istina o životu

subota, 28.02.2009.

Što će ti sluh?

DARKO – U ovom kontekstu najljepši i najdraži čovjek kojeg sam ikada upoznao....Darko Ćurdo....Potpuno izvan Svijeta i izvan Zemlje... Cure kad bi ga vidile...da uopće ne progovori već bi ležale na leđima i govorile:»Uzmi me...Uzmi me...Darko». A kad bi zinuo i počeo recitirati Ujevića, Šimića i Škurlu nije mogao pobjeći od prelijepih curičica koje je nosio u džepovima svog skromnog i poderanog studentskog kaputa u najhladniju sobu na svijetu u nekom vinogradu na rubu Zagreba. Krali smo ugljen na Akademiji uz pomoć ljudi koji bi trebali štititi Akademiju od krađe, Ružice tajnice i Ćićmira portira, i nosili u tu pustoš Zagreba da Darko ne bi dolazio na Akademiju krvareći iz smrznutog nosa.
Bili smo mladi i genijalni.
Niko nam nije mogao ništa.
Bili smo nepovrijedljivi....Bili smo nepobjedivi...Bili smo ...Mi...

KOPA CURA VINOGRAD – dolazi od početka narodne pjesme:»Kopa cura vinograd». Kakve to ima veze s teatrom? Nikakve, ali ima veze s Darkom...on ima veze s teatrom, a to je bila njegova omiljena pjesma. Pjevao ju je dosta neobično...kao da je znao tu curu i kao da je on bio taj mladić koji bi je došao obići dok kopa i upitati:» Dobro veče, curo mala, jesi l' okopala vinograd»? Cura bi... već sam zamišljao mladu, kršnu Posušanku, koja cijeli dan po suncu kopa i ne umori se, kršna, vitka, crvena u licu, plećata, kako mu odgovara:» Evo kopam cijeli dan, cijeli dan, a sutra ću povazdan, povazdan»... i taman da Darku udari spoj ono ...kao...po danu kopam, ali navečer sam još u formi i mogu još svašta....Kad:»Sa prozora majka viče, što se tebe tiče mangupče»? Tu bi Darku uvijek malo došla suza na oko. Shvatili smo da mu je prva ljubav propala negdje na ogradi vinograda u Posuškom polju zbog nerazumijevanja surove majke koja je štitila nevinu kćer.
Imao je on još jednu omiljenu....E sad će te vi misliti da je Darko bio neki bećar koji je išao okolo s gitarom i zavodio cure...To nije tako...On je bio plemenit i ne samo da nije imao gitare nego nije imao ni sluha...Što će ti sluh ako voliš pjevati...Što će čovjeku sluh ako mu duša pjeva...U Darka je pjevala, ali tu drugu njegovu omiljenu pjesmu je izvodio samo u izvanrednim prilikama, jer je bio koautor...naime napisao je muziku...a išla je ovako:
«Bumbari se sastali,
pa na pčele napali:
«Kakav je to red,
da ne date nama med?
Kakav je to red,
da ne date med»?
Kako sam rekao kod Darka se nije moglo govoriti o sluhu...., ali interpretacija...? Svi prisutni bi u čudu zaprepašteni stali i odgonetali što im se desilo i onda bi se, uvijek, prolomio frenetičan aplauz. Obrazovani muzičari su bili zatravljeni, a jedan profesor s Muzičke akademije, dobro sam ga vidio, se držao s obe ruke za glavu i jecao:»Bože, jeli to moguće? Bože, jeli to moguće»?
Poslije sam čuo da se prestao baviti muzikom, napustio profesuru i sad uzgaja gljive u nekom napuštenom rudniku u Zagorju. I sada ga zovu u Filharmoniju i Operu, ali on sve ponude uporno odbija ne želeći kazati razlog....Šok je bio prevelik.
Herbert von Karajan je, doduše, umro tek dvadesetak godina kasnije, ali ni to nije bez vraga.
Trebalo bi drugačije razmišljati o vremenu i o njegovom protezanju u našim životima ... Evo i Schönberg je umro, prije tog Darkovog nastupa, dvadesetak godina ranije... I ? I di smo onda?...Tribalo bi razmislit.
Možda uključiti Einsteina i Plancka....? A, di su i oni?

LUBIN – dolazi iz portugalskog jezika, a u nas mu se još reče smudut, brancin, agač, a ima još puno imena na cijelom Jadranu. Svaki otok ima svoj naziv za lubina, a bome i svako selo.
Olovno je sive boje, na trbuhu srebrenkasto bijel. Dužina mu je do jedan metar i zna težiti i do četrnaest kilograma. Prosječni lubin koji mi jedemo je od pol kila do kila. Obitava duž cijele naše obale na dubinama do dvadeset metara, a voli se zadržavati na pjeskovitu dnu posebno na područjima gdje se primjećuje slatka voda. Ima mekano i vrlo ukusno meso i priređuje se najčešće lešo, ali i pržen i pečen na žaru.
Delikatan stvor i dok živi u moru i dok miriše na našem stolu.
Dobro, a kakve veze ima lubin s teatrom? Ima, itekako ima. Pođite na lubina kod gospara Mislava Burđeleza u « Galiju» u Cavtatu, na ručak, a za večeru pođite požderat pljeskavicu, dvanaest ćevapa s lukom ili nedaj bože hamburger u drugi lokal.
Drukčije predstavu pravi onaj koji uživa u lubinu i pije ohlađenu malvasiju, nego onaj koji ždere hamburger i dvanaest s lukom i loče pivo.
Lubin je delicija i može se spraviti na sto raznih uvijek delikatnih načina i uvjek je dobar,
a smrdljivo mješano meso se spravlja uvijek na samo jedan način da se pregori na žaru i uvijek je loše.
E, sad što je bolje?
Ne znam.....Što tko voli...Drukčije je.

28.02.2009. u 17:30 • 18 KomentaraPrint#

subota, 21.02.2009.

Bilo je točno ovako....

HIMBER – HIMBERSAFT – od njemačkog himbeere – malina, se pravi himbersaft -- malinovac. Okrutno i bljutavo piće kojim nas je mučila Vlasta. Zamislite lijepu damu u najboljim godinama dvadeset – dvadeset i jedna kako sjedi s bandom supijanih mladih umjetnika koji su prirodno na gemištu u najgoroj špelunki u Zagrebu, na Dolcu, u pet sati ujutro i uporno naručuje malinovac. Situacija se zaoštrava... sa susjednih stolova prijete najcrnje propalice, okružena svojim noćnim damama, misleći da im se dama za našim stolom podsmijeva. Naručuju nam još litru i litru, a Vlasta bi malinovac.
E što je dosta dosta je. ..
Barabe ustaju i kreću prema našoj dami...mi postavljamo živi zid pred njom i nastaje tarapana kakvu Dolac nije zapamtio, a zapamtio je svašta...Čaše lete, neko se hvata bocuna,
neko stoličice...šake sjevaju i noge su dobro došle...tu pukne arkada, tamo nos...tu se neko stenjući hvata za jajca, neko jaučuć za koljeno i kad smo posljednju barabu izbacili na tek polivenu ulicu vraćamo se okrvavljeni i ponosni za stol i naručujemo još litru i litru na što će Vlasta šarmirajući kelnera svojim očima mlade srne:» I jedan malinovac, ako biste bili tako ljubazni».
Bilo je krčmi gdje za malinovac nisu ni čuli. Jedan šanker na Trnju nam je rekao da je četrdeset godina u poslu i da tako nešto nikada nije čuo. Tada bi jedan od nas odlazio do prve prodavnice i kupovao tu odvratnu bocu, nosio je stavljajući štipaljku na nos i donio je šankeru koji bi je oprezno otvorio sumnjajući u trinitrotoluol ili bar Molotovljev koktel. Mi bi se odmakli, savjetovali ga da otvori polako...kad bi otvorio ne bi se desilo ništa i to bi mu vratilo osmjeh na lice...digao bi ramena kao da pita što sad...tu bi uskočila Vlasta i rekla da u jednu čašu od dva deci stavi na dno samo malo, maalo, maaalo te guste tekućine i da poslije doda vode iz špine...naravno Trnjanac ne bi razumio riječ špina, a mi bi mu rukama pokazivali da natoči običnu vodu i on bi jadan natočio, zatvorio oči, još uvijek očekujuć eksploziju ili što slično i kad se ništa ne bi desilo s olakšanjem dodavao čašu Vlasti. Naravno flašu smo ostavljali šankeru da čuva za sljedeći put, čak i onim krčmama za koje smo znali da se u njih nikada nećemo vratiti. Na Trnju sam, poslije dvadeset godina stanovao, u jednom iznajmljenom stanu i vrag me je nanjeo u istu birtiju.Naravno šanker se promijenio i izgled birtije, ali je iza šanka stajala ista ona boca malinovca gotovo puna, umanjena samo za količinu koju je ono večer prije dvadest godina popila Vlasta.
Upitao sam mladića za šankom da odakle malinovac na Trnju? A on mi je odgovorio da je to ostavio pokojnji gospon Ivek i rekao da dobro čuvaju, jer bi moglo bit vraga ak' dečki koji su je ostavili pitaju za nju, a nje bude.

IMPROVIZACIJA – od latinskog improvisus – nepredviđen, nenadan to jest sastavljanje stihova, muzičkog djela ili govora u času izvedbe, bez prethodne priprave. Može se objasniti i tekstom koji izgovara glumac u očaju kad zaboravi tekst. Ili tekst glumca na sceni koji je autor zaboravio napisati.
Jednu od najboljih sam vidio kod jednog od najboljih glumaca koje sam gledao u životu, na Lovrijencu dok je igrao «Othela». Bio je ogroman, kao što je bio i ogroman glumac, a na ogromnom tijelu je bila ogromna glava sa ogromnim očima čije su se bjeonjače još više isticale na licu namrčenom crnilom. Rekao je:» Jago, bijedo jedna» i zakolutao očima ... umjetnička pauza...korak nazad prema suflerici Mici...zatim:» Ti si Jago jedna velika bijeda»... umjetnička pauza ... kolutanje očima u nadi da će se ipak nekako prisjetiti daljnjeg teksta...ništa..korak natrag prema su suflerici Mici...Ništa....umjetnička pauza ...još jedan korak i onda iz njega progovori čisti ekavac:» Bedo jago jedna» uz užasan škrgut zuba i veličanstveno kolutanje očima... i u to mu Mica uspije dobaciti tekst ... oči mu se zasvijetliše od prosvjetljenja i od tog trenutka do kraja predstave nije publiku puštao iz svojih ogromnih šaka i ogromnog autoriteta velikog glumca. Što je i bio.
Moja je ekipa stalno improvizirala. Kod nas se imrovizacija zvala frka. Frka s ispitima, frka s predstavama, frka s ljubavima, vječna frka s lovom i prava frka s frajerima kad bi se mi upucavali njihovim curama ili oni našima. Frka s prehranom...frka s lovom za cigarete i cugu... Improvizacija do improvizacije. Živjeli smo frkljevit život.

JUŠICA – U Njemačkoj supa, u Bosni čorba. Kad bi Mladen i ja ostali bez love otišli bi smo na Trešnjevku u zanatsku radionicu Mladenovog oca Štefa i tamo za sto dinara po satu štancali nekakve limene kartice za Tv pretplatu. Kad bi naštancali koliko smo mi mislili da nam je dovoljno za taj dan otišli bi do Štefa i Štef bi nas uredno isplatio. Kako je zanatska radionica bila uz Mladenovu roditeljsku kuću, po završetku posla bi nas čekala brižna Mladenova majka i svratila na ručak:» Hajdete djeco barem jušicu». Mi bi naravno svratili. Bio je tu uvijek cijeli ručak sa mesom, prilogom i salatom, ali te jušice nikad neću zaboraviti. Ajngemahteci na sto zagrebačkih načina, jušica od celera, baršunasta jušica od šparoga, razne goveđe jušice, jušica od repe i krompira, jušica od svega povrća što postoji u ovim krajevima, jušica od gljiva, od poriluka, krompirova jušica, studena jušica, vinska jušica i kokošija, pa onda jušica od sušene guščetine, gulaš jušica, lovačka, pa lagana od piletine s puno mesa – skoro ragu, pa od gljiva i krompira – zagorska, pa zagorska svadbena jušica pa...pa.. I što ću vam pričati ... To bi nam podiglo nivo glume u sljedećih pet dana za 100%, te su tako jušice Mladenove mame direktno utjecale na pozitivan razvoj hrvatskog teatra.
Igrala je kasnije u teatru i predstava pod nazivom:»Jušica». Otišao sam je pogledati...divna predstava, ...divna...ali ni blizu tako dobra kao jušice Mladenove mame.

21.02.2009. u 17:40 • 17 KomentaraPrint#

utorak, 17.02.2009.

Guzonje u džumbusu

DŽUMBUS iliti performans se sastojao od toga da će on meni kupiti pivo i da ja sjednem pod određenu topolu ili brezu u dvorištu ITD – ea i da pickam pivo, a on će se popeti na tu dotičnu topolu ili brezu i to dosta visoko i iz mraka vikati Ujevićevo:» Pobratimstvo lica u svemiru». Ja ne trebam raditi ništa nego pickati pivo i nakon svake strofe se prevrnuti preko glave – kolut naprijed i opet sjesti pod brezu ili topolu i pickati pivo. « Ima jedno šest- sedam strofa...neće ti biti teško». Završile su predstave. Svi se skupljaju u dvorište. Darko mi donosi pivo i ja se smještam pod dotičnu biljku, a Darko se penje u krošnju. Tišina. Ljudi pričaju između sebe o predstavama...Niko se ne nada džumbusu. Odjedamput iz velikih visina zaorga ko božji glas pred oluju:» Ne boj se nisi sam...», nekima ispadoše čaše iz ruku, masom prođe drhtaj stravine, razgovor prestade i sve se glave okrenuše u mrak krošnje iz koga je dalje grmjelo:»Ima i drugih nego ti» i tako dalje. Ja sam se uredno vrtio preko glave i pickao pivo, a iz visina se širila jeza i prekrivala dvorište... Mrak progovara...ljudi strahuju. Već nakon treće strofe su mi se pridružili i Mladen, Branko i Enes s pivskim flašama pa smo se svi vrtili preko glave, pickali pivo i pojačavali džumbus.
Kad je završilo, ustali smo se i otišli na šank pickajući pivo, a Darko je ostao još izvjesno vrijeme u krošnji i sišao je tek kad su ljudi prestali obraćati pažnju na krošnju. Džumbus je uspio. Nezgoda je bilo samo to što je neki novinar sve krivo shvatio i sutra u «Večernjaku» napisao da je poslije predstave u vrtu ITD – ea Darko Ćurdo izveo performans vrteći se preko glave i pickajući pivo dok su sa razglasa iz krošnje drveća odjekivali Ujevićevi stihovi.
Došao je ljut na Akademiju i bacio novine pred nas:»Vidi sve je krivo shvatio. On misli da si ti ja». « Ima i zašto. Kad me je pitao kako se zovem...Ja sam rekao Darko Ćurdo». Nije mogao vjerovat...Gubica mu se objesila do poda...Nasmijao se i još ne vjerujući vrtio glavom i mrmljao :» A tako zemljak...Dobro, dobro...To je ono tvoje:» za te, zemljak, i u vodu i u goru».
ĐENTILECA – od talijanskog gentilezza – ljubaznost, otmjenost... je ono što sam najviše zapamtio kod ljudi iz moje klase. Nekakav sirotinjski ponos, nepristajanje na običnost, plemenitost i otmjenost u prilikama kad se to ne očekuje...Ljubaznost prema potpunoj nepravdi i otvorenom šikaniranju sudbine...i tako sve do graničnog područja do trenutka kad nepravda postaje besmislena. Onda bi se pobunio nekakav otmjeni prkos i čovjek koji bi do tog trenutka osjećao nadmoć i da je vlast u njegovim rukama bi se odjednom našao na zemlji pregažen prezirom i neposluhom. Jedan je skoro završio u moru, drugi za dlaku izbjegao batine, a treći ostao sam u gledalištu dok su mu glumci odšetali u «Švemu» na večeru.
ĐILKOŠ – od mađarskog gyilkos – ubojica. U prenesenom značenju vjetrogonja, obješenjak, neobuzdan, raspušten seoski momak... za razliku od đentiluommo – plemenit, otmjen čovjek.
Dva pola između kojih su se pomicala naša klasa zavisno od raspoloženja i uvjeta po principu:» S nama možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš».
ENTUZIJAZAM - ENTUZIJAST – iz grčkoga, a znači – oduševljenje, zanos, žar, stanje poleta, ushita, zanesenost, to jest – zanesenjak, ushićen čovjek, čovjek žarko predan nekom poslu. Tko nije bio s nama na «Eduardu II», »Svrhi od slobode» i « Kolumbu», a ima iste odlike, taj je amater. Entuzijasti smo bili mi.

FAKTOGRAFIJA - FAKTI – dolaze od latinskog fakti što znači činjenice i grčkoga grafo što znači pišem. U ovome što pišem ima jako puno istinitih činjenica, ali još više beskrajne ljubavi i sjete pa bi se usudio izmisliti izraz za moj način pisanja – faktografija amorosa iliti
još bolje faktografija dolorosa.

GUZONJE – ni iz latinskog ni iz grčkog nego je naša izumina. Grupa ljudi koja živi od umjetnosti i to uvijek bolje od umjetnika, a da s njom nema uopće nikakve veze, zapravo je vrlo često i prezire kao i njene nosioce. Vidimo ih vrlo često kako otvaraju i zatvaraju festivale, otvaraju i zatvaraju izložbe na kojima poslije neće ostati, otkrivaju spomenike od kojih se gade i prisustvuju promocijama knjiga, premijerama i stotim izvedbama nečega što ne razumiju. Na jednim Ljetnjim igrama su guzonje da bi se uvukli gospođi Savki i gospođi Muhoberac, poslije otvaranja igara na prekrasnoj terasi Galerije moderne umjetnosti priredili fantastičan prijem sa stolovima punih delicija. Na stolu je bilo svega, a u čelu stola ispred Savke jedan ogroman jastog a la francaise. Mi smo to odmah uočili. Tko to mi? Pa Šovo i Boban, koji su u to vrijeme bili zaigraniji čak i od nas...» A tko ste to vi»? Pa Mladen i ja po onoj staroj:»Di će kolo bez kokana». I dok su drugi buljili u raketama ukrašeno nebo mi smo se kroz neprijateljske linije nepoznatih guzonja primicali jastogu. Bilo je dogovoreno da se jede poslije vatrometa. Vatromet je završavao upravo kad smo mi završavali jastoga. Guzonje su pozvizdile, a Savka i Fani su se smijale ko lude, grlile nas, a mi smo se puštali i nismo ih smjeli zagrliti da im masnim rukama ne zaprljamo svečane haljine.

17.02.2009. u 17:46 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 11.02.2009.

Glumci su u gradu

Zagreb je drhtao i štitio se od nas tri godišnje sezone, a ljeti bi u strahu stenjao Dubrovnik.
Ljetnje igre i igre bez granica.
Preveo sam jednu pjesmu od Reinharda Meya, da biste osjetili atmosferu bisera južnoga Mora u toku Ljetnjih igara, u naše vrijeme, jer bolju napisati ne znam.

GLUMCI SU GRADU

« Ljudi skidajte robu s konopa, zatvarajte portune,
glumci su u Gradu!
Skrijte mačke u skrovišta, a i konopce za robu,
glumci su u Gradu!
A sve što nije zavidano i dobro zakovano
i sve što nema kračuna
će biti za čas ukradeno i nestati zauvijek ...
Glumci su u Gradu!
Smiluj nam se Bože, zaštiti nas.
Glumci su u Gradu!

Vlasnici konoba sklanjajte bačve,
triput zaključajte vrata,
glumci su u Gradu!
Zamračite svjetlo u stanovima,
funjestre zakujte,
a vrata poduprite gredom....
Glumci su u Gradu!
Oni će dramiti i grmjet iz glumačkih grla
do zore, kockat se i sve požderat ...
Oni će se tući i polokati do zadnje kapi
sve što je u podrumima
i na kraju neplatiti ništa...
Glumci su u Gradu!
Smiluj se Bože, zaštiti nas.
Glumci su u Gradu!

Na prenoćišta stavite:» Neradni dan
svi kreveti zauzeti».
Glumci su u Gradu!
Kasno će vam biti kad udarac sudbine
prohuji Placom...
Glumci su u Gradu!
Oni će vam, svojim prljavim, drzničkim rukama,
štipati žensku poslugu
i usput opustošit šank.
«Ko glumi taj i krčme pali»!
Glumci su u Gradu.
Smiluj se Bože, zaštiti nas.
Glumci su u Gradu.

Građani sklanjate imovinu,
zatvarajte butige...
Glumci su u Gradu!
Sklanjajte piće, a posebno vino
spustite rolette do dna.
Glumci su u gradu!
Oni će vam opljačkat podrume
i opustošit skladišta,
a na kraju maznut i kasu sa šanka.
Glumci su u gradu!
Smiluj se Bože, zaštiti nas.
Glumci su u Gradu!

Građani, bješte na sigurno, ukopajte se,
punite sačmarice i tromblune.
Glumci su u Gradu!
Pripremite prah i olovo
i možda ćete se spasiti.
Glumci su u Gradu!
Oni će juriti vaše žene i kćeri
i sve što suknju nosi.
Ni starice ni kućni ljubimci tu sigurni nisu...
Glumci su u Gradu!
Smiluj se Bože, zaštiti nas.
Glumci su u Gradu!

O Sveti Vlaho,
Parče Dubrovnika ...
Glumci su pred vratim od Grada.
Razbij pozornice i scene, razderi kostime,
polupaj rekvizitu, a šminku baci u smeće.
Glumci su u Gradu!
Očuvaj nas kuge, gladi, rata, epidemija
i putujućih glumaca.
Zaštiti od potopa i tsunamija kad je u isti čas
i oseka i plima,
ili me pusti da putujem s njima.
Smiluj se i pusti da otputujem s njima.


To je bilo vrijeme Mata Imoćanina i njegovog «Galeba», u vrijeme»Loze», «Tonija»»Majora» i «Oceana» i potvrđuje moju tezu da tamo gdje birtije rade dan i noć i teatar živi dan i noć.
Dubrovnik je živio četrdeset osam sati na dan i u petoj brzini.
Vraćajući se sa jedne produžene, zamorne i vesele večeri u Dubrovniku, za vrijeme Ljetnih igara, ( Večera u «Galebu», piće «Pod lozom», nastavak pića kod « Tonija»), pošli smo na oproštajno piće oproštajnog pića u « Majora».
Za neupućene čitatelje:»Galeb» je restoran iznad kupališta Banje u Dubrovniku i radi do pola noći.
« Pod lozom», je sljedeći restoran na putu prema Vratima od Ploča, udaljen dobrih stotinu metara od «Galeba» i radi do dva sata poslije pola noći.» Toni» se nalazi trideset metara od «Loze» i tu se može sjediti i piti do ujutro, kad se otvara «Major» na Gundulićevoj poljani koja je je ujedno i gradska tržnica.
Na tržnici nas je zaustavio, pored svog štanda, jedan stariji Livnjak i pitao da hoćemo li kupiti livanjskog sira. Ogromni kolutovi gore spomenutog sira su bili na štandu. Ostali smo zatečeni. Izvrijeđanih stomaka ni u primisli nismo imali nikakvo jelo nego samo oproštajno piće ili nekoliko oproštajnih pića. Prvi se pribrao Mladen i rekao da on ne bi jeo sir nego po njemu lupao. Sad je bio red na Livnjaku da se zaprepasti. Mladen je brzo dodao da on nebi lupao badava nego da bi pošteno platio. Na spomen novca Livnjaku su zaigrale okice i brk i rekao je da može. Mladen je sam odredio cijenu – deset dinara udarac. Izvadio je banku i žestoko lupnuo po siru. Platio sam i ja i lupnuo, pa Pero, pa Krnjo koji nije imao sitnih pa je izvadio pedeseticu lupnuo dva put i počastio društvo s po jednim lupanjem. Zatim sam ja, poveden Stevinim primjerom, platio turu, pa Pero pa Mladen. Publika se je već na prve udarce počela skupljati oko nas i navijati za svoje ljubimce prepirući se tko jače lupa. Taman smo bili u pola jedne ture kad se kroz publiku progura jedna skladna, starija dubrovačka gospođa... da bi ona dva'es' deka sira. Livnjak joj odgovori da se strpi jer su momci u turi, pa kad završe onda će dobit koliko želi. Gospođa pričeka...Mi iz pristojnosti odlupasmo brže tu turu i kad dođe red na nju Livnjak je upita da koliko hoće. Gospođa će na to da bi ona jednom lupnula, a onda dvadeset deka sira. Dala je deseticu za udarac, onda joj se svidilo pa je lupnula još jednom, platila i to i kupila sira za šezdeset dinara. Pošto je imala samo sto dinara u komadu, upitala je može li počastit gospare lupanjem. Gospari su pristali. Zatim se u lupanje uključila i publika. Nama je bilo dosta, a i šake i dlanovi su već podobro bridili pa smo pozvali Livnjaka na piće u «Majora». Rekao je da će odmah čim se malo izlupaju i ostale mušterije. Mušterije su uredno čekale u redu na lupanje. Dolazilo je i do svađa jer su se neki gurali da lupnu preko reda. U «Majora» smo zatekli Bobana i na njegov upit da » koji se to burdio čini okolo moje rovanjele», ispričali mu što se dešava. Otišao je i on stao u red i htio je platiti sebi pet lupanja, ali su se ostali iz reda pobunili da ne može tako gospodine, da nije red, da kad će oni na red i da je po pravilima dopušteno najviše tri lupanja. Već su imali i pravila. Boban je platio za tri puta, tri puta lupnuo i vratio se na piće. Nakon pola sata je došao i Livnjak s džepovima punih para da nam se oduži i plati turu. Zatim smo turu platili mi, pa on, a oko podne nas je zagrlio i pjevajući smo otišli do sira da još po jednom lupnemo... Ovaj put na njegov račun.
Naravno da će se naći pametnjakovići
« Da, da. Predstavljati lupanje po siru kao vrhunsku kazališnu ideju je stvarno samo tebi slično».
« Ali mi smo tako talentirano lupali po siru da ti, umjetniče, to ne možeš ni zamisliti. To je bio potpuni teatar i to u vrijeme kad nigdje na svijetu ne igraju predstave, od pet i pol ujutro do podne, i bilo je više gledalaca nego na večernjim predstavama i to publike koja nikada nije imala prilike doći u kazalište i koja se zdušno uključila u predstavu stvarajući je zajedno s nama. Imali smo predstavu i premijerni party u «Majora» na svoj račun, a ne na državni. I to jednu od posjećenijih toga ljeta... A i boljih».

Što je gledala cijela pjaca? Je li gledala naše lupanje po siru ili je osjećala lupanje svoga zarobljenog srca koje bi rađe s nama lupalo po siru nego što lupa u njihovim grudima

11.02.2009. u 17:47 • 17 KomentaraPrint#

petak, 06.02.2009.

De Generacija 1967

Evo još jedne pjesme, za generaciju, koju je pjevao Ibrica Jusić.




Odmor umornog ratnika

Na putu mome iz kraja tužnog
srete me djevojka kose plave
zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave.

Ko davna bajka, krotka ko nebo
položi glavu na moje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi.

Noć, to je bila noć
od koje osta samo slika:
jedna žena daje sve
i odmor starog umornog ratnika.

Topli su njeni poljupci bili,
topli i vlažni ko vjetar južni:
zvala me ljepoto, zvala me ljubavi,
zvala me šašavko, zvala me ružni.

Zaboravih tada što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti.

Noć, to je bila noć
od koje osta samo slika:
jedna žena koja daje sve
i odmor starog umornog ratnika.

To davno bješe ja nikad više
neću joj ljubit kose plave.
Od drage noći ostaše samo
umorne, tužne vlati trave.


Da draga rU žena je odmor umornog i ranjenog ratnika, žena je Eagle When She Flies, da žena je mekša od baršuna, čvršća od čelika, i mirna poput dubokog vira. Žena je jednostavno žena odjevena u nevidljivo perje kralja visina. Možda je i Dante u svojoj "Božanskoj komediji" mislio na ženu kada je pisao o orlu.

A sad stavte pamet na komediju.

DEGENERACIJA - po Klaiću – izrođenje, pogoršanje bioloških oblika i osobina organizma biljke, životinje ili čovjeka. Kod čovjeka se degeneracija očituje također u duševnoj i umnoj slabosti kao i u raznim psihičkim poremećajima te je on izrod, nakaza.
DE GENERACIJA 1967 –«de» dolazi od francuske oznake plemićkog podrijetla, a piše se ispred prezimena. Dakle, De Generacija 1967 je prezime, a imena plemenitih su: Branko, Darko, Dubravko, Enes, Mile, Mladen, Vlasta, Zdenko, Žarko.
Nitko nije bolje nosio gredu od osamdest kila kao Mile Rupčić u Schakesperaovoj»Oluji». Igrao je mladog ljubavnika, jurio scenom vičući i uzdišući stihove noseći tešku gredu usput rušeći dotičnom scenografiju i partnere. Poslije je dobio i nagradu na festivalu u Zagrebu, svirajuć gitaru i zavijajuć ko vuk.
Zamislite malo ličko selo podno Velebita...Snijeg, iz kućica se izvijaju mrki dimovi, a na rubu šume se pojavi prvi glas Like i počne zavijati :
« Bila je mala, ličila na brezu,
volila je Arsena, Gabi i Terezu, uuuuuu»
...u seljane se uvlači strah, pokrivaju dječicu gunjcima po glavi i tiho se mole bogu. U šumi iznad Ričica se neumoljivo nastavlja:
«Sve je odjednom htjela da mi priča,
da stanuje kod bake, da se zove Liča».
Bake se uvlače s dicom u trapove s krumpirima, a didovi pune sačmarice da obrane ognjišta.
I dan danas strmim liticama Velebita odzvanja jauk ranjenog vuka od kojeg se ledi krv u žilama posjetiocima nacionalnog parka. Ako jednom zanoćite negdje na Velebitu i čujete urlik mladog vuka samo se prekrstite tri puta i recite:»Smiri se Mile»...i on će se smiriti... bio je dobar i širok kao i Lika mu.
Nitko mi nije bolje opalio šamar kao Branko Supek kad sam u O' Neillovoj drami «Dugo putovanje dana u noć» rekao majci :»Gle Ofelije lijepe»....Puko mi je bubnjić na lijevom uhu i morao sam ići na operaciju...Uspješnu....Čujem i danas...Čujem i ne čujem što nije za čut.
Branko je također probudio policijsku stanicu na Zrinjevcu 13 u kojoj smo zarobljeni sjedili Mladen i ja, svirajući luđački «Tišinu» na svojoj dragoj trubi, pa su zarobili i njega...pa smo sjedili zajedno u stanici. Mladen i ja smo dali krive podatke, a Branko kao prvi susjed sa Zrinjevca 1, prave, pa je jedini završio na prekršajnom sudu i izvukao se bez kazne uvjeravajući suca da je svirao tromba con sordina, biva, trubu s prigušivačem.
S nikim se nije moglo ozbiljnije i dublje razgovarati kao sa mrkim Dubravkom. Sve je shvaćao ozbiljno pa i kazalište iz kojeg je otišao ne izdržavši površnost mase. Zamjenjivao sam ga u predstavi «Heretik» u Dramskom dok je on sa SEKom – Studentskim eksperimentalnim kazalištem gostovao po svijetu i prvo što bi mu bilo kad se vrati s turneje je da ode u Dramsko, uzme svoje honorare i proslijedi ih meni.
Nitko nije bolje čitao «Derviš i smrt», Meše Selimovića od Budilice. Znao je knjigu na pamet ....mada prije toga nikada nije ozbiljno pročitao knjigu...
Nitko nije bolje petljao da ga boli zub od Žarka Potočnjaka...Znao je sve o zubima bolje od profesora na stomatologiji....Nije predavao u Gundulićevoj na Stomatologiji.... nije imao nikakve zubobolje, ali je petljao fantastično i stalno išao ilegalno raditi na radiju pod izgovorom da ide operirati vilicu....Zamislite čovjeka koji svaki treći dan ide na operaciju vilice...Zamislite Glumca koji glumcima uvjerljivo slaže...Taj stvarno mora biti genije....Žarko je bio...Nakon njegove laži je nastavnika Marottija stvarno zabolio zub. I istrošio se na popravke istoga ...Tu se osjetio utjecaj umjetnosti na svjetsku ekonomiju. Poslije smo još od Bobija posudili lovu za jelo i piće i nikad mu je nismo vratili.
Nitko nije bolje plakao od Vlaste dok je sikiricom u kadi cipala svoga muža Agamemnona. Vlasta je plakala i uz malinovac i uvjeravala lokalne pjance, vrlo ozbiljno, da bi se morali ostaviti pića i ići kući ženi i dječici, pa smo je počesto morali fizički braniti od onih agresivnijih.
Moj prijatelj Darko je i slikao...Neka se ne ljute drugi slikari, ali njegova grafička mapa o teatru je na tragu Piccasa.
Volio sam tog čovjeka... Picasso je velik, ali je Darko bio viši i ljepši.
« Dok vjetar more ore, Bernarda,
mornari ranjavaju zore, Bernarda...
dvije su palme dva puka bogalja,
i miris naranača fantastično je grozan»...grmjelo bi iz kakvog zagrebačkog ćumeza gdje je delanec bio jeftiniji i ljudi bi se u strahu snebivali, ustajali i bježali iz birtija, mada su bili okorjeli pjanci, otpušteni i aktivni kriminalci, ubojice ne privremenom zatvorskom otpustu, penzionirani policajci i doušnici tajne policije i noćne dame navikle na svašta.
Čovjek bi mogao pomisliti da je taj razbarušeni momak negdje s mora...Iz Zadra, Palerma ili Alicantea... A nije... To je bio moj Enko iz Ključa...iz Bosne, gdje brižni očevi, naoružani sačmaricama prate svoju djecu u školu, prteći snijeg do koljena u raskvašenim opancima da ih vukovi ne pojedu i međedi ne dođu glave.
Nema tamo i nikad nije postojala nikakva Bernarda, a sigurno je nema ni sada četrdeset godina nakon toga...Što više garantiram vam da kroz Ključ nikada ni autom nije prošla nikakva Bernarda, a i kuda bi i prošla kroz Ključ...? Gdje se to, molim vas, ide kroz Ključ?
Možda je kakav Bernhard u odori njemačkog Wermachta i zalutao u Ključ u kakvoj akciji čišćenja terena od partizanskih bandi i tamo bio priklan dok se išao pomokriti iza prvog grma...
Hajdučija....moj Bernhard ...Hajdučija...nikakva Bernarda.
Tamo žive Hajrije, Fatime, Mare i Kosare...
Bježali su od nas mladih, kosatih, razdrljenih i s bičkijom u vunenoj čarapi, jer smo bili bjesni, a cure nas voljele jer smo bili ludi i lijepi...
Kakvo more...?...Tko ga ore? Gledali su nas u strahu za svoje živote i bježali iz bircuza glavom bez obzira. Nikad nisu vidjeli mornare koji ranjavaju zore i bojeći se za svoje skupocijene, a počesto i ucjenjene glave, nestajali žurno u jutarnjim maglama zagrebačkih predgrađa.
Nisu mogli zamisliti dvije obogaljene palme u čijem ranjavanju nebi sudjelovali Darko, Enes, Mladen i ja koji smo bili i pod sumnjom da smo jedini mogli znati kakav okus ima narandža. Zamislite narandžu kojoj je okus fantastično grozan...Ajde zamislite ako ste junaci...
Ne možete?
Mi smo to mogli....
Darko bi onda vikao za bježećim ljudima i drhtećoj posluzi:
« Ne časti me travaricom» i da da će on sam sebi plaćati piće i da će se u gluho doba ustati i odgristi spomeniku nos...te da neće spomenika on što hoda bos....Uplašeni ostaci gostiju bi plaćali piće i gledali nas zadivljeno, jer i najokorjeliji zločinci i prigradska sirotinja i noćne dame imaju nekakvo lijepo, sažaljivo poštovanje prema umjetnicima. Možda i zato što im pružaju iluziju da ni oni koji su dotakli dno nisu baš najgori na svijetu.
Zatim bi se dotad mirni Mladen ustao i govorio ledenim glasom monolog iz nekakve predstave da je najbolje pucati u glavu...da neki pucaju u grudi, ali da on najviše voli u glavu, da on ne voli ranjavati nego da je najbolje odmah u glavu....i da je to njegov savjet i to bi ponavljao dok ne bi i najhrabrijima u krčmi popustili živci. I još bi govorio da « človeka zvlečeju z maternice kak pesa krvavog, a gda su ga prestali boleti zubi, javlaju se križa, a če ga nisu obesili, vumre kakti pošten človek».
Uplašeno osoblje se potajno povlačilo prema telefonu da pozove interventu policiju, ali dok bi policija stigla ja bi uspio još izvikati pretstavljajući se kao Asurnatsirpal III, a tako sam i izgledao s mojih metar i osamdeset i osam, kosurine do ramena, mrkim obrvama preko očiju koje sjevaju, a riječi sama poslastica:
Kako su tri bila zida oko grada Tele kad sam došao ja. ...da su se uzdali u te zidine i da nitko nije izašao iz grada da mi stopala poljubi i kako sam srušio te zidine, pobio tri tisuće vojnika, odveo stoku i ovce, uzeo plijen i spalio pohvatane poglavare te kako sam nekim vojnicima odrezao ruke i noge, drugima odsjekao uši i prste, a mnogima iskopao oči, te kako sam napravio brdo od glava i kad sam polazio da nije baš mnogo što ostalo od grada Tele.
Tela...Jadna Tela...Gradić...Babilon je drhtao pred nama, a ni Kineski zid nije predstavljao neku ozbiljniju prepreku...
Kod odlaska ili nakon što bi nas izbacila hitno pozvana policija bi nam se oko vrata vješale naše lijepe, mlade djevojke, zadivljene našim ludilom i odlazile s nama u naše mračne i hladne podstanarske izbe na ljubav i nježnost koju smo im nudili u izobilju

06.02.2009. u 17:17 • 21 KomentaraPrint#

utorak, 03.02.2009.

Čovjek i čifta

Evo moj fra Gavunu na tvoj nagovor sam se uhvatio svojih starih pjesama i zaključio da nema niti jedna vesela. Izgleda da smo prije trideset godina bili svi ozbiljniji. Napisao sam tekst za dva mjuzikla, neke pjesme Terezi, Srđanu i Buci i neke šansone Ibrici Jusiću. Evo jedne od tih šansona iz 1978 godine koju je pjevao Ibrica. Pokušao sam pronaći opjevani tekst, ali ja neznalica u tehnologiji, nisam uspio, zato ti dragi prijatelju ostavljam samo moju davno napisanu šansonu. Možda se sjećaš.........

Don Juan

Između peći i tužne ure
Još je mjesta za krevet stari
Ostatak sobe još čine tu
Sve sami crni ormari.


Nevještom rukom na svakom natpis
S tek jednom riječi:”Uspomena”
O svakom od njih tisuće suza
Tisuće pisama od tisuće žena.


Da je život sjen i san
To sad znaš moj Don Juan.
Drhtavom rukom svakog dana
Otvara pisma starac sijedi
Prođe mi mladost I prođe život
Samo uspomena ne blijedi.

Marije, Else i Nikolete
Po jedna ljubav za svaki dan
O gdje si sada lijepi svijete
Zar osta samo sjen i san?

Da je život sjen i san
To sad znaš moj Don Juan.

Ko dobra lađa svladao mora
Ljubavne strasti, životne bure
A sada osta tek siva soba
I tužno ku-ku stare ure.


Ostaćeš jednom s glavom na stolu
Na pismima žena što pate
Al nema pomoći tvome bolu
I nema ni kajanja za te.


Da je život sjen i san
To sad znaš moj Don Juan.


A sada se vratimo ozbiljnijemu to jest mojem riječniku.

ČOVJEK – Riječ je sigurno slavenskog korijena i ja rado zamišljam da dolazi od spajanja dviju riječi, također slavenaskih, čelo i vijek to jest onaj koji čitav svoj vijek hoda uzdignuta čela, nema se čega sramiti ili od človiti – vrtiti se, igrati, dubiti na glavi, izgarati oko nečega do kraja, akrobat, izdržavati u nemogućem položaju.
Da ne bi zađerao i otišao preduboko u mistiku najbolje je da zavirim u knjige i vidim što o tome kažu stručnjaci.
Čovjek je, dakle, u prvom značenju, Homo sapiens, sisavac iz reda primata uspravna držanja i vrlo razvijena mozga, koji artikulirano govori, radi i ima stvaralački um. Dalja značenja su: odrastao, zreo muškarac; osoba od značaja, moralna, čvrsta i poštena osoba; muž; ugledna osoba, gospodin; ljudsko biće.
Dalje se govori, čovjek i pol – dobar i pošten čovjek... Čovjek od oka – stasit i naočit čovjek;
Duša od čovjeka – dobrodušna osoba ; Ponašati se kao čovjek to jest časno i pošteno. Svoj čovjek – samostalan, autentičan.
Biće koje se tisućama godina trudi da stvori civilizaciju u kojoj će čovjek moći živjeti ljudski. Uprkos posrtanjima, zastojima, ratovima i zabranama osjećaju se pomaci u nastojanjima.
Tamo gdje su vrhunci civilizacije tamo je umjetnost. Umjetnici bi trebali biti prvo ljudi pa tek onda umjetnici. Kad se umjetnošću bave prividni ljudi njihova stvaralačka nastojanja se na prvi pogled može činiti umjetničko djelo, ali, zapravo, to nije. Prividni ljudi prave privide i tako šire prostranstva bijede.
ĆIFTA – iz perzijskog jezika, a znači: trgovčić, sitničar, lihvar, škrtac, filistar.
Svaka škola nastoji od svojih štićenika napraviti ljude pa čak i ona najgora. U većini slučajeva to joj i uspjeva, ali se poslije u protoku godina potaknuto nečim fašističkim, duboko ugrađenim u čovjeku, to biće izrodi i postane ćifta. Po principu liktorske fascie se uvezuje slabo, lakolomljivo šiblje da bi postalo čvrsto i nelomljivo. Tako uvezani predstavljaju grupu, čopor, hordu, potpuno neprihvatljivo u umjetnosti koja je individualni čin. Oslanjaju se na vlast ne znajući da vlast ne treba umjetnost nego moć vladanja. Ako umjetnik treba vlast treba i ona njega kao nekoga ko će joj povlađivati i činiti je prividno humanijom.
Ne pročitaju»Nikomahovu etiku», preskoče svetog Augustina i Tomu Akvinskog, Spinoza im je dosadan kao i Kant, Hausera preskoče i počnu se baviti umjetnošću koja u takvim rukama u «obliku manje ili više očigledne propagande, služi interesima jedne klike, političke stranke ili određene društvene klase. Umjetnost unapređuje interese jednog društvenog sloja već samim prikazivanjem i prešutnim priznavanjem njegovih moralnih i estetskih mjerila vrijednosti. Umjetnik kojeg izdržava takav sloj i koji je sa svojim nadama i iščekivanjima o njemu ovisan, postaje i nehotice i nesvjesno zagovornikom svojih poslodavaca i mecena».
Eto da su čitali Hausera sve bi to bez po muke mogli saznati. Ali ne... oni se rađe bave teatrom.
To jest teatar, ali nikada samo teatar. To su neke intrige, intrigice, petljavine, izbjegavanje istine, kombinacije, rekombinacije, podvaljivanja...Naši...Vaši...Njihovi...Zakukuljene i zamumuljene kraljice, veze i zvizdarije. Stalno se traže novi moćni prijatelji, novi nemoćni neprijatelji i nove preturbacije i nove kombinacije. U tim zakržljalim, nemoćnim, od vlasti zauzdanim i od ambicija sasušenim mozgovima se stalno od nekoga plaši ili se netko nečim plaši i stalno se nudi nešto za nešto. Iz takvih moralnih sklopova se uvijek izrode i nekakve mecene, nekakvi Petroniji Arbitri s dva razreda osnovne škole i umjetnici koji o prirodi svog posla i poslanja ništa ne znaju, nego parazitiraju u simbiozi s državnim Petronjima na zdravom tijelu kulture jednog naroda dok ga ne razjedu i približe besmislu. Surađujući tako zajedno uživaju u ničemu.
Sreća je da je bog stvorio brade pa se svi moraju brijati. Tako im ostaju ti trenutci gorčine kad se nađu sami sa sobom pred ogledalom. Briješ se i vidiš sebe velikog, a u dubini duše znaš da to nije istina, ali se i dalje briješ. Jedan dobar potez britvom preko vrata bi ti sigurno zauvijek pomogao, ali ti to ne radiš...izlaziš na scenu i glumiš veličinu.
Nitko ih ne može posvaditi, jer nitko ni ne zna čime se bave na tajnim sijelima...Sami se posvade pa se prijateljstva u buci razvrgavaju i formiraju nove grupe s novim pripadnicima.
Prikraćeni su za jedno lijepo saznanje...Nikad neće osjetiti kako je lijepo biti umjetnik.




03.02.2009. u 19:05 • 16 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog čovjeka koji je čitav život proveo ozbiljno se baveći teatrom i neozbiljno se igrajući životom. Pisano sa velikom ljubavlju za jedno i drugo.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

odmor za umorna srca

Miško

Maslackica.hr

Vedran.hr

Rusalka.hr

Lucija9.hr

Trazeci sebe.hr

Plejadablue.hr

Necutako.hr

Koraljka.hr

Vitae.hr

Poezija duse.hr

Decembar2001.hr

Barbara.hr

moji dani i noći.hr

Dream_maker.hr

Zmajka.hr

Majstorica s mora.hr

Sewen.hr

Mendula.hr

dordora.hr

obicna ja.hr

morska zvijezda.hr

prorok!.hr

prostransvo

zvijezdanova

promatram

teuta

luki

gustirna

lobyM

fra gavun

viaminveniam

santea

smotani








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se