istina o životu

utorak, 11.08.2009.

Izlazak na scenu.

Izaći na svjetlo. Publika sjedi u tami gledališta, otvara se zastor i glumac stupa na scenu. To je dobra metafora za samosvijest, za rođenje spoznajućeg duha koji uzrokuje ulazak, toga spoznajućeg, u svijet duha. Ovdje, naravno, govorim o živom gledalištu koje se može oblikovati samo u živom teatru. Mrtav teatar oblikuje mrtvo gledalište i ne izaziva katarzične učinke koji bi djelovali na samosvijest. Tu spoznajuće, živo tijelo publike, ulazi, preko iste takve izvedbe, u svijet duha koji je u izvođaču i u izvođenom. Materija je samo zgusnuta energija.

Izaći na svjetlo. Glumac stoji u sjeni i čeka izlazak na scenu. Izađe na svjetlo i ugleda publiku u polutami. Osvještenje mislenoga samoga sebe i prelaz iz stanja nevinosti i neznanja u stanje znanja i osmišljenoga samog sebe. Osmišljavajući samog sebe osmišljavamo ideju koju iznosimo pred živuće gledalište i energijom mišljenja potičemo nastanak i slobodni protok misli, koje su same po sebi nemjerljiva energija, u tijelima promatrača koje smo uvukli u svijet duha. Prelaskom preko tog praga, koji dijeli sjenu i svjetlo, mi izlazimo iz pribježišta koje nas svojom sigurnošću, štiti od naših mogućnosti i rizika koji nam može donijeti pred nama izranjajući svijet. Naš cilj bi bio izaći na svjetlo i tako uza sve opasnosti stvoriti nove mogućnosti samospoznaje i ostvarivanja samoga sebe. Potencijalno mi smo sve, a ostvarujemo samo banalne mogućnosti naše daleko veće kreativnosti i zadovoljivši se i tim malim ne nastojimo ostvariti ukupnost koju sigurno posjedujemo u toj masi složenijoj od ustroja samoga svemira.
Vrag sam zna zašto je tomu tako, ali me odavna progoni misao da je stvar u etabliranju, u tome da zauzmemo mjesto za stolom, da se namjestimo. Etabliranog umjetnika uvjek zamišljam kako spuštenih gaća, rukama čvrsto obujmivši stol, čeka da mu netko priđe straga i potvrdi mu da je etabliran. Ili mu se uvlače ili mu ga uvlače. Trećeg nema.

Neka riječ sama razjasni položaj etabliranih :
établissement - zgrada, naseobina, poduzeće, podizanje, postavljanje.
établir - un compte - sastaviri račun, proračunati.
s' établir - nastaniti se, namjestiti se, opskrbiti se, postaviti se.
l' établi - stol za zanatlije, tezga.
établer - spremiti, smjestiti se u staju.
l' étable - staja, štala, stajnica.
établage - najamnina za mjesto u štali.

Biti etabliran dakle znači plaćati svojom slobodom za mjesto u prostoru u kojem ćeš preživati zajedno s ostalima.
Mijenjati se moramo mi i mijenjajući sebe, mijenjati teatar, koji je živo biće samo po nama, koji smo njegova strukturalno bitna sastavnica. Teatar i svemir postoje samo po čovjeku. Ne postoji ni svemir ni teatar iz perspektive mravojeda ili čudnovatog kljunaša.
Svaka ideja koja se ne razvija organski, iz strukture koja je čini, koja nema prostora i ne pravi ga, da se organski razvija, jest mrtva ideja i ne možemo se za njom povoditi. Žive ideje same stvaraju prostor za svoj rast, a čin je njihov zamašnjak. Kroz čin se dolazi do novih ideja koje stvaraju nove, šire prostore za razvoj kreativnosti. Činjenjem se i stare ideje poboljšavaju, šire, razvijaju i dobivaju nova značenja. Proizvod nastaje u sudjelovanju činiti i biti. Približiti se idealu autentičnosti – to je dovesti se u stanje u kojem su činiti i biti istovjetni.
Nastanak kulture i umjetnosti je, stvarno, napredak u evoluciji, ali to nam danas nije dovoljno, to se mora poboljšati. Kako su prije kultura i umjetnost bili proizvod evolucije, tako u budućnosti evolucija mora biti proizvod kulture i umjetnosti.

11.08.2009. u 15:47 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.08.2009.

Dobro je znati Kuran.

Zamislite, samo, čovjeka i civilizaciju prije trideset tisuća godina pa ćete znati o čemu govorim.
Slike u Altamiri su lijepe. One pokazuju da je čovjek, stvarao on iz bilo kojih razloga, kreativno biće čije su težnje okrenute lijepom, ali zar nisu stvorene ljepše i složenije slike /Giotto, Dürer, Picasso, Klee/ i zar nije smišljena demokracija, puno bolja forma socijalnih odnosa nego što su to odnosi u hordi. Zašto je onda nemoguće da se razvije još smišljenija forma demokracije kojoj bi temelj bili ljubav i solidarnost. Čitav biološki ustroj nas tjera na to. Ako je u našoj biološkoj osnovi, uvjet za nastajanje socijalnog, ljubav koja samoustrojava ćelije da bi nastao organizam, zašto tu biološku, nesumnjivu nužnost ne bismo prenijeli na socijalnu razinu i tako ostvarili organičan svijet zasnovan na ljubavi. Ako znamo da znamo, onda se više ne možemo ponašati kao da ne znamo.To je nerazumno.
Naš mozak se neprestano mijenja i nalazi se u trajnoj interakciji s okolicom u kojoj se neprestano nanovo formira. Spoznaje stječemo krećući se u sustavu koji nam omogućuje da opišemo svijet samo na osnovi informacija koje dobivamo preko naših osjetila. Spoznati znači uspostaviti odnose između izoliranih i nesređenih pojava.To radi naš mozak, zapravo, neprekidni niz molekularnih procesa koji se u njemu odvijaju. Ako znamo da je promjenjljivost i prilagodljivost mozga neograničena kao što mu je neograničena i kreativnost, da on stvara složenije od svemira u kojemu je nastao, zašto bi te njegove neiscrpne mogućnosti trošili na ponavljanje već postojećeg i na reprodukciju, kad ga možemo upotrijebiti za stvaranje novog vremena, novog prostora i novih odnosa u njima. Odgovarati vremenu i ponavljati ga nije dovoljno, treba ga proizvoditi. U tom smjeru i radi kreativnost, a ona i jest stvaranje nečeg novog, dotad neviđenog, koje će biti lijepo i dobro za sve.
Ovo se sve može dokazati na primjeru efendije Juse Velagića koji je kao mladić iz Blagaja,
s Bune kod Mostara, otišao 1852 na medresu – visoku školu, u Stambol. K'o hercegovačko dijete bio je primljen u jednu bogatu muhadžersku kuću. Mustaj – beg Pašalić muhadžer- izbjeglica iz Nevesinja je na vrijeme shvatio što donosi Europa i Austrija u Bosnu pa se na vrijeme makao iz Hercegovine da zaštiti sebe i familiju. I dobro je učinio i na vrijeme jer se samo dvadeset godina poslije onaj svijet, iz kojeg je izbjegao ko gospodin i beg, urušio ko kula od karata.
Primio je, dakle, zemljaka i sina Avdage Velagića ko svoga. Momak je učio dobro i za četiri godine završio medresu kao najbolji. Znao je Kuran ko hafiz – suru po suru do zadnje.
Nudili mu posao na dvoru, da bude uz bok veziru. Mustaj-beg mu daje Nezvetu, kćer jedinu, ljepoticu i svu trgovinu, ali on neće i neće navalio u Hercegovinu ko vol u rivinu. Imam, hafiz, Skender - efendija, moli Jusu da ostane još godinu da završi i marifetluke, ali Juso neće.
« Jesam li ja efendija školu završio»?
« Jesi, Jusufe, završio si».
« Znam li Kuran ko hafiz»?
« Znaš sinko bolje od mene, suru po suru».
« E, onda ću ja na Bunu».
« Šta će ti sinko sam Kuran u Hercegovini. Ostani, bolan, još godinu i završi marifetluke. To ti sinko ondje treba... prepredenost, lukavost, vještina, spretnost. Bolje ti je bit na Balkanu marifetlija nego hafiz, ili kako bih ti rek'o, bolje ti je znat' sve nego samo Kuran».
Ali hoćeš!? Lakše ti je budalu na zlo nagovorit nego Hercegovca na dobro
Opremiše ga ko gospodina, Nezveta plačuć spremi popudbinu, Mustaj-beg mu dade konja i nešto dukata za puta i moj ti Juso na Jedrene pa na Skoplje, pa na Novi Pazar, Prijepolje, od hana do hana, i sve do Goražda u dobrom društvu, jer se već u Jedrenama namjerio na grupu veselih Sarajlija, trgovaca. U Goraždu se rastadoše. Sarajlije odoše Sarajevu, a Juso na Foču pa u Glavatičevo na tri dana od Blagaja i Mostara i tu se odluči dan-dva odmorit' pa u Nevesinje kod Pašalićeve rodbine da ih poselami ( pozdravi)i preda Mustaj-begove darove, pa onda na Bišinu, niz Kokorine, na Bunu u Blagaj.
To je bio k'o plan....
U Glavatičevu ga dočekaše ko pašu. Kako i nebi škole u Stambolu završio. Pozvaše ga u
džamiju na jaciju, večernju molitvu, i da mu pokažu hodžu nadaleko poznatog po znanju i mudrosti. Kad tamo, hodža, stariji čovjek moli i ne moli, nešto mrmosi kroz bradu, nemože suru sa surom sastavit. Brlja po Kuranu..., star biće insan pa u toj pustoši pozaboravljo. Poklopila žena, djeca, svakodnevne brige, nije Kurana od mejtefa ( osnovne škole) vidio. Poslije molitve, prije spavanja ga upitaše za mišljenje o njihovom hodži, a on, budala, reče
sve kako je mislio.
Jedan od vjernika otrča hodži i reče mu šta je Juso rekao. Hodža skupi čaršijsku halašu ( ološ) pa u sobu gdje je Juso spavao, pa matrakom, pa degenenekom, po leđima, po glavi i bi ga dokrajčili toljagama da nije bio mlad i jak. Nekako se iskobelja iz gomile pa na konja i nije stao do Kalinovika. Tu ga nekakve dobre muslimanke, previše, zaliječiše rane i za dvi hefte ( tjedna) je bio spreman za puta. Pitaju ga gdje će, a on:» U Stambol, nešto sam zaboravio naučiti».
Opet istim putem samo u drugom pravcu i prije zime osvanu u Stambolu. Mustaj-beg ga primi ko sina, a on odmah na medresu u hafiza Skendera na marifetluke. Babi je još iz Kalinovika javio da će ostat još godinu.
Prođe i ta godina u učenju i u ljubavi s Nezvetom. Završi marifetluke, skupi Nezvetu i pravac u Glavatičevo. Mustaj-beg im dade sluge i konje za puta. Na četiri jašu oni, a na četriri ćeraju ruho Nezvetino.
Kad stigoše u Glavatičevo, nitko ga ne prepozna, onako bogato obučenog s ženom i slugama, a on pravac u džamiju na jaciju.
Pitaju ga poslije vjernici da kakav im je hodža, a Juso će:» Ovo nije hodža, ovo je sveti čovjek. Jedna dlaka iz njegove brade kutarisava (oslobađa) od bolesti i svakog drugog belaja (nesreće)», pa se zaleti poljubi hodžu i istrgnu mu jednu dlaku iz brade. Kad to vidješe vjernici svi se baciše na hodžu, počupaše mu bradu i ne samo bradu nego i kosu i dlake sa prsa i sa noga. Sreća njegova što je bio star pa mu je kosa bila porjetka ko i brada. Vrišti hodža, krvari ko zaklan pjevac, psuje ko Vlah s ko'ca, vjernici ne prestaju čupati, a Juso na konja pa u Blagaj.
Od tad se u nas govori da je dobro znati Kuran, al' i marifetluke.
Budući da je glumac bit teatra, njegova osnovna strukturalna jedinka, da bi promjenli ustrojstvo teatra, moramo mijenjati glumca, temelj teatarskog ustroja. Dakle, moramo ga drukčije školovati da bi se iz njega kao osnove mogao razvijati drukčije ustrojen teatar.
Mlade se ljude uči kako da naprave ulogu, a ne kako da od sebe naprave čovjeka. Čovjek sam sebe, poslije, protokom godina, pravi glumcem neovisno od školskih metoda ili, čak, usprkos njima. Škola ne može naučiti studenta više nego li ona sama zna. Uspjeh, kvaliteta jedne škole se može mjeriti samo po razini na kakvoj su odgojeni studenti. Da bi studenti u jednome takvom sustavu ispunili svoje uloge, moraju biti dobro obaviješteni i slobodni. Univerzitet – studium universalis, se demokratizirao pa nastaje sve više fakulteta – studium fakultas to jest studium lokalis. Prije se išlo u Bolognu i Salamancu na pravo, u Padovu na medicinu, u Pariz na filozofiju kod Alberta Velikog i Abelarda, a sada svako selo hoće imati fakultet, a kao što sam već rekao, fakultet studenta može naučiti samo onoliko koliko on sam zna. Ne može svatko odgajati buduću elitu. Kultura i obrazovanje su uvijek bili elitistički, a znanost i umjetnost autokratski bili, jesu i bit će. Uvoditi demokraciju u znanost i umjetnost znači širiti prostore bijede. To može privremeno donijeti sitne koristi ali može dovesti u pitanje sudbinu cijeloga jednog naroda. Umjetnost mora biti slobodna, jer sudjeluje u demokratskom govoru društva koje mora biti slobodno i to sudjelovanje nije poželjno samo sa stajališta društva nego i sa stajališta umjetnosti. Neslobodna umjetnost je, naime, nekreativna, a zato što je nekreativna ne opći ni sa kim, a kako ne opći ni sa kim tako nikome ništa ne govori niti koga sluša, a kako nikoga ne sluša, ne može davati ni odgovore, a kako ne daje odgovore, tako postaje bespotrebna sve do potpunog poraza umjetnosti i kreativnosti. Iz takvih mediokritetskih, od razuma nekontroliranih, zatvorenih društava rađalo se uvijek nešto osrednje i na štetu čovjeka.
Kad je nad Hirošimom 1945. eksplodirala atomska bomba, koju su stvorili tadašnji najveći živući umovi, zaprepašteni Otto Hahn, fizičar, njihov kolega po struci, je uzdahnuo: »Moj Bože, oni su ipak, samo, mediokriteti».
Staviti čovjeka njegovu kreativnost i neizmjerni potencijal u središte pozornosti morao bi biti cilj teatra 21 stoljeća.

06.08.2009. u 18:18 • 6 KomentaraPrint#

subota, 01.08.2009.

Male tajne utopije.

Umjetnosti bi trebali hodočastiti kao Svetom Jakovu u Compostelu. Skinuti se bosi i svaki iz svog kraja po trnovitim putevima i zamrznutim stazama Pirineja doći do mjesta na kojem je on udario temelje vjeri, kleknut i ispovijediti se. Na putu igrati ispred sumnjivih svratišta predstave koje smo nekad upropastili, a na pojedinim stanicama se dobro izbičevati po golim leđima. Čuli bi se vrisci i škrgut zubi onih koji umjetnosti nisu služili do kraja. Kad bi umjetnici bili pošteni prema sebi ceste Europe bi bile pune pokajnika, a predstave bi se odvijale cijele godine i po noći i po danu, jer bi obuhvatale toliko glumaca, redatelja, književnika, pjesnika, slikara, skulptora, muzičara i prodavača magle da bi se svaki dan mogle igrati spektakularne izvedbe s masovnim scenama tisuća sudionika.
Naravno da se prijavljujem prvi.
Čini se da ja ovdje promičem nekakav utopijski teatar, u nekakvom utopijskom svijetu koji je neostvariv. Ja ne mislim tako, jer mnogo činjenica govori u prilog da je takav svijet moguć kao i takav teatar. On je ostvariv jer smo mi znatno više od onoga što mislimo o sebi. Mozak ljudski radi jednim svojim banalnim dijelom i zato stvari izgledaju nedohvatljive, a takav teatar neostvariv. Mi zaboravljamo mogućnosti koje su u toj najsloženijoj konstrukciji, masi u svemiru, koja je složenija i od njega samoga. Materija, pa i moždana, je samo zgusnuta energija i mi smo, zapravo, proizvod Einsteinove formule: E = mc na kvadrat. Mislim da bi slijedeći postulate živog teatra porasla količina iskoristivih mogućnosti i ako našem mozgu otvorimo vrata i utremo putove kreativnosti, on bi mogao mnogo više nego što možemo i pretpostaviti. Ovakav teatar je moguć jer su mogući ljudi koji će ga ostvariti. Neiscrpne su rezerve koje prebivaju neiskorištene u onim tamnim i onim zasjenjenim dijelovima mozga koji su još netaknuti, nevini i neosvijetljeni. Ne znam koliko bi toga trebalo osvijetliti, ali da osvijetlimo samo jedan postotak toga tamnog i sjenovitog prostora, učinili bismo prvi korak da osvijetlimo drugi postotak i tako započnemo nezaustavljivi lanac rasvjetljavanja. Na kraju tog lanca bi se mogao nalaziti čudesni svijet teatra utopije, potpunog teatra, zapravo, teatar i svijet bi bili istovjetni, urađeni po mjeri svemira. Bili bi lijepi i dobri. Mogli bi postati uzorak po kojem bi se mogao urediti bolji i razumniji svijet. I tko zna, možda ćemo u tim višim predjelima svijesti dospjeti do jedne neposredne intuicije, duha, koji, kao mogućnost, postoji u svakome od nas, koji piše, pjeva, pleše, govori našim jezikom, gleda našim očima i koji nam od pamtivijeka šapće u uho: ne zaboravi nikad istinito, ne zaboravi nikad lijepo, ne zaboravi nikad dobro. Istinito, lijepo i dobro je stvarni ustroj svemira, njegova istinita priroda, a ta sveprožimajuća ljepota jest, jednostavno, činjenični ustroj shvaćanja u svim područjima. Ako, kao umjetnici, jesmo u srcu duha, tada je istina objekt blješteće ljepote, zapravo, naša izgubljena i, u djelu koje stvaramo, ponovno pronađena ljubav, prvobitno lice prvobitne ljepote.
Zašto bi ljubav kao pokretač bila neostvariva, kad već postoji riječ za nju i kad već postoji u osnovama svega živog. Ako teatar želi biti živ, mora je uzeti kao točku iz koje nastaje.Tako bi mu dodali novi smisao, a u proces stvaranja utkali cilj koji je plemenit. Darvinističko geslo «borba svih protiv svih», kao osnovni pokretač razvoja vrste, morao bi se zamijeniti plemenitošću i solidarnošću. Ljudska vrsta se mora razvijati dalje i neka se onda razvija na spomenutim vrijednostima. Zapravo, dobre su ideje utkane u osnove civilizacije, a ideja ljubavi u nastanak života, pa time, i ljudske vrste na zemlji. U protivnom bi se taj tijek zaustavio i prije nastanka čovjeka i civilizacije, koja nije hrpa smeća nego jedna dobra ideja. Možda se, upravo putem umjetnosti pokazuje pravi smisao razvoja civilizacije i možda je, upravo umjetnost - božiji cilj. Prvi kreator je Stvoritelj i mi mu se stvaranjem približavamo,
a ako je njegov krajnji cilj ljepota onda smo na dobrom putu.
Na dobrom smo putu!?
Na dobrom je putu bio i Iko Antin – Šopeša, kad se na svetog Jakova dogovorio s Ružarom Vasiljevom da joj po noći dođe na liganje. Zaputio se predveče s Lazina i uz put šćeo ubrat' kapinu iz čijeg ga je grma ujeo poskok pa se moro vratit' kući da mu neko zdravih zuba isisa krv iz ujedine. Poručio je Ružari po kumu Anti iz Zvirića da će na liganje doć' sutra.
Rane su bile izvidane po Matiji Rašuši, iz Grabovine, koja je imala zdrave zube i bila specijalist za zmijske ujede.
Sutra se uputio u noć, ali ga je u Zvirićima, iz jedne ograde, dočeko baš mu đavliji kum Ante, koji je znao da će te večeri naići, obučen, u bijeli čaršav, hukćući ko duh i plešuć među dračama. Vidjevši duha Iko se prvo sledio, a onda nageo bježat prema Lazinama. Puta nije bir'o. Kroz drače, kroz šipke, kroz kapine sav se sadro, a od svečanog odijela je na njem' ostao samo svitnjak – kurđelica kojom se vežu donje gaće.
Otad je i nastala ganga:
« Ja na silo, plašilo me srilo,
Gospe moja, straj ti me je bilo».
Da sašije novo misno ruho mu je trebalo mjesec dana u majstora Joze u Čapljini, ali je
zato odijelo bilo samo tako – stani pa gledaj.
Čim ga je navuk'o pravac Međugorje.
Na putu ga, pred prvim Zvirićkim kućama, zateče noć. Iza jednog graba zaorga kamenje, huknu nešto veliko i zaleti se pravo na Ikana. Ikan u mraku pomisli da je vuk, okrenu se i potrča niz brdo... U z'o čas, upade u jedan škrip pun drače i koprive i kad je već očekivao da za njim skoči i vuk koji ga je progonio da ga rastrga, iznad škripa se čulo tužno mukanje mladoga junca koji je preko noći ostao u ogradi. Sutra ga je cijelo selo tražilo i ne bi ga našli da nad škripom nije stajao mladi junac, mukao i velikim tužnim očima gladao Ikana kako se štapom u jedinom zdravom udu, desnoj ruci, brani od zmija.
Jedva su ga izvadili iz škripa. Jedna noga slomljena, druga ištećena u koljenu, kao i lijeva ruka u laktu. S njim na konja pa u Mušana u Desni. Mušan namjesti ruku i nogu u zglobovima, privi bokvice i jaja, a onu slomljenu stegnu u jelove udlage i otpusti ga pušuć':
« Nisam se 'vliko naradio od velike ofanzive na Piavi 1917».
Za mjesec dana Ikan odbaci štap, prigrnu gunjac, pa po najvećoj buri k Ružari u Vasiljevu mahalu. Ovaj put je došao, ali je kod Ružare već sjedio mlađi Pehar s Vijanice, pa se nije imalo zašto ostajat'. Na povratku nije smio preko međugorskog mosta, jer su na njem stajali međugorski momci ljući od guje prisojkinje, nego pođe na gaz, na potoku Lukoć. Lukoć nadošo od jesenjih kiša, pod nogama mu se na gazu izmaknu kamen, povuče ga gunjac u dubinu i moj ti Ikan potonu ko ćuskija.
Na dobrom smo putu...?...
Bio je i Ikan.

01.08.2009. u 08:32 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< kolovoz, 2009  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog čovjeka koji je čitav život proveo ozbiljno se baveći teatrom i neozbiljno se igrajući životom. Pisano sa velikom ljubavlju za jedno i drugo.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

odmor za umorna srca

Miško

Maslackica.hr

Vedran.hr

Rusalka.hr

Lucija9.hr

Trazeci sebe.hr

Plejadablue.hr

Necutako.hr

Koraljka.hr

Vitae.hr

Poezija duse.hr

Decembar2001.hr

Barbara.hr

moji dani i noći.hr

Dream_maker.hr

Zmajka.hr

Majstorica s mora.hr

Sewen.hr

Mendula.hr

dordora.hr

obicna ja.hr

morska zvijezda.hr

prorok!.hr

prostransvo

zvijezdanova

promatram

teuta

luki

gustirna

lobyM

fra gavun

viaminveniam

santea

smotani








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se