istina o životu
subota, 21.02.2009.
Bilo je točno ovako....
HIMBER – HIMBERSAFT – od njemačkog himbeere – malina, se pravi himbersaft -- malinovac. Okrutno i bljutavo piće kojim nas je mučila Vlasta. Zamislite lijepu damu u najboljim godinama dvadeset – dvadeset i jedna kako sjedi s bandom supijanih mladih umjetnika koji su prirodno na gemištu u najgoroj špelunki u Zagrebu, na Dolcu, u pet sati ujutro i uporno naručuje malinovac. Situacija se zaoštrava... sa susjednih stolova prijete najcrnje propalice, okružena svojim noćnim damama, misleći da im se dama za našim stolom podsmijeva. Naručuju nam još litru i litru, a Vlasta bi malinovac.
E što je dosta dosta je. ..
Barabe ustaju i kreću prema našoj dami...mi postavljamo živi zid pred njom i nastaje tarapana kakvu Dolac nije zapamtio, a zapamtio je svašta...Čaše lete, neko se hvata bocuna,
neko stoličice...šake sjevaju i noge su dobro došle...tu pukne arkada, tamo nos...tu se neko stenjući hvata za jajca, neko jaučuć za koljeno i kad smo posljednju barabu izbacili na tek polivenu ulicu vraćamo se okrvavljeni i ponosni za stol i naručujemo još litru i litru na što će Vlasta šarmirajući kelnera svojim očima mlade srne:» I jedan malinovac, ako biste bili tako ljubazni».
Bilo je krčmi gdje za malinovac nisu ni čuli. Jedan šanker na Trnju nam je rekao da je četrdeset godina u poslu i da tako nešto nikada nije čuo. Tada bi jedan od nas odlazio do prve prodavnice i kupovao tu odvratnu bocu, nosio je stavljajući štipaljku na nos i donio je šankeru koji bi je oprezno otvorio sumnjajući u trinitrotoluol ili bar Molotovljev koktel. Mi bi se odmakli, savjetovali ga da otvori polako...kad bi otvorio ne bi se desilo ništa i to bi mu vratilo osmjeh na lice...digao bi ramena kao da pita što sad...tu bi uskočila Vlasta i rekla da u jednu čašu od dva deci stavi na dno samo malo, maalo, maaalo te guste tekućine i da poslije doda vode iz špine...naravno Trnjanac ne bi razumio riječ špina, a mi bi mu rukama pokazivali da natoči običnu vodu i on bi jadan natočio, zatvorio oči, još uvijek očekujuć eksploziju ili što slično i kad se ništa ne bi desilo s olakšanjem dodavao čašu Vlasti. Naravno flašu smo ostavljali šankeru da čuva za sljedeći put, čak i onim krčmama za koje smo znali da se u njih nikada nećemo vratiti. Na Trnju sam, poslije dvadeset godina stanovao, u jednom iznajmljenom stanu i vrag me je nanjeo u istu birtiju.Naravno šanker se promijenio i izgled birtije, ali je iza šanka stajala ista ona boca malinovca gotovo puna, umanjena samo za količinu koju je ono večer prije dvadest godina popila Vlasta.
Upitao sam mladića za šankom da odakle malinovac na Trnju? A on mi je odgovorio da je to ostavio pokojnji gospon Ivek i rekao da dobro čuvaju, jer bi moglo bit vraga ak' dečki koji su je ostavili pitaju za nju, a nje bude.
IMPROVIZACIJA – od latinskog improvisus – nepredviđen, nenadan to jest sastavljanje stihova, muzičkog djela ili govora u času izvedbe, bez prethodne priprave. Može se objasniti i tekstom koji izgovara glumac u očaju kad zaboravi tekst. Ili tekst glumca na sceni koji je autor zaboravio napisati.
Jednu od najboljih sam vidio kod jednog od najboljih glumaca koje sam gledao u životu, na Lovrijencu dok je igrao «Othela». Bio je ogroman, kao što je bio i ogroman glumac, a na ogromnom tijelu je bila ogromna glava sa ogromnim očima čije su se bjeonjače još više isticale na licu namrčenom crnilom. Rekao je:» Jago, bijedo jedna» i zakolutao očima ... umjetnička pauza...korak nazad prema suflerici Mici...zatim:» Ti si Jago jedna velika bijeda»... umjetnička pauza ... kolutanje očima u nadi da će se ipak nekako prisjetiti daljnjeg teksta...ništa..korak natrag prema su suflerici Mici...Ništa....umjetnička pauza ...još jedan korak i onda iz njega progovori čisti ekavac:» Bedo jago jedna» uz užasan škrgut zuba i veličanstveno kolutanje očima... i u to mu Mica uspije dobaciti tekst ... oči mu se zasvijetliše od prosvjetljenja i od tog trenutka do kraja predstave nije publiku puštao iz svojih ogromnih šaka i ogromnog autoriteta velikog glumca. Što je i bio.
Moja je ekipa stalno improvizirala. Kod nas se imrovizacija zvala frka. Frka s ispitima, frka s predstavama, frka s ljubavima, vječna frka s lovom i prava frka s frajerima kad bi se mi upucavali njihovim curama ili oni našima. Frka s prehranom...frka s lovom za cigarete i cugu... Improvizacija do improvizacije. Živjeli smo frkljevit život.
JUŠICA – U Njemačkoj supa, u Bosni čorba. Kad bi Mladen i ja ostali bez love otišli bi smo na Trešnjevku u zanatsku radionicu Mladenovog oca Štefa i tamo za sto dinara po satu štancali nekakve limene kartice za Tv pretplatu. Kad bi naštancali koliko smo mi mislili da nam je dovoljno za taj dan otišli bi do Štefa i Štef bi nas uredno isplatio. Kako je zanatska radionica bila uz Mladenovu roditeljsku kuću, po završetku posla bi nas čekala brižna Mladenova majka i svratila na ručak:» Hajdete djeco barem jušicu». Mi bi naravno svratili. Bio je tu uvijek cijeli ručak sa mesom, prilogom i salatom, ali te jušice nikad neću zaboraviti. Ajngemahteci na sto zagrebačkih načina, jušica od celera, baršunasta jušica od šparoga, razne goveđe jušice, jušica od repe i krompira, jušica od svega povrća što postoji u ovim krajevima, jušica od gljiva, od poriluka, krompirova jušica, studena jušica, vinska jušica i kokošija, pa onda jušica od sušene guščetine, gulaš jušica, lovačka, pa lagana od piletine s puno mesa – skoro ragu, pa od gljiva i krompira – zagorska, pa zagorska svadbena jušica pa...pa.. I što ću vam pričati ... To bi nam podiglo nivo glume u sljedećih pet dana za 100%, te su tako jušice Mladenove mame direktno utjecale na pozitivan razvoj hrvatskog teatra.
Igrala je kasnije u teatru i predstava pod nazivom:»Jušica». Otišao sam je pogledati...divna predstava, ...divna...ali ni blizu tako dobra kao jušice Mladenove mame.
