istina o životu

utorak, 30.06.2009.

Vječna pitanja.

Kreativno vodstvo implicite zahtijeva sposobnost da se zauzme autonoman stav i podrazumijeva suradnju ljudi koji su u načelu jednako vrijedni i koji se djelotvorno nadopunjuju – koji imaju djelotvorno dopunjujuće uloge. Takvoj mogućoj stvaralačkoj snazi dati fer šansu jest za svako društvo od životne važnosti. Pitanje života i smrti.
Ključ za ulazak hrvatske kulture u opću, svjetsku, jest u Hrvatskoj, no treba imati strategiju kulturnog razvoja i ljude koji znaju ciljeve puta, a da se pri tom zadrži osnovica opstanka naroda – svoja kultura.
Posve je jasno da takve ciljeve može domisliti samo prava elita čiji je temelj u talentu, vjerodostojnosti i moralnoj čestitosti, koja će moći utjecati na ljude i pretvoriti ideje u djela koja su za opće dobro.
« Da, da prvosvećenici uzvišene umjetnosti i priori umjetničkih samostana».
Zaplitalo je jezikom moje drugo ja.
» Ponašate se u ovim promjenama sustava, u povlačenju sakatog socijalizma pred besprizornim kapitalizmom, kao da se to nikada prije nije dogodilo.
A dogodilo se. Jednoga dana su umjetnici i ostali dvorjani, za pravo reći udvorice, s čuđenjem primjetili da poslije propasti socijalizma vrijede još manje nego u socijalalističkom svijetu, gdje su počesto bivali čašćeni povlasticama i titulama savjetnika. Pametniji su na temelju tog saznanja promijenili taktiku i počeli tretirati svoju umjetnost kao nešto što je bez sumnje oduvijek i bila – kao posao.
Drugi, blesaviji, kao što si i sam, su naprosto iz iste činjenice izvukli drukčiji zaključak kao i sumanuti prakršćani, obdareni»
veličanstvenim oštroumljem» da ono što je od svijeta prezreno, od Boga je uzdignuto iliti mi prezreni smo sol zemlje – posljednji će biti prvi. Tako ste pronašli tu umjetničku religiju čiji prvosvećenici shvaćaju produkte svoje umjetnosti na jedan poseban, ekskluzivan način povezane sa Svim svetima, s najsvetijim, trenscedentnim.
Takvi su završavali u umobolnicama, alkoholu, ludilu i tuberkolozi.
Najprepredeniji, među odbačenim dvorjanima, su pak uspjeli harmonično povezati svoj svakodnevni posao sa uzvišenim i svetim. Jednostavno su počeli hvaliti svijet berze, novca i državnu politiku pa ih je taj realni, za uzvišenu umjetnost smetajući faktor – « drugorazredni svijet», počeo plaćati da olakša lošu savjest.
Naravno da iz takvih pobuda nisu mogla nastajati velika djela, jer ih je zaprečavao, upravo, taj»drugorazredni svijet», ali im je za njihovu umjetničku impotenciju davao nekakvu novčanu odštetu od koje su mogli pristojno živjeti. ( Otkako su galeristi u Parizu počeli određivati što je umjetnost, ona je postala osrednja i otkako su države počele plaćati teatre oni su postali osrednji). Ako umjetnik treba državu, treba i ona njega. Svi koji su na mjestima sa kojih se manipulira ljudima trebaju ljude koji nešto trebaju. Taj «drugorazredni svijet», zapravo, ne treba kulturu...njemu je dovoljna vlast.
Načekat ćeš se dok iz toga jednoga dana izraste prava umjetnost koja će biti ljudska i u kojoj će ljudske stvari biti predmetom obrade. Ona bi bila najljući neprijatalj ovog mrtvila i grobljanskih bogova, a realna je koliko i sedma trublja Apokalipse iz koje će grmjeti bijes.
Čovjek čak i kad je vjernik upotrebljava svoj razum.
Zatim smo naručili još vina, lešo škrpinicu, polpete od komarče položene na metvicu i svijet je počeo dobivati drukčiji izgled, a mi, iznad glava, svijetle aureola propalih apostola koji šire bespotrebnu istinu.
Talent, možda, uopće nije ništa drugo do sretno oplemenjeni bijes, sposobnost da do neizmjernosti povećavamo onu energiju koja je potrebna za razaranje tvrdoglavih objekata, prometnuta u koncentriranje strpljivog promatranja da bi smo propustili što manje od tajne objekta koji promatramo. Kako smo se u djetinjstvu mučili izvući kriješteći glas, tješteći ručicama izmučenu i obezglavljenu igračku, tako iz svojih tijela moramo izvlačiti glasove koji će potvrđivati naše bivanje na zemlji kao razumnih bića, nastalih iz dobre božje pretpostavke: Čovjek je svijest i savjest svemira koji samo po njemu može biti shvaćen i objašnjen. Ne postoji svemir iz perspektive mravojeda ili hijene, kao što ne postoji teatar zasnovan na njihovim pretpostavkama.
Tko u praksi slijedi samo svoje interese i ostvarenje samo svojih planova, automatski preobažava čovjeka, s kojim dolazi u dodir, u prijatelja ili neprijatelja, svodeći tako sve oko sebe na objekt: jedan je upotrebljiv i koristan, a drugi je zapreka. Svako suprotno mišljenje, ma koliko ono bilo dobro utemeljeno i potvrđeno činjenicama, smatra se opterećujućim otporom, sabotažom, intrigom, a svaka potvrda i potpora pa makar ona dolazila iz najnižih i najprljavijih interesa, se smatra poželjnom, upotrebljivom, korisnom i kao svjedočanstvo o pripadanju istome. Tako dolazi do kržljanja veza prema drugim ljudima, ljudima koji se razlikuju od nas. Nesposobnost da nekoga drugog poimamo kao subjekt jer ga koristimo samo za promicanje vlastite volje, uništava sposobnost da tuđe argumente promislimo i pokušamo iskoristiti kao vlastito dobro. Plodonosni protivnikovi argumenti, koji omogućuju da shvatimo gdje griješimo, se odbacuju, a laskanja, zbog pragmatičnih interesa, se uzimaju kao bogomdani poklon i dobrodošla potpora. Ovdje bih uveo svoj pojam «Prokrustov sindrom birokracije» koji je tipičan za umrtvljeni i pogubni um većine koja nastoji upravljati i određivati smjernice nečemu za što mora odgovarati i brinuti se elitistička manjina.
Prokrust je bio razbojnik koji je u antička vremena»ordinirao» u jednoj šumi na putu iz Atene u Spartu. On ne samo da bi robio prolaznike, nego bi ih odvodio u svoju nastambu i polagao na svoj krevet, rađen po njegovoj mjeri. One koji bi bili kraći od kreveta rastezao bi do duljine kreveta, a one koji bi bili duži bi kratio. Ma što god učinio, ljudi su umirali. Dakle, razbojnik želi da sve bude po njegovoj mjeri i po mogućnosti mrtvo.
Takav način mišljenja je shema svih birokratiziranih umova i svake personalne politike i neizbježno teži fašizmu. Ne mislim fašizam kao politički pokret, nego na fašizam u svima nama, u našim glavama i u svakodnevnom ponašanju, koji nas tjera da ljubimo vlast, da žudimo baš za onim što nama vlada i što nas pljačka, materijalno i duhovno.
Fascia, latinski svežanj - slabi, tanki prutovi se uvezuju u svežanj da bi bili jači. Jedan po jedan ne znače ništa, ali u grupi su neslomljivi. Tako se uvezuju i ljudi koji imaju opće mišljenje, dakle nemaju, svoga. U umjetnosti postoji samo pojedinačno. Općenito postoji
kao kič, šmira, ne donosi estetske učinke te time ne spada u umjetnost.
Natočio sam čašu savršenog Gevrey –Chambertina, burgundca s najbolje pozicije La Chapelle, omirisao i taman da ću popiti zaskoči me moj vršnjak i suputnik izlazeći iz sjene noćne svjetiljke:
« Kako ide borba, majstore»?
« Kakva borba»?
« Pojedinca protiv trezvenosti».
« Nikako. U svijetu u kojem predsjednici republika, ministri, naučni radnici, književnici, manekenke, nogometaši, industrijski radnici, domaćice, blagajnice u robnim kućama, činovnici i pubertetlije svi jednako čitaju i obožavaju Coelha ne može ići nego nikako».
Pokazao je molećivo prstom na bocu Givreya. Klimnuo sam glavom. Natočio je i sebi jednu podobru mjericu i s guštom je ispio. Oblizao se slasno i s pogledom uperenim iznad moje glave, u tamu sobe, kao za sebe promrmljao:
« Uz ovo vino bih podnio i Galeba Jonathana Livingstona i Da Vincijev kod».
Sve je teže vjerovati u kazalište u vremenu koje nema svoje duhovne koncepcije života. Da bi mu se vjerovalo, njegova pozornica, kao što smo već napomenuli, treba biti ekskluzivno mjesto za nove informacije koje potiču nova promišljanja za nove ciljeve i tek tada teatar služi razboritoj ljudskoj akciji. Dakle, predstava mora, što je moguće bolje, opisati specifične aspekte svijeta u kojem živimo. Zatim, rezultate tih opisa organizirati u kategorije, tipologije to jest postaviti specifičan red u kojem su pokazane razlike i sličnosti. Zatim, na takav način opisani i sređeni svijet ( objekte, osobe, veze, događaje), tako objasniti da postane razumljiv. Čovjek nije robot nego refleksivno i anticipirajuće biće, ( Sjetimo se Kanta –- anticipacija -- zamjećivanje – osnovni stav čistog uma ), biće kojemu je od osnovnog značaja, namjera da mu se pokaže egzistencijalni smisao ili besmisao tih ideja, akcija, likova i događaja koji se pred njim, na sceni, odvijaju, kako bi on mogao, na osnovu takvih objašnjenja i shvaćanja, razumno postupati. Zato teatar mora stalno producirati vrijeme, stalno producirati novo, nešto nevjerojatno, neponovljivo, nešto što prvi put vidiš i čuješ, nešto što pokreće, što može potaknuti na razmišljanje. Ponuda koju nam nude mnogi današnji «nazovi» teatri, za pravo reći, mrtve kuće s ubijenim energetskim potencijalima, izgleda demokratična i prije svega antielitistična jer nisu nužne nikakve sposobnosti da bi se tu ponudu konzumiralo. Samo ono, nad čime se netrebamo truditi da razumijemo, izgleda nam razumljivo. Pobjeda takve «demokratske» ponude je Pirova pobjeda mrtvog teatra, jer nudi homogenost umjesto ekskluzivnosti i neponovljivosti uvijek novoga. Preobilje istih predstava, kopiranjem starih ili stranih matrica, već sto puta viđenih, stvara u mozgu entropijsku kašu koja se više ne može pretvoriti u novu energiju, u novu misao. To je kao uspoređivati težnje za znanjem, Abelarda i Erazma Roterdamskog, s težnjama znanju posjetiteljica frizerskih salona. Količina znanja je, zapravo, ista, samo što se prvim težnjama potiče i ojačava već stvoren, pravilan sustav mišljenja ( materija i forma), a ovo drugo je, zapravo, izlaganje gomili već prožvakanog i bespotrebnog, zapravo uvijek istog, samo, pod drugim imenima i fabulama koje se nikad ne bave ničim tvojim, nikad bitnim, pa se stvara nepotrebna moždana masa koja se, iz dana u dan, gomila i zaboravlja, bez ikakvog estetskog ili bilo kojega drugog učinka, da bi
umjesto toga što si gledao repertoarna rijeka naplavila nešto drugo, isto tako nepotrebno.
Teatar počinje nalikovati lošoj televiziji za koju su četiri najveća problema, kako ih ona predstavlja: koja je najbolja pasja hrana, koja je najbolja mačja hrana, koji su najbolji tamponi i koji su najbolji picopokrivači. Kao peti i šesti općeljudski problemi javljaju se sredstava za pranje zuba i prljavih gaća.
Sceni treba vratiti ritualnu tajnu, i vratiti se na početak kad je kazalište još pružalo iluzije. Vratiti se na početak znači povratak prirodi, autentičnosti čovjeka, ali ne onako kao što su to pokušali hipici šezdesetih godina, nego budućnost tijela, slobodan razvoj ljudskosti kao osnovnoga demokratskog prava slobodne ličnosti. Čovjek treba ostati čovjek da bi živio, što znači, mislio i njegovo osnovno demokratsko pravo je da može ostati čovjek, a ne se pretvarati u hijenu, vuka, zmiju ili štakora kako bi se bolje prilagodio neljudskim uvjetima i preživio među sebi sličnima. Ne treba gmizati ili se spuštati na četiri noge i pri tom još stavljati paunovu perušku u prkno. Njegovo svojstvo da hoda na dvije noge i uspravnost tijela i misli su mu priskrbili prednost pred drugim živim bićima.Tako treba i ostati. Hodajući četvoronoške ili gmižući smanjuju se horizonti i ne da se slobodno misliti, što je naše osnovno demokratsko pravo.
Teatar podnosi demokraciju samo kao sredstvo za stvaranje okvira za razvoj najboljega.

30.06.2009. u 19:22 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog čovjeka koji je čitav život proveo ozbiljno se baveći teatrom i neozbiljno se igrajući životom. Pisano sa velikom ljubavlju za jedno i drugo.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

odmor za umorna srca

Miško

Maslackica.hr

Vedran.hr

Rusalka.hr

Lucija9.hr

Trazeci sebe.hr

Plejadablue.hr

Necutako.hr

Koraljka.hr

Vitae.hr

Poezija duse.hr

Decembar2001.hr

Barbara.hr

moji dani i noći.hr

Dream_maker.hr

Zmajka.hr

Majstorica s mora.hr

Sewen.hr

Mendula.hr

dordora.hr

obicna ja.hr

morska zvijezda.hr

prorok!.hr

prostransvo

zvijezdanova

promatram

teuta

luki

gustirna

lobyM

fra gavun

viaminveniam

santea

smotani








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se