istina o životu
srijeda, 06.05.2009.
Zampano i svadba
«Svadba na žalu u Brsečinama».
Gosti pozvani i nepozvani, slučajno pomiješani, sjede za drvenim stolovima, poredanim u formi slova U, formi plaže u Brsečinama. Prelijepa vala im otvara pogled na more i Elafite. Našli su se zajedno da proslave vjenčanje i provedu večer i cijelu noć slušajući šum valova na pijesku žala ili njihovo lupkanje i razbijanje o obližnje stijene, sanjajući na svjetlu ili u tami noći, plešući uz zvuke glazbe ili se barem njišući, sjedeći ili stojeći na mjestu, po ritmu melodije. Na bijelim stolnjacima šipci, smokve, masline, crno grožđe postaje tamnije što tamnija postaje noć. Domaćin je potrošio cijelo imanje, kako to i doliči gazdi na Sredozemlju, da bi se gosti zabavili, razgalili i sjećali se cijeli život te božanske zabave. Gledaju kako more diše i udara o obalu. Neki se poslužuju na bifeu i okrenuli su moru leđa. Punac, kao kod Pindara, diže skupocjeni pehar i drži mladencima zdravicu. Jedan veseli gitarist pjeva pokladnu rugalicu o ljubavnim podvizima mladoženje. Omoti i vrpčice donesenih darova, potrgani i bačeni leže razbacani uokolo. Za stolovima se ponekad od glasnog smijeha ne vide lica, samo kasni odjek zvoneće čaše, jedne maloprije izrečene zdravice, privlači pozornost na sebe, možda prije nego zdravica, privlači pozornost zvuk dodira stakla kucajućih čaša. Kruh leži zdrobljen ispod tanjura i posuda punih ribe i pečenki, a pribor za jelo zvekeće pod stolom. Jelo nisu attrape, vino nije obojena vodica, a scenografija nisu kulise koje se na najmanji propuh zanjišu. Sve je pravo. Ljudi jedu, piju, pričaju i žive uistinu na pravi način.Teatar postaje stvarni svijet, a ono što mi smatramo stvarnim svijetom postaje teatar, cirkus u kojem stalno nešto izvodimo za razliku od ovog na morskom žalu gdje s pravim zadovoljstvom kušamo realije i dozvoljavamo nepcu da proba i uživa u delicijama. Dobro jelo je pravo. Ono uzdiže stvarnost stvarnosti iliti realitet realiteta. Preobraća stvar po sebi u stvar za nas koja se topi na jeziku i klizi niz grlo. Nedopustivo je samo dati kulinarsko obećanje, a ne održati ga.
Prisjetimo se našeg Bana pučanina:
« Sramota je takvome junaku,
kupit harač, ne skupit harača,
džilitnut se ne pogodit cilja,
kamo l' šljepit mješte raje Turke».
Troje-četvero se vozi na maloj brodici u plićaku, neki se povlače u intimu mraka, mlada, lijepa flautistica svira neku tužnu melodiju i privlači pozornost pojedinaca.
Zar se u mozgu ne poklanjaju darovi. Zar u njemu nema plesnih priredbi, govorenja zdravica, izreka, želja, pjesama. Zar se obje moždane hemisfere ne bave pitanjem samopredstavljanja, samoudvajanja, samospoznavanja u drugome. Zar ne izmjenjuju mišljenja sporazumijevajući se, a ponekad se boreći jedna protiv druge i opirući se jedna drugoj.
Mnogo aspekata iz ovog primjera može se preslikati na primjer djelovanja mozga: odvajanje pojedinaca, parova ili grupica u toku fešte, gašenje i ponovno paljenje svijeća, onda zaborav to jest izgaranje jednoga cijelog stolnjaka ili zaboravljanje imena to jest izgaranje samo jedne ukrasne vrpčice, razbijanje vrča bi bio zvuk koji bi nam davao do znanja da energija neurona nije našla partnera za uspostavljanje nove sinapse. Morali bi smo prihvatiti i to da je misao samo materijalizirana emocija.
Gosti se dovikuju, pjevaju, naizmjenice drže zdravice. Ne biva sve izgovoreno iz sredine i ne izgleda sve kao predstava, neki dobacuju sa svojih sjedišta, primjećuju, prave šale, smiju se. Teoretski to znači da ako nešto treba privući pozornost nije nužno da izlazi na sredinu pozornice.Tamo gdje je čovjek koji privlači pozornost, tamo je centar zbivanja. Pokušajmo to točno i jasno izložiti ovako: pozornost ne mora biti upravljena na pozornicu, koju kola pomiču s mjesta na mjesto, nego pojedini dijelovi pozornice mozga bivaju istaknuti nekad svjetlošću, nekad riječima, nekad šutnjom i ne moraju biti ravnomjerno povezani. Jedni su istaknuti osvjetljenjem, jedni vikom, jedni britkom mišlju, što ne mora biti logično povezano i onaj koji govori ne mora stajati na sredini pozornice i osvijetljen to jest osvijetljen je jedan dio pozornice, a razgovor dolazi iz neosvjetljenog dijela. Ne postoji samo jedan centar određen za igru i ne treba baš sve biti natrag projicirano u primarni vidni centar.
Tu je mjesta za mnogo ljudi, za uspostavljanje hijerarhije među njima (hijerarhije po značenju – mladenci, tast, kumovi, po mjestu – gdje sjede i gdje stoje i po sudjelovanju – pjevaju, sviraju, glume ili samo statirajući sjede, jedu ili čak nezainteresirano prate svadbu, spavaju, dosađuju se zijevajući). Tu ima mjesta i za slučajne prolaznike na plaži i za one koji sa strane sjedeći na prevrnutom čamcu vode neke svoje privatne razgovore koji se ne tiču svadbe, koji se ljube za svoj račun ne obraćajući pozornost na svadbena zbivanja ili ih promatraju nezainteresirano, ne sudjelujući u fešti. Tu ima mjesta i za sjećanja na prošlogodišnju feštu, slavljenu na istome mjestu, kad nas je iznenadila prva, prerana, jesenska kiša. Sjećanje na prve hladne kapljice koje padaju na znojnu i vruću kožu. Koža su granice našeg tijela, ali ne i granice naše energije. Naša energija se širi i preko tih granica. Kiša nas podsjeća da imamo granice i da smo, istodobno bezgranični.
U filmu Ulica (La strada) F.Felinija, Gelsomina i Zampano nastupaju na gradskom trgu maloga siromašnog gradića u talijanskoj provinciji. Tužno i smiješno u isti mah. Gelsomina najavljuje cirkuskog boga Zampana i ujedno svoga boga Zampana.» E, arivatte Zampano! ...E arivate Zampano»!» E, arivatte Zampano»! Predstavljanje i udvajanje.Tužni Gelsominin pogled kao privatnog lica i veseli kao najavljivačice miješaju se i nastaje tužno – veseli pogled klauna koji trapavo poskakuje i nevješto se prati bubnjem. Silni Zampano omata lance oko već istrošenog tijela, a ispod ozbiljnoga muškog lica, lomitelja lanaca, krije se stidljivi, tužni, polugladni čovjek. Ali, što je između njih. Što govore njihovi pogledi. Tu sretno zajedno žive predstavljanje radnje i radnja. Cirkus koji izvode pred publikom na malome gradskom trgu i cirkus koji je u njima i u koji se pretvorio njihov tužni život. Mnogi se vesele Gelsomini, svečano obučenoj u prnje i glad. Oni se vole surovo razdvojeni bešćutnošću svijeta.To se vidi u njihovim pogledima. Ta vrsta pogleda je fantazma i ne znam može li se uopće objasniti i treba li je uopće objašnjavati. Moguće je da, uzimajući u obzir kut pogleda, ima neku posve drukčiju poantu. Možda se proces istraživanja ne dešava u mozgu istraživača, nego u mozgu istraživanog.
Čitam ovu posljednje napisanu rečenicu i ne shvaćam je. Ne shvaćam rečenicu koju sam sam napisao. Pitam svog dotičnog drugog u kojeg imam povjerenja mada mi od rođenja ide na živce:» Što je ovo? Što ovo znači»? A on šuti i baca oko na gradele na kojima se ljeskaju svježi škampi i jutros ulovljen brancin. « Reci, kretenu»!- insistiram. On okrene škampe i ružmarinovom grančicom natopljenom u maslinovo ulje pomilova brancina, potegne čašu hladne žilavke, otra rukavom gubicu i reče:
« Što te briga, što to znači pa nećeš valjda ti čitati. Čitati će čitatelji pa neka oni odgonetaju. Ali evo da ti pomognem. Tu se valjda vidi na sceni ono što se događa u njihovim glavama pa iz njihovih misli prelazi u naše i naprosto ne znaš tko tvori scenu oni ili mi i čiji je osjećaji tvore naši ili njihovi. Mozak radi umreženo i jedna faceta moždane materije je cijela jedna galaksija. Galaksije egzistiraju paralelno jedna uz drugu i prožimaju se kao i facete u mozgu. Kad se galaksije prožmu nastane svemir, a kad se prožmu moždane facete nastaje misao. Mi mislimo potpuno drugačije nego što mislimo da mislimo».
Zatim smo se prihvatili škampi i brancima. Moje drugo ja mi je otelo najbolje komade i neumjereno uživalo u hladnom vinu.
