...tuga je moj dom...
Svaki dan je sve teže. Tuga opet caruje moji mislima, mojom dušom.
Pitam se ima li se smisla nadati tvom povratku? Znam odgovor…NEMA!!! Ali zašto se onda nadam? Znam da mi nikada nisi bio suđen…svoju ljubav poklonio si samo njoj…ali kako te prestati voljeti…kako prestati čeznuti za tobom…i ono najgore kako ti se prestati nadati? Ti ne znaš koliko mi značiš…ne znaš koliko me boli…nisi primijetio da te gledam drugačijim očima…da mi glas drhti kad razgovaramo…da protrnem kada me dotakneš…da li si ikada primijetio tugu u mojim očima kada se rastajemo? Nikada nisi bio svjestan koliko me veseli tvoja poruka…ali ni poruka više nema…neće više doći poruka «vidimo se večeras?»…nema više…sve pripada prošlosti…
Žao mi je samo jedne stvari što nisam mogla otjerati strah koji me pratio uvijek kada sam bila s tobom…taj strah me kočio da budem što jesam…i najgore od svega taj strah me kočio da budem sretna i da napokon uživam u sreći s tobom…ali umjesto da uživam u sreći ja sam se iz dana u dan bojala tvoga odlaska…strepila nad svakom tvojom riječi…nisam ti mogla pokloniti još ljepše zajedničke trenutke jer sam se bojala….i što mi je vrijedilo da se bojim tvog odlaska kad na kraju si otišao…otišao bez povratka….
