pitija. Bila je tu velika rascijepljena hridina, a u rascjepu usta proroštva. To je bilo međunarodno pogansko svetište. Ta su proroštva imala velik utjecaj na grčku religiju, ekonomiju politiku. Rimljani su ga osvojili 190. prije Krista i dali mu veliku važnost. Još 360. godine poslije Krista car Julijan, apostata, konzultirao je Pitiju.
Delfe je uklonio car Teodozije 390. Postojalo je 1500 godina. Proroštva su bila gotovo svaki dan. Pitija proročica postavila bi se u onome procjepu i u ekstazi izgovarala čudne zvukove i riječi, koje bi svećenici prevodili. Ljudi su vjerovali da su to bile riječi boga Apolona. Onima koji su ih tražili, redovito su davani nerazumljivi i dvoznačni odgovori. Npr. pita je jedan vojskovođa, hoće li se živ vratiti iz rata. Ona odgovara zamršenom konstrukcijom: Aio te, Aeacida, Romanos vincere posse = Kažem ti,
Eakoviću, da možeš pobijediti Rimljane. I obratno: Kažem ti, Eakoviću, da Rimljani mogu pobijediti tebe (Eaković je Pir, potomak Eakov).)

Međutim, zanimanje za problem "istih vjera" ili "jednakih religija" ne prestaje.

Pet godina kasnije mariolog abbé René Laurentin insistira kod jedne od navodnih "vidjelica" da
to, s obzirom na te "iste vjere", ipak razbistri, jer su ljudi, osobito teolozi, ošamućeni. Jedno Crkva, drugo ona.

"Vidjelica" njemu odgovara:
"Da ste me pitali tumačenje odmah, bilo bi jasnije. Nakon više godina, ne usuđujem se tumačiti sama od sebe. Ja to prepuštam teolozima. Ja ću moliti da oni imaju svjetla. Gospa mi je rekla da su sve religije jednake pred Bogom, tj. svi su ljudi jednaki pred Bogom, i nije podjele učinio Bog, nego ljudi."

Dakle, sve su religije jednake, a to točno znači da su svi ljudi jednaki pred Bogom! Potpuna jednakost između religija i ljudi!

Ali uporni mariolog navaljuje da upravo tu teološku zavrzlamu povlaštena "vidjelica" razmrsi.

"Vidjelica" na to još zamrsitije:
"Mi smo svi jednaki pred Bogom, bez obzira na religiju ili naciju kojoj pripadamo. Poštujmo jedni druge!"
Kratko i nejasno!

Laurentin se tek sada pravo zainteresirao i hoće pravo rasvjetljenje od svoje subesjednice "vidjelice" da se problem ukloni i iz "ukazanja", a valjda i iz teoloških rasprava, pa priupita:

"Ali za tebe, Isus ili Muhamed ili Buda, je li to jednako?"

Prevoditeljica Darija tumači mu da dotična "vidjelica" nije razumjela tih riječi, nego je "vidjelica" dodala:

"Isus je pravi Bog i pravi čovjek. Ljudi su učinili podjele. Svi su ljudi jednaki. Ljubav je pravo milosrđe. Gospa je velika. Ona je naša Majka. Ona se ne može usporediti ni s kim drugim".

Laurentin drumom, "vidjelica" šumom!
Nebeska se sugovornica nije više navraćala na tu temu,evo već preko 20 godina.

Katoličkoj zaručnici goruće pitanje savjesti:
može li se životno nekažnjeno udati za pravoslavca ili muslimana, da ne zaniječe svoju vjeru.
A onda se Nazaretskoj Djevici pripisuju dvoznačni i heretični odgovori i savjeti:
U mojim je očima sve jedno te isto, táko-jednáko, ali ti ćeš, ženska glavo, nagrajisati!

Ruku na srce, nije ovo muka samo djevojaka udadbenica na ovim ekumenskim prostorima, nego pravi teološki rebus.
Rebus koji je u svoj širini suvremene rasprave izazvao Deklaraciju Dominus Iesus Kongregacije za nauk vjere,(2000., Dokumenti, br. 125.) čuvarice dvotisućljetne katoličke vjerske baštine.

Trebalo je odgovoriti na čitav niz upita:

Što je to religijski pluralizam, a što religijski relativizam?
Omogućuju li sve religije na svijetu vječno spasenje čovječanstvu?
Jesu li doista sve religije pred Bogom jednake?
I one koje se ponose Božjom Objavom i one koje se izričito na Objavu ne pozivaju?
Zar su na istoj religijskoj ravnini Isus iz Nazareta, Muhamed iz Meke, Buda ispod Himalaja ili Konfucije iz Šantunga?
Je li, na priliku, sv. Nikola Tavelić, Šibenčanin, srednjovjekovni čudak ili svevremeni mučenik i svjedok katoličkog uvjerenja pred muslimanskim kadijom koji ga je 1391. dao sasjeći usred Jeruzalema?
Što je to dijalog među religijama?
Smije li se govoriti o "obraćenju" ili samo treba ponavljati do iznemoglosti, unatoč svoj praktičnoj jalovosti: dijalog-dijalog?
Čemu služe katoličke misije u svijetu?

Neki su izračunali da je međugorska pojava izravno uputila župljanima Međugorja od 1. ožujka 1984. do 25. lipnja 2001. točno 322 "poruke".
Ovdje preuzimamo neke "poruke" iz "ukazanja" kako su objavljene u nekim knjigama.
Poruke najavljene četvrtkom.
1. III. 1984:
"Draga djeco! Ja sam ovu župu na poseban način izabrala i želim je voditi. U ljubavi je čuvam i želim da svi budete moji. Hvala vam što ste se večeras odazvali. Želim da uvijek budete u što većem broju sa mnom i mojim Sinom. Ja ću svakog četvrtka reći posebnu poruku za vas."
-Neće to biti ni prvoga petka ni mlade subote, nego "svakoga četvrtka". Prava novost.
Odmah bez reda.
Međutim, već idućega mjeseca, 5. travnja, četvrtak, nema ništa od toga, nikakve poruke, nepredviđena pauza.
Zatim u četvrtak, 26. IV. 84. stoji: "Gospa nije uputila nikakve poruke". Zašto?
To je objašnjeno sljedećega ponedjeljka, 30. IV. 84., kad se Vicka interesirala zašto pojava nije dala "u četvrtak poruku za župu"?
Odgovor: "Ne želim nikoga siliti na ono što sam ne osjeća i ne želi, iako sam imala za župu posebne poruke, kojima sam željela probuditi vjeru svakog vjernika. No jedan sasvim mali broj prihvatio je poruke četvrtkom. Iz početka ih je bilo dosta. Ali kao da je to njima postalo nešto svagdanje. I sada, u
posljednje vrijeme neki upitaju za poruku iz radoznalosti, a ne iz vjere i pobožnosti prema mome Sinu i meni".
Isto nema nikakve poruke ni u četvrtak, 3. V. 84.
Na Uzašašće, četvrtak, 31. V. 84: "Gospa nije uputila poruku za župu. Rekla je vidjelici Mariji da će uputiti poruku u subotu, a u nedjelju neka je izreknu na pučkoj misi". A glasila je zbilja duhovito:
"Molite, nećete se pokajati"!
Jednako nema poruke ni nekih drugih četvrtaka: 6. VI., a ni 14. VI. 84: "Nije upućena nikakva posebna poruka". Ni 28. VI. 84: "Nije bilo posebne poruke župi".

Očito se radi o nestabilnim četvrtcima, o promjenljivim odlukama i porukama. Prava je Gospa i vjernija i dosljednija i ne može se hvatati u neiskrenosti i neistini.

Ne tjedno, nego mjesečno.
Dapače, od 25. I. 1987. sve će se promijeniti: nisu više ni poruke kao što su bile, "svakoga četvrtka", nego će se objavljivati tek svakoga 25. dana u svakome mjesecu, bez obzira na dan u tjednu. Znači, pojava nije uopće dosljedna samoj sebi da će "svakoga četvrtka reći posebnu poruku", kao što je bila obećala prvoga dana. Ovisi valjda i o raspoloženju "vidjelaca" i onih koji procjeđuju njihove "poruke"!

Međugorje posebno izabranje.
Već smo vidjeli prvoga dana, 1. III. 84. da je pojava izabrala Međugorje "na poseban način".
Inače malo u kojoj poruci nema riječ: posebno, napose, na poseban način!
Neraspoložena: Ali domalo, 12. IV. 84., nastupa oštro i strogo: "Danas vas molim da prestanete s ogovaranjem i da molite za jedinstvo župe. Jer ja i moj Sin imamo poseban plan s ovom župom."
A onda nastupa još strože prema svemu svijetu:

Dva dana stroga posta tjedno i tri krunice dnevno. 14. VIII. 84: "Ovo ukazanje bilo je neočekivano. Ivan je molio u svojoj kući. Nakon toga počeo se pripremati za polazak u crkvu, na večernju službu. Iznenada mu se ukazala Gospa i rekla da prenese ovu poruku svijetu: 'Htjela bih da svijet moli ovih dana uz mene. I što više. Da posti strogo srijedom i petkom; da moli svaki dan bar krunicu, radosna, žalosna i slavna otajstva…"
Ova se "poruka" ne odnosi samo na župu Međugorje, nego na cio "svijet". Na tu bi se "poruku" o moljenju cijeloga ružarija i o dvodnevnom strogom postu - srijedom i petkom možda moglo posve i vjerno odgovoriti - kad bi svi ljudi bili u strogom Karmelu!

Post iz zahvalnosti.
20. rujna 84:
"Župu molim da poste za zahvalu što im je Bog dopustio da ostanem ovoliko dugo u ovoj župi".
Ako je to Međugorju poručeno treće godine, koliko bi župa morala postiti iz zahvalnosti 21. godine "ukazanja"? Inače ovdje pojava ističe kako joj je Bog dopustio da ostane u župi.
Od sada će naglašavati da je ona izabrala župu:

Izabrani narod.
15. XI. 84:
"Vi ste izabrani narod i Bog vam je dao velike milosti. Niste svjesni svake poruke koju vam
dajem. Sad želim reći samo: molite, molite, molite! Ne znam što drugo da vam kažem, jer vas volim i želim da u molitvi spoznate ljubav moju i Božju".

Ovdje više ne spominje posta, nego ponavlja molitvu i ne zna što bi "drugo" kazala.
Biblijska Gospa ne stavlja sebe na prvo mjesto ispred Boga kao ovdje: "ljubav moju i Božju". Ona kao ponizno čeljade sebe stavlja na drugo mjesto, a svoga zaručnika - Josipa na prvo mjesto: "Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili" (Lk 2,48).

Mnogo zvanih, malo izabranih.
Poruka 10. I. 85:
"Ima dosta župljana koji ne slušaju poruke, ali zbog onih koji su mom srcu na poseban način bliski, zbog njih upućujem poruke za župu".

Nekolicina misara.
Do tjedan dana, 17. I. 85. kazuje:
"… vi ste se, draga djeco, uspavali u molitvi i nekolicina vas ide na misu. Izdržite dane kušnje".

Župa ne prihvaća poruke.
Do mjesec dana, 14. II. 85. pojava je "žalosna":
"Ali cijela župa ne prihvaća poruke i ne živi po njima. Ja sam žalosna, i želim da me, draga djeco, slušate i da živite po mojim porukama. Svaka obitelj mora moliti obiteljsku molitvu i čitati Sveto pismo".
Osim posta i molitve, ovdje se dodaje i čitanje Svetoga Pisma.

Ultimatum župi.
21. II. 85:
"Iz dana u dan pozivala sam vas na obnavljanje i molitvu u župi, ali vi to ne prihvaćate.
Danas vas pozivam posljednji put... Ako to ne učinite, ne želim vam upućivati poruke. Bog mi to odobrava".
Međutim, prije će promijeniti ideju pojava, nego Međugorje!

Unatoč svemu, milija od ostalih.
21. III. 85:
"volim vas i na poseban način sam izabrala ovu župu koja mi je milija nego ostale, gdje sam rado boravila, kad me je Svevišnji slao".
Milija i od Lurda i od Fatime, gdje su pravi vidioci proglašeni blaženima i svetima!

Jedinstvena od postanka svijeta.
Na Veliki četvrtak, 4. IV. 85:
"Danas je dan kada sam vam željela prestati upućivati poruke, jer me pojedinci nisu prihvatili. Župa se je pokrenula, i želim vam davati poruke kao nikada u povijesti, od nastanka svijeta".

Jest malo pretjerano, jer prava povijesna Gospa ne ukazuje se "od nastanka svijeta", nego kako se ona pojavila na ovome svijetu, odnosno otkako je uznesena na nebo, ima dvije tisuće godina!

Kušnja "na poseban način".
11. IV. 85:
"Od danas župu Bog želi kušati na poseban način da bi je mogao u vjeri učvrstiti".

Cvjetić.
1. VIII. 85:
"Želim vam reći da sam ovu župu izabrala i da je čuvam u svojim rukama kao cvjetić koji ne želi
umrijeti".

Različita od ostalih.
6. II. 86:
"Ova župa, koju sam izabrala, posebna je i razlikuje se od ostalih."

Nije jasno ni po čemu je posebna, ni različita od ostalih. Znamo da dragi "Bog nije pristran" (Dj 10,34). A sigurno ni draga Gospa.

Opredjeljenje za raj.
25. X. 87:
"Danas vas sve želim pozvati da se svaki od vas odluči za raj."

Skriveni planovi sa župom.
25. XI. 87. još se ne zna koji su planovi sa župom: "Ako ne molite, nećete moći otkriti moju ljubav i planove koje Bog ima s ovom župom i sa svakim pojedincem".

Daleko od svetosti.
25. III. 89.
"Već godinama svi ste pozvani na svetost, a još ste daleko".
Slično ponavlja tri godine kasnije:

Još nema prave odluke.
25. I. 1992:
"Ja sam s vama i želim vas prihvatiti u svoje srce i zaštititi, ali se vi još niste odlučili."
Prenesimo jednu i iz 1991., 25. VI.

Kakve su poruke iz ukazanja" u odnosu na Sveto Pismo?
"Ukazanje" se i za to pobrinulo: "Zato, dječice, molite i čitajte Sveto pismo da biste preko Svetog pisma otkrili poruku za vas preko mojih dolazaka".

"Vidioci" će najbolje preko Svetoga Pisma otkriti poruku sebe preko "mojih dolazaka". To jest Sveto Pismo potvrđuje ukazanja", a "ukazanja" Sveto Pismo!

Bespomoćna.
Na Blagovijest, 25. III. 92:
"Zato, evo što vam kažem: Sotona se poigrava s vama i s vašim dušama. A ja vam ne mogu pomoći, jer ste daleko od mog srca."

Međugorje kao znak.
25. IV. 92:
"Međugorje je znak
svima vama i poziv da molite i oživotvorujete dane milosti koje vam Bog daje".

Zašto rat dugo traje?
Objašnjenje u poruci 25. X. 1993:
Pričate, a ne živite; zato, dječice, i ovaj rat tako dugo traje."

Malo čudno objašnjenje.

A na Božić
te iste 93. godine:
"Vi pričate, pričate, a ne molite. Zato, dječice, odlučite se za molitvu".

Eto ni onih odabranih petero-šestero, kojima se tisuće puta "ukaže", ne mogu se "odlučiti za molitvu", kako će tek onih pet-šest milijardi kojima se uopće ne ukazuje!

Plan i dalje skriven.
25. IV. 1994. poruka:
"Dječice, pozivam vas da svatko od vas pomogne da se ostvari moj plan preko ove župe."

Još se ne zna točan plan.

Drago mjesto,
25. II. 1995:
"Danas vas pozivam da postanete misionari mojih poruka, koje dajem ovdje preko meni dragog mjesta. Bog mi je dopustio da ostanem ovako dugo s vama…"

Iako ne nailazi na pravi odgovor.

Uporni otpori,
25. VII. 95:
"Dječice, želim od vas napraviti prelijepi buket spreman za vječnost, ali vi ne prihvaćate put obraćenja, put spasenja koji vam nudim preko ovih ukazanja".

Ako "vidioci", koji svaki dan razgovaraju s pojavom, ne prihvaćaju put obraćenja, koliko li će manje preostali, nevidioci?

Samo duhovna zvanja.
25. VIII. 1997.:
"Pozivam sve svećenike, redovnike i redovnice da mole krunicu i uče moliti druge."

Poruka od 14. VIII. 1984., trinaest godina prije toga, bila je u tome da "svijet" moli tri krunice. Sada samo svećenstvo i redovništvo.

Hvala što živite poruke.
25. VI. 1998:
"Danas vam želim zahvaliti što živite moje poruke".

A tri mjeseca kasnije pogledaj ovoga stroga prijekora:

Počnite živjeti poruke.
25. IX. 98.
"Puno govorite, dječice, a malo radite na svom obraćenju. Zato, obraćajte se i počnite živjeti moje poruke…"

Mir i blagostanje.
Na Božić, 25. XII. 1999. pojava govori o vremenu ne samo "mira", nego i "blagostanja".

Više materijalno nego duhovno.
24. IV. 2000.
"Draga djeco! Pozivam vas i danas na obraćenje. Previše se brinete za materijalne stvari, a malo za duhovne".

Dakle i nakon 20 godina "ukazanja", i to svakodnevnih, i na stotine "poruka" sve isto kao na početku. Kao i daleke 1984., 8. ožujka:
"Draga djeco, obraćajte se vi u župi"!

Pojava u međugorskim "ukazanjima" iz ovih je poruka

sad žalosna, sad radosna;
sad hvali župu mimo ostale,
sada joj daje posljednju opomenu;
sad je želi napustiti zbog nevjernosti pojedinaca,
sad opet zbog cijele župe;
sada je bespomoćna i razočarana,
sada opet vedra i vesela.

O Gospe moja, što to od tebe čine! rekao bi biskup Žanić 1987. u Međugorju!

Poznato je da su međugorski "vidioci" sedmoga dana nakon početnog "ukazanja", tj. 30. lipnja 1981., tvrdili da im je njihova ukaza kazala da će se ukazivati još samo tri dana.
To donosi dr. fra Ivo Sivrić: "U stvari, prema njihovim vlastitim riječima, Gospa im je navodno izjavila 30. lipnja 1981. na nedvoznačan način da ukazanja neće trajati dulje od tri dana. Posljednje je trebalo biti u petak 3. srpnja 1981." ( I. SIVRIĆ, La face cachée de Medjugorje (= Skrivena strana Međugorja), Saint-Francois-du –Lac, 1988.,)
Međutim, već godinama međugorska se pojava neumorno i svakodnevno pojavljuje. Pa ili pojava ne drži do svoje vlastite riječi ili je "vidioci" nisu razumjeli i dobro protumačili, tko će znati. Netko je posve nedosljedan!

Iznosimo neke međugorske "poruke" i priče, preuzete iz Kronike, koju je vodio i na Ordinarijat dostavio fra Tomislav Vlašić, kapelan u Međugorju (1982-84). Puno je toga već i objavljeno u raznim jezicima. Smatramo ne samo svojim pravom, nego i svojom crkvenom dužnošću to objaviti u ovakvu
obliku jer te bezbrojne priče i "poruke" ulaze u opću orkestraciju međugorskih "ukazanija",
"tajnovitosti" i svakovrsnih prepadanja Božjega puka. Slijedimo ih kronološki, ali ih ne uzimamo sve po redu, nego samo one izjave i poruke, koje se pripisuju Gospi, a u kojima se ne može razaznati tko ih daje: djeca, kroničar ili baš neka čudnovata "ukaza".

Tu je podosta poruka koje su nedostojne Blažene Djevice Marije; koje se ne doliče ni najneozbiljnijim osobama na svijetu, koje su fantastične i za najmaštovitije ljude. Tu ima poruka koje su pune banalnosti do trivijalnosti, besmislica, primitivnih pitanja i dvoznačnih ili pitijskih odgovora, koje vrijeđaju pravu katoličku vjeru i pravoga vjernika u Boga Spasitelja i u Gospinu majčinsku ulogu u povijesti spasenja. Namjerno ističemo i te negativne "poruke", jer se i po njima, odnosno osobito po njima, mora prosuđivati istinitost međugorskih događanja! One najbolje poriču vjerodostojnost nadnaravnih ukazanja u Međugorju. Raspon "poruka", koje pod ovim naslovom prenosimo, proteže se na dvije i pol godine: od rujna 1981. do ožujka 1984.

Pojava iz "ukazanja" toliko puta rješava pitanja puke ljudske radoznalosti i naklapanja: na primjer, koliko je hodočasnika bilo u Međugorju? Jednom odgovara: "oko" 60.000, drugi put: "oko" 75.000, treći put: 110.000, nema čak ni ono "oko". Zašto ta novinarska pitanja "Gospi" uopće postavljati
i zašto u to uopće vjerovati? Je li Gospa u Međugorju zato da broji "hodočasnike" i da nas obavješćuje koliko svijeta dolazi u Međugorje za njezinu "obljetnicu ukazanja"? Zar Najponiznoj, iz Nazareta, treba pridavati takvo zrcalo neumjesnosti, a mi Nju pobožno zazivamo u njezinim litanijama Ogledalo pravednosti?

"Krvava marama". Pod datumom 4. rujna 1981. u Vickinu Dnevniku I. čita se ovaj zapis: "Danas smo čekali kod Marije Gospu. Ja (=Vicka), Marija, Ivanka i Jakov s nama. Pitali smo za fratre i časne iz naše župe i oni koji dolaze ovdje. Gospa je rekla: Da ih što više dolazi, što više moli i daju hvalu Bogu".
Zatim se u Dnevniku ,a osobito u Vickinu intervjuu s fra Jankom Bubalom opisuje slučaj kako je nekoga taksista, Čapljinca, koji se vraćao iz Međugorja, u Cernu zaustavio neki siromašni čovjek i dao mu okrvavljenu maramicu. Taj je taksist u Studencima htio baciti maramicu u rijeku. Međutim preda nj je izišla neka žena u crnini i tražila taj krvavi rubac. Kako taksist nije htio odmah dati "okrvavljenu maramicu", žena mu se teško zaprijetila te je on popustio i dao. Na to mu je žena u crnome rekla: "Da mi je nisi dao, bio bi strašni sud svima. Gospa je rekla da je to istina". Vicka to još jednom potvrđuje fra Janku:
"Rekla nam je da je to stvarno nekako tako bilo. I da je oni siromašni čovjek bio njezin Sin ,a ona žena u crnini da je bila ona".
Naš osvrt: Svakom je zdravom vjerniku iz ove priče očito da se radi o najobičnijoj dječjoj maštariji, koja ničemu drugom ne služi nego da dokaže neistinitost i neautentičnost "ukazanja" i u Međugorju, i u Cernu, i u Studencima! Valjda je zato i sama Vicka u spomenutom intervjuu uvidjela da to ničemu ne sliči pa je s tim u vezi svima poručila: "Ja sam rekla da ja više ništa ne znam. A ko oće, nek to onda s Gospom raščišćava"!

Iznosimo navode iz Kronike fra Tomislava Vlašića:

15. IX. 1981:
"Također su pitali čudnu pojavu u Lištici u dvjema obiteljima: Gospine slike su se okretale i jedna
djevojčica je 'vidjela' Gospu. Na upit djece za ovo, Gospa je odgovorila da je istina da se slike okreću – to je Gospa učinila da povjeruju – ali da nije istina da je djevojčica Gospu vidjela – ona se nečeg prepala. Gospa je također rekla da je na dan Uzvišenja sv. Križa bilo oko 60.000 ljudi."
- Prema "poruci": okretanje Gospine slike na Širokom Brijegu moglo bi biti autentično, ali ukazanje nije. Ono je rezervirano za Međugorje! A što ako su se i međugorska djeca "nečeg prepala"?

16. IX. 81:
"Opet je naglasila da će ostaviti znak samo da se još strpimo. Također im je rekla da ne trebaju moliti za se jer da ih je ona najbolje nagradila. Nek mole za druge".
-Prvo, o znaku smo već govorili. A, drugo, prava Gospa neće nikada reći da "vidioci" ne trebaju moliti za sebe i da im "nagrada" "viđenja" može zamijeniti osobnu molitvu. Mi smo dužni u prvome redu moliti i činiti pokoru za se i za svoje spasenje, a onda za sav svijet. I sam je Isus najprije molio za sebe da proslavi Oca, zatim za apostole, i konačno za sav svijet:Ivanovo evanđelje, 17. Sv. Pavao kaže za sebe da bije svoje tijelo, "da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao" (1 Kor 9,26). Znači, i to je bilo moguće! I to jednomu Pavlu, apostolu naroda! A ovdje se javlja heretična nauka da "vidioci" ne moraju moliti za sebe. Njima su "viđenja" nagrada, umjesto molitve.

6. X. 81:
Naredbe: "Jakov i Vicka imali su 'uobičajeno' viđenje. Glavne poruke su upućene fr. Tomislavu (=Vlašiću) koji je preko djece pitao za neke stvari. Gospa je rekla:
Redovna misa u 18 h neka trajno ostane. Misa za bolesnike neka bude jedan određeni dan, u vrijeme koje bolje odgovara. Neka fr. Tomislav počme s molitvenim grupama jer je to jako potrebno.
Neka se fr. Tomislav čvrsto moli."
-Zvuči zaista nevjerojatno da Gospa određuje sat večernje sv. Mise! I još traži da to tako trajno ostane! Da određuje jedan dan u tjednu za bolesnike! Da određuje fra Tomislavu Vlašiću da otpočne s molitvenim grupama! Prava Gospa zna da postoji zakoniti župnik i zakoniti biskup i da ona zamjenjuje nijednoga ni drugoga.

12. X. 81:
"Jesi li uznesena prije ili poslije smrti?" pitaju vidioci". "Uznesena sam prije smrti", odgovara.
-Katolička Crkva već dvije tisuće godina ostavlja neriješenim pitanje, jer nije uopće bitno za vjeru: je li Bog uzeo Gospu u nebo prije njezine smrti ili je umrla pa je onda uskrisio uznio u nebesku slavu. Međugorska je "pojava", evo, konačno riješila teološki problem! Ali nitko se ozbiljan u Crkvi ne osvrće takve međugorske priče!

19. X. 81:
"Jakov i Vicka imali su neobično viđenje. Gospa je došla u 18,10 h. Djeca tada nisu molila. Gospa im je
rekla da će im pokazati fr. Jozu Zovku. Jozo se pojavio nasmijan. Dok je on s Gospom bio, Gospa je zamolila da se pozovu djeca i omladina, oni koji su vani pjevali svete pjesme i molili. Gospa je to htjela da ih fr. Jozo vidi kako slave Boga i njega. Kad su došli, Gospa (i) fr. Jozo su ih potakli da nastave
moliti i slaviti Boga. Marinka Ivankovića, koji je bio unutra, Gospa je poljubila i rekla da je on jedan od boljih vjernika i da je dosta za vjeru žrtvovao. Potakla ga je na ustrajnost… Gospa je tražila da vjernici sutra poste o kruhu i vodi i da se mole za fr. Jozu."
-Fra Jozo Zovko osuđen je i nalazi se u zatvoru. "Gospa" je htjela da fra Jozo vidi mlade kako "slave Boga i njega". Je li moguće da je Gospa stavila na istu ravan "Boga i njega", tj. da mladi na istoj razini "slave" Boga i fra Jozu?

21. X. 81:
"Jakov i Vicka kažu da su vidjeli Gospu i fr. Jozu. Fra Jozo je bio veseo. Vidjela su djeca i sudnicu i jednog glavnog u sredini (valjda glavni sudac). Gospa im je rekla da suđenje nije završeno te da se nastavlja. Također je rekla da ga (fr. Jozu) neće mnogo osuditi i da se za nj ne brinu, jer je on svetac, kao što im je još prije rekla. Također je rekla da fr. Jozo želi da oni ustraju u molitvi."
-Međugorska pojava proglašava župnika fra Jozu "svecem" za života njegova!

26. X. 81:
"Naknadno su mi djeca rekla da ih je Gospa pitala kako to da za znak ne pitaju. Ohrabrila ih je i rekla da će ga sigurno ostaviti da se svi strpimo i da molimo."
-Evo prođe 25 godina, a ni znaka ni od znaka glasa.

12. XI. 81:
"Gospa je s djecom bila deset minuta. Čim je došla, započela je Vjerovanje, što su djeca i prihvatila. Kad su došli do: rođen od Marije vazda Djevice, ona se od dragosti iz sveg grla smijala... Zatim je djeci prikazala Ivana Dragićevića i prenijela njegove pozdrave".
-Pod jednom od najsvetijih molitava Crkve, pod Vjerovanjem, pojava se "iz sveg grla" smije. Tko će nas uvjeriti u ozbiljnost takve pojave i molitve? Da netko to sve ne ismijava? A Ivanovo "ukazanje", to je posebna priča. Više ne znaš ni tko se komu ukazuje: "Gospa" i fra Jozo iz zatvora zajedno se ukazuju, a "Gospa" ukazuje Ivana drugim vidiocima…

15. XI. 81:
"Na pitanje: Zašto im se u fr. Jozinoj sobi nije ukazala? – odgovorila je da se u toj sobi neće nikad više ukazivati jer da tamo ima nešto ubačeno".
-Očito se misli da su jugo-udbaši ubacili u fra Jozinu sobu neke prislušne aparate, da bi mogli snimiti i tajne razgovore između "viđenja" i "vidjelaca", nadajući se da će tako otkriti tajanstvene šifre, misteriozne abecedarije, pisma pergamene, znakove i došaptavanja!

18. XI. 81:
"Tog poslijepodneva tri put se ukazala Vicki i Jakovu. Jednom je molila Očenaš, Slavaocu i Vjerovanje… U drugom viđenju Vicki je pokazala njenog oca u Njemačkoj; bio je sretan i veseo… Treći put im se ukazala na putu prema Jakovljevoj kući.."
-Dnevno se ukazuje po tri puta. A ima dana po šest "ukazanja"!

22. XI. 81:
"Sva djeca osim Ivana. Mnogo svijeta oko njih. Dolazi Gospa i govori da tu ima jedan špijun te ga
pogledom prati: sva djeca se okreću prema njemu i netko od djece reče što Gospa govori. Špijun bježi. Pjesma, molitva pitanja kao i obično."
-Da je po nazočnosti špijuna, ne bi se "Gospa" nijednom više ukazala, koliko ih je bilo prije rata, u ratu i nakon rata, cijeloj BiH, posebno u Međugorju! A ona svaki dan, iz godine godinu. I ništa joj ne škode ti tajni agenti i denuncijanti UDB-e, KOS-a, CIA-e, HIS-a, Scotland Yard-a, Mosad-a i AID-a!

27. XI. 81:
"Jakov i Vicka su se zabavljali kad je Gospa došla. Prethodno su se Vicki ruke jako tresle, te se ona uplašila. Kad je Gospa došla smirila se. Gospa je pjevala i molila. Na neka pitanja nije odgovarala nego se samo smijuljila."
-Djeca se zabavljaju, a pojava se smijulji. Nije to skazanje više ni zabavno ni smiješno, nego tužno i bolno.

2. XII. 81:
"Gospa je bila mnogo nasmijana. Na neka pitanja nije odgovarala i rekla je djeci da je svašta ne pitaju…".
-Djeca ko djeca!

5. XII. 81:
"Gospa je tu večer bila jako 'uslužna' – odgovarala na sva pitanja i dozvolila da ju diraju."
-Ovdje je posve promijenjeno raspoloženje s obzirom na pitanja, odgovore, čak i diranja! Za zdrava vjernika katolika to su neozbiljne pojave i priče!

7. XII. 81:
"Dok su Jakov i Vicka išli prema Jakovljevoj kući Gospa ih susretne i pozove da požure, jer je ona već u kući Jakova. Kao neki oblak nestala je prema Jakovljevoj kući".
-Pojava ih zove da "požure", kao da nema kada čekati!

8. XII. 81.
"Ispod njezinih nogu i oko nje tama i dim tu širili. Ni na jedno pitanje nije odgovarala nego se samo
molila."
-To se događa na svetkovinu Bezgrješnoga začeća! Dan Najčistije, bez iskonske ljage, a gle dima i tame! Tko to ubacuje tamu i dim oko najsvetije ljudske osobe?

16. XII. 81:
"Viđenje. Jakiši i Vicki Gospa se ukazala ovaj dan dva puta. Najprije u Jakišinoj kući oko 16,00. Dok su
svirali i pjevali (bilo je tu mladića i djevojaka) ona se smijala. Zatim je uzela nogu Ive Juričića i uzela mu plastični dio ispod potkoljenice, a pojavila se zdrava noga na istomu mjestu. Pri tomu je on osjetio da ga netko dira po glavi".
-Nažalost, to se opisano čudo nije uopće dogodilo! (vidi tumačenje pod datumom: 4. siječnja 1983).

24. XII. 81:
"Djeci se odjednom ukazao fr. Jozo Zovko nasmijan. Djeca su mu Božić čestitala..."
-Ako se, prema "ukazanju", Bog i fra Jozo Zovko jednako slave", Bože mi oprosti na ovoj riječi koju ponavljam iz ukazanja", zašto ne bi očekivao da se fra Jozo "ukazuje" umjesto same "Gospe"?Zar to nije sve pravi pravcati rašomon koji zaplašene mase drži ushićenima?

28. XII. 81:
"Jakiša, Ivan i Vicka bili su zajedno. Gospa se ukazala. Nakon šest Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu
postavili su joj neka pitanja. Ona je odgovorila da se mane takvih pitanja ,a da se više mole".
-Opet pojava promijenila raspoloženje s obzirom na odgovore i pitanja! Nekada odgovori na sva pitanja, nekada ni na jedno!

30. XII. 81.
"Zapjevala je zatim Kraljice svete krunice". Ivan je postavio pitanje, "a Gospa odgovorila. Kako pokrenuti svećenike koji ne vjeruju ukazanjima? – Treba im reći da sam ja oduvijek svijetu prenosila Božje poruke… Prava je šteta što ne vjeruju. Vjera je sastavni dio njihova života…"
-Gospa zapjevala samoj sebi pjesmu "Kraljice svete krunice"!?

20. I. 1982:
Viđenje. "Osim pjesme i molitve postavljena su neka pitanja i dobiveni odgovori:
1. Da li da sutra djeca iz Izbična, koji tvrde da im se Gospa ukazuje, treba da imadnu susret s ovom djecom, - za taj susret tvrde djeca iz Izbična da im je Majka B. rekla?
Odgovor: Gospa se na taj upit nasmijala i rekla da ona djeca s ovom ne trebaju imati nikakve susrete.
2. Fra Tomislava žele odavde maknuti. Što je potrebno činiti?
Odg. Ako je u Božjoj providnosti da ga odvedu kao fra Jozu, neka bude predan Bogu. Potrebno mu je da mnogo moli i da vi za njega molite.
3. Što će raditi fr. Ivica Vego i fr. Ivan Prusina sada kad su istjerani?
Oni nisu krivi. Biskup se u odluci prenaglio. Neka ostanu i neka se mnogo mole i za njih neka se ostali mole."
1) Čudimo se da međugorska "Gospa" zabranjuje susrete međugorske djece s izbičkom djecom, koja također imaju "ukazanja". Ona, koja voli i povezuje djecu i želi njihove susrete!
2) Fra Tomislav Vlašić nije više član Hercegovačke franjevačke provincije, ali i dalje zalazi u Međugorje. Niti on niti njegova zajednica s nazivom "Kraljice mira, potpuno tvoji. Po Mariji k Isusu"! nemaju nikakva kanonskog odobrenja Biskupskog ordinarijata da djeluju na području mostarskoduvanjske biskupije.
3) Osobito se čudimo da se međugorska pojava ovako umiješala u "hercegovački slučaj" i da ga rješava stavljajući na stranu dvojice franjevaca, kojima ona određuje da "ostanu" u Mostaru, a od kojih je jedan kasnije napustio redovništvo svećeništvo, a drugi još uvijek nema nikakve jurisdikcije na
području hercegovačkih biskupija. I da "međugorski slučaj" nije u službi "hercegovačkoga slučaja"?! Pogotovo što 20. I. 1982. dvojica franjevaca nisu bila istjerana iz Reda, jer je generalna kurija OFM izdala dekret tek 9 dana kasnije, 29. I. 1982. Takve "poruke" očito nemaju nikakve veze s Djevicom Marijom, kako pravu Gospu vjernički zazivamo u njezinim litanijama.

18. III. 82:
"Djeca su i večeras imala uobičajeno viđenje. Osim uobičajenog viđenja, Vicka je rekla da je pod križem (na Križevcu) vidjela Gospu šest puta tokom dana".
-Šest puta, stalno pod križem na Križevcu. Znači li to kad je god na Križevac pogledala, da je "Gospu" ugledala?

8. V. 82:
"Djeca su večeras posebno pitala: - Da li mogu napisati na papir datum velikog znaka i opisati ga, te to ostaviti zapečaćeno u arhiv? Gospa je odgovorila Ne! To sam samo vama povjerila. Reći ćete to kad vam ja reknem".
-Međutim, Ivan Dragićević imao je sasvim drugačije poruke: da može! Njemu nije ništa bilo zabranjeno. On je sutradan vlastoručno napisao, zatim do koju godinu osobno zanijekao, pa mu dokazano da je napisao, a on se opet opravdavao da ipak nije znaka otkrio!

25. VI. 82:
"Broj vjernika kroz ova dva dana teško bilo procijeniti. Ima onih koji su bili minimalisti (35.000-
40.000) i onih koji su bili maksimalisti (150-200.000). Prema realnoj procjeni moglo je biti preko 70.000 hodočasnika… Vidioci su pitali Gospu koliko je hodočasnika bilo na Kraljicu mira. Ona je odgovorila 110.000"!
-Ovdje ni po minimalistima, ni po maksimalistima, ni po realistima, nego po "pojavinoj" preciznoj procjeni! Čak nije rekla "oko" 110.000, kao što običava, nego točno u brojku!

27. VI. 82:
"Na pitanje: Biskup se spotiče nad tim što si rekla da fr. Ivica Vego i fr. Ivan Prusina nisu krivi. Osjeća kao da ti nisi prava Gospa jer ne poštuješ odredbe poglavara. Hoćeš nam objasniti svoj stav?"
Odgovorila je: "Poglavare treba poštivati i slušati. Ali i oni prave pogreške; za njih se trebaju kajati i popravljati ih. Biskup, a još više oni koji ga na to potiču svojim stavom, škodi vjeri. Ja kod njih dvojice ne nalazim krivicu".
-Opet nevjerojatna presuda u bolnom "hercegovačkom slučaju", koji Sveta Stolica rješava desetljećima. Samo što sada nije jedini biskup koji "škodi vjeri", nego "još više oni koji ga na to potiču svojim stavom". Dijecezanski svećenici? Ostali biskupi? Sama Sveta Stolica?

6. VII. 82:
"Ivan vidjelac: Saopćio mi je da ih je Gospa pozvala nekoliko dana prije da dolaze utorkom i petkom na brdo iza 22 sata".
-Nijedna razborita majka, a najmanje nebeska Majka, neće svoju djecu puštati da hodaju po brdu po mraku, i to poslije 10 sati navečer! I to dva puta tjedno, utorkom i petkom! I to po hercegovačkome kamenu šiljcu!

12. IX. 82:
Nedjelja – Uzvišenje sv. Križa. "Gospa je djeci u viđenju rekla da je bilo oko 75.000 vjernika" na Križevcu.
-Još jedno "nebesko" brojenje!

15. XI. 82:
"S obzirom da s Vickinim zdravljem nije u redu i da su domaći liječnici u tri pregleda dali tri različite
dijagnoze, zamolili smo Jakova da pita Gospu da li da uzima ove lijekove ili da je šaljemo na liječenje u Zagreb. Gospa mu je odgovorila da Vicku pošaljemo u Zagreb".
-Pojava je odlučna da se Vicka pošalje na liječenje u Zagreb. A sada usporedi, ovdje, s datumom: 8. VI. 1983.
18. XII. 82:
"Budući da je u našim očima njegov izvještaj znanstveno površan te doveo izjave vidjelaca u
kontradikciju' ,a ispušta momente koji mogu objasniti kontradikcije', pitali smo Gospu:
1) - Da li da o. Biskupu pismeno odgovorimo. Djeca su nam prenjela odgovor:
Od. – Da. Odgovorite"!
-Pogledaj komentar nakon sljedećega "viđenja" i nadnevka!

20. XII. 82.
"Posebnih poruka nije bilo Ali su bila dva zanimljiva pitanja na koja je Gospa dala odgovor:
1) Da li da se vjernicima u Mostaru podijeli objektivni izvještaj o herc. slučaju u verziji fr. Stanka Vasilja, nakon što je Biskup objavio nezgodan članak u svome Vjesniku?
Odg. – Ne!
2) Je li bolje da vidioci s tobom mole ,a da hodočasnici svoja pitanja rješavaju sa svećenicima?
Odg. – Bolje je da sa mnom mole ,a da vjernici mole kako im je rečeno i da pitanja rješavaju sa svećenicima. Ja ću ipak odgovarati na postavljena pitanja."
-Ne možemo se načuditi da međugorska "pojava" odlučno zabranjuje da se u "Mostaru podijeli objektivni izvještaj o hercegovačkom slučaju" iz pera dr. fra Stanka Vasilja, nasuprot nezgodnu članku" Dodatak "Informacijama", koji je objavio biskup Žanić u Vjesniku hercegovačkih biskupija, 2/1982. Biskup je reagirao na Informacije (24 stranice) fra Tomislava Vlašića. I Biskupov bi članak po sebi mogao biti objektivan, ali "nezgodan"!

25. XII. 82:
"Gospa je bila posebno svečana. U naručju je imala maloga Isusa, koji se slatko smijao!"
-Mali se Isus "slatko smijao" Na našim uobičajenim slikama po crkvama ne vidimo božanskoga Mališana da se smije.
27. XII. 82:
"Danas je završen kip Kraljice Mira… Navečer smo pitali Gospu da li da taj kip postavimo u crkvu. Ona je potvrdno odgovorila."
-Međugorska pojava određuje kada će biti sveta Misa u župnoj crkvi, posebno za bolesnike; kazuje gdje će biti postavljen njezin kip; tražit će da određeni franjevac ostane u Međugorju…

31. XII. 82:
"Vidioci su bili na okupu svi osim Mirjane (= Dragićević). Mirjana više nije vidjelica, rekla nam je Ivica.
Također joj je Mirjana rekla da je na Božić zadnji put imala viđenje i da je dobila 10. "tajnu".
-Vidi primjedbe u sljedećem "viđenju".

4. I. 1983:
Piše kroničar fra Tomislav Vlašić:
"Pojedinačno sam razgovarao s: Vickom – Uz njihove zajedničke stavove ona je rekla i dva druga značajna momenta.
(1) Prije pet-šest mjeseci (to imam zapisano u dnevniku) Gospa je rekla za Ivana Jurčića, koji je bez lijeve noge, da će nekoliko dana nakon vidljivog znaka na brdu potpuno ozdraviti.(….)
(2) Mislim da se Gospa prestala ukazivati Mirjani zato što ne ostvaruje ono što Gospa hoće. Vidjeli ste kako se oblači, šminka, nikad je ovdje nema… ja tako mislim, naglasila je dobro. Osim toga Ivan Dragićević mi je povjerio - ali da to drugima ne govorim - da mu se Gospa potužila na Mirjanu i da
mu je rekla da joj je već povjerila 10. tajnu i prestala se ukazivati. Meni nije ništa o njoj govorila, ističe Vicka".
-Prvo, ovdje se jasno priznaje da se nije dogodilo nikakvo čudo 16. XII. 1981. (vidi gore!). Obična fantazija! Čudo je obećano da će lijeva noga Ivanova potpuno ozdraviti "nakon vidljivog znaka na brdu". Znamo da nije bilo nikakva vidljivoga znaka na brdu!
Drugo, ne čudimo se Vickinu mišljenju što se njezina pojava više ne ukazuje Mirjani imajući u vidu "kako se oblači, šminka, nikad je ovdje nema". To je Vickino mišljenje. Ali zašto to ne rekne "Gospi"?
Treće, vrlo je čudno kako se "Gospa" potužila Ivanu na Mirjanu, a neće da upozori izravno Mirjanu. Nemoguće je da je se boji. Ili nema koristi?
Četvrto, takvo pripisivanje "tračeva" Blaženoj Gospi jest nedostojno svakoga kršćanina, kamoli povlaštenih "vidjelaca".

7. I. 83:
"Posebnost je viđenja to što im je Gospa večeras počela pričati svoj život. Priča im i gledaju je u njenom razvoju. Rekla im je da će im u nastavcima pričati svoj život. O tome im je zabranila drugima pričati dok im sve ne rekne. Naglasila je svakom od njih da piše njezin životopis".
-Svako od njih piše životopis. U nastavcima. Ima li to ikakve jeke i veze sa tv-serijama ili sličnim slučajevima crtićima?

18. II. 83:
"Ovdje je bila i Mirjana Dragićević, kojoj se Gospa prestala ukazivati. Došla je pozdraviti fr. Jozu. Pričala nam je jednu stvar koju mi nismo znali. Njoj je Gospa povjerila šifre tajni, koje samo Mirjana razumi. Tako se tajne mogu sačuvati i u slučaju da netko papir odnese".
-Nije dosta što je sve samo po sebi tajna, apokaliptička tajna, nego još i šifrirana tajna! Ali samo u Mirjane dok su joj trajala "ukazanja", jer su prestala na Božić 1982.

6. III. 83:
"Fr. Tomislav Vlašić ovih dana boravio je u Dubrovniku. Razgovarao je s Ivanom Dragićevićem. Ivan loše uči, a čini se da se trudi. Viđenja ima svaki dan. Nedavno je imao iskustvo fizičke odsutnosti; Gospa ga odvela u raj, reče."
-Kako u školi proći kad ga njegovo "ukazanje", umjesto ozbiljna upozorenja zbog neučenja, odvodi u "raj"?! Ivan je otpušten iz škole u siječnju 1983. s više negativnih ocjena.

11. IV. 83:
"Viđenja – mali Jakov je bio sam. Imao je viđenje.
-Značajno je to što je njemu Gospa završila pričati svoj život. On je sve pribilježio. Kaže da to može dati samo onda kad mu Gospa dadne dozvolu".Jakovu je počela pričati životopis ima točno 3 mjeseca i četiri dana (=7.1.83).

24. V. 83:
"Jelena Vasilj mi je rekla da i dalje ima svaki dan viđenja. Gospa joj je rekla a da ona nije postavljala pitanje, da želi da fr. Tomislav Vlašić okupi jednu grupu mladih koje bi Gospa posebno vodila i davala im zadatke. Stoga je fr. Tomislava pozvala da dođe sutra na molitvu u Jeleninu kuću".
-Nisu dosta poruke župi i svijetu o postu, molitvi i pokori, nego još i ekstra molitvena skupina kojoj će "pojava" davati i ton i zadatke preko fra Tomislava Vlašića. Nažalost, kasnije će s tom molitvenom skupinom i njezinim vođom imati posla i crkvene komisije i voditelj će bit svrgnut s uprave i svoje zajednice i svoje "grupe mladih".

25. V. 83:
"Posebno im je spomenila da se moli i posti za biskupa".
-Ako su se molili i postili za biskupa Žanića, učinak u određenom smislu nije izostao: kao što je svim srcem svojim, svim umom svojom i svim bićem svojim vjerovao da je Bezgrješna, Djevica, Bogorodica, Uznesena dušom i tijelom na nebesa i okrunjena za Kraljicu svijeta, tako je čvrsto bio uvjeren da se u Međugorju ne ukazuje!

3. VI. 83:
"Pitanje: Fra Tomislav (=Vlašić) je naumio pozvati župu da moli i posti na nakanu da bi Crkva ove događaje priznala nadnaravnim. Smatra da je i to obveza župe: izmoliti taj dar. Da li je na pravom putu?
Odg. Na pravom je putu. Neka župa moli za taj dar."
-Evo svih ovih godina Crkvi na pada na pamet da ta "ukazanja" prizna "nadnaravnima"! Ali Crkva, slijedeći Isusa Krista, sveudilj preporučuje molitvu i post ne samo u Međugorju, nego svakomu vjerniku na cijelome svijetu.

4. VI. 83:
"Ivanka – mi je rekla da joj je Gospa 22.V.1983. prestala pričati svoj život. Njoj je Gospa povjerila
nepoznatu abecedu s odgovarajućim slovima hrvatskog jezika (Reče da joj je rekla da je nešto tako prvi put u povijesti nekomu dano). Ona je taj život, diktiran od Gospe, napisala u tom jeziku.
Sada ga prevodi."
-Pred ovom zagonetkom čovjek stoji ko skamenjen:
Najprije Ivanki pojava priča svoj životopis punih 140 dana (Jakovu, rekosmo, samo 94 dana), a Vicki 850 dana.Zatim, Ivanki je povjerena nepoznata abeceda s odgovarajućim slovima hrvatskoga jezika.
Treće, to je nekomu dano prvi put u povijesti čovječanstva!
Četvrto, životopis je napisan u tom jeziku. Kojem? Hrvatskom ili tom nepoznatom? Bit će nepoznatom, dok ga sada "prevodi", valjda na hrvatski. I gledaj sada te misterioznosti: nepoznata abeceda, nepoznatoga jezika, jedinstvenoga u povijesti svijeta, sad se sve prevodi na suvremeni hrvatski. I što ako joj netko nađe taj transkript i prijevod, odnese i objavi! I čemu tolika maskiranja i
dešifriranja?

8. VI. 83:
Jakov je pitao: "Da li da A. Šimić ide na operaciju, ili ne?"
Odgovor je bio: "Neka sami odluče" (misli na roditelje).
Kroničar dodaje komentar: "Odgovor je interesantan jer je principijelan. Gospa prepušta slobodu i savjest iza koje treba stati puna odgovornost osoba i njihova vjera."
-Najprije taj odgovor nije uopće principijelan, nego neprincipijelan. Kad se radilo o "vidjelici" Vicki: slati je u Zagreb na liječenje ili ne slati, nije "Gospa" rekla: Neka sami odluče, nego je odgovorila da je "pošaljemo u Zagreb"(15.XI.82). Jednima prepušta na volju i na savjest, a druge savjetuje konkretno što će učiniti. Roditelji od A. Šimić mogli su očekivati da će međugorska pojava njihovo dijete "čudom" izliječiti, a ne da će sve prepustiti njihovoj odluci! Zar to nisu znali i bez nje!

12. VI. 83:
"Ivan Dragićević postavio je jedno pitanje na koje je dobio odgovor.
1. Da li da fratri počnu iskop oko crkve za klima uređaj ili trebaju pitati vlasti za to."
Odg. "Neka ne započimaju bez pitanja. Odmah će špijuni javiti. Doći će i zabraniti radove. Otiđite i lijepo ih zamolite vam dozvole to uraditi".
-Neka ovo ostane bez ikakva komentara!

14. VI. 83:
"Pitanje: Što želiš da svećenici propovijedaju i govore za devetnicu godišnjice ukazanja?"
Odgovor – "Neka oni čine što misle da je najbolje. Ipak bi dobro bilo da kroz ove dane podsjete vjernike na događaje koji su se ovdje zbili s mojim dolaskom. Neka ih podsjete na ono zbog čega sam došla".
-Pojava je "principijelna" s obzirom na to što svećenici propovijedati: što god žele i misle da je najbolje. Ali ne može ostati "neprincipijelna" i propustiti priliku da ih podsjeti, i to dva puta, zbog čega se ona u Međugorju "ukazuje"!

25. VI. 83:
"Cjelokupni protok ljudi prošle godine bio oko 100.000".
-Kako je kroničar mogao zaboraviti da je njegova izmišljena "Gospa" dala svečanu izjavu da je samo u dva dana prošle godine, i to za njezinu obljetnicu "ukazanja", 24- 25.VI.1982. bilo točno "110.000". Vidi gore datum: 25. VI. 82. Odakle onda kroz cijelu godinu 10 tisuća manje? Ili matematika nije više što je nekad bila?

6. VII. 83:
O. Tomislav Pervan, na biskupovu naredbu, zabranio je vidiocima da predmole krunicu i 7 Očenaša… Bilo im je teško. Jakov je pitao Gospu da li će ipak ići moliti pred oltar. Ona je odgovorila: "Kad je već tako, ne idite, da ne biste provodili inat. Ako možete sutra se lijepo dogovorite…".
Jelena Vasilj – vidjelica kaže da joj je Gospa rekla ove riječi tokom večerašnjeg viđenja. I to je izrekla plačućim glasom:
"Jadni svijete u kakvo si zlo upao…!"
"Moj biskupe, obrati se i otvori mi srce. Povjeruj mojim
riječima…!"
"Svugdje gdje god sam se ukazivala Crkva mi nije vjerovala. A svijet je vjerovao i molio. Bog ga je uslišavao. I vi molite i postite. Bar vi."
-Prvo, vjerni župnik želi vjerno provesti biskupovu naredbu. Ali "vidioci" bi mimo biskupa. Pojava ih suzbija da ne čine iz inata. I prepušta im da se "lijepo dogovore". Tko s kime?
Drugo, međugorska pojava plače nad biskupom Žanićem. Možemo se zaista pitati zašto tolike suze roni nad biskupom. On je više puta dolazio u Međugorje i djecu ispitivao. I uvjerio se da su takozvana ukazanja nestvarna. On je vjerovao u Blaženu Djevicu Mariju i volio je, silno, odmah iza Boga! Nije
vjerovao u izmišljaje, utvare i praznovjerja!
Treće, da je biskup Žanić nakon tolikih osobnih i komisijskih istraživanja u svim tim "porukama" otkrio i zrno istine, on bi se istini obradovao, jer je bio čovjek od istine! A neistine nije mogao smisliti!
Četvrto, svugdje gdje se Gospa do sada "ukazivala", Crkva joj nije povjerovala, a svijet joj je povjerovao, kaže Jelena. To jednostavno nije istina. Zna se točno na koliko joj je mjesta Crkva povjerovala, i ne zna se uopće na koliko joj je mjesta "svijet" povjerovao i još uvijek praznovjerno lakovjeruje i tumara, makar Crkva imala posve suprotno zdravo mišljenje!

29. VII. 83:
"U večernjem viđenju, to sam zaboravio gore staviti, bila je jedna poruka za mlade, koji su se spremali na hodočašće na Š. Brijeg. Evo je: 'Želim da cijelim putem molite i slavite Boga. Tamo ćete se susreti s mladima. Govorite im o porukama koje sam izrekla. Nemojte se stidjeti'."
-U ovom slučaju nije zabranila susrete sa širobriješkom mladeži, kao što je zabranila susrete međugorskih "vidjelaca" s "vidiocima" iz župe Izbična (vidi: 20. I. 82).
Drugo, čudno da pojava pretpostavlja da se mladi mogu stidjeti poruka međugorskih!
5. IX. 83:
"Danas je umrla majka Jakova Čole vidioca... Jakov kaže da mu se Gospa ukazala u sobi. Kaže da ga je utješila i da je rekla: "Tvoja majka je sa mnom u nebu".
-Ako međugorska pojava živa fratra proglašava svecem, kao što je učinila s fra Jozom Zovkom (vidi 21.X.1981), kako neće kudikamo lakše dati sličnu izjavu za osobu koja je već preminula.

29. IX. 83:
"Dvojica svećenika iz Liverpoola dobili su preko Ivana i poruku i pitali su: Što nam je činiti? Odgovor je
glasio: propovijedajte poruku; govorite o događajima u Međugorju i rastite dalje u osobnoj molitvi."
-Međugorska je pojava neumorna u propagiranju svojih vlastitih "ukazanja" i "poruka". Svećenici iz Liverpoola trebaju doći u Međugorje da čuju "poruku", da o njoj propovijedaju, da govore o međugorskim događajima, točno onako kako Crkva nije preporučila do dana današnjega!

8. I. 1984:
"Zamolio sam vidjelicu Mariju Pavlović da pita Gospu: 'Što možemo učiniti za o. Biskupa da shvati
ukazanja?' Odgovorila je Gospa: 'Samo molite i postite!' I tako nas je stalno poticala dosad. Od proljeća prošle godine cijela župa moli za nj. Mnogi i poste. Od molitvene grupe Gospa je tražila da 2 puta tjedno poste o kruhu i vodi. A već treći mjesec otkad po Gospinoj želji, postimo o kruhu i vodi
3 puta tjedno. Većinu svojih molitava prikazuje grupa za nj. Često namjenjujemo zajednička klanjanja, krunice, odlaske na mjesto ukazanja, gdje za nj dugo u noć molimo. Bog će pogledati na molitve i postove".
-Ako je sve točno o molitvama i postovima, kako kroničar bilježi, onda se nemoguće oteti dojmu da je dobri Bog pogledao na molitve i postove vjernika i utvrdio biskupa Žanića u apsolutnu uvjerenju da u Međugorju nema nijednoga autentična nadnaravna ukazanja ni poruke!

5. III. 84:
"Danas sam više razgovarao s Ivanom Dragićevićem. Ovdje iznosim bitna iskustva koja mi je rekao.
Ponovno je 24. 2. imao iskustvo odlaska u raj. Na redovnom viđenju Gospa mu je rekla da dođe sam u 23 sata moliti na mjesto ukazanja. Molio je 6 Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Tada se ukazala Gospa, uzela ga za ruku i povela u nebo! Uzbuđen i sretan vidio je beskrajni prostor u kojem
borave sretni ljudi. Među njima je prepoznao Vesu Dragićevića, koji je prije nekoliko godina nađen mrtav na gradilištu. Sve neopisivo i neizrecivo! S tim raspoloženjem se vratio na zemlju.
S Gospom je molio 7 Očenaša i Slavaocu. Iza toga pjevali su pjesme: Krist na žalu, Gospa je izrazila želju i preporučila mu, nakon njegova pitanja, za savjet, da završi srednju školu pa da će mu onda
pokazati put. Također mu je rekla da se povjeri fr. Tomislavu Vlašiću da ga duhovno upućuje".
- Naš osvrt: Fra Tomislav Vlašić prenosi nam ovu noćnu priču o Ivanovoj molitvi u 11 sati pred ponoć u brdu "ukazanja". I to sam samcat. Opisuje nam njegov odlazak u raj,"u beskrajni prostor", gdje je prepoznao samo pokojnoga Vesu ,a na tako neizmjernu prostranstvu. Prikazuje nam Ivanov povratak na zemlju, valjda te iste noći. A sve vjerojatno zato da se Ivan "povjeri fr. Tomislavu Vlašiću da ga duhovno upućuje"! Ivana "Gospa" vodi po nebu, po raju, po beskrajnu prostoru, čak i usred crne noći, svaki mu se dan "ukazuje", duhovno ga "upućuje" da konačno završi srednju školu u kojoj se samo u prvi razred upisivao više puta, pa će ga ona dalje "upućivati" što će raditi već punih dvadeset godina.
U međuvremenu fra Tomislav je morao otići iz Međugorja upravo toga ljeta 1984!

Ovdje donosimo poruku nad porukama, ili priču o "velikom znaku".

Od početka "ukazanja" djeca su govorila da će "Gospa" ostaviti neki znak, vidljiv svima, kao dokaz svojih ukazanja. O tome znaku Vicka piše više puta u svom Dnevniku: Kada će biti znak, Gospa je odgovarala ovako:
"Ubrzo će" (27. kolovoza 1981).
"Još malo strpljenja" (29. kolovoza 1981).
"Samo još malo strpljenja" (31. kolovoza 1981).

Fra Tomislav Vlašić piše u Kronici, 16. ožujka 1982.:
"Vicka kaže da oni znadu dan kad će Gospa ostaviti vidljivi vanjski znak; to je još tajna"!
Dok je Ivan Dragićević, "vidjelac", bio u sjemeništu u Visokom, članovi prve komisije za Međugorje (1982-84), po biskupovu nalogu, htjeli su provjeriti priču o tzv. “velikom znaku” o kojem se naveliko pričalo i koji se imao uskoro dogoditi. Bilo je ispitivano sve šestero "vidjelaca". Djeca su trebala odgovoriti na dva pitanja:
1. Kakav će Gospa dati znak?
2. Kada će se znak dogoditi?

Njih petero nije htjelo odgovoriti na pitanja, braneći se da je "Gospa" zabranila da se o tome govori ("fra Ivan Dugandžić, član Komisije, kasnije je priznao da je obavijestio fra Tomislava Vlašića o toj nakani Komisije i biskupa").

Međutim, kako nitko telefonski nije mogao doprijeti do Ivana ( Dragičevića) u Visoko, jer kućni telefon slučajno nije funkcionirao, a članovi komisije dr. Mato Zovkić i dr. Želimir Puljić na vrijeme stigli, postavili su Ivanu pitanja na koja je on spremno odgovorio uvjeravajući članove da mu njegova Gospa nije ništa zabranila.

Izjava je napisana 9. svibnja 1982. u dva primjerka.

Jedna je donesena u omotnici na Ordinarijat, zapečaćena i čuvana na sigurnu mjestu, a druga je ostala u Ivana.

U ožujku 1984. Ivan je rekao fra Slavku Barbariću da nije ništa napisao na papir u koverti. Odatle je otišlo ravno velečasnom Laurentinu u pero i u njegovu knjigu. Kako je to Laurentin mogao napisati? Evo kako:
"Mogao je to reći jer je fra Slavko na njegove razne upite odgovarao skupa s vidiocima", tvrdi sam fra Slavko za samoga sebe.

Kad je druga kanonska komisija za Međugorje počela djelovati (1984-86), zaželjela je znati što je s tim “velikim znakom” i s tom Ivanovom “omotnicom”.
Trojica članova komisije – Ž. Puljić, Š. Samac i I. Sisek - posjetili su Ivana u Međugorju,

7. ožujka 1985. Pred službenom komisijom Ivan je hrabro izjavio da je papir u koverti prazan, "papir k'o papir".

Članovi komisije, vrativši se od njega iz Međugorja, s drugim su članovima otvorili njegovu kovertu i našli da je papir ipak ispisan.

Evo pitanja njemu i odgovora od njega:

"1. Kakav će Gospa dati znak?
Gospa je rekla da će ostaviti znak taj znak ja vam kazujem i povjeravam vama znak je: da će biti veliko svetište u Međugorju u čast moga ukazivanja i to svetište mome Liku.

2. Kada će se znak dogoditi? Znak će se dogoditi u 6 mjesecu
Datum davanja izjave: Visoko 9.05.1982. god.
Potpis vidioca: Dragićević Ivan."

Znak se trebao dogoditi u 6. mjesecu. Kojem 6. mjesecu? Iz konteksta bi se moglo zaključiti da se radi o 6. mjesecu 1982.

Ako to nije točno, onda imamo posla s dvosmislenim odgovorima poput proročice Pitije u grčkim Delfima, koja je uvijek dvoznačno odgovarala da je nisi mogao nikada pravo razumjeti i uhvatiti za riječ, odnosno uvijek si je mogao i drukčije shvatiti.

Neistine su se počele nizati.

Ivan, 9. ožujka 1985. fra Slavku Barbariću kaže posve drukčije: "Trebao sam ti to još prije reći, jer mi je Gospa kazala da su otvorili kuvertu i da su u njoj nešto našli. Ali to nije znak, to nije ono što je meni Gospa povjerila."

Onda je stao govoriti o svojoj drugoj koverti i da u toj drugoj nema ništa, "da je prazna"! Ali nikada te koverte nije uspio naći. Stoga je 9. ožujka pitao tu svoju "pojavu" da konačno zna na čemu je. Ona njemu na to odgovara:

"Ja znam da nisi pisao znak nigdje, jer ne možeš bez moga odobrenja."

Ali brižljivi fra Slavko stao se vrtjeti oko Ivanove kuće iz dana u dan da ustanovi zašto je "vidjelac" nešto pisao ,a nije priznao, i je li uopće nešto pisao što nije smio pisati. Uto se uključili i neki drugi oci franjevci.
"Jednoga je dana u razgovoru bio i fra Ljudevit Rupčić. Ivan je smeteno odgovarao o kuverti."

Htjelo se da Ivan shvati i da ponovno ne upadne i ne posegne "za snalaženjem", kako reče psiholog dr. fra Slavko Barbarić, koji šalje Ivanov tekst grafologu na ekspertizu u Milano. I ustanovi se da "vanjski pritisak nije bio adekvatan nutarnjoj tjeskobi o kojoj govori rukopis", ali svakako "treba ozbiljno uzeti u obzir činjenicu da to nije prvi put da vidioci iz Bijakovića na ovaj ili onaj način govore o pritiscima sa strane komisije"!
Komisija je, očito, kriva jer obavlja svoj zadatak da ustanovi govori li "vidjelac" istinu ili neistinu ili se samo snalazi!

Ivan se 11. ožujka 1985. trebao ponovno konzultirati s "pojavom" o tome što je konačno s tom problematičnom kovertom ili kovertama. "To je viđenje bilo na brdu. Prisutna je bila i Vicka.
Ona potvrđuje da je Ivan nešto pitao na brdu, ali nije donio nikakva odgovora."
- "Gospa" se, znači, povlači?

Ali pritisak, ne više od komisije, nego od fra Slavka, postaje sve jači. Sada će svi "vidioci" listom pitati "pojavu" o toj koverti. Postavio je stručno pitanje psiholog fra Slavko:
Što treba sada činiti u situaciji koju je Ivan stvorio?

Vicka je imala viđenje 13. ožujka 1985. Evo odgovora:

"Gospa je rekla: Molite, molite, molite. Jedino se molitvom možete osloboditi Ivanove pogreške koju je učinio, a do toga nije trebalo doći".
Vicka tomu nadodaje svoje tumačenje:

Gospin pogled i nezadovoljstvo govorili su mi da je on ipak pisao:
"To nije trebalo činiti. Trebao je odmah kazati da ne dođe do sumnje među svima vama".

- Dakle, prema Vicki, odnosno njezinoj "pojavi", Ivan je pogriješio, formalno lagao, a nije smio lagati.

Jakovljevo "ukazanje" dan poslije, 14. ožujka 1985:
"Gospa je ovo rekla: da se za to treba moliti i da Ivan nije trebao to učiniti...".
- "Gospa", znači, opet kori Ivana što je to učinio. Što? Ili pisao ili lagao da nije pisao, svejedno.

Marija je donijela kratak odgovor svoje "pojave":
"Samo molite".

- U ovakvoj zakuhanoj situaciji zaista ne preostaje drugo nego moliti se Bogu da se što gore ne dogodi.
Mirjana, koja ima "ukazanja" samo na svoj rođendan (18. ožujka), provjerila je Ivanovu istinu u svome "viđenju". Ona je početkom travnja 1985. napisala u svome pismu, adresiranu na fra Petra Ljubičića:
"Zatim sam pitala za Ivana u vezi njegova slučaja (za to ste sigurno čuli, u vezi tajne, ustvari znaka, onog pisma).Ona je rekla da svećenici trebaju da budu uz nas, da nam pomognu jer teško je ona breme stavila na nas i da je boli njihova sumnjičavost. Zatim je rekla da Ivan nije ništa uradio loše. Rekla je da ga je ona ukorila dovoljno, i da ga više ne treba galamiti. Da je dobro što je onako napisao."

- Mirjanina je "Gospa" opet posebna pojava i kontradikcija:
Osim što njezina "Gospa" prizna da je natovarila preteško breme na "vidioce", pa im zato svećenici moraju pomagati, ona kaže za Ivana "da nije ništa uradio loše", zato ga je ona "ukorila dovoljno" što nije ništa loše uradio, i konačno se "pojava" ispravlja i kaže da je dobro što je Ivan onako napisao.

Snađi se, Gospe moja, u međugorskom "velikome znaku"!

Ivanka "nije mogla pitati jer joj je Gospa u to vrijeme pričala o problemima svijeta i Crkve."
- Što su dječje priče prema krupnim problemima svijeta i Crkve! Ali se ipak simultano rješavaju petljanije oko male koverte i golemi problemi svijeta i Crkve.

Zatim je 16. ožujka 1985. fra Slavko pozvao sve "vidioce" u župni ured na "duhovnu obnovu" o "istinoljubivosti, poniznosti i jednostavnosti". Sve je pitao o onome što je Ivan bio napisao. I svi
su trebali odgovarati je li to taj znak ili drugi da čekamo. Evo tih odgovora o tome Ivanovu "znaku".

Vicka: Znak je vidljiv, trajan i neuništiv na mjestu ukazanja. Gospa ga je pokazala!
- Dakle, bio je! Samo ne znamo u čemu se sastoji.Vjerojatno neka tajna!

Ivanka: Gospa će ostaviti trajan i vidljiv znak!
- Dakle, nije bio, bit će! Treba čekati. Još malo strpljenja!

Marija: Ne!
- Znači, nije! Odlučno i kategorično.

Jakov: Ne smijem ništa reći!
- Eto ostaje tajna, je li znak bio, postoji li i hoće li uopće biti!

Ivan: Ne!
- Opet ništa!

I što sad? Koga Ivan izigrava? I koga fra Slavko izigrava?

I kad se ustanovi da je umjesto "velikoga znaka" sve sama velika blamaža i neistina, onda treba šutjeti i opet nastaviti kao da je sve velika istina!

Očekuju li da će u tome "znaku" pobijediti? Ili će tu uzmaknuti? Ili ćemo se zadovoljiti Laurentinovom konstatacijom da je "Ivan oplakao svoju pogrješku kao sv. Petar svoje odreknuće"?

Vicka "vidjelica", zamoljena da konzultira svoju "pojavu" s obzirom na neke probleme oko zemaljskih
"hotela", dala se na posao.

Donosimo dva slučaja.

1) U DALEKOM SVIJETU.
U dokumentaciji umirovljenoga biskupa Pavla Žanića nalaze se brojna pismena svjedočanstva koja
kazuju do koje je mjere međugorski fenomen prožet neistinama, izmišljotinama, besmislicama oko takozvanih ukazanja, i poruka "vidjelaca," koje se neće pripisati ni nevjerniku, a oni ih pripisuju
Blaženoj Gospi.

Objavljujemo izvorno pismo "vidjelice" Vicke, ispuštajući imena, koja se u pismu spominju, ali ih, ako treba, možemo posvjedočiti na svakome crkvenom sudu. Jedna od takozvanih vidjelica, druge godine "Gospinih ukazanja" (tj. 1982), bez točna nadnevka, pitala je "dragu Gospu" i prenosi njezinu "poruku" s obzirom na razrješenje nekoga dioničarskog nesporazuma. Naime A.A. i B.B. zajedno sa C.C. (namjerno stavljamo drukčije inicijale) podigli su hotelčić u jednoj stranoj
državi. Kako su se oko toga stvari nepredviđeno zamrsile, došlo je do težih razilaženja. Jedan se od dioničara obratio međugorskoj "vidjelici" da se ona posavjetuje s "Gospom". "Vidjelica" se spremno odazvala i konzultirala. To je sve napismeno sročila.
Neka čitatelji razaberu "Gospinu poruku" iz doslovna "vidjeličina" pisma tomu dioničaru:

"Hvaljen Isus i Marija

Evo hoću da vam se javim da sam falu Bogu dobro i zdravo kao što ivama želim na isti način. Vamo je sve dobro problema nikakvih nema. Ovamo se moli narod dolazi sve uvećem broju. Gospa i dalje dolazi još će se dugo ukazivati. Ja sam pitala zavas i čula sam šta se dešava sa C.C. i sve razumila šta on hoće.
Ja sam pitala dragu Gospu za vas. ’Ovako’. Za C.C. treba ga opomeniti da to nečini jer on nije svjestan šta radi. Rekla je da on neće dugo i da će se injemu stati ukraj, jer on niušto nevjeruje i
neiđe Božjim redom i zato mu ništa nemože biti sa blagosovom. I još da kažem nemojte vi ništa govoriti niočeme jer on neće da prihvaća Božje rječi. Vi nemorate sanjim pričati jer to je za njega
veliki udarac samo on to neće da prizna. A njegove se žene okanite jer hoće da vas dotjera do velikog zla i ona ga (tj. muža) počinje podgovarati tako da vas lakše istra odatle. Vi se držite svoga i nemojte popuštati a sta će se injemu ukraj. Ako vam je još nešto potrebno i bude kakvih problema slobodno poručite po M.M. ili meni kako kod hoćete napišite. Ja nemam više šta da pišem nego primite bezbroj ljepih pozdravi od Vicke Bog."

Primjećujemo: Zvuči zaista više nego neumjesno da se pojava koju "vidioci" nazivaju "Gospom" iz Međugorja miješa u nesporazume oko nekoga dioničarskog zdanja-hotela u svijetu, da poput kakve nervozne žene, ljutite bez ikakva povoda, prijeti nekomu na drugom dijelu svijeta da ni "on neće dugo i da će se i njemu stati u kraj, jer on ni u što ne vjeruje i ne ide Božjim redom i zato mu ništa ne može biti s blagoslovom" te "da on neće da prihvaća Božje rječi".

Prema vjerodostojnim svjedocima iz toga vremena i okruga to uopće ne odgovara istini.
Dotični katolik u Boga vjeruje, Bogu se moli, svoju djecu u kršćanskom duhu odgaja, pristojan je vjernik. Ima ljudskih mana kao svatko od nas. Ali da se Blaženoj Gospi prišivaju ovakve besmislene i nevjerodostojne poruke, zvuči nedostojno i blasfemično; da Gospa preko "vidjelice" dotičnima savjetuje: "Vi ne morate s njim pričati" jest nešto što odudara od osnovnoga ljudskog bontona, napose od zdrava kršćanskoga stava, pogotovo od stava Majke nebeske. To nas duboko uvjerava da su međugorska "ukazanja" i njihove "poruke" od početka puke neistine, izmišljotine i maštovitosti. Čak ta "proročica" predviđa za tu "Gospu" "da će se još dugo ukazivati". Vjerojatno dotle dok se njoj samoj, "vidjelici", bude sviđalo! Barem je do sada – kroz ovih godina – tako bilo.

Svaki će se pravi katolik odlučno ograditi od ovakva i slična uvredljiva predstavljanja Najsvetije između svih ljudi, Blažene Djevice Marije, kojoj je svemogući Bog dao posebno mjesto među svima svetima, i kojoj pripada posebna čast i slava iznad svih anđela i svetaca.

2) U MEĐUGORJU.

Iznosimo drugi primjer kako se manipulira s navodnim porukama navodne Gospe, opet u materijalne svrhe izgradnje jednoga drugoga ugostiteljskog objekta, ovaj put ne preko bijela svijeta nego u Međugorju.

Razumijemo da treba izgradnje u ovo poratno doba, pa i hotela, ali da se za to mora tražiti odobrenje projekta izravno od Blažene Gospe, ne ide nam u kršćansku glavu. Oduvijek smo željeli da istina sjaji u punome svjetlu, kako kaže Sveti Otac: Splendor veritatis – Sjaj istine!

Ako su ne znam kako dobre stvari utemeljene na lažima, one će se prije ili kasnije same od sebe razotkriti i sve osramotiti.

U slučaj koji kanimo iznijeti dopuštenjem odgovornih iz redovničke zajednice koja nam je dostavila pisanu dokumentaciju, uključeni su:
fra Slavko Barbarić, Vicka Ivanković "vidjelica", jedna zajednica iz Nizozemske i jedna naša domaća obitelj koju oslovljavamo N. N.

Pastoralni centar ili hotel? O čemu se radi?

Početkom 1995. godine jedna zajednica u Nizozemskoj primila je molbu za financijsku pomoć za izgradnju pastoralnog centra u Međugorju. Jedna naša obitelj (N. N.) koja je željela podignuti taj centar povezana je s poglavarom te zajednice. Kći te obitelji opisala je 16. ožujka 1995. na tri stranice taj Pastoralni centar Međugorje. Tu spominje kako su prvi put pitali Gospu "prošle godine u aprilu, ja mislim da je to bio kraj aprila i odgovor je glasio:

’Još nije pravo vrijeme kada bude pravi trenutak ja ću vam kazati.’"

Zatim kći nastavlja: "Moj otac kaže da je pitao još jednom i odgovor je bio otprilike isti.

I treći put 2. decembra 1994. dođe Vicka mom ocu i kaže ja sam sinoć 1. dec. pitala Gospu za vas, to stoji na jednom papiru. Točno "Ja sam sinoć pitala Gospu za vas i ona kaže da možete polako početi sa gradnjom. Puno pozdrava i ja molim za vas Vicka"

Nakon propitkivanja, pokazalo se da je posrijedi zapravo gradnja hotela od stotinjak kreveta, kojem bi se priključila kapelica i prihvatilište za "hodočasnike". Poglavar spomenute zajednice htio je posuditi veći iznos njemačkih maraka, kako bi se otpočelo s gradnjom.
Motiv je bio: "Gospa" želi da se taj hotel sagradi!

Jest u ime Marijino. Kako je to izgledalo dosta čudno i nevjerojatno, da se Gospa miješa u hotelske projekte, zajednica je 14. ožujka 1995. stupila faksom u kontakt s fra Slavkom ( Sva se dokumentacija nalazi na Ordinarijatu.) Barbarićem, duhovnim voditeljem "vidjelaca", pitajući ga na njemačkom:

"Je li Vicka u Marijino ime rekla obitelji N. N.: ’Sada možete polako početi sa gradnjom’"?

Međutim, prije nego je fra Slavko odgovorio, javila se 19. ožujka iste godine osobno Vicka "vidjelica," jer je valjda primijetila da zajednica oklijeva posuditi novac. Donosimo doslovan tekst pisma koje Vicka nije pisala, a jest ga vlastoručno potpisala:

Međugorje 19.03.1995.
Cjenjeni i poštovani prijatelji!
Već jednom sam vam pisala preko mojih prijatelja N. N. i njegove obitelji pa vam se ponovno javljam jer me možda niste dobro razumjeli, a ujedno sam na neki način i malo začuđena da preko Gospinih Majke Božje poruka tražite i nečije druge.
Kada Gospa Majka Božja odobrava i naglašava početak radova na izgradnji objekta onda neznam čemu vaša sumlja i traženje nekakvi naknadni poruka i odobrenje od obični ljudi.
Gospa Majka - Božja je preko mene dala odobrenje za zgradnju objekta pa ako vjerujete u Međugorje i ukaznja Gospe Majke Božje neznam čemu sumlja. Ja vam od srca želim sretan početak gradnje i zajedničke suradnje.
Puno vas pozdravlja i za vas moli Vicka

Preslik rukopisa koji Vicka nije pisala, osim posljednjega retka nalazi se na Ordinarijatu.
Tako "Gospina vidjelica" odlučno tumači da "Gospa" želi da se podigne hotel od stotinjak kreveta.

Nije u ime Marijino. Fra Slavko Barbarić na spomenuti dopis zajednice odgovara 28. ožujka 1995. tvrdeći (prevodimo s njemačkoga):

Vicka "nije o tom problemu pitala Majku Božju, stoga ne može se raditi o odgovoru ’u ime Marijino.’ Moje je mišljenje i ja ga sasvim jasno iznosim: krivo je u takvim prilikama pitati vidioce, jer pri tom postoji pogibelj da se mišljenje vidjelaca stavi u usta Majke Božje, i tako se dogodi što se dogodilo: ’u ime Marijino’".

Fra Slavko, ne znajući za Vickino pismo, opovrgava Vicku i niječe da joj je Gospa išta govorila u vezi s izgradnjom hotela. Zašto neistine? Nato zajednica odgovara fra Slavku već sutradan, 29. ožujka s dva pitanja:

Kako to da Vicka vidjelica tvrdi jedno nizozemskoj zajednici, a drugo fra Slavku Barbariću? Moli neka fra Slavko malo protumači te nedosljednosti ili laži Vicke "vidjelice".Vicka potpisuje kao Gospino što jedna obitelj želi.

Fra Slavko odgovara 3. travnja 1995. i opisuje kako je sve teklo. On se obratio Vicki, i to ovako opisuje:

"Moje je pitanje bilo: Zašto mi je ona onda rekla da nju (Gospu) nije pitala, zašto mi je lagala? Ja sam s Vickom pred njezinim roditeljima govorio i ona je imala malo straha pred ocem da potvrdi odgovor, jer se otac već bio razljutio zbog insistiranja obitelji N.N. Ona se sada također pismeno kod mene ispričala i kaže da ona nije nikada mislila da je to tako važno.

Ona piše: Sada se dogodilo, i neće se više nikada dogoditi!... Da biste razumjeli Vickinu situaciju, još ću nešto reći u odnosu na pismo koje ste primili od Vicke i meni faksirali. Kad sam ja pismo pročitao, bio sam siguran da tekst ne pripada Vicki. Potom sam je pitao. I to je bilo ovako:

Ona se spremala na put u Rim i imala je malo vremena. Gospodin N. N. i njegov sin napisali su tekst i zamolili Vicku da ona tekst svojom rukom potpiše. U brzini ona je tekst svojom rukom potpisala. Vicki pripada samo posljednja rečenica. Vicka je stoga gotovo zaplakala i više se puta ispričala, jer ona zna koje posljedice ovaj slučaj 'laži' može imati, jer Vi ste se također zapitali kako je Međugorje ’vjerodostojno’."

Dakle, Vicka "vidjelica" potpisuje ono što joj netko napismeno donese, i to tumači da je Gospina
"poruka"!

I ta će "vidjelica" donositi vjerodostojne "poruke" Gospine, u brzini, pred put u Rim, cijelomu svijetu, da svijet povjeruje takvim međugorskim prijevarama koje razotkrivaju sami protagonisti!
Dva pitanja radi razjašnjenja laži. Nato zajednica iz Nizozemske piše fra Slavku, 28. travnja 1995. postavljajući mu dva pitanja:

Prvo, kako to da Vicka, koja misli da Blažena Djevica Marija nju "odgaja" već 14 godina, laže zbog tako nevažne stvari (strah od oca, ne od grijeha)? Zar ne bi trebali biti rezultati "ukazanja" dublji molitveni život (ne nužno mistični), koji priječi Vicki takvu vrstu grijeha?
Drugo: Zar je normalno da Gospa odgovara na takva pitanja? Zar to nije protiv autentičnosti ukazanja? pita zajednica fra Slavka.

Fra Slavko prelazi preko laži, a novac traži. Na to je pismo fra Slavko odgovorio gotovo godinu dana kasnije, 14. veljače 1996. na engleskom jeziku. I gledajte kako sada prelazi preko svih laži i moli novac za izgradnju hotela.

On doslovno piše:

"Danas je došla u župni ured obitelj N. N. s kojom ste Vi bili u kontaktu. Bili su veoma smućeni jer Vi sada oklijevate pomoći taj projekt. Rekli su mi da su investirali veliki novčani iznos i ne mogu sada nastaviti s gradnjom zbog ove najnovije akcije. Kad ste me pitali o Vickinu odgovoru, nisam znao da se
radi o istoj obitelji koju ja poznajem dugo vremena. To je obitelj poštena i vrijedna povjerenja. Žao mi je da je došlo do ovoga nesporazuma između mene, Vicke, obitelji i Vas. Nakon što smo opširno raspravili situaciju s njima i vidjeli da sada ima više hodočasnika koji se vraćaju u Međugorje, kao što mnogi domaći ljudi sada počinju ponovno graditi, usuđujem se moliti ako je moguće da preispitate cijelu situaciju i po mogućnosti pronađete sredstva da pomognete toj obitelji."

Ne znamo je li spomenuta zajednica preispitala cijelu situaciju, je li prihvatila međugorske manipulacije s "Gospinim" odobravanjem projekta, je li prešla olako preko fra Slavkove i Vickine mutljage da izda 200.000 DEM zato jer to Vickina i fra Slavkova "Gospa" odobrava.

Sve ovo o čemu pišemo pokazuje da je Međugorje nevjerodostojno, a ono što se Gospi pripisuje da je Nje nedostojno!?(Crkva na Kamenu, 11/1997)

Kako je završilo?
Nakon toga fra Slavko je Barbarić reagirao člankom objavljenim u Crkvi na Kamenu, 1/1998., str. 5. Uredništvo mu je u istom broju dalo kratak odgovor, a biskup privatno nešto opširniji, 23. siječnja 1998. A kad je fra Slavko zaprijetio da će dovesti odvjetnike da tuže Crkvu na Kamenu, biskup mu je poslao ovo pismo:

Mostar, 2. ožujka 1998.
Velečasni fra Slavko,

velečasni dr. don Ante Komadina, glavni urednik "Crkve na Kamenu", uručio mi je fotokopiju Vašega pisma koje ste 19. veljače ove godine poslali "Poštovanom Sitno-zoru." Spominjete da ste prije toga meni poslali pismo na znanje, i da ste primili moje pismo. U tome se pismu nalaze "odgovori koji nisu
adekvatni". Stoga šaljete "odvjetnika, koji će nam pomoći da dođemo do istine".
Neka se Vaš odvjetnik najavi na ovaj Biskupski ordinarijat, odgovornom uredniku "Crkve na Kamenu" msgr. Luki Pavloviću ili nižepotpisanom.
S poštovanjem Vas pozdravlja…

Fra Slavko nije slao ni odvjetnike ni tužitelje, niti je više ikada i na koji način spominjao tu bolnu i tužnu aferu, koja mu nimalo ne služi na čast! A valjda se i sam stidio svega toga zapletaja, pa je o tome šutio!

"Vidjelac" Ivan barem je četiri puta slao "poruke" biskupu Žaniću kao da dolaze od "Gospe", a jednu je poslao i Komisiji za ispitivanje međugorskih događaja. Sve se čuvaju na Ordinarijatu.

1) Biskup i anđeli.
Jednom je Ivan doslovno zabilježio i biskupu Pavlu Žaniću uputio ovaj tekst, koji i mi doslovno prenosimo:

6. 05. 1983.
"Imao sam susret sa Djevicom Marjom prošao je uglavnom o pričanju svoga života a poslje toga kada mi je završila pričanje o životu preporučio sam nekoliko bolesnika i još poslje toga govorla je da bi biskup trebao mnogo pripomoći i sudjelovati u mojim susretima sa anđelima jer je njega Sveti Otac izabrao da se brine i šta se dešava u našim crkvama i poslje toga izmolili smo Oče naš Slava Ocu i nakon toga nestala je u svijetlosti.
Ivan Dragićević."

( "Poruka" Ivana Dragićevića biskup Žaniću nalazi se u arhivu Bikupskog Ordinarijata - Mostar)

Naš osvrt. Ivanovo "viđenje" ima poruku i za biskupa Pavla Žanića da bi "trebao mnogo pripomoći i sudjelovati" u "susretima sa anđelima". Obično "pojava" pozdravlja "vidioce" riječima: "Anđeli moji!" kao što Ivan piše od svoga dolaska u sjemenište u svome dnevniku (od 28. kolovoza do 13. rujna 1981).
Ali što bi trebao biskup pripomoći "ukazanju" i "anđelima"? Zašto bi trebao on sudjelovati u susretima? Zato "jer je njega Sveti Otac izabrao da se brine i šta se dešava u našim crkvama".

A što može biskup, ako "anđeli" ne slušaju ni biskupa ni biskupske komisije koje su ustanovile da je nemoguće ustvrditi da je ijedna objava nadnaravna, ijedno "viđenje" nadnaravno, ijedna "poruka"
nadnaravna;
ako se neka manja braća franjevci s "anđelima" slažu i služe, razvoze ih i reklamiraju po svijetu;
ako neki vjernici pokorno njihov slijede glas...
ako se pojava miješa u crkvenu upravu, a sada bi ta uprava trebala biti u službi privatnih priča.

2) Plašenje biskupa.
U drugom pismu biskupu Ivan doslovno piše:

"Poruka za mons Pavla Žanića.
Dana 19 06. 1983. ukazala se Gospa s kupa s Vidiocima Jakovom, Marijom, Ivicom. Nakon što mi je odgovorila na neka pitanja za bolesnike počela mi je sama govoriti o Vama, Oče Biskupe. Ovo su misli koje mi je rekla:
’Reci O. Biskupu da od njega tražim hitno obraćenje prema događajima u župi Međugorje, da ne bi bilo kasno. Neka se počne približavati svim događajima s puno razumjevanja, ljubavi i s velikom
odgovornošću. Želim da ne stvara suprotnosti među svećenicima i da ne ističe njihove negativnosti.
Sv. Otac dao je svim biskupima da izvršavaju zadatke u svojim biskupijama, rješavaju probleme i svađe.
O Biskup glavni je otac svih župa u Hercegovini. On je glava crkve u Hercegovini.
Zato od njega tražim obraćenje, ovim događajima.
Šaljem mu predzadnju opomenu. Ako se ne obrati ili popravi slijedi ga moj sud i sud moga sina Isusa. Ako ne ostvari ovo što mu poručujem znači da nije pronašao put moga sina Isusa.’Gospa mi je rekla da Vam ovu poruku uručim.Pozdravljam Vas mnogo
Ivan Dragićević Bijakovići, 21. 06. 1983."
( "Poruka" Ivana Dragićevića biskup Žaniću nalazi se u arhivu Bikupskog Ordinarijata - Mostar)

Naš osvrt. Pravo govoreći, biskup se nastojao stalno obraćati Bogu, ali se nije obratio tim međugorskim "događajima" do groba, pa makar to i bila "pretposljednja" opomena i poruka.
Pristupio je tim pojavama s pastirskom odgovornošću, i osobno i preko kanonskih komisija. I došli su do uvjerenja da nema nikakve poruke, dokaza ili znaka da se radi o nadnaravnim ukazanjima, najmanje Gospinim. Čekao je mirne savjesti, s tim u vezi, "sud" Gospin i sud Njezina Sina. Nije se dao pokolebati ni pred kakvom međugorskom "opomenom", prijetnjom ili dječjim zaplašivanjima.
Biskup je 11. siječnja 2000. otišao u susret nebeskoj Majci u čvrstu uvjerenju da u Međugorju nema Njezina nijednoga jedinoga pravoga ukazanja!

3) Isus moli za biskupa.

A 24. travnja 1984. ponovno se Ivan javio iz Međugorja biskupu Pavlu i prenio mu ovu poruku, koja nije bila označena "posljednja", kao što je prethodna – "pretposljednja" "Gospina poruka biskupu i komisiji:

a. Gospa kaže za biskupa ovako:
Gospa kaže: ’Moj sin Isus moli za nj kako bi povjerovao i odlučnije se zauzeo za događaje u Međugorju’... Još kaže: ’Kako bi on reagovao kada bi moj sin sišao na zemlju? Bi li onda povjerovao?’"

Naš osvrt. Ovdje "Gospa" prijeti Isusom da se biskup mora ne samo obratiti i povjerovati međugorskim "viđenjima" i "priviđenjima", nego da se "odlučnije" zauzme za događaje u Međugorju. Poznato je i Ivanu i svijetu da se biskup Pavao još "odlučnije" zauzeo za Međugorje, ali protiv raznih zloupotreba, škandala i takvih nesuvislih priča.

A kako bi biskup reagirao da Isus siđe na zemlju? Biskup je bio vjernik koji je čvrsto vjerovao da se po Očevu planu, snagom Duha Svetoga, vječna Mudrost utjelovila iz Djevice Marije i da svaki dan Isus "silazi" u svetoj Misi na oltar na misnikove riječi: Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja!

4) Poruka Komisiji.

Ivan je pod istim datumom potpisao i poslao "Gospinu poruku" i crkvenoj komisiji u Mostaru:

b. Gospa kaže za komisiju samo ovo:

"Moli te, moli te, moli te! Razmislite i doživite moje poruke koje sam izrekla i vidjet ćete zašto sam došla" Ivan Dragićević Međugorije.

Odgovor. Komisija je dala izjavu: Non constat de supernaturalitate. To jest: ne rezultira da se radi o nadnaravnosti ukazanja. Crkvi je stalo do istine!

5) Biskup progoni svećenike?

Kako biskup ide sve odlučnijim stavom prema međugorskim "porukama", to oštrija i "poruka" msgr. Žaniću u pismu od Ivanove "pojave" iz Međugorja,

7. veljače 1985:
Oče Biskupe!
Ove poruke sam dobio na Križevcu, 6 II 1985.
- Gospa nije bila tako vesela kao prije. Rekla je da molimo ovih dana za Oca Biskupa. Ovo je izrekla tužnim riječima:
Žao mi je što me nije primio i spremo se zauzeo za moj dolazak i širio moje poruke mira, obraćenja, posta i molitve."

- Gospine riječi Biskupu:

"Oče, ja sam tu u Međugorju. Izabrala sam svoje vjesnike da preko njih širim svijetu radosnu vijest, da ovaj svijet izbavim iz doline grijeha, mržnje, ratova, sukoba i drugih grijeha."

"Oče, nemojte progoniti moje svećenike, glasnike Božje riječi, ako već u moj dolazak ne vjerujete i mojim vjesnicima preko kojih dajem poruke i vodim ih u život. Oče dragi, poslušajte moje riječi i zauzmite stav. Počnite raditi!"
Ivan Dragićević.
Međugorije, 07.II. 1985. god.

Naš osvrt. Tu "pojavu" više ne zanima hoće li biskup u njezin dolazak vjerovati, hoće li se njezina poruka prihvatiti, nego neka ne "progoni" njezine svećenike.
Koji su to "njezini" svećenici, a da nisu ujedno i biskupovi?
Koji su to svećenici Ivanu "poruku" naručili ili uručili?
Pogledaj na drugom mjestu što je upravo tih dana bilo s fra Slavkom Barbarićem, koji se živ nije dao iz Međugorja ni nakon višekratnih biskupovih intervenata i dekretalnih "progona".

Na sve te montaže ili paralaže, biskup je Žanić usred Međugorja na krizmi, 25. srpnja 1987. izrekao svoju poruku, izjavu i molitvu:

"Gospe moja, što to od tebe čine? ... Presveta Djevice, Majko Kristova i Majko naša, posreduj za mir u ovoj nemirnoj crkvenoj pokrajini, u mostarskoj biskupiji, posreduj posebno za ovo mjesto, za ovu župu, gdje se bezbroj puta upotrijebilo tvoje sveto ime u govorima koji nisu bili tvoji.
Daj da se prestanu izmišljati tvoje poruke. Primi, presveta Djevice, zadovoljštinu iskrene molitve pobožnih duša koje su daleko od fanatizma i neposluha u Crkvi. Daj nam svima da dođemo do prave istine."

Pridružujemo se toj iskrenoj biskupovoj molitvi.