7 dana https://blog.dnevnik.hr/islak

srijeda, 31.10.2007.

BOO!!!

Mislim da je Noć Vještica ili Halloween jako sladak i zabavan dan i zato se pridružujem zabavi...bar ovako!!!

PRITISNUTI PLAY
PRIČEKATI SEKUNDU, DVIJE
I NE SE PRESTRAŠITI!!!

i za soma i Mic

utorak, 30.10.2007.

Blogerska igra "Naj foto"...Najlipša! I onda i sad

Koju sliku stavit i pobijedit...mislim si puna natjecateljskoga žara...a onda sam se sjetila!!! U 7 dana s Alzheimerom i ne može bit bolje slike. Ni druge! Pa zato, ljudi moji, predstavljan van moju pobjednicu.

ponedjeljak, 29.10.2007.

Pijaceta moje djetinjstvo

Evoga. Pijaceta. Grad Rab.
Tude smo se igrali kad smo bili mali. Danas dođen, seden se na zidić, gledan more i meditiran. Doli po skalinama se dođe na lungo mare i tude se i kupan leti. Ko je ki bil žajan, je šal susedi na barkun i lipo pital čašu vode. Ko je kome bilo sila, je šal va prvu kuću. Vrata se nisu zaključavala. Tude nas je mama mogla od tarace zazvat večer, ka je bilo vrime za doma. Vaik je morala sama doć po nas boj smo ka dica slabije čuli. Blizu je sve. I butige, i škola i kino...Kad san bila mala hodili smo va kino gledat Sandokana. Bože moj, sića li se ki toga? Ja onako, krozi maglu. Gledali smo mi i Vinetua, Bruce Lee mi je bil idol! Kauboji i indijanci. I onda se posle filma sjatiš na Pijaceti. Kolike generacije su se tude odgojile...sićan se kako smo igrali nogomet. I ja, samo da se moren derat "evo Tigana! evo Tigana!" To je bil neki nogometaš u ono vrime. O Pijaceti san sanjarila ka san bila va belome svitu. Kako bi bilo lipo sest na zidić i vit naše lipo more...Na Pijaceti san koliki put zaplakala...ka mi je bilo teško. Na Pijaceti san se i prvi put poljubila. To je moje najdraže mesto na otoku i evoga dilin s vami. Uživajte, ko morete. Boj siguro i vi imate neko mesto ko van je čudo lipo i drago. Pa me razumite kad van rečen....ja ovo misto volin. Jako ga volin.

test

RADOZNALI, HVALA TI !!! VOLIM TE ŠJOR ZAGOREC JER KAKO BI SE JA OVO SAMA NAUČILA!!! LJUBI TE 7 DANA!!!!

BLOGERSKA IGRA - utm NAJ VIC

Prva fora je slikica iz života mog tate, šofera autobusa:
Autobus je bio krcat i kad se tata popeo i htio krenuti, na šoferskom mjestu sjedila je jedna bakica.
"Šjora, morate mi se dignut od mesta" reče joj tata,podosta lecnut.
"Aaaa ne!" zainatila se baka! "Ja san došla prva!!!"

i druga priča je istinita
Vozači autobusa četo moraju prespavati u nekom mjestu da bi ujutro odvozili povratnu rutu. No ovog puta nevrijeme ih je zaustavilo u malom mjestu u Gorskom Kotaru, te su sklonište pronašli u župnom dvoru. Jedan je od umora odmah zaspao, a drugi je poželio zabaviti se. I pritom napraviti kolegi spačku. Polegne mramorni kipić anđela kraj usnulog kolege, a on ode "u život". U 4:30 ujutro zazvoni budilica. Stipe, onaj koji je ostao spavati, počne buditi kolegu. No ovaj se nije naravno ni pomaknuo. Zato ga Stipe počne drmati. "Frane! Frane! Diži se, Frane!" a onda mu ruka u mraku dotakne hladan mramor. I čovjeku skoro srce otkaže! Prestravljen, misleći, ode kolega "bogu za kurira", počne se derati "FRANE!!!! FRAAANEE!!! Upali svjetlo i skine pokrivač, te klikne ljutito: " Frane, j**ba sliku svoju!!!"

Tata posjedne svog 10 godišnjeg sina i započne težak razgovor :
Jesam li ti ikada objasnio kako stoje stvari s pčelicama i cvijećem?
Ne, tata, nikada!Reče sin i brizne u plač.
Otac se smete od ovakve reakcije i krene smirivati sina.
Pa što ti je dušo,zašto plačeš?!
A sin odgovori između jecaja
Kad mi je bilo 6 godina posjeo si me i objasnio da ne postoji Uskršnji Zec! Kad mi je bilo 7 godina rekao si mi da nema ni Zubić Vile! A s 8 si mi rekao da ni Djed Mraz nije stvaran!!! Ako mi sad kažeš da se nikad neću ni poseksati, moj život je svršen !!!!

Zašto udate žene ne bi trebale izlaziti same
Mlada žena izašla je sa svojim prijateljicama navečer. Mužu je obećala vratiti se do ponoći. No, kako to obično ide kad se jako dobro zabavljaš, vrijeme je prošlo brzo i ona se vrati kući oko 3 ujutro, lagano pripita. Otključavajući ulazna vrata, začuje kako sat kukavica upravo otkucava 3 sata. pomisli kako će ovo sigurno probuditi muža, brzo se rastrijezni i lukavo se snađe! Počne oponašati zvuk kukavičjeg sata i odkukuriče još 9 puta. Pomisli kako je spasila stvar i ode spavati. Muž nije ništa primjetio. Ujutro, za doručkom, muž joj saopći da će morati kupiti novi sat kukavicu. Ona zapita zašto a muž joj objasni :
Jutros sam čuo da je otkucala 3 puta. Onda je rekla "O SRANJE!" i otkucala još 4 puta, nakašljala se, otkucala još 3 puta, zacerekala se, otkucala 2 zadnja puta, prevrnula stolić u predsoblju i prdnula!

nedjelja, 28.10.2007.

mujo mali,koliko je sati?

samo par nedjeljnih šala...ugodan dan svima...
a za natječaj ću se morati bolje pripremiti...pričom su me već natpričali bolji...:)


Sjede u konobi purger, slavonac i bodul, ispijaju kriglu piva. Svima pala muha u pivo.
Purger pozove konobara. Molim vas,donesite mi novo pivo, u ovom je muha!
Slavonac izvadi muhu iz krigle i nastavi mirno piti.
Bodul izvadi muhu iz piva. Posjedne je na rub krigle. Zaprijeti muhi, pljuni nazad, ma i zadnju kap!!!


Otvaraju se vrata u doktorske oridinacije. Izlazi vrlo pogureni čovijek.
Što vam je, upita jedna gospođa.
Išijas,prvog stupnja, odgovara čovjek.
Zamalo izlazi jedna žena. Još niže pognuta.
Što je vama, upita ista gospođa.
Išijas drugog stupnja,zastenje žena.
Iz oridinacije tada izađe muškarac,jedva hoda,glava mu kod koljena.
A vi sigurno imate išijas trećeg stupnja,reče ona gospođa.
Ne,hemeroide! Doktor je rekao da ih držim na oku!

U bivšoj Jugi imao čovijek prilično politički nastrojenog papagaja. Taj je svaki dan letio na prozor i kreštao.
Dolje komunizam!!! Živjela demokracija!!!
Nekoliko tjedana sve je bilo dobro, a onda ga je netko tužio udbi. No prijatelj čuje za to i upozori čovjeka.
Kume,žele ti privesti papagaja i ukokati ga! Prijatelj ga još posavjetuje...Svećeniik u župnom dvoru također ima papagaja,ali taj ništa ne priča.
Dakle,ode čovjek svećeniku i zamoli ga da zamijene papagaje. Slijedećeg dana stigla su mu dva udbaša i žele uhvatiti papagaja na djelu.
No, reci,kako ide ono, s komunizmom i demokracijom!
Papagaj šuti. Koliko god su ga nagovarali, on samo šuti. Frustrirani udbaši napokon viknuše
Ajde reci više!!! Dolje komunizam! živjela demokracija!
Na to papagaj podigne glavicu k nebu i zavapi
DRAGI BOŽE! USLIŠI NJIHOVE MOLITVE!!!!

Starija dama napisala je svom Gospodinu pismo "Dragi Bože, budi tako dobar i pošalji mi 100 kuna!" Pismo završi u poreznoj upravi. Ljudi ga pročitaju i sažale se na bakicu, te sakupe 80 kuna i pošalju joj. Bakica se sretna odmah sjeda i piše pismo da zahvali Bogu. "Dragi Bože, hvala ti na ovih 100 kuna, ali slijedeći put ne šalji ih molim te preko porezne uprave! Lopovi su mi odmah maznuli 20 kuna!"

Mali mujo dođe u crkvu na ispovijed.
Oče, pogriješio sam!
Što si učinio, mali Mujo? pita ga svećenik.
Ukrao sam jedan sat...
Moraš ga vratiti! na to će svećenik.
Mali Mujo posegne u džep i pruži svećeniku sat.
Ne meni Mujo, moraš ga vratiti onom kome si ga uzeo!
Ali on ga ne želi uzeti! reče Mujo.
Onda ga smiješ zadržati!

Čovjek u doktorskoj čekaonici ispunjvao križaljku u nekom medicinskom magazinu. Izreže ju i pošalje. 2 tjedna poslije, stigne mu telegram:
"Čestitamo! osvojili ste operaciju slijepog crijeva za dvije osobe, u bolnici po vašem izboru!!!"

Igraju se dva bebića u pijesku, kad jedan kaže,
Ja moram brzo doma! Moram piškiti!
Pa zašto moraš doma, piški u pelenu ko i ja! savjetuje ga kompić.
Ne smijem! Mama je rekla, ako se još jednom popiškim u gaće, odrezat će mi pišulina!!!
Kompić mu se zamisli pa reče...
A čuj, ja sam jednom vidio seku kako se kupa..kad se to dobro obavi, uopće ne izgleda tako loše...

Mladi hvaranin izađe navečer sa svojom djevojkom na večeru. Ujutro ga otac upita koliko su potrošili.
30 kuna, odgovori mu sin.
A dobro, to se još da podnit...reče otac.
Više nije ni imala, odgovori sin.

subota, 27.10.2007.

vrisak / nisam ja luda!

Raste mi u grudima, penje se u grlo. U zadnji čas ga zatomim i vrištim bez glasa. Osjećam se kao persona na onoj slici...ne znam kako se zove slikar, neki skandinavac. Pa onda malo prizemnije, psujem u sebi sve čega se sjetim... u stvari, moje psovke i nemaju toliko smislenih riječi...one su više osjećaji pretočeni u neartikulirani vrisak duše!
Umor me satire i plaši. Njišem se na rubu ponora i pokušavam se odmaknuti, na sigurniju udaljenost od provalije. Ne stojim čvrsto na zemlji, već kao da lebdim u nekoj maglici. Borim se i zubima i noktima i otimam beznađu. Guram dalje kao i milijuni drugih, običnih ljudi. Nogu pred nogu, korak po korak. Želim jutro svježinom okupano. Čašu hladne vode i tišinu. Želim novo tijelo, novu snagu. Želim zaroniti u izvor obnavljajuće energije. Želim zatvoriti oči na suncu, pustiti da me ugrije i ispuni snagom.
Pa što cmizdriš!, govori mi bez glasa moje srce. Učini nešto, umjesto da toliko "želiš"! Još je i okrutan taj glas, bez puno uvažavanja moje žalopojke. Ti dobro znaš kako se izvući, samo si prelijena poduzeti nešto!
Nije meni lako, kad se ni sama sa sobom ne mogu dogovoriti. Ja želim jadikovati a moj unutarnji glas me ne šljivi! Pa se jadam na ovom blogu ali i tu mi upada i nagurava me i ne da mi mira ni da se izjadam!
Izađi na sunce! Da mogu, ja bih te nogom u guzicu! Ljuti se moj glas. Okupaj se u hladnom moru! To će ti dati energiju i ubrzati krv u žilama. Digni guzicu i makni se od tog kompjutera! POKRENI SE!!! Sad se već ljuti glas. Jer ga ne slušam. Glas dobro zna koliko sam hodala i koliko sam umorna. On samo tjera svoje, ne da mi da zastanem.
I dobro je, mirim se sama sa sobom. Istina, umorna sam. Ali moram prestati kukati! Moram biti pametnija i shvatiti da je umor samo stanje duha. Tijelo će činiti što mu ja kažem, dobro me oduvijek služi.Tako je! Aplaudira moj glas! Sram te bilo! Zdrava si i jaka a tu se samosažaljevaš ko teška jadnica! Move damn it!!! Iskopat ću se iz ovog očaja i uzeti sebi dozu sunca, dozu smijeha. Idemo! hehehe rugam se sebi...samo još malo...Nemoj ti meni, samo malo!!!!Diži tu debelu guzicu i marš čistit kuću,peri robu, spremaj ručak! I onda reci popodne: Idem vanka i ne obaziri se na užasnuti pogled koji će te pokušati stići! Bjež i da se nisi vraćala bar 2 sata! Jasno?!
Jasno, na zapovijed.

petak, 26.10.2007.

blogerska igra "unable to move, priča jedne babysitterice"

Negdje u bijelom svijetu, 8 sati ujutro. Nebo je blijedo,pomislim, nije kao doma. Spremajući patuljcima doručak, slušam njihovog tatu pri jutarnjoj molitvi. Upitam ga želi li kavu ali ne dobijem odgovor. Samo odmahnjuje rukom. Shvatila sam. Ne ometaj me u razgovoru s Gospodinom. Tata je liječnik, pedijatar, porijeklom Nigerijac. Born Again Christian. Vrlo pobožan. Nakon molitve odaje mi svoju veliku želju. Kada jednom bude imao dovoljno novaca, prestat će se baviti medicinom i želi biti božji čovjek. Propovijedati. Ja si mislim - ne želimo li to svi! Ali smješkam se iznenađeno, ma je li moguće da biste ostavili tako važan posao za koji ste se toliko dugo spremali... Znala sam da ću ovime potaknuti lavinu objašnjenja. I dok je tata propovijedao, patuljci i ja smo doručkovali.Božji blagoslov iliti OluwaFemi, najslađi 3 godišnji dječak čokoladne kože, pričao je o tome, ima li na svijetu više ljudi ili zahoda. To je elaborirao još pitajući se, ima li više kuća na svijetu negoli zahoda. Jer u njegovoj kući ih je bilo 2, pa se dijete naravno zamislilo. Dar od Boga ili u originalu OluwaGbenga, 1 godišnjia beba, brat je Femiju. Dar od Boga je pojeo svoje žitarice i sad pleše i poskakuje sretno gledajući Telletubbies. Tata negoduje. Ma zašto je tako poludio za tim glupostima!!! Podsjeća me da je danas dežuran, te da se vidimo tek sutra. Ostavlja nam novac ako nam što zatreba. U 10 sati Gbenga i ja pratimo Femija u vrtić. Usput zastajemo jer Gbenga se ne želi voziti u kolicima. Slijedeća stanica je crveni poštanski sandučić. Femi želi mami poslati pismo. Jesi li napisao pismo, pitam ga logikom velike osobe. Ne još,odgovara patuljak. Onda ćemo napisati pismo mami kad dođeš kući. Sutra ga možeš baciti u sandučić. Zadovoljen ovim, nastavlja dalje. Gbenga gura kolica pa ga moram hvatati jer ide u cik cak. Uspješno stižemo pred vrtić. Veliki brat ostaje semi zadovoljno s prijateljima a mi šetamo dalje. Nakon igranja u parku i obaveznog uslikavanja pomalo razdraženog Gbenge u svim mogućim pozama, vraćamo se kući. Dar od Boga se pokakio. A treba i na popodnevni spavanac. Dok beba spava, babysitterica trči u kuhinju i nalijeva plastičnu čašicu vodom, te trči u vrt. I NAAAPOKON pali cigaretu. Mmmmm, kako je to dobro!!! 2 sata poslije ponavlja se jutarnji scenario, samo se sve vrti unatrag. Gladni Femi jede ljuti sos od rajčice,i kuhanu ovčetinu koje je mama spremila preko vikenda. I kuskus. Gbenga također zadovoljno mljašće isto. Babbysitterica jede nešto blažu varijantu - muesli s jagodama. Piše se pismo. Svako slovo se zna. Na tome radimo svaki dan! Prilažu se mami slike. Njene srećice kako plivaju u bazenu, kako skaču u parku, igraju se...Gleda se popodnevna epizoda Telletubbiiesa. Tinkywinky! Dipsy! Laalaa! Po! jo-oj me-ni!!!! hahaha Igre, večera, intelektualan rad...sve je to patuljke izmorilo. U 8 ih tunkam zajedno u kadu. Izgledaju ko dva mini faraona,onako crni i sjajni. U 9 već su odslušali priču, popili vode,rekli da im se nikako ne spava i zaspali ko klade. A babysitterica, pogodili ste, trči u vrt s čašicom. Tek upaljena cigareta baca se u vodu jer zvoni telefon. Tata. Ovo je prvi put da dežura od kad sam ja kod njih i misli čovjek na mene. Kaže, sjetio sam se da ne možeš otići van popušiti cigaretu, pa sam ti htio reći da smiješ pušiti u vrtu! Samo si natoči vode u čašicu od jogurta ili nešto slično. O stvarno!!!mislim si ja! Ali iz usta izlazi - O,hvala! Kako ste dragi! I je,ljepo je to od njega. I naivno. Ne zna on kojim trikovima će se pušač sve uteći. Pušačica poput mene doktorirala je skrivanje cigareta od nadobudnih roditelja. Kad je to bilo kad sam nosila cigarete,vlažne maramice, osvježivač daha i bočicu parfema, sve u grudnjaku. Nitko ne bi posumnjao da nešto krijem ako nosim totalno nedužne kratke hlačice be džepova i malu majicu kad odlazim u crnu šumu na šetnju!
Dolazi kolegica babysitterica. Ona je popodne provela s novim dečkom. Mala zgodna talijanka, zaljubljive prirode. I lošeg znanja engleskog jezika. Uzbuđeno me trese. Što to znači WISH?!!! pita zajapureno. Želja, odgovaram. Aaaa, bene! Dio mio! Znaš, sjedimo ti mi u autu i pita mene on -What's your wish? A ja ne znam što to značu pa kažem - I don't know, what's your wish?! I kaže on meni -You're my wish! Pa kažem ja njemu You're my wish, too! hehehee Ne zna talijančica engleski al se zna snać!
Poslije pričamo o zavičaju. Slično nam je. Bliske smo si, po temperamentu i porijeklu... Mala ide doma a ja još jednom provjeravam jesu li mi svi patuljci na broju i odlazim spavati.

četvrtak, 25.10.2007.

umjesto natječaja

dvi tri riči...prije kratkog vremena našla sam se povrijeđena od jedne osobe iz virtuale i kliknula end membership na meni dragom mjestu. Ta osoba je također nestala,ali ne prije nego mi je zatrovala drago mjesto. Danas me zovu natrag ali ja to ne želim. Možda jednog dana. Svima je žao ali samo je jedna osoba imala hrabrost karaktera, i proturiječila otrovu. Ni ja se nisam bila na to odvažila,samo sam nestala.
Danas vidim da se jedan čovjek odlučio ugasiti blog,zbog istog otrova...razumijem ga. Ne bi trebalo biti teško izreći DOSTA!!! Eto,nitko se nije javio. Virtuala može povrijediti isto kao i realitet. Mi svi ovdje ostavljamo dio sebe i naravno da boli gruba riječ i nedostatak potpore...
Ne znam što bih više mogla reć. Nije da sam extra pametna pa se znam bolje izraziti.

kupanje/tuširanje/pranje kose...

Još me nitko od "ciljane skupine" nije pronašao,ali mislim...nek ostane u arhivi,ako kome bude trebalo...Zato ću opisati kako kupam mamu.
Ona je nepokretna,što kupanje čini fizički najzahtjevnijom stvari u mojoj njegovateljskoj odiseji...Ne znam točno. koliko kila mama ima,a i da znam -ne bih vam rekla... hehehe
Ozbiljno sada. Ne znam kako bih joj izmjerila težinu,kad ne može stajat na nogama. Dok je bila pokretna, imala je oko 65kg. Sad se udebljala...pa računam oko 75kg. Možda i više.
Spašava me to što se mama ne "umrtvi" nego se naslanja i podupire i tako mi puno olakša dizanje i premještanje...
OK,kupanje! U kupaoni nemamo tuš ,već samo kadu što znači da sam mamu u početku dizala -u i -iz kade. To je postalo preteško,pogotovo izlazak iz kade. Pribjegla sam mrskoj alternativi -tuširanje iznad one rupe u podu...odvoda ili što je...uglavnom,voda otječe... Nakon prvog puta svidjelo mi se kako to ide pa smo usvojile ovu metodu. Poslije samo obrišemo vodu s poda...slušalica je dovoljno dugačka pa ide ok. Dakle,kraj kade pripremim sve njene šampone,kupke,spužvicu i rukavicu,ručnike. I ručnik i majicu za mene jer se poslije moram i ja osušit i presvuć. Pripremim stolicu iz blagovaonice. Uzmem stolicu, pokrijem ju jednom kabanicom () da se ne ošteti.pa još ručnikom,da mama ne sjedi na plastiki. Tad s kolica skinem one odmornike za noge, kolica pokrijem dekicom i ručnikom. Razodijenem ju u krevetu. Posjednem ju na rub kreveta (ima visoki,bolnički krevet,s pomičnom ogradom,mehanizmom za pomicanje gore/dole). Zagrlim ju ispod pazduha, koljenima se poduprem o njena koljena i hop! Prenesem ju u kolica koja su uz krevet,zakočena. Brzo ju pokrijem i pravac kupaona. Tu je sad najteži dio jer ju u uskom prostoru (o zašto se kupaonice rade tako MALE!!!) moram prenijeti iz kolica na stolicu. Lijevu nogu joj stisnem između mojih nogu, dobro ju obgrlim, i polako i oprezno premjestim. Malo se vozamo do kade, i onda joj perem kosu, tuširam ju normalno. Malo ju obrišem i opet natrag u kolica,na isti način. Pa natrag na krevet. Malo ju namažem kremicama i losionima. Ovako razodjevenu pregledavam ima li kakve ranice,je li gdje nažuljala... Obučenu sjedam opet u kolica i sušim joj kosu. Gotovo.
Ona to dobro podnosi. Koristim baby šampone da ju ne peku oči.
ljeti ju kupam što češće a zimi jednom na tjedan, ponekad i jednom u dva tjedna,kao sad,kad je bilo jako hladno...bolje pričekati, da se ne prehladi!
Ovo je primjer kako mi to obavljamo. Pranje kose na drugi način ne ide. Mama ima dugačku kosu koju ni ne pada napamet rezati,jer je bila njen ponos cijeli život! Ne može se nagnuti unazad da joj operem kosu u lavabou / lavadinu. Bogme,da nisam na 3. katu bez lifta,išla bih frizerki s njom,oni imaju visoke lavadine...
Pretpostavljam da bolesnici s kratkom kosom mogu i u krevetu oprati kosu...Ima se pripremljeno par lavora s vodom pa se polegne glava iznad i išlo bi...kupanje spužvom u krevetu također je u redu. Samo treba imati gumenu plahtu iznad madraca...Mi nismo uspjeli naći gumenu plahtu za cijelu dužinu madraca, u apoteci imaju male prostirke, metar sa metar. To niš ne valja, a poslijednja stvar koju želite je smrdljivi popišani madrac! Jer ako vam je voljena osoba inkontinentna, nema te pelene koja ponekad ne promoči! Tako smo mi kad smo mami kupili madrac za njen bolnički krevet ostavili cijelu plastiku kako je bila. To nije baš idealno jer se čovjek kliže...Pokušala sam i kupila 2m plastike za stolnjake...nije bilo dobro,ne može se pričvrstiti da i to ne odskliže. Trebala bi mi baš gumena plahta,ili specijalni madrac...presvučen gumom...no,i ovako ide.

Ljudi mi pričaju o nekakvoj dizalici,kao -nabavi si to...ima toga...nisam ja to vidjela ni u bolnici gdje je mama bila a kamoli da ću ja uspjet nabavit...Možda jednom budem morala...
Nadam se da će nekome naša iskustva dobro doći. Znam kako je meni bilo, sve to izmišljati "u hodu". U jednom od slijedećih postova opisat ću kako smo mamu učinili sigurnom u krevetu, i napokon se naspavali! Pozdrav!

srijeda, 24.10.2007.

srijeda

dan je počeo ovako... nastavio je ovako... pa se počelo događati.... a meni ne treba puno da.... i... pa sam... i na kraju... sad mi je... nakon utjehe.... pa se nadam.... i želim svima pa i sebi....da se probudimo ovako....

utorak, 23.10.2007.

je danas utorak?

Moj blog dragi!!!!
Da,imala san tehničkih problema jučer/jutros raaaano. No,bilo pa prošlo,ako me netko ovdje dolje ne voli,voli me netko tamo gore! A jel,sad ovo nije trebao izać oximoron...kao "I get hot in bed" hihihihi
I tako sam bila jadna...već mi je jedan blog zariban....drugi sam zaboravila korisničko ime i lozinku pa sad zjapi jadan,ostavljen...
Ovo treba bit treća sreća...če toga še ma...kako bi rekle moje male slovenkice...
Kad sam kod mojih slovenkica,a di ste mi vi?! Tako se zapusti najdraža teta,je li!
A svi vi moji dragi gosti i prijatelji već,smijala sam se danas baš onako od dragosti! Ja nisam niš ni napisala a vi dolazili....zato evo pišem i usput zahvaljujem...moram se zahvalit kenguuru...ne samo da čovjek na blogu objašnjava nama,izgubljenima u net džungli,kako staviti slike na blog,nego čovjek ubacio i tip o sarmama i brzom expres loncu! Ne bih točno znala reć što mi je važnije...hehehehe
Možda jednako!!! Jer ja baš nisam zaljubljenica u kuhinjske maratone!!! Blago rečeno! :Napravim tu i tamo neki kolač,ali najiskrenije,ja bih onda najradije to pod stakleno zvono,pa gledaj ali ne diraj!!! A ne onako,razbojnički,nož pa kolji moje remek djelo!!! Škrtava bodulka...Žao mi truda,kad sve ionako zvrši u zahodu! Ćorav poso!A volim i ja slatko. Volim ja i slano i kiselo,a najviše volim kad netko drugi skuha!
Eto,čitam blogove,nekima se nasmijem,neki me nešto nauče...a svi me fasciniraju još uvijek,kako su ljudi većinom dragi i iskreni...ma da...a onda sam malo škicnula i na političke blogove...privlače me ko muhu .... A isto,kad vidim kakve komentare ljudi ostavljaju...došli im političari ko neka katarza pa se ispucavaju...politički blog=punching bag! A,ha!!! Vidjela sam da se mr Jordanić ili neki njegov posilni,bar trudi pa odgovori na svaki komentar....I ja sam dobila jedno- hvala! A šta sam mogla ,kao, dođem i nije me kao, ništa briga,samo čitam...a ono neka mulica ostavi komentar-BLOG NIJE ZA STARCE!!! To moja malenkost nije mogla šutke progutat....pa sam ju malo oprala...
Onda sam si sinoć mislila,kad moj blog zaštekao,da nisam ja nekog ubola u ... pa me sad ...i klela se -neću nikad više! Samo da mi se vrati moj blogić! Glupača!!!
No,moja mama bi mi već objasnila neke stvari i zašto ja oko takvih stvari kosu čupam! Ma shvatila bi ona mene! Uvjek je. Danas je spavala skoro do 2! I onda ju moram probudit i dić...pa je plakala...jedva smo ju smirili...Kasnije,kad sam ju ponovno legla na popodnevni odmor,pogleda ona mene svojim velikim lijepim očima i kaže: "Jesi vidila,ja sam plakala!" Pa se ja rastopila,nasmijala sam se i rekla joj:"Je,vidila san,ali sad ne plačeš,i to mi je drago!" A ona napravila facu ko klaun,ko da će se sad opet rasplakat! I ja sam se počela glasno smijat,jer mi je to bilo komično,kao da mi želi pokazat -mogu ja i sad zaplakat,oćeš vidit!? Bolje se smijat! Tako se ona ne može snać,pa zaboravi da se grišpala...a ispričala mi je svega onih 3 sata što je provela u krevetu! Ima dana kad je "ko navijena" a ima dana kad puno šuti. Najdraže mi je kad pjeva! Ne zna više riječi ali ga zavija za krepat od smijeha! Joj,kako sam se jednom,prije nekoliko godina smijala. Tata je bio u bolnici pa je mene dopala dužnost pratit mamu na misu na groblje za Svi Sveti...I stojim ja tako,kraj nje,sve obuzete vjerskim zanosom i vidim,jedan ministrant se srušio...od tamijana mu je bilo pozlilo usred pjesme. I odjednom nasta muk,samo se glas moje mame prolamao...visoki,zvonki glas.....a ja udri -hahahaha i hihihihihihihii ljepo smo se nas dvije blamirale nasred groblja!
Nazvala nas je sestra iz dežele...pita šta radim...kažem da dajem mami jest. Kaže moja sister:"a jooj,ja uvijek zovem baš kad ju hraniš!!!" A ja njoj...:"don't feel bad sis,to ti je zato ča ona ide(jede) nonstop!" pa se smije sister...Žao joj je što smo daleko,pa ne može pomoć. A ni upola toliko ko meni!
Brat još ne zna kako prihvatit stvarnost. Pa kad u jednom od rijetkih posjeta vidi mamu,izgleda ko da će se srušit. Čovjek je prošao ratne strahote i još puno toga,ali kad dođe oko u oko s mamom....to se treba vidit! Lice mu se mijenja u milisekundi,ko ubrzana slika nebeskih mijena, emocije mu prolaze licem...para mi srce...a bojim se razgovarat s njim...Htjela bi mu toliko toga reć i pomoć ali on nije spreman slušat i možda nikad neće ni bit. Njegova bol je toliko očita i intenzivna,imam osjećaj da se može rezat zrak u sobi...S jedne strane mu jako zamjeram odsutnost,a s druge strane mi ga je jako žao! On i ne shvaća koliko mu mama još ima za dat! Njih dvoje,to je posebna ljubav. Njene prijateljice su gorile od ljubomore kad bi vidjele kako brat javno iskazuje ljubav prema mami! On bi nju podigao sa zemlje i zavrtio nasred ulice,ljubio i govorio joj "moja divojčica"... A ona je već bila jako bolesna, a ipak bi ga prepoznala još iz daljine. "Evo moga sina jedinca!" I njegove aute je znala...

No,ne bi htjela bedirat vas,moje virtualne prijatelje,pa vam za pozdrav i hvalu za sve lijepe tople riječi ostavljam osmjeh!

Dvije prijateljice dugo se nisu vidjele.Pa kaže domaćica-dođi,popit ćemo kavu i ispričati se a onda ću ti pokazati kuću! I tako vodi ona prijateljica po kući.-ovo je suprugova spavaća soba...ovo je njegova kupaonica....a ovo je moja soba ...i moja kupaonica...Prijateljica se snebiva pa ipak zapita-a što kad mužu dođe...Domaćica odgovori-pa on onda samo zafučka!!!- AAAA-čudi se prijateljica.-a što ako tebi dođe ....-ništa!onda mu pokucam na vrata i pitam-dragi,jesi li ti to fućkao?

Dva stara prijatelja malo su više popila i izlazeći iz birca odluče pješke kući. Doteturali nekako na tračnice,i hodaju,jednom nogom na šini,drugom na putu. Kaže prvi-joooj,kako je ta stepenica dugačka! Drugi se isto požali...-da,i da onda bar ograda nije tako nisko!!!

Dva prijatelja na planinarenju. U jednom trenutku oklizne se jedan i sruči u provaliju. U zadnji tren se uspio uhvatiti prijatelju za tregere. I dok je tako visio,počne se grohotom smijati. Pa što je tebi,pita ga zabrinuti kolega. Hehheeehhee e da ja sad te tregere pustim kako bi te zapeklo!!!

Jedan dalmatinac položio test za pilota i otiđe na prvi let. Pitaju ga s mosta"what's your possition?" a dalmoš će-"a ja ti sidin ovdi,sprida!"

I dosta!!! jeste mi još živi!?

hvala nebesima,još radi

Koliko mi je postao važan ovaj medij shvatila sam noćas.
Što je bilo,ne znam.
Ali sam sretna do neba da sam opet tu!
I javljam se malo kasnije! Pusa svima!!!!

nedjelja, 21.10.2007.

tuga

Naučila sam tjerati tugu od sebe. No,ne bih bila normalna da ju ne prihvatim ponekad. Samo što joj ja nedam da zagospodari. Mama je osoba koju nikad ne prestaješ trebati. I nesreća je gledati ju kako godinama propada od ove bolesti! Kada bih dopustila tuzi da zagrabi veći komad mene,zaplakala bih kao dijete! HOĆU SVOJU MAMU NATRAG!!!!!!!!! Bilo je toga,bit će još,znam... Jednom,na početku ovog našeg putovanja,dogodilo mi se da sam se izgubila. Moja prijateljica je bila u posjeti. Mamina bolest još je bila neuočljiva onima koji je nisu dobro poznavali. Potaknuta prisustvom drage prijateljice,briznula sam u plač i zavapila "ja 'oću moju mamu!". Moja soul sister nije me shvatila. Mislila je da sam pretjerala. Tek nakon nekoliko godina mogla me je shvatiti.
Da,dođe mi da grebem noktima,udaram u zrak..toliko je uzaludna borba s Alzheimerom. Nema povratka,nema lijeka,nema... U tome je cijela strahota ove bolesti! Uložiš sve što imaš,svaki cent,svaki atom snage,cijelo srce i dušu posvetiš njezi i brizi,dovodiš se do ludila razmišljanjem "što još mogu učiniti?Kako još da joj pomognem,olakšam?",a bolest ju odnosi,krade,otima...Iako znam da nikad više neće biti kao prije,duboko u sebi ne prihvaćam to. Duboko u meni je dijete koje ZNA da će se mama vratiti,jer ju ja trebam...
Tuga nije moj stalni gost. Ali joj poželim dobrodošlicu kad svrati. Znam joj reći "sad moraš ići,hvala na posjeti,dođi mi opet!" Eto,danas je došla,sjela se u moju dušu i pomaže mi plakati. Kad isplačem višak boli,pozdraviti ću je.
Mama moja,kad te zagrlim prečvrsto,to je zato da suspregnem suzu. Zato jer te želim vratiti. Zadržati. Oteti. Kad sakrijem glavu u tvoje grudi,to je zato da ne vidiš pobjeglu suzu. Mama moja,nadam se da postoji mjesto na kojem ćeš opet biti potpuna. Mjesto na kojem ćemo se sresti jednog dana i opet se smijati zvonko,ludo,kao nekad. Ako takovo mjesto postoji,znam da ćeš me čekati. A ja ti obećavam da se neću žuriti. Obećavam da ću dobro proživjeti ovaj život. Neću odbaciti i protračiti tvoj dar. Ponekad mi srce plače jer mi se čini da u tvojim očima vidim bol zbog nečeg što ti ne mogu učiniti. Znam koje si snove sanjala za mene. Znam da bi bila prežalosna jer je moj život u drugom planu zbog tebe. Znam da ti to ne bi dozvolila. Žao mi je. Obećavam da ću ga jednog dana ponovno živjeti punim plućima. Mama ja ne patim i nisam ni sekundu požalila ovaj izbor. Ti si me naučila da moram naći načina i živjeti onako kako želim. Ja želim u ovom trenutku biti s tobom. To me čini sretnom. Mama moja,zašto ti to nikad nisam rekla? Reći ću ti sutra. Znam da ćeš me čuti. Znat ću po tvom pogledu da me razumiješ.
Tugo,hvala na posjeti. Sad je vrijeme da odeš...Još par suza za oproštaj...

mama na dijeti

Ona se ne kreće. Sjedi ili leži u krevetu. A ima apetita...I tako mi se udebljala. Naša doktorica se čudi. Ljudi s Alzheimerom obično,unatoč apetitu mršave. Moja mama je izuzetak.
Nije mi lako ali još jednom ću pokušati smanjiti joj porcije. Mi se smijemo,ali kad ju podižem,zaboli me u vratu. Osim toga,nije ni za nju dobro da se osali...uz probleme s dišnim putem.
This said, ne znam hoću li uspjeti.
Ritual jedenja nam je jedna od rijetkih formi komunikacije koja nam je preostala.
Ona pita jesti,ona to ZAHTIJEVA!!! Sinoć je pojela jednu mandarinu i šalicu frutolina s mlijekom. Tata se žalostio,jer je bio uvjeren da je gladna. Nije pomoglo kad je malo poslije pitala "a vičerat?!"
Jooj! Mislim da će se naviknut na manje porcije,samo ako mi budemo ustrajni. A smiješna je!
Ne smiješ joj pružit ruku prema licu,odmah otvara usta. Ideš ju poljubit-ista stvar.
Ne smiješ jest pred njom,ako je ona več jela. Odmah se uzbudi:"daj mi malo!" Ponekad, ako te čuje (a tatu bogme čuje,kako taj MLJAŠĆE) jest,okreće se i zove:"ča to imaš?dođi malo kod mene!" Pa sad ti nju stavi "na dijetu"!!!!!!!!!!! Kokoš jedna!

... i dirne riječ u srce....

...."schoen bist Du.
Du bist schoen.
Wasser kuehl war mein Schlaf an Deiner Seite......"

......"hoću da živiš dok te uspavan čekam
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pjeskom kojim smo hodali."

......."kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
pogledat ko stranci
bez imalo svijesti koliko nas vežu
neki stari lanci"

"noćas se moje čelo žari
noćas se moje misli pote
i moje misli san ozari
umrijet ću noćas od ljepote"

........"i na oblak koji tišti
i na munju koja prijeti
naša blaga nada vrišti
biti čisti.Biti sveti.
i kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca
treba i bez bijela ruha
biti djeca,biti djeca"


...nisam tip od velike literarne naobrazbe,ali me riječ dirne u srce svejedno...najčešće ne shvaćam "što je pjesnik htio reći" no i nije važno...važan mi je onaj trenutak u kojem me njihove riječi dirnu...niti ne znam tko je napisao one prve retke...davno sam ih negdje pročitala i slika mi je ostala...jednostavno prelijepo! Ostali su stihovi Pabla Nerude,Dobriše Cesarića,Tina Ujevića...

subota, 20.10.2007.

saturday,saaaaturday,saturday

pjeva mi se a zima je...pa cvokoćem ko kokoš! Kad se sjetim mlađih dana...kad sam si bila umislila da sam maher za moderni ples...pa se previjala po kući ko tifusarka na extasiju! Čudo da nisam noge polomila-vidiš kako mi sad dobro dođu! A tek pjevačke ambicije! S četkom za kosu kao mikrofonom....heheheee Pa pentranje po kamenjaru,extremni sport kao vožnja bicikle niz stepenice ravno do mora!
Ljeto između 7. i 8. razreda odradila sam u obližnjoj trgovini...plaća je bila oveća lepeza tadašnjih dinara. Duboko uvjerena da ono što zaradim moram sama i potrošiti,unesrećila sam se neopisivo kad sam dobila zabranu odlaska u Rijeku u obilazak dućana. No je li me to spriječilo? No way! 5 minuta prije zatvaranja banke na večer otrčala sam i uzela svoje blago! A ujutro u 5 obukla kratke hlače,majicu i obula tenisice,te se tako pokazala usnulim roditeljima. Uz obavijest da idem "na jogging" istrčala iz kuće i "odjoggirala" na autobus za Rijeku.
Kupila kartu,sjela na svoje mjesto i potpuno neopterećena grižnjom savjesti čekala polazak. Uz put mi se iz džepića na hlačama isula čitava moja lepeza novčanica po "sicu" te mi je suputnik ljubazno skrenuo pažnju...hehehehee
Po dolasku u Rijeku,3 sata kasnije, pomislila sam na sekundu kako se doma već pitaju kud sam ja to otrčala...No još nije bilo vrijeme za takve brige...Po prvi puta u svojih 13 godina bila sam sama u velikom svijetu i to s džepom punim novaca...Pšššššššš!!!
Opijena ukradenom slobodom krenula sam u avanturu. Usput sam se skrivala u redovima odjeće u dućanima,od policajaca ako bi se koji pojavio...bila sam sigurna da mene traže....
Oko podne sam nazvala doma i objasnila kako sam u 2 opet na autobusu i kako predvečer stižem...Više da prekinu policijsku hajku nego da umirim histerične roditelje...No,moja mama nije uopće zvučala histerično,što bi me bilo zbunilo da nisam još uvijek bila high od slobode...Jedino što je rekla bilo je da ćemo pričat kad dođem doma!
Eto,stigla sam i kući,s hrpom stvari (a nisam uspjela ni sve potrošit! Amaterka!-danas mi se to nebi dogodilo!) Do dan danas mi nije jasno kako sam se izvukla bez jezikove juhe! Ma cooleri su moji starci! hehehehehee Da meni to klinac napravi ne bi nos pomolio iz kuće 6 mjeseci!
AAAAAAAhhhhhhhhhh djetinjstvo...Doba kad je netko drugi bio boss a ti si se zabavljao kršeći pravila...izvodeći ludorije...uljuljkan u toplo saznanje da ti se ipak ništa nemože dogoditi, jer te oni štite i brane...Da znam staviti sliku na ovaj blesavi blog,točno znam koju bih stavila...ALI NE ZNAM!!!
No,od ovakvih sjećanja mi je toplo u duši. I hvala mojoj obitelji što mi je omogućila da odrastem uz njihovu ljubav,što mi je poklonila sretno i bezbrižno djetinjstvo! Zbog toga mislim da sam,unatoč svemu,sretan čovjek!
Naravno,sreća nije samo u uspomenama,dobro bi bilo imati i svoju obitelj,djecu,partnera...Možda jednog dana...

petak, 19.10.2007.

petak-sarma

.......ma koji me vrag tjerao!!!!!!!!!!!!
Sve je to kriv jedan krapanjski zagorec!!!!!!!!!!!
I ja ljepo počela kuhat u podne i pol,ko i obično. Evo je skoro 3 sata i stižu me strijele iz tatina oka! Jer sarme nisu još gotove.......ajmeeee!!!!
Još da nisam stavila onu neljuštenu bio rižu koja se kuha sat vremena bi i bile gotove....ali šta ćeš!! Luda pamet! A sad idem dobit jezikovu juhu! Zasluženo!

A mamu baš briga,ona je lijepo pojela bananu i još tako,svako malo joj nešto uleti u kljunić...
Ali neka,mirišu moje sarmice božanstveno i kad se napokon skuhaju bit će to fešta za nepce i dušu! Samo da ne potraje do večeri,jer bi onda ovo mogao lako bit i moj zadnji post...

P.S. izvještaj
sarme-za prste polizat
tati suza malofali krenula na oko od olakšanja
ja sretna-pa sarme se mogu jest i sutra,zar ne!
...a mogu se i zamrznuti...
ŽIVJELE SARME!!!!!!

četvrtak, 18.10.2007.

četvrtak-bura je čista žena

Tako je znala reć moja mama. To bi bilo starinski za čišćenje okoliša...hehe
Istina da bura sve pomete...nosi ko zna gdje....A moje ruke,koje operem valjda stoput na dan i ne mažem ih svaki put ponovno...ispucale od bure da su mi se ranice napravile. pa sad sam ih ljepo nacupala s kremom neka ih malo...
Vani puše ko ludo,fijuče...lampa iliti sijeva,grmi...boljeda ja isključim moj baby da nebi
bilo nisam znao...
Moja susjedica je sigurno sretna što puše ovako ludo...njoj je to najdraže vrijeme...muž joj je ribar pa kad je ovakvo vrijeme,otme ga na bar jednu noć moru...da nije bilo bure i juga,nebi bilo ni maloga Duje....njihovog bebića koji je prekjučer navršio velikih godinu dana!
Volim ja tu malu familiju...eto ribarev brat je teško bolestan dječak i u kolicima je...a on je taj koji pomaže meni kad treba spustit mamu s trećeg kata...zna on kako je to...on me je naučio kako ju nosit po skalinama,i pomogao da se ne bojim...kad je ostala nepokretna. Ja sam bila u laganoj panici u to vrijeme...dok se nisam malo navikla.
E, 10 sati je. Vrijeme da odem pitat mamu hoće li ići spavat. Lijepo ćemo noćas spavat,mirni u toplim krevetima,dok vani divlja priroda...ako ne stane do sutra,otići ću do mora,na lungo mare i uživati u valovima...obožavam vjetar! Ljeti sam jedina koja se baca u more u divlje valove! Neki se boje a ja u tome nalazim smirenje...
Oduvjek me smirivalo divljanje mora i što se više propinje val i pjeni i spreja i soli sve oko sebe,to je meni duša mirnija i spokojnija...što više trese vjetar i zanosi mi tijelo,to je meni lakše...kao da smo se našli,dvije srodne duše,nemirne...i nestaje moj unutarnji nemir i bura,čista žena,očisti i moju dušu od težine. Obožavam ludi vjetar! I more.

oprez! : Alzheimer Dementia!!!!

9 godina. Toliko traje naš put. Mama ima 69, tata 73 a ja 35 godina. Skupa imamo 177 godina životnog iskustva. Ako se nisam zabrojila. Uglavnom,htjela sam istaknuti da nas cijeli život nije naučio o ljudima koliko poslijednjih 9 godina.
Eto tako. Gdje su nestali svi ti ljudi? Na sve strane ih je bilo,svi su dolazili,na par dana,tjedana, preko ljeta...Zvali,slali čestitke i pisma...Pozivali u posjete,izlazili s nama,jeli,pili,smijali se i plakali kod nas. Mislili smo daimamo veliku,skladnu obitelj.
Krivo smo mislili.Imali smo hrpu niškoristi. Nestali su skoro svi,kao mjehurići od sapunice. I naše iluzije o čvrstim obiteljskim i prijateljskim vezama,građenim i njegovanim cijeloga života. puf! nema više...Iluzija.
i dobro,bar se raščistilo dosta toga...Ipak,ne mogu se oteti dojmu da je mama kojim slučajem oboljela od bilo koje druge bolesti,svi bi oni hrlili s vrćicama punim voća i otvorena srca,željni pomoć i utješiti,pokazati potporu... Pa što je onda drugačije s Alzheimerom? Ne znam i ne da mi se izmišljati isprike i objašnjenja.
Znam samo da mi se čini kao da postoji tajni zakon koji kaže da je kod ove i ovakvih bolesti u redu otpisati i prijatelja i brata...Nitko se ne grize što su nas ostavili same. Jer "ona više i tako ništa ne zna".
Znam samo da umjesto posjete i vrećice voća ja dobivam 100kuna i "kupi mami neštood mene" i obavezno "tvoja mama je sretna da te ima,ti ćeš u zlatnim cipelicama u raj,blago njima,samo bog ti tomože platit..." OK,najiskrenije, mislim da oni i ne čuju kad im kažem da sam ja ta koja je sretna da imam mamu...i baš me briga!
I malo tko pita kako smo ja i tata i kako mi sve to izdržimo sami. Nitko od naših bliskih i dragih ne osjeća potrebu zaboraviti na sebe i učiniti nam radost i posjetiti mamu,popričati s njom,nasmijati se s njom...
Osjećam kao da je mami oko vrata obješen nevidljii znak :Oprez! Alzheimer! I vrijeđa me to i boli. I pišem ovaj blog,da ga može pročitati tko god želi. Želim da ga pročita onaj koji je na istom putu i zna-nije sam.

srijeda, 17.10.2007.

srijeda, instant ručak

Danas sam otišla nazad spavat nakon što sam mami dala doručak. I spavala do 11...i još sam umorna...ok,mislim da je to depresija na djelu i loša ishrana...valjda će proć...
Oko 12 sam skočila do trgovine i kupila gotovi njoki i gotovi gulaš u konzervi...i zelenu salatu..Novo iskustvo...mama bi se grozila da zna...tata je još bio i zadovoljan...njoki i gulaš su mu omiljeno jelo...a nije još nikad jeo iz konzerve...
E,pa danas je bilo tako. Ili tako ili nikako jer sam ja na izmaku snage a nešto se mora jest!
I meni se gadilo to kupit....mamina škola! Ma ja bi bila sretna da jedem samo salatu na sve načine...
Instant ručak od umorne domaćice. Možda sutra bude bolje. Volim spremat ribu iako ju ne jedem. Jer je brzo gotova i nekako mi još i ispadne....pa nema komentara...
Da mi je netko prije 15 godina rekao da ću i ja biti jedna od onih žena koje će ići svijetom i kukati - "a ča ću danas za obed!!!!" - bila bi se slatko nasmijala...sad mi je nešto manje smiješno...ali ipak se smijem sama sebi...ha ča ću nego se smijat...

utorak, 16.10.2007.

Zaštita okoliša

Blog Action Day - Environment
Moto-"One Issue.One Day.Thousands of Voices."
P.S.bilo jučer,ali što se može...

Ja saznala za ovo,na brzinu pročitala i zdušno se pridružila. Ako jedna tema zaslužuje bar par redaka za koliko imam vremena,onda je to zaštita okoliša.
Neću ja sad puno filozofirat,rano jutro je i čeka me tona posla. Ali koliko mogu i znam.

RECIKLIRANJE
Ova djelatnost na mom otoku slabo funkcionira. Mislim da se kod nas to odnosi na spaljivanje otpada u svojoj njivi ili tako nešto,nemam njivu,pa ne znam.
No ima ljudi koji odvajaju ambalažu,koliko im to ponuđeni uvjeti dozvoljavaju. Priznajem,ja tone radim. Nisam sigurna da to kod nas ne završi sve na istoj hrpi,jer centra za otpad i reciklažu nema...

ČIŠĆENJE OKOLIŠA
E,ovo se radi i kod nas. U određenim vremenskim intervalima,pojedine grupe stavljaju oglase po otoku i na otočki radio,te organiziraju dobrovoljno čišćenje okoliša. Obrezuju se grmovi,kosi trava,odstranjuje opasno izraslo drveće,prorijeđuje,presađuje,zasađuje-njeguje se flora. Kupi se smeće s plaža,parkova,pa i sa morskog dna.Bojaju se klupice,popravljaju košare za smeće. Još kad bi ih bilo više...obično, kad ti zatreba koš za smeće, ni jednog na vidiku, i to usred grada, u parku, uz šetalište...
Ovdje moram spomenuti omiljeni sport lokalnih bildera! Ne znam ima li toga i u drugim mjestima diljem lijepe naše, ili je to samo naše,autohtorno...Naši bilderi dakle ovisnici su o bacanju klupica koje nisu pričvršćene za pod (neki se bogme i s onim drugim pozabave), košara za smeće, BETONSKIH (!!!!!) ograda i važeva za cvijeće itd---dakle bacanjem istih u more. Imam osjećaj da svršavaju na to. Tolikosu posvećeni toj aktivnosti!

ALTERNATIVNI PRIJEVOZ
Automobil je postao statusni simbol. Ni u dućan ne idemo (ja ne vozim-na moju tugu i žalost) pješke. Bicikle kupimo,ali nakon probne vožnje, i to da se pohvalimo cijenom i modelom-odlažemo moćnu makinu na nožni pogon i zaljubljeno se vraćamo udobnijem nam ljubimcu. Autobusi nam "điraju" otokom prazni,osim ako ne voze djecu u i iz škole. I ta ista djeca već frču nosićima,svjesna koliko je to uncool,voziti se u autobusu...Tovari su davno izumrli i postali neukusni i nešto ukusnije izrađeni suveniri.Podijeliti vožnju do posla ili slično s još dvoje,troje ljudi je tako neudobno i nepraktično...a mi smo Amerikau malom i osobna udobnost je iznad svega.

i još samo
PROJEKT DRUŽBA ADRIJA
Žele nam dovući prekooceanske tankere u Kvarner. I to želetoliko strašno jako,da se studije zaštite okoliša uvijek iznova pišu i proučavaju,jer,kako svaka daje negativnu ocjenu takovom projektu,nikako da su zadovoljni. Valjda čekaju da žabe polete i da se nekim čudom,zelena akcija jednog dana ne složi s njima, da je ovaj projekt u skladu sa prirodom i njoj bezopasan,i u intresu naše regije i države u cijelom...
Svim srcem i dušom primorskom,navijam da u tome ne uspiju,unatoč političkim i gospodarskim interesima. Nekih. jer turizam i ribolov su ipak primarne gospodarske grane u nas...


Toliko od mene,jutro prolazi,mama plače,proudila se i u sekundi sve drugo postaje nevažno. Moj svijet se na njen poziv stisne i skupi...i obzori mi se suze. Jer treba ju malo okrenuti u krevetu,promijeniti pelenu,dati piti...popričati s njom. Treba oprat robu (okolišu moj,treba mi čista roba) skuhat ručak (ajme meni) i tako dalje itd...

Na temu okoliša zavirite u blog (sori neznam stavit link! Ali evo adrese)
chocogirl/35b.blog.hr

i opet kasnim,ali ja sam i onako the best!!!!

dakle,kada bi ja bila VLAST hi hi to mi je za krepat smiješno!...
no,jaaa bihhhh
1.ukinula torturu radnog vremena
nek se ljudi dobro naspavaju,polako spreme i ako imaju potrebu,prošeću malo,doručkuju na miru,pa onda polaaako na posao

2.ukinula plaćanje fakultetskog obrazovanja i prijemnih ispita
svatko tko želi,bez obzira na sve,mora dobiti šansu i otići na fakultet po svojem izboru! Znanje je bogatstvo i naša siromaška država vapi za friškinjom

3.strogo kažnjiva korupcija!
ako imam sve te pametne nove ljude moraju nać načina stat na kraj ljigavoj prljavoj korupciji! Nema više nosit dr škampi i ribe i kuverte i besplatni građevinski radovi u zamjenu za to da te uopće i pogledaju! Nema više ovakve TRANSPARENTNOSTI(joj kako VOLIM tu riječ!!!) -sve se vidi,sve se zna a nikom ništa ne možeš...čista mafija i bahati lopovluk!Nema više!Sve moje ministrice (a-ha,zaboravila sam reć,u mene su na vlasti amazonke) moraju živjeti u akvarijumu,nema ništa od krijanci...ko mravlja farma!Samo ja smijem raditi sve što hoću! hihihii

4.nema više "HRVATSKA MAJKO DIJETE NAM RODI" pa se onda misli kako ćeš ga othranit! Svaka majka ili otac koji to žele,pod MOJOM čizmom mora imati 3 godine punu plaću i posao koji ih čeka,žele li biti s djetetom do vrtića! Nadalje,dječji doplatak kao termin koji mi je ogavan će se ukinuti. Muškarci ili žene tj,kućanice i odgajateljice/odgajatelji djece dobivati će plaću po satu uloženog rada iliti biti će plaćene/plaćeni za 24sata na dan.

5.djeca neće u školi učiti vjeronauk- To mora ići natrag u crkvu katoličku. U školi će se učiti svjetske religije.Želim pametnu i obrazovanu djecu koja će znanje dobivati u školi a za svoja vjerska uvjerenja i duhovno uzdizanje neka krenu na vjeronauk kod svećenika.u crkvu.Ko što sam i ja hodala.

6.ovo bi moglo upaliti kad bih bila svemoćna,što i namjeravam biti uostalom (hihi,nije lako ni fantazirati,naučeni smo na ograničenja,hihi) -daakleee,crkve bi prestale dobivati novac od države.Svećenici će se smjeti ženiti i imati djecu,imati posao,a onda nek narodu propovijedaju božju riječ iz malo prizemnije perspektive.Pa će ljudi napokon imati osjećaj da i ovi znaju o čemu govore i možda ...no,dakle,nek pop nauči i neki zanat i preuzme odgovornost za djecu koju napravi.Ako je gay,bože moj,samo nek je sretan i zadovoljan,pošten i radišan!

7.Zatvori-strogi za teške zločine.Blaži za lakše.Točka.I smrt pedofilima! A da,tu kod mene neće biti milosti!!!Još moram razraditi smrtnu kaznu,ali na teške muke bi ih stavila,gamad čovječanstva!!!

8.ne mogu više!
Kad bih ja bila na vlasti,ne daj bože ni u ludilu,umorila bi se od ovakvih promišljanja i odlučivanja...ipak sam ja samo simple woman ...bez megalomanskih ambicija...lijepo bi bilo živjeti u miru i blagostanju.Ja samo želim da mi se omogući jedan dan u tjednu odmora.Nek država plati bar jedan dan nekom da me zamijeni kad im već štedim velike sume novaca jer nedam svoju mamu u bolnicu, ovo sasvim ozbiljno mislim. Kad bi bilo...lipo bi bilo. I kad bi brzo bilo...prije nego se skljokam i završim u (umo)bolnici i sama.

ponedjeljak, 15.10.2007.

ne bi čovik viroval...

Danas sam dobila 5 jer nisam pokazala dovoljno suosjećanja čovjeku kojem je umrla...mačka....
Bože dragi!
Saaaate sam provela na messengeru ispričavajući se! Ma ne moren virovat!!! Da se meni svašta događa-je! Ma ovo! Ja jako volin životinje,i shvaćam predobro koliko se može voljeti ljubimac. I patiti zbog gubitka. Ali ovo danas ne mogu vjerovat!!! Čovjek je potpuno prolupao i napao mene i još jednu osobu,još manje krivu od mene,jer ga ni ne poznaje toliko! Dvije rečenice sučuti od mene nisu bile dovoljne i eto...
Sve sam progutala,i bijes i teatar,a vjerujte mi,bio je teatar! Čak nisam ništa rekla kad je usporedio svoju bol zbog gubitka mačke s mojom boli zbog mame. I boli druge žene,kojoj malo dijete mora na operaciju koja će ga ostaviti u invalidskim kolicima slijedeće 2 godine.
E pa sad mi je dosta!!!! Moram se bar tu ispuhat jer mi je puna kapa luđaka za jedan dan!!!! Ma ko ih sve meni nosi na put! Istina je da nikad nikog istinski ne upoznaš. I tako je teško odlučiti komu ćeš povjeriti srce i dušu.
Zato ja uvijek kažem: TALK IS CHEEP!!! I sad ću to i elaborirati,ovako poludila! Ako znaš nekog tko lijepo priča,nikako nemoj na prvu pomisliti -"eto,našao sam čovjeka!" Ma kaaakvi!!! Ne vjeruj pričama.
Samo kroz djela se prepoznaje tko je kakav.
Ako ti netko priča koliko te voli,ne vjeruj. Ako te istinski voli,to će se znati potruditi i pokazati ti to! Ako ti se netko kune da ti je prijatelj i da te razumije...ma ni u ludilu ne vjeruj! Ako imaš pravog prijatelja,taj će ti ponuditi the benefit of a doubt kada mu nije pravo kako si se u nekoj situaciji ponio! Pravi prijatelj će ti i oprostiti,ako baš zgriješiš i ogriješiš se o prijateljstvo. Neće očekivati plaću za svoje prijateljstvo. Neće oduzeti poklon koji je dao. Neće...Pravi prijatelj ti neće nabiti na nos sve što je ikada učinio za tebe...niti ćeš ti to učiniti njemu. Zahvaliti se i priznati koliko ti je pomoć bila dobrodošla i koliko ti je značila...To je drugo.
Nije teško biti pravi prijatelj. Prijateljstvo treba redivito zalijevati,ali ono pravo i trajno podnijet će i razdoblje suše.
E sad mi je malo lakše.
Zato ja imam samo jednu osobu koju zovem PRIJATELJ. Svi drugi su prijatelji. Oni koje neću zvati kad mi se plače. Oni na koje neću prve pomisliti kada sam zbog nečeg sretna i želim to podijeliti s PRIJATELJEM.
Pokoj duši mačkici,njenom tatici želim da mu vrijeme i sretne uspomene ublaže bol. A ja ću u krevet,iscrpljena glupostima. Bar je mama lijepo zaspala. Da uspoređivat dijete ili majku s mačkom! A bože moj,daj mi snage!
Jedna od najdražih knjiga mi je "Mali Princ" od StExuperie-a. Tu se o prijateljstvu progovara jednostavno i prekrasno. Danas sam puno razmišljala o toj knjižici i mislim da ću je ponovno pročitati. I tako sam razmišljala što bih čitala mami,jer ona voli da joj se priča,a vjerovali ili ne,i ja ponekad ne znam što bih više pričala...

nedjelja, 14.10.2007.

Nedjeljne fore

Malena
Mala djevojčica u svojoj najljepšoj haljinici trčala je na misu u nedjelju. Kako je trčala,tako je molila:"Molim Te Bože,ne daj da zakasnim! Molim Te Bože!Ne daj da zakasnim." Odjednom se spotakne i padne.Zaprlja se i podere. Ustane,otrese haljinicu i nastavi trčatii moliti:"Molim te Bože! Ne daj da zakasnim! Ali ne moraš me ni gurati!"

Učiteljica vjeronauka
Učiteljica vjeronauka vrlo je pazila da bude primjer djeci.Jednom je upoznala naočitog muškarca koji ju je pozvao na večeru.
"Rado prihvaćam!" iznenadi ga vjeroučiteljica.
Prije večere,sjedeći u ugodnom malom restoranu,muškarac ju ponudi aperitivom.
"O,ne hvala!Kako bih to objasnila djeci!"
Muškarac se posrami i bude tih za vrijeme večere.Uz kavu,odvaži se ponovno i ponudi ju cigaretom.
"O,ne! Kako bih to objasnila djeci u školi!?"
Vozeći gospođicu kući,muškarac pomisli kako nema što izgubiti i upita ju bi li htjela da zastanu u motelu kraj autoceste..."
"O da! To bi bilo lijepo!!!" reče ona.
Ne vjerujući svojim ušima,čovjek brzo skrene i...dovoljno je reći da su on i učiteljica proveli vatrenu noć.Ujutro čovjek osjeti grižnju savjesti.
"Draga,a što ćeš sad reći djeci u školi!?"
"Reći ću im ono što im uvijek ponavljam!Ne moraš piti i pušiti da bi se dobro zabavio!"

Doživjeti stotu
Gospođa odoko 80 godina kod dr. Dr ju pita kako je,a ona naravno započne sa -pa leđa su ukočena,pa teže hoda,pa probava...Dr joj kaže,-gospođo,morate se pomiriti s time da će s godinama biti toga sve više...napokon,tko još želi živjeti 100 godina...Ona ga pogleda ravno u oči i reče -SVATKO TKO IMA 99!!!

Novi supermarket
U našem susjedstvu otvorila se supermoderna trgovina!Na odjelu za svježe voće i povrće čuje se zvuk povjetarca i nježne kišice te miriše na jabuke i zemlju i sl.Na odjelu za mliječne proizvode čuju se krave kako muču i osjeti miris sijena.Tamo gdje se prodaju jaja čuju se kokice i miriše na pečena jaja sa slaninom.
WC papir kupujem u drugoj trgovini.

Rajske muke
Umre dobar čovjek i završi u raju. Nakon nekog vremena reče on da želi otići malo do pakla da vidi kako je tamo.Nakon dugo moljakanja,SvPetar popusti.Kad se čovjek vrati reče kako se u paklu dobro jede.Za doručak švedski stol,za ručak slijed od 5 jela,za večeru svega i svačega a za međuobroke što ti srce poželi...pa upita zašto se u raju tako skromno jede.Za doručak kruh i maslac,za ručak juhica a za večeru opet kruh,maslac i salama.I reče mu SvPetar: "Pa ne misliš valjda da ću ja za nas DVOJICU kuhati!!!"

strah u kosti!!!

2:22 ujutro,kako smiješno...tek sad sam uspjela smirit mamu. Imala je napadaj kašlja. Prije spavanja popila je pola čaše soka. I eto. Tekućine su naš neprijatelj,pogotovo prije spavanja! Budala ja! Što je više kašljala,to se više uznemirila,pa onda pričala...Što je više pričala,više je kašljala...Na kraju sam ju morala posjest na rub kreveta i onda...povraćanje! E tu su i meni klecnula koljena i protrnula sam. Tata je stavio tableticu pod jezik da ga ne strefi infarkt! Zašto tolika panika? Zato jer ako inhalira tj. udahne samo malo šlajma u pluća,eto ti infekcije i ode moja mama...nema šanse da bi preživjela upalu pluća ili što slično! Rekla sam da prije spavanja može dobit samo žele iliti jell'o kako ga ja zovem. I onda opet moja stara boljka. Ne mogu nikako prihvatiti kada neka od njenih funkcija slabi i uporno se zavaravam...I onda se dogodi ovako nešto!
Ali sad se smirla i polako tone u san! Kriste! A što sve nisam radila da ju smirim!!! 3 sata smo sjedile, ona i ja,govorila sam joj neka ne priča sada...Sjetila sam se - da joj pustim muziku. Otišla po laptop i tražila Olivera,Škoru i "milo moje",pa Ivu Robića...to je upalilo i polako je ušutjela i gledala i slušala...I napokon joj se disanje vratilo u normalu. Kada više nije šištalo u plućima,polegla sam ju opet i okrenula na bok. Hvala nebesima pa imamo bolnički krevet i tako sam ju malo pridigla...evo je opet kašlje! I pričaa.............joooooooooooojjjjjjjjjjj...............
maaaaaaamaaaaaaaa.............šuuuuuuuutiiiiiiiiiiiiiiiii!!!!!!!!!
Dobro je! Čekam da zaspi da mogu ić spavat...

subota, 13.10.2007.

subota

Meni uopće nije važno koji je dan i blagdan. Osim većih blagdana kao što je Božić. Zadnje vrijeme puno mi se mota po glavi Božić. Kroz ove godine od kada je mama bolesna bilo je svakakvih blagdana. Slavili smo tiho njezine rođendane,nekoliko Božića,Uskrsa smo preskočili...nismo se osjećali blagdanski...prije tri godine proveli smo najgori Božić na svijetu,kada je mama bila u bolnici Kampor na Rabu. Tata,mamin brat i ja bili smo s njom. Uredila sam ju bila i donijela od doma skomne ukrase i trudili smo se...ali kad smo izašli iz bolnice na večer,a nju ostavili...morala sam povratiti,koliko mi je bilo mučno. A onda je slijedeći Božić bila doma! I tu sam se razbacala do maksimuma! Isforsirala sam božićni ugođaj unatoč tatinom negodovanju. Shvatila sam da se često moramo naraditi da bi nam pao blagoslov na srca...Na kraju je miris cimeta i bora,kolača,purice,sarmi i svega mogućega,toplina svijeća i osmjeh na licu učinio svoje. Slavili smo skromno i u ljubavi. I učinila sam da je i nama bio praznik. Tata je shvatio da smo blagoslovljeni samim time što smo zajedno! Jer s maminom i njegovom bolešću..treba cijeniti svaki dan. Ne planiram slijedeći blagdan,ne zaokružujem mamin rođendan u kalendaru. Ljubim svaki dan koji nam je dan. Za budućnost ne pitam. Ona je zamagljena ideja,nešto u što ne želim,u što se bojim dirati. Budućnost je luksuz kojeg sam se odrekla. Ne želim se njome opteretiti,jer danas je sve što imam. Evo je 4 popodne,vrijeme da odvedem mamu u krevet,na odmor. Ona je u kolicima,teško joj je sjediti dugo,pa je dovedem oko ručka i opet na večer...A to što je subota...ništa mi ne znači. Svaki je dan isti,ne odlazim u ponedjeljak na posao,ne veselim se petku kao kraju radnog tjedna. Moj dan počinje u 8 ujutro kada mama dobiva medicinu i doručak. Završava u kasni noćni sat kada se polusvjesna srušim na krevet. Voljela bih par dana otići i odmoriti se. Ni sama ne znam kako više izdržim. To naravno nije moguće,jer mi je u životu dan tek jedan pravi prijatelj tj prijateljica. A ona je jako daleko,život nas je odveo u nemoguće udaljenosti... nitko drugi nije spreman ponuditi nekoliko dana doći i brinuti se za mamu,kako bih ja odmorila...Novac za platiti njegovateljicu je san koji će se ispuniti kad kupim loto listić i potrefim sedmicu... U bolnicu je nikada ne bih poslala jer,osim što sam odlučna u namjeri da ona bude u svojoj kući,što osjećam da je tu njeno mjesto,-ja bih se razboljela umjesto da se odmorim kada bih joj to napravila... eto,tako je to,iz dana u dan...bila subota ili svetak...

za lakunoć...

...........samo par rečenica.........ipak je kasno.........odlazim spavati a zaboravila sam najvažnije! Ljubav je kada daješ i ne očekuješ ništa za uzvrat! Ljubav je nesebičnost.

Kako izgleda naša noć

................. pa, otprilike ovako -tata spava. Mama spava ili će uskoro zaspat. A ja sjedim za kompjuterom,tako umorna da mi sve pleše pred očima....
No,kako cijeli dan brinem o drugima,noć je vrijeme koje posvetim sebi....tišina i samoća su tako dobre da im ne mogu odoljeti. Ipak,danas mislim da ću otići spavati,jer sam potpuno iscrpljena. Ali,isplati se sve jer je mama dobro! Danas se čak i smiješila,meni, kako se smijem dok gledam TV. Par dana već je malo živahnija. Prati što se događa i komentira. Tako je primjetila da se tata stresao od zime i pitala ga: "A tebi je zima?" Kako smo mi onda sretni kada nam se tako na momente "vrati"...sreća je u očima promatrača...

petak, 12.10.2007.

moja mama

Ona ima 69 godina i najljepša je žena i osoba koju sam ikada upoznala. Prije nekoliko godina dijagnosticirana joj je Alzheimer Demencija.
U svom blogu govorit ću o ovoj bolesti,o svojoj mami,našem životu. Bit će to moj način da si olakšam,iznoseći svoje misli i osjećaje.No ovoga puta neće to biti intimno,na papiru,već otvoreno za sve,u nadi da ću našim iskustvima pomoći nekome tko,kao i mi,živi s ovom bolešću.
Za početak,želim reći meni najvažniju stvar. Moja mama ima Alzheimer,ali to ni u kom slučaju ne definira nju,kao osobu.
Bolest joj diktira život,i moj isto tako. No ona je i dalje osoba koju ja poštujem i volim,ima svoje osjećaje,želje i svoje osnovne karakterne crte. Njen um je zarobljen ali njen duh živi i očitva se u bezbroj načina. Pogledom,riječju kada uspije izraziti svoju misao,dodirom kada miluje.
Kroz godine,dok ju je ova bolest robila njene životne radosti,otimala joj uspomene,krala njeno ljudsko dostojanstvo,moja je mama hrabro podnosila sve strahote.I ja tvrdim da je njen divni karakter trijumfirao nad bolešću!
Ona je borac,hrabra,nježna,lijepa,mila. Ona je moja mama. Ona koja me naučila ljubavi i davanju. Koja me naučila smijati se.

	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (10)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (16)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (13)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (11)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (20)
Travanj 2008 (18)
Ožujak 2008 (22)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (20)
Prosinac 2007 (9)
Studeni 2007 (27)
Listopad 2007 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

helou

tiredincro@gmail.com

hit counter

"...više nego celi svit i okolicu!"

sewen mi je poklonio pjesmu koja mi puno znači



NEZABORAVAK
FORGETMENOT
FERGIßMEINNICHT

Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest

aj lajk

Grazy Heart
brodjanka
Vukovarski Som
RADOZNALI
lomic
premijer dični ;)
Aribica
Joso49
Advent
nima
Boljun


klarica
samo zore ;)
čiovka
filipinka
maslačkica
umorno oko
gustirna
skaska
fata ;)
kore
slatkogrko i obratno :)
kate misterija
kikica!
forza fiume
levantica

pushmepullme
fulvusica
malena zvijezdica

PUTUJMO

Naslonimo ljestve

Na oblak

Sačekajmo vlak

Pa krenimo dugom

Tom uskotračnom prugom

I putujmo…putujmo…



Između dva oblaka

Kao od stanice do stanice

Dok kraj prozora promiču

Nebeske plave oranice

Lijepo je brojati ciruse

Male bijele ovčice

Što u stado zbiru se

I putovati…putovati



Od kada te nema

Ne putujem često

Ali samo poželi

Jer još ti čuvam mjesto

I možemo zauvijek ovako

Putovati….putovati

BY Boljun