istina o životu
ponedjeljak, 13.07.2009.
Vozi Gara što vozila nisi...
Kad su, u razvoju zemlje, bili ispunjeni uvjeti za stvaranje složenijih organskih molekula npr. proteina – čija je prilagodljivost i mogućnosti preslagivnja, zapravo, neograničena, stvorili su se uvjeti za proizvodnju autonomnih jedinki. Ili obrnuto, takve jedinke su nastale kad su, u povijesti razvoja zemlje, stvoreni uvjeti. One su nastale, u puno strukturiranih varijanti, na mnogim mjestima na zemlji, u protoku milijuna godina. Za nas i za svemir je to bila prekretnica u našoj zajedničkoj povijesti. Uz već nastali, stalno šireći, svemir, počelo je nastajati biće koje će biti njegova svijest i savjest i po kojemu će biti shvaćen i objašnjen kao postojeće i svrhovito. To samostvaranje boga u čovjeku bih nazvao autoteogeneza koja nastaje u ljudskoj vrsti u vremenu kad čovjek počinje shvaćati sebe kao izdvojeno, drukčije i samostvarajuće biće, biće pomilovano rukom Stvoritelja koji mu je ugradio u dušu svoje oči da bi mogao shvatati sebe i svemir. U protoku tisuća godina se odnos čovjeka i Stvoritelja, razvijajući, mijenjao, od animizma do jednoboštva, zadržavajući uvijek i izvjestan strah od dolazećeg. Pri tom su mu pomagale njegove unutarnje oči, utjelovljeni um kojim sebi objašnjava sebe i sebe u odnosu na svijet i svemir. Poslije je, što nikako ne smijemo zaboraviti, upravo, takav čovjek stvorio teatar.
Naravno da ga je stvorio sumnjajući u sumnju i u sumnjine sumnje sumnju. Razvijajući svoju podijeljenost glumac je sam sebe raspodijelio na čovjeka i glumca i najgore je u toj bitci da je pobijedio glumac, a ne čovjek.
Paul Cezanne reče da se svemir i čovjekov um sastaju u boji. Za njega je boja istina, kojom se služi da bi ljepotom uzvratio nebu za svoje postojanje u krhkom tijelu ljudskog bića, a to vrijedi i za sve ostale umjetnosti pa i kazalište.
Naravno da postoji granica, određena biološkim zakonima, koju smo nazvali smrt, ali dok živimo, mi joj se opiremo stvarajući život. Netko jednom davno reče:«Nije važan vječni život, važna je vječna živost». U licu te opojne ljepote ćeš, s nestajućim osjetilima, potonuti u smrt i nitko nikada o tebi neće ništa čuti, osim u blagim noćima, u kojima vjetar huji preko brda i dolina, zovući tiho tvoje ime. Patetično? Ne, čovjek je dovoljno velik da smije biti patetičan. Ustrojiti sebe kao razumno biće i civilizaciju kao smišljen napredak u vremenu, sam nastajući iz bezoblične klice, nastale iz proteinskih molekula, daje mu pravo da se izuzme iz prirode i ponovno je stvara, isto tako autentičnu, baveći se svojom biti, umjetnošću.
Biološke pojave ne proturječe fizičkim. Zapravo, one moraju ispunjavati sve zakonitosti fizike, jer fizičke određuju prostor njihovog postojanja, ali ipak više ovise o unutarnjem ustroju jedinke i vrste kojoj pripadaju. Primijenjeno na teatar i njegovo prebivanje u socijalnim i fizičkim uvjetima postojanja u jednom gradu, zemlji, daje točnu sliku kako bi se teatar trebao ponašati da ispuni uvjete koji ga čine živim. Živ teatar je živ po svojim pripadnicima. Ljudi koji ga čine su autonomne jedinke pa i on po njima postaje autonoman. Zato ti ljudi koji ga tvore, moraju biti stvaratelji sami sebe i svoje umjetnosti. Autonomni i autentični ljudi koji sami misle sebe i svijet oko sebe, ustrojavajući se u projekt, predstavu ili repertoar, čine živi teatar koji se stalno razvija i održava, prilagođavajući se svijetu u kojem jest i prilagođavajaći taj svijet sebi i za sebe. Živ teatar može misliti o sebi i o svijetu i može mijenjati sebe i svijet. Ukoliko je on više u svijetu, utoliko je svijet više u njemu. Zato teatar mora proizvoditi vrijeme, jer ga proizvode jedinke koje ga tvore u vremenu koje tvori njih. Neodvojivo je proizvođenje novog i život. Po tome novom teatar i biva živ.
Kad jedna ćelija bude dodana cjelini kao njezin bitni dio i privučena u proces s molekulom X, tada posljedica u tome međudjelovanju nije uvjetovana svojstvima molekule X, nego načinom na koji je ta ćelija, u povezanosti s dinamikom, bila primljena u tu molekulu. Promjene u ćeliji, koje nastaju u tom međudjelovanju, potvrdit će njezina osobna struktura.
Ne znam zašto mi sada na pamet pada jedna sekvenca iz života koja se dogodila na snimanju filma «Partizanska eskadrila», ali će biti da ima razloga da je spomenem kako bih razjasnio na životnoj razini ono što visokoumno promišljamo i da bih možda sam sebi objasnio prožimanje manjeg i prostijeg s većim i složenijim.
Naime, negdje duboko u Grmeč planini, na granici BiH i Hrvatske, na nekom malom partizanskom aerodromu iz drugog svjetskog rata, odvojili smo se od ekipe rahmetli Faruk Begoli i ja želeći se napiti vode. Hodali smo dugo, vidjeli kuću na rubu šume i krenuli utažiti žeđ. Kuća je bila, mala, neugledna s drvenim krovom. Ispred kuće se igralo troje djece, dva dječaka i djevojčica koji na naše pojavljivanje uplašeno počeše vrištati i pobjegoše u šumu. Iz kuće izađe mlađa žena, a iz šume mlađi čovjek sa sjekirom u ruci. Lijepi, kršni, čisti.
Priđosmo im i upitasmo vode. Čovjek nas pozva u kuću. U kući nije bilo ničega. Zemljani pod, ognjište na sredini kuće i u uglu jedan ležaj od suhog lišća prekriven vunenim gunjem.
Popili smo po bukaru bistre izvorske vode i vratili se na snimanje.
Na samo sto kilometara od te kućice se nalazi Zagreb u kome se vode rasprave o jeziku, o tome kako je tko svirao Čajkovskog, o atonalnome kod Schönberga i Maleca i zašto igrati Ionesca kad imamo Ivšića. I samo sto kilometara od tih rasprava se nalazi ta kućica u kojoj se djeca boje stranaca i spavaju s roditeljima na postelji od lišća.
Tada sam prestao vjerovati u socijalizam.
U kapitalizam sam prestao vjerovati kad sam nakon dvadeset godina, nešto poslije ovog zadnjeg rata, pokušao pronaći tu kućicu i na njenom mjestu pronašao zgarište.
I sad se pitam kako je ta kućica mogla smetati civilizaciji.
Pošto sam i sam s granice često mi padaju na pamet pitanja o općem i o posebnom i sposobnosti pojedinca da izmjeni opću svijest bez da je osjetio potebu da izmjeni svoju.
« Kiša pada Neretva se muti,
cure plaču, odlaze regruti».
Tu se jasno vidi djelovanje jeseni na prirodnu kohabitaciju vremena, sezona, patriotizma i regrutacije. Nitko nije htio biti regrutiran, ali su ipak svi bili regrutirani. Na željezničkoj stanici u Čapljini su stotinu godina pjevane iste pjesme. U Čapljinu su stotinu godina dolazile mlade snage bilo koje države i pjevale:» Vozi Gara što vozila nisi».« Gara» je bila parna lokomotiva željezničkog vlaka « Ćire», a ono»što vozila nisi» smo bili mi, svaki za se pojedinačni slučaj.
A poslije se u vagonima za stoku i regrute koji su kretali prema Galiciji, Piavi i Drini pjevalo:
«Majko moja ko će tebe 'ranit,
kad ja iđen cara Vranju branit».
Šest godina kasnije:
« Majko moja ko će tebe 'ranit,
kad ja iđen kralja Petra branit».
Dvadeset godina poslije:
« Majko moja ko će tebe 'ranit,
kad ja iđen Pavelića branit».
A samo šest godina poslije:
« Majko moja ko će tebe 'ranit
kad ja iđen druga Titu branit».
A još deset godina poslije, kad smo obranili i oslobodili sve pa to sve opet nije bilo naše,
pa se muka i sirotinja opet vlačila po zapuštenim balkanskim kolodvorima:
«Zbogon ostaj, čapljinska stanice,
valjen Isus nimačka granice.»
A cure bi zapijevale:
«Ode moje što je najmilije,
brzin vozon priko Austrije».
i
« Oči moje nalile se vode,
gledajući di moj dragi ode»
i
« Ajde dragi iđi u Kanadu,
da i tamo za budale znadu».
Pa se sa tih Drina, Piava i iz Galicija, Nimačkih, Kanada, Argentina, iz Australskih pustinja gdje se kopa oniks i «minijera salnitra u Čili», čulo tužno zapijevanje zdravih, ko od brda odvaljenih momaka:
« Kukavica goru razgovara,
ko će tebe moja majko stara».
Svaki je nosio svoju uprćenu, jedinstvenu sudbinu, i zajedničku sudbinu svakog pojedinog čovjeka i ljudsku sudbinu naroda. Ne možeš se isključiti iz opće sudbine svijeta ma koliko
bio minoran i ma koliko se trudio biti još manji.
