istina o životu
srijeda, 18.03.2009.
Biti dijete
PATOS – po mom dragom Klaji - od grčkoga – nesreća, zlo, nevolja; strast, uzbuđenje. Strastveno oduševljenje, zanos, žar, uzbuđenost, polet, uzvišenost, silina i visoka osjećajnost – sve skupa plemeniti patos.
U mene bi nekako poredak kod stvaranja u teatru bio ovakav : ljubav, žudnja, entuzijazam, strast, patos, katarzični orgazam.
Razum bi ostavio publici i kritičarima.
Razum ne znači znanje, a nerazum neznanje. Mi znamo i zato smo nerazumni. Razum znači racionalno promišljanje činjenica, a mi smo nerazumni zato činjenice ne razmatramo racionalno nego ih ovijamo strašću, ljubavlju koja je uvijek nerazumna pa žudeći patetično doživljavamo katarzu.
Predstava izvođena u jednom odsječku vremena..., vremena izvođenja predstave, mora biti shvaćena u toku njezina trajanja, u vremenu izvođenja predstave. Ako je shvataju kasnije mogli smo je isto tako igrati u Splitu, a da gledaoci sjede u nekom drugom prostoru u Mađarskoj...Čak bi i ta prostorna razdaljina bila bliža nego vremenski razmak između kraja predstave i jedne minute nakon kraja.
Nitko ne brani ljudima da raspravljaju o predstavi poslije predstave, ali vrijeme trajanja predstave na sceni je ono vrijeme i mjesto gdje im moramo pružiti sve što možemo da osjete, da dožive pročišćenje da bi poslije toga mogli razmišljati.
Vrijeme je iluzija i ako ga ne doživljavamo u istom vremenu kad i gledamo to je kao da se nije ni dogodilo ili kao da se dogodilo prošlog stoljeća ili će se tek dogoditi.
Što publiku uvlači u predstavu u toku njenog trajanja? Ljubav, žudnja, entuzijazam, strast i zato je patetika konstitutivni dio katrze i ko je ne doživi u toku predstave neće je sigurno doživjeti kasnije uz hrkanje muža ili čak u seksu s dotičnim, jer ako ti se čak i desi vrhunac u seksu – orgazam, to sigurno neće biti radi predstave nego nekih puno prostijih, ali uzvišenijih stvari. Sve što se dešava i što se treba desiti je u vremenu trajanja predstave. Sve prije toga je probanje i pretpostavljanje, a sve poslije toga je razmišljanje o predstavi ili dobra večera i dobar seks bez razmišljanja.
Bavim se seksom i teatrom već četrdeset godina i kunem se, nikad pri dobrom seksu nisam razmišljao o teatru.
E sad ima i ona, za neke, negativna strana patetike to jest kad je netko prepatetičan. To mnogim ljudima ide na živce i po njima je protiv dobrog ukusa. Meni ne ide na živce i ne mislim da patetika ima ikakve veze s dobrim ukusom...Ona ima veze sa strašću i sa osjećanjima i sa našim životima...Meni je i takav stav i način puno draži od ravnodušnosti,
jer je bliže životu. Zašto nebismo bili prepatetični. Biti prepatetičan znači dobro shvatiti život.
Život je smrtonosan i imamo vrlo male šanse da ga preživimo. To većina publike shvaća i ljudi puno češće plaču na melodramama glumljenim patetično, s puno uzdaha, drhtaja, suza i ridanja na tuđem ramenu nego na predstavama koje su pametne i racionalizirju svijet i sve na svijetu i analitički razlažu činjenice u kakvoj modernoj drami. Još nisam vidio nikoga da se rasplakao gledajući Ionesca, ali sam vidio puno ljudi i žena kako plaču čitajući Zagorkinu «Gordanu» ili gledajući film» Prohujalo s vihorom», a specijalno scenu gdje se Clark Gable i Vivijen Leigh rastaju na terasi u zalazak sunca držeći se najprije za obe ruke pa za jednu pa onda samo se dotičući prstima ruku, pogleda uperenog u oči partnera i sve to traje minutama, moglo bi se reći i satima i godinama dok krvavo južnjačko sunce neumitno tone na horizontu. To je bliže ljudskome nego bilo kakav razum. Ljudi su bića osjećaja i oni su im važniji od racionalnog promišljanja svijeta. Racio dolazi poslije i on nije pitanje duše i strasti nego potrebe da se pobjegne od života.
Patos čak i u svome drugom značenju-» pod «- je bliži čovjeku nego uzvišeni ideali u magle zavijenog uma. Po njemu hodamo, bivamo često na nj oboreni...Neki se dignu prije nego završi sučevo odbrojavanje, neki nikada, a samo dobre balerine mogu po njemu hodati na vrhovima prstiju kao da lebde.
Patos, ma koliko se činio prizeman, je bliži životu od bilo kakvog uzvišenog razmišljanja. Vrati li se patos u teatar vratiće se i publika.
REMAMBIŠKATI – od talijanskog ribambire – podjetinjiti, islahpjeti od starosti. Da li se to meni dešava? Možda. Sve se više sjećam događaja iz pretpovjesti, a jučer sam zaboravio.
REDIKUL – od talijanskog ridicolo – smiješno. Smiješan čovjek ...obično ne radi ništa... o svemu ima svoje posebno mišljenje...prisutan je svuda i uvijek prvi ocjenjuje stvari i komentira ih sa svog aspekta, pa pošto je poseban i ne uklapa se u mišljenje većine ispada smiješan. Posebna pozicija čovjeka na Mediteranu. U Dubrovniku ga zovu lero – deran. Malo ih je. Na dvorovima su postojale dvorske lude. U gradovima na Mediteranu postoje gradske lude i njih zovemo redikulima. Od njih su nastali glumci. Redikul nemože rebambiškati, jer nikad ne ostari. Dijete nemože podjetinjiti...Ono je podjetinjilo.
