istina o životu
srijeda, 24.06.2009.
Treba čuvati ljudskost.
Što čovjek manje razmišlja o svijetu, to mu je on nerazumljiviji. Samo razmišljanjem o svijetu možemo naći razlog njegovog postojanja. O svijetu može razmišljati slobodan čovjek, autentičan, zato umjetnost jest i mora biti autentična i autokratska i istina. Čuvajmo ljudskost. Umjetnik odgojen na splačinama bit će samo naizgled umjetnik, učitelj, mada zna i čitati i pisati, analfabet i demoralizator, političar – razbojnik, a glumac i književnik pomoćnici poduzetnika koji organizira predstave u cirkusu s pravom krvlju i s pravom kopulacijom na sceni. Nudi nam se «To», umjesto hodanja po oštrici brijača; balansiranja između dva ništa, koje nam pruža mogućnost za sve, a samo je Jedno i Takvo.
Onaj koji se bavi glumom, ne baveći se umjetnošću, postupa kao političar, kurva, varalica i lopov i njihov odvjetnik pred sudom to jest bavi se lažima, zastupljenim po lažnim svjedocima to jest bavi se nečim što se ne može ocjenjivati estetskim mjerilima to jest ne bavi se umjetnošću.
Tako se ponašaju i pubertetlije na prvom spoju s klinkom: kurče se hrabrošću, a onda na putu kući, kroz park, fućkaju da bi odagnali strah.
Predstavljati teatar, nastao iz neteatarskih pretpostavki, kao autentičan i istinski i pravi, više je stvar propagande i manipulacije nego istine. Uzmimo da Sjeverna Koreja ima mogućnost da se kod nas reklamira preko novina, intervjua, izložbi, knjiga, filmova i da govori uvijek isto: da je kod njih sve u redu, da se dobro živi, da imaju dobru vladu koja brine isključivo o dobru naroda, da vrijedno rade na boljoj budućnosti zemlje i da velikim koracima sve više i više napreduju. I kad bi dali još deset puta više intervjua i kad bi snimili još deset puta više filmova i kad bi priredili još deset puta više izložbi to ne bi ništa promijenilo na stvari. Jedna nedemokratska zemlja jednostavno ne može sudjelovati u demokratskom diskursu.
Iz propagande naprosto ne izrasta demokracija.
Naravno da ne izrasta, ali se može lagati.
Blavor, kravosas, jedan potpuno bezazleni gušter u Hercegovini i našem hrvatskom priobalju je proglašen opasnim i sad je pred izumiranjem.
Kad se nekoga hoće uništiti proglasi ga se štetnim. To se dešavalo Židovima, Templarima, Juta i Dakota Indijancima,Toltecima, Astecima, Bušmanima, a danas Kurdima, Palestincima
i kod nas blavorima.
Blavor je proglašen kravoscem – pravilnije bi bilo kravosiscem – i nakalemilo mu se da se podvlači pod domaće blago i siše mu mlijeko. K tome su dodali i to da može zapuhnuti ljude koji nakon toga dobiju neku tešku bolest – zapuhu – od koje umru (Zapravo prilikom puzanja ispušta zvukove slične puhanju) i k tome su ga još proglasili zmijom što naravno nije, jer je bezubi, beznogi, neotrovni gušter. Hrani se drugim gušterima, pticama i glodavcima i jako je koristan. Jedan blavor može bolje zaštititi ambar s žitaricama nego bilo kakva mačka ili otrov.
Ali što mu to vrijedi kad je naprosto zmija.
Iz ovog običaja oblajavanja blavora je nastala i jedna od, meni, najsimpatičnijih ganga:
« Zaplaka' bi ne mogu od smija,
punicu mi zapu'nula zmija»l.
Kod nas se stalno govori kako bismo trebali stvarati sliku o boljoj Hrvatskoj, da bi nas bolje gledali u Europi. Ma što ta bolja slika značila, mislim da je u pitanju zabluda. Ne bismo trebali stvarati sliku o boljoj Hrvatskoj, nego graditi bolju Hrvatsku. Kao i u glumi, ne igrati lik kao da smo taj lik, nego biti taj lik. To je pitanje istinske uvjerljivosti i vjerodostojnosti, a ne kao da smo uvjerljivi i vjerodostojni. Igrati kao da je, jest laž i kao takva, ne izaziva u promatraču nikakve osjećaje i utječe na njegovo mišljenje kao kriv kokot na kurbina moralna načela.
Rekao bih ovako. Naša umjetnost mora utjecati na europsku umjetnosti, a kako čovjek najbolje ulazi u opću kulturu preko lokalne, to naša umjetnost mora imati korijene u našoj kulturi, bolje rečeno, mora biti nacionalna umjetnost. Umjetnost mora braniti čovjeka pred premoćnim i oholim vladarima naših života. Umjetnik koji ne odvaja umjetnost od života, daje potlačenim i od organizacija iskorištavanim masama barem znak da su, možda, u pravu. Ljudska prava, dužnosti, deset zapovijedi božjih, smisao, razum, propadaju bez osnova u kulturi. Svaki režim, pa i najdemokratskiji, želi isključiti kulturu, jer utjecaj i djelotvornost kulture umanjuje i onemogućuje širenje moći. ( Zato se inteligenciju zatvara u gulage, ljude s naočalima i građane se strijelja, a ljude koji znaju čitati i pisati tjera se da sade rižu. Zato totalitarni režimi imaju uspjeha tamo gdje je kultura slaba ili je nema. Svi veliki masakri dvadesetog stoljeća su dio nastojanja da se kultura, koja ograničuje moć vlastodržaca, odstrani ).
U razvijenim demokracijama se kultura čak i plaća, ali samo ona koja odgovara vlasti i njezinom shvaćanju umjetnosti i kulture. Ona plaća osrednjost, a ova, pak, generira osrednja djela za osrednje ljude, glasače to jest za 90% stanovništva. Ono što plaća država ostaje lokalno, na razini osrednjosti, naime, politike i političara. Time ne želim reći da su svi ljudi koji se bave politikom mediokriteti, ali samim bavljenjem politikom, uspješnošću u politici, oni to postaju. Jednostavno su prisiljeni misliti u ime svete partije, a ne u ime svete logike, jer će u protivnom biti isključeni iz politike, pravilnije, iz podjele moći. Oni, čak i kad su elita, moraju proizvoditi osrednjost za glasačku većinu. Osrednjost je najvažnija strategija prilagođavanja koju je društvo razvilo u svojoj evoluciji. Ne uništavaju kulturu ni lijevi ni desni, nago osrednji.
Društvo se toga, barem u umjetnosti i u kulturi, mora riješiti ili će biti pojedeno od društava koja će razviti djelotvorno vrjedniju elitu.
