istina o životu
četvrtak, 29.01.2009.
Pojedinci iz moje de- generacije
BUDILICA – Naravno da ćete odmah pomisliti na wecker, žvejarin, sat za buđenje i pitati se kakve to veze ima sa teatrom. Ne pišem o spravama nego o ljudima....On se zvao Mladen Budišćak, a mi smo mu radi energije koju je danonoćno isijavao nazvali Budilica.
Bio je ružan ko najljepši Rafaelov anđeo, mudar kao Lao Tse i glup i tvrdoglav kao Erazmov magarac. Bio je potpuno talentiran. Mogao je od bilo čega napraviti glupost....Od umjetnosti ... od svojih ljubavnih veza s Marijama, Mirjanama, Dragicama...od pričanja trećeg dijela Gogoljevih «Mrtvih Duša», a sam Gogolj nije ni drugi završio,....od pričanja petog čina Plautove»Aulularije» mada je on izgubljen prije dvije tisuće godina, od recitiranja Majdaka i zajedničke šetnje po Zagrebu na kojoj smo spontano odlučili hvatati žene za stražnjicu. Krenuli smo od Akademije i u Masarykovoj je Budilica uhvatio prvu za najljepši dio svijeta. Stajala je pred izlogom «Školske knjige» i uopće se nije okrenula....rekla je samo»Juh» i zadrhtala... Ispred izloga sa cipelama je stajala jedna podobra i poguzata....Bio je red na meni...Drpio sam je muški, a ona se naglo okrenula i opalila me torbom po ramenu ....Slijedeća je rekla Budilici:«Budalo»,...a iza toga jedna koja je gledala izlog u radnji za krpanje čarapa u Balkan prolazu i koju sam pljesnuo:»Kretenu»....Mi smo se smijali...Poslije smo nastavili Ilicom sve do Britanca ...Bilo je tu: kretenu, idiote...eba ti pas mater, juh, onda uopće bez reakcije...žena bi se smrznula i čekala da prođe ta nesreća od dva slabo ishranjena budalaša....Ispred Britanca u Ilici se upravo uređivala prostorija Pčelarske zadruge i u njoj je radilo nekoliko mladih zanatlija, socijalističkih trudbenika. Bili su zaprašeni, umorni i znojni....Mladen je stao na vrata i imitirajući Alberta Sordija odmjerio radnicima od šake do lakta uz predivan osmjeh i: «Lavoratori eccolo» za one koji nisu gledali film i ne znaju talijanski:»Radnici, evo vam ga». Čim je to učinio, shvatio je što je učinio...Nisu to Talijani ...to su Rvati ....Sreća moja pa sam inteligentan pa sam i ja shvatio...Bili smo mladi i to je bila sreća, ali su i radnici bili mladi i to nam je bio hendikep....Osim toga su mladi trudbenici imali i naoružanje: čekiće, kliješta, francuske ključeve i štemajzle....U bijegu se može puno naučiti. Einstein je naučio...bježeći od fašista,...Thomas Mann također...Kad bježiš pred jačom silom ne osvrći se...Ne uzdaj se u pamet nego u noge...Bili smo pametni...Trčali smo skoro do Drageca, do restorana «Grič» na kraju Zelenjaka i stali tek kad nismo više čuli toptanje i dahtanje mladih, nadobudnih, napaljenih, socijalističkih trudbenika iza naših leđa. Da smo tako trčali 3000 metra s preprekama na Olimpijadi ne bi Kenijci imali svjetski rekord u toj disciplini nego mi, a o zlatnoj medalji bi mogli samo sanjati. Budilica zlatnu, ja srebrenu, a sa tri minuta zaostatka netko od njih brončanu.
Dragec nas je nahranio i napojio na kredit...Platili smo mu nakon nekoliko mjeseci teleću koljenicu i tri litre gemišta koje je on već odavno bio zaboravio.
Vraćajući se iz rupe iznad «Starih Krovova» na Gornjem gradu, to jest takozvanog stana u kome su stanovali Darko i Enes, u ranu zoru. U crkvi svetog Marka je bila jutarnja misa i Mladen se poželio ispovjediti, pomoliti, pričestiti i porazgovarati s Bogom....Teška zadaća?...Da,... ali kad je u pitanju genije....Sve je moguće... Darko, Branko i ja smo ga pokušali spriječiti....Lijepo gospodo....Spriječite tornado iznad Karibika pa će mo i mi Mladena u crkvi svetog Marka na njegovom placu. U crkvi je bilo dvadesetak mahom starije gospode i gospođa...Svećenik je držao misu, a Mladen klekao na sred crkve... počeo se udarat po junačkim grudima i vikati Kranjčevićevo: « Eli, Eli lama azavtani», usput prevodeći» Bože, Bože, zašto me ostavi»...Smislio je i jači tekst od Kranjčevića koji je išao otprilike:» Evo Bože grešnika...Gledaj lice grešnika koji te moli da ga kazniš...Udri ...Udri munjom, udri gromom u ove grešne grudi....Bože...ako te ima ...tu sam ...u svetog Marka na Gornjem gradu u Zagrebu...U divnoj zemlji Hrvatskoj...Udri u ova njedra...ako te ima». Panika... Svećenik je na brzinu rekao» Amen», skupio knjigu i okončao misu, a starija gospoda i gospođe su pobjegla iz crkve dok si rekao:»Britva»...Vjerovali su u Boga i znali su da ga ima... Mladen je kleknuo, uzeo me za ruku, poljubio nadlanicu i ispovjedio sve svoje grijehe...Ja sam ga saslušao... Pomilovao ga po kosi i rekao:« Onima koji rade čista srca sve je oprošteno... Sve ti je oprošteno ....Sinko».
Zatim smo s noge na nogu silazili pored Uspinjače, a Mladen mi je rekao:»Hvala ti starče. Mi smo Bogumili...Mi smo Bogu mili». To se kasnije i potvrdilo jer je Bog i njega i Darka i Branka prerano uzeo. Nije mogao bez njih...Bili su mu mili.
O Mladenu bi mogao pisati danima...O tome kako je uvjerljivo igrao Valenta Žganca i o tome ... kako je....Nema smisla....Čovjek je bio genije, a o takvim ljudima ne treba govoriti jer time umanjujemo sebe....Stari moj,....Ti si sad gore gdje ti je sigurno dobro i našao si Darka i Branka i nevješto lupaš po razmrdanoj gitari i vučeš svoja dva najbolja prijatelja da pjevaju najljepšu pjesmu na svijetu koju si jednom nakon debakla u Dramskom komponirao: » Povjerenje.... Povjerenje....Povjerenje....Povjerenje...Povjerenje ...Povjerenje...ej dragi moj Povjerenje....
Povjerenje....Povjerenje....Povjerenje....Povjerenje...Povjerenje....Povjerenje... Ej, Dragi moj.....Povjerenje.
Vuklo je malo na Dedića, malo na Brela, malo na Brasansa, malo na Endriga, malo na Okudžavu...ali je bilo bolje, jer si to pjevao ti.
CUG – Tehnička sprava na kazališnoj pozornici na koju se vješa scenografija ili djelovi scenografije koju vuku scenski radnici kad mjenjaju scenu.
CUGA – Piće.
CVERGL – Nekakva mala ribica. Od njemačkog Zwerge – patuljak, kepec.
Upravo radi te bezvezne i podle male ribice umalo nije došlo do raskola u inače složnoj klasi.
Do skandala je došlo.... U»Švemi» su na zidovima, umjesto slika, bili ugrađeni akvariji sa nekakvim ribicame. Popodne je bilo umorno, dugo, čekali smo četiri sata da odemo na Akademiju na Scenski govor i sve je vuklo na idilu poslije dobrog ručka i par čašica vina kad je Mladen ničim izazvan, gledajući u jedan od akvarija zaustio:»Kak su lepi ovi mali cvergli». Što mu je to trebalo ni sada, kad dobro promislim, ne znam. Darko je rekao da to nisu nikakvi cvergli nego somčeki. Mladen je mirno rekao cvergli, a Darko somčeki...i tako nekoliko puta. Zatim su u raspravu uvukli ostali dio društva. Pola nas je reklo da su zvergli, a pola da su somčeki. Mladem je rekao da što mi znamo iz brda, da je on sa Save i da su to cvergli. Oho, počeli smo i vrijeđati skočio je Darko, okrenuo se susjednom stolu za kojim je sjedio jedan bračni par i upitao za mišljenje. Čovjek je rekao da su to somčeki, a gospođa da su cvergli. Pitali smo konobara...Nije imao pojma kao ni šef sale. Dovukli smo kuhara i njegovu pomoćnicu iz kuhinje...Ni oni nisu znali. Zatim smo anketirali sve goste u restoranu, ali je ispalo da je pola za cvergle, a pola za somčeke. Mladen je tvrdio da su cvergli jer da su im brkovi ravni dok u somčeka vise prema dole s čim se složila polovica gostiju, ali druga polovica nije...Temperatura je rasla. Ubrzo se iza susjednih stolova čula rasprava o temi, povišeni glasovi i počele su uvrede. Mi smo se također između sebe vrijeđali. Za jednim stolom su se dva prijatelja dohvatila za prsa, žena je muža udarila salvetom, on je njoj zalijepio pljusku. Konobar je trčao od stola do stola i pokušavao smiriti situaciju...Šef sale je također pokušao intervenirati...Smiješna nastojanja...Izgledali su kao one smiješne Plave kacige u općem klanju u Kongu. Došao je i kuhar, ali mu je netko u gužvi zgrabio kapu i bacio na pod. Bio je ćelav pa je pozvizdio i tresnuo prvog koji mu je naišao...konobara. Mladen i Darko su došli na spasonosnu ideju da izvuku jedan akvarijum iz zida i da direktno pitaju ribice što su cvergli ili somčeki. Bilo je teško...Nismo imali alata, ali je cijela klasa zdušno pomagala na demontaži akvarija. Šef zabavljen razdvajanjem kuhara i konobara da se ne potuku, kasno je primjetio naša nastojanja, no ipak dovoljno na vrijeme da obavjesti policiju, a oni kao da su bili pred vratima upadoše i začas nasta tišina. Ljudi su popravljali frizure, zakopčavali poderane košulje i vraćali oborene stolice za stol, popravljajući stoljnjake i pazeći da se ne porežu na srču od stakla i keramike. Tišina. Šef pokazuje prstom na nas... Milicajci kreću na nas, a Mladen pristupa milicajcima:» Okej, okej daćemo podatke samo molim vas da prije nešto raspravimo. Da li su ovo cvergli ili somčeki»?Milicajci ozbiljno pristupaju akvarijumu i jedan kaže cvergl, a drugi somček. Babilon. Pakao. Nije više bilo fizičkog sukoba ali je nastala galama kakva se nikad nije čula u tom djelu grada. Plemeniti Donji Grad. Mi smo se u toj galami izvukli na ulicu i krenuli prema Akademiji mašući rukama i svađajući se. Što se poslije dešavalo u «Švemi», nemam pojma, znam samo da nam nije palo na pamet ići u nju cijeli mjesec dana. I sad kad promislim o svom životu jedna od najvećih dilema koje mi se ispriječila na životnom putu i koju nisam riješio je:»Cvergli ili somčeki»?
subota, 24.01.2009.
Autor u suvremenom teatru
AUTOR : Zanesenjak koji noćima ne spava jer hoće dramu, komediju ili tragediju prebaciti
na papir. Sjedi...Misli...Svako pola sata mu nešto padne na pamet....Pa zapiše...Pa pije vino ....Puši...Razmišlja....Pa zaspe. Probudi se rano ujutro i taman da će napisat jednu dobru rečenicu, žena ga pošalje na pijacu da kupi mrkvu, krompir, luk i meso za ručak....Dođe kući mora kuhat, a poslije ručka oprat pjate i odvest ženu kod frizera i dok je čeka popit piće u birtiji preko puta pa je vratiti kući. Do kuće već zaboravio genijalnu jutrošnju ideju... Večera...Sjeti se one jutrošnje, genijalne ideje i taman počne pisati....Iz sobe se javi mazni glas njegove ljubljene:»Dragi»....i onda ideš radit ono što ne bi htjeo...a ne radiš ono što bi htjeo....Težak je život nas umjetnika....Sve se na koncu poklopi...Tekst je gotov...Dramaturg ga čita i lupa te po leđima ...to isto čini i redatelj i kaže da je sve u redu:» Stari....Genijalno»... samo da moraš popravit prvi, drugi i treći čin, a čevrti i peti potpuno izbaciti i napisati ponovo. Nema problema. Odeš kući, a žena otišla s ljubavnikom u Pakoštane. Odeš u krčmu preko puta, popiješ pet litara bilo čega...Isplačeš se na konobarevom ramenu...Vratiš se u stan i poubijaš sva lica drame....Odneseš dramaturgu, a on kaže malo je....Već si na kraju snaga...Odeš u Pakoštane i ubiješ ženu i ljubavnika.... i sve to priznaš na sudu i dramaturg zadovoljan, a redatelj kaže:» Malo je». Izađeš sa kaucijom i ubiješ u Primoštenu tuđu ženu i ljubavnika joj i redatelj govori:»Sad je dobro», a dramaturg :»Malo je»....Za postat dramski pisac u Hrvatskoj treba ubit Hrvatsku... Mislim da je bolje poubijat dramaturge i redatelje.
Drama je gotova...Ti sjediš u zatvoru i gledaš na televiziji prvu izvedbu...Ježiš se ...Dobio sam doživotnu, ali me igraju....Počinje...Krv ti hebem...Prvi čin...Otvara se zastor....Prazna pozornica.... Povučeš punim plućima kroz nos....Rrrrrrrr ....Dobro je ...Peter Brook ...Peter Brook ...Brook......Brooka...
Lelujavo osvjetljenje otkriva mladog čovjeka u dubini scene...Stoji ...Gleda u blijedi mjesec.
Gleda u blijedi mjesec?... Gleda u blijedi mjesec?
Kog hurca ima blijedi mjesec s mojom blistavom dramom?...Znaš da to nisi napisao.....Ali hajde....Nije loše za početak....Sad bi trebao započeti onaj tvoj genijalni monolog koji si napisao između ubojstava u Pakoštanima i Primoštenu, ali glumac ništa ne govori....Šuti ko bedevija ili u glumačkom jeziku kao «drvo javorovo». U scenu utrčava sedam mladih dama u prozirnim haljinama i počnu bakhantski ples oko blagofeminiziranog glavnog glumca....Cijuk violina...Cika mandolina... Romor udaljenog mora.....A nijedne riječi.... Šta sam pisa?
Ulazi Zmaj... Eba ti pas mater. Pogledaš zmaja i znaš da u tvom tekstu nema nikakvog zmaja...Nema ni zmije...Ni nikakvih životinja...Nema ni mrava, a kamo li što veće...Ali dobro ....Tvoj je tekst....U novinama piše..U programu piše...Na ekranu piše. Momak se penje na drvo i počinje....Autor očekuje znameniti monolog o slobodi, o svetosti ljudskih prava, a iz momka izlazi: » Olala rija...Olalarija....» zatim urlik gorile i « A...AA.... AAA...» Tarzana. Curice koje plešu ispod drveta imitiraju Ćitu i lupaju se rukicama po prsima... Najhrabrija skida gaće i guguće: » Ti Tarzan ja Jeny...dođi ti meni».
Autor izvlači remen iz hlača. Čeka...Zatamnjenje...Spuštanje zastora...Dizanje zastora... Light show...roza...žuto...bljeskovi bijelog... narančasto...
Drugi čin počinje u potpuno drugoj scenografiji. «Ajde - misli autor –biće nešto»... i počinje uvlačiti remen u hlače.
Morska obala. Dugo sunčano, pješčano žalo. Jeny sjedi trijebi gnjide iz dopičnjaka. Autor očekuje monolog o suncu koje nikad neće zaći ako ga ne zaboravimo...Ništa... Jeny s mice trijebi čimavice... Gorila s jedne strane, krokodil s druge, a Tarzan visi na grani.UUUUh, heba te život.....Autor je u očaju...Ima cijeli tekst u glavi...Genijalan...Potičući...Svijet bi mogao promijeniti....Stoji...Urla pred zatvorskim televizorom:»Govori....Govori....Reci konačno te sulude, ali rješavajuće rečenice ....Govori...Riči kao što se može rikati istina. Već je rečeno...Dobro si rikao lave». Niko ništa ne govori. Gorila se tuče po prsima, krokodil lapće gubicom i udara repom po vodi, a Tarzan se ljulja i sakače s grane na granu.
Niko ništa ne govori.
Autor ponovo izvlači pojas i veže ga za rešetku prozora...
Treći čin počinje tako da Jeny otima nož Tarzanu i prilazi zavodnički ljuljajući bokovima Gorili.Gorila se topi od strasti. Jeny prilazi...Grli gorilu i dok Gorila hropti od strasti ona mu nožem prekine dišne puteve, a zapravo i aorte i vene u vratu. Gorila umire u hropcu.
Kraj čina.
Počinje peti čin...Autor čeka .... Muzika....Balet... Vrćenje guzicom...Jimy Morison...Melodija iz Bizetove »Carmen» - ulazak toreadora, početni marš iz»Aide», «Pjesma robova» iz »Nabucca» i Gotovčev ples iz «Ere sa onoga svijeta». Jeny prilazi krokodilu sa zavodničkim osmjehom Salome iz Straussove opere»Salome» na tekst Oskara Wilda, skrivajući nož crven od Goriline krvi u grudnjak...Autor se penje na stolicu... Jeny prilazi krokodilu, grli ga jednom rukom, a iza leđa mu drugom rukom davi dva mala krokodilića,...Krokodil se topi od strasti a Jeny mu zabija nož u srce s jedinim do tad izgovorenim tekstom:» Hoćeš se kurvat?...Evo, ti»! Tarzan, zaprepašten pušta lijanu iz ruku i pada s ogromne visine na zemlju... Jedva se ustaje... Jeny mu ulazi u zagrljaj i kaže:» Ja sam Medeja». Zajedno izlaze sa scene odlazeći u novi život.
Autor moderne «Medeje» gura nogama stolicu i ostaje obješen ne čuvši ni jednu riječ drame koju je napisao i ne čuvši frenetičan aplauz koji se prolomio.... Bio je to njegov najveći uspjeh ali je bio mrtav...
subota, 17.01.2009.
Od akademije do aplauza
AKADEMIJA – Od grčkog Akademeia – po Klaiću, prvobitno naziv škole koju je osnovao filozof Platon, blizu Atene, u vrtovima posvećenim uspomeni na heroja Akadema. O ovome o čemu ja pišem je u značenju visoka škola. Akademac je onaj koji pohađa Akademiju... Mi smo se samonazvali akademici, a to znači nešto sasvim drugo i za našu raspravu nevažno.
U Zagrebu se nalazi na Trgu maršala Tita broj 5 i zgrada je jako lijepa kao i okolica joj. To je desetak - petnaest soba u kojima svakodnevno dolazi pedesetak ljudi - što studenata što profesora – jedni da bi predavali, a drugi da bi bili učeni kako da u dogledno vrijeme proizvedu izvjesne količine umjetnosti.
Poslije se nekima desi da proizvedu velike količine umjetnosti, a nekima da ne proizvedu ni mrvicu dotične. Uzrok se ne zna, ali po svemu sudeći leži i u Akademiji i u onima koji je pohađaju.
Sve su škole iste i sve imaju dobru namjeru – naučiti đaka što više i što bolje – ali to svim školama ne polazi za rukom kao ni đacima tih škola. Neki nauče puno, neki malo, a neki ništa.
Izravnih posljedica na glumačku karijeru nema, ali neizravnih ima. Onaj koji ne nauči ništa uopće ne sumnja u sebe...Onaj koji nauči malo, malo u sebe sumnja, a onaj koji nauči puno puno sumnja i u sebe i u svijet oko sebe. Ja nisam naučio ništa i dobro mi je. Neću da mi bude bolje....Dobro mi je.
AKT – Od latinski aktus – čin, djelo. U dramskoj njiževnosti dio drame, komedije ili tragedije ...naravno i farse i ostalih kazališnih književnih rodova. Obično ima pet aktova – činova u jednoj drami, ali to ne mora biti uvijek tako....Ima drama u četiri čina, u tri čina, u dva čina i aktovke – ne tašne za nošenje akata - nego drame u jednom činu. I one mogu biti dugačke ako se igraju loše. Aktovi služe piscima da znaju o čemu pišu i da imaju nekakav red po kojima se odvija radnja drame, a dramaturzima i redateljima da ih premještaju i zbunjuju publiku pa se najčešće četvrti čin igra na početku, za njim dolazi prvi čin pa peti, a drugi i treći se uopće ne igraju što dovodi do toga da se pisci okreću u grobu, publika vadi noževe,
i urla»Krvi ćemo vam se napit», a redatelj i dramaturg se skrivaju iza glumaca i govore da su oni krivi jer nisu shvatili poantu.
Poslije redatelj i dramaturg dobiju nekakvu nagradu, a glumci izbjegavaju poglede prijatelja i skrivaju se po mračnim birtijama predgrađa.
APLAUZ – Po Klaiću od latinskog applaudere – pljeskati, udarati – pljesak, odobravanje to jest aplaudirati – pljeskati, odobravati. Udariti kolegicu po dupetu za sreću prije premijere. Izraz sreće i dobrih želja. Što je bolje pljesneš to će biti bolja premijera....U Europi se to radi koljenom i još se uz to tri puta pljune radi uroka....U Hrvatskoj se to čini dlanom... U teatru su postojali profesionalni, plaćeni pljeskači, u Francuskoj zvani claquer, a u Hrvatskoj samo u gradovima ima sličnih dok je aplauz u provinciji nepoznat. Sirotinja aplaudira samo političarima koji joj obećavaju bolji život, u teatar ne idu jer ga nema, a i kad odu nakon predstave šute jer su zaprepašteni tolikom količinom bezumlja koja gostuje po provincijama. Aplauz je najbolje objasnio moj pokojni rođak i prijatelj Čale kad ga je policija pitala što se to prije pola sata desilo u njegovom restoranu. Čale nije htjeo tračati svoje goste nego je rekao ovako:» Prvo se usta Jure i opalio Mati šamar, onda je Mate šamar opalija Juri, a Jure ne budi lin Mati, a Mate ko iz topa Juri i šta ću vam govorit druže ....posli toga ...Aplauz».
petak, 09.01.2009.
Riječnik i pojmovnik glume i teatra i De Generacije 1967
Od sada ću malo ozbiljnije o svojoj vječnoj temi teatru. Ne baš potpuno ozbiljno nego točno kako sam napisao malo ozbiljnije.
AUTOHTONOST – Dolazi od grčke riječi auto – samo, vlastito i riječi chton – zemlja. Značenje je samoniklost, urođenost, samorodnost. Glumac mora biti autohton da bi mogao biti glumac. Točno mora znati svoje porijeklo, svoje korijene, broj noge kojom stoji na sceni, domet glasa, domet emocija, domet osjećaja koje proizvodi. Ne treba se dati savjetovati ni od koga. Dramaturga i redatelja se sluša, a onda se radi po svome. Ako dramaturg i redatelj znaju bolje neka onda oni glume. Glumac zna najbolje...Ako ne zna nek ne izlazi na scenu...
Ima puno poštenijih zanimanja kojima se možeš prehraniti. Svi umjetnici zasnivaju svoju umjetnost na metaforama koje su pohranjene u njihovim mozgovima, a posebno glumci. Zato on mora znati tko je i odakle je da bi mu metafora zvučala autentično.
Morao sam u jednoj drami reći sa ushićenjem:» Bist du ein mall in Nizza gewesen»?, u prevodu « Jesi li ikad bio u Nici»? i to s tendencijom da partneru kažem :»Jesi li kad bio u raju»? Bio sam u Nici i uopće mi ne sliči na raj. Jedan vrlo lijepi primorski grad ništa ljepši od Zadra, Splita ili Rijeke. Da bi dobio sjaj u očima i licu zamislio sam najljepši prizor koji sam ikada vidio, a to je bio prizor iz moje mladosti kad sam s izviđačima bio na Biokovu na Svetom Juri i gledao Brački kanal, Brač, Hvar i prekrasnu bisernu ogrlicu od malih kućica u seocima na Makarskoj obali, a s druge strane je pucao pogled na divlje Podbiokovlje i kamen koji se sterao do plavih daljina...A ispred mene se kao slučajno naguzila jedna mala izviđačica iz Rume i kao vezala patikicu, a suknja joj se zadigla preko bočića na kojima nije bilo gaćica pa se prknašce ljeskalo u odsjaju sunca.... Prisjetio sam se i Ujevića:
« Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača Imockoga
i bljesak slavna šestopera...
i miris...miris kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem»,
i onda sam rekao:»Bist du ein mall in Nica gewesen».
Bilo je dobro. Nismo morali ponavljati scenu. Bilo je dobro.
Da li međunožje mlade izviđačice iz Rume može mirisati na kaloper iz Hercegovine.... Hipotetičko pitanje....Glupani namaju dilema ni hipoteza...Glupani tvrde....Može
AUTONOMNOST – Dolazi od grčke riječi auto – samo i nomos – pravilo, red, zakon u značenju nezavisnost, samostalnost. Jedna od bitnih odlika glumca. Ako nisi samostalan bit ćeš prisiljen igrati i ono što nećeš i ono što nemožeš i na način koji ne podnosiš. Tako nastaje gluma, ali ne i umjetnost. Ako nisi samostalan da sam kreiraš igrat ćeš tuđim načinom, pa će ti gluma biti manfakturna, a tvoje će djelo izgledati kao soboslikarstvo, a ne kao nastojanje pravog slikara. Soba se može ofarbati u plavo, bijelo, zeleno, žuto i na cvijetiće, ali je puno bolje ofarbana Sikstinska kapela u Rimu.
AUTENTIČNOST – Od grčkog authentes – početnik, uzročnik - to jest istinitost, izvornost, vjerodostojnost i odnosi se na onoga koji je prav, istinit, izvoran, vjerodostojan. Najbitnija odlika glume i upravo zbog toga glumac mora biti autohton i autonoman. Ako na sceni ne izgovaraš riječi i rečenice autentično onda te publika ne gleda i bolje ti je šutiti i pustiti druge da govore. Biti neautentičan na sceni je sramota i glumci to najbolje osjete. Sami sebi zvuče šuplje, a u gledalištu vlada dosada....Glumcu je muka i u tim trenutcima je možda najbolje povratiti, pobljuvati se što naravno izaziva nelagodu kod publike i kolega na sceni, ali ipak manju nego što je širi neautentičnost. Kako su ljudi puno kompliciraniji i savršeniji od drama u kojima glume autentičan biti nije teško, a rješenje je u jednostavnosti. Dobar glumac je savršeno biće. U umjetnosti je istina savršena. Budi istinit i bit ćeš umjetnik. Lažovi nisu dobro gledani ni od publike ni od suda. Na sudu se radi laži ide u zatvor, a u umjetnosti ne, ali se loše spava. Ako hoćete imati miran san i spavati kao beba ne lažite...Budite autentični.
ponedjeljak, 05.01.2009.
Isplatilo se je.
Evo lani sam bio u Luxemburgu snimati film s prvom damom švicarskog filma Dominique de Rivaz i odmah sam otkrio u centru grada prekrasan restoran»Cafe de Paris», s bogovskom klopom i izborom vina da ti pamet stane. Ne smije se doduše pušiti, ali po danu je bilo toplo pa sam taj restoran koristio za ručak jer se moglo sjediti vani. Uz sam hotel, gdje smo spavali je bio izuzetan talijanski restoran :»Il Cavalliere», ali je navečer hladno, u cjeloj Europi se nesmije pušiti u restoranima, tako da sam u njemu samo jednom guštao u toskanskim specijalitetima i Chiantiju, ali sam zato pritisnut ovom apsurdnom, priglupom i fašističkom zabranom otkrio klub gastarbeitera Portugalaca.... Ribice, škampice, školjkice na sve moguće načine, gusto vino iz doline Doura, a svi puše ko Turci, jer nije restoran nego klub. Dosjetili se braća Portugalci...ime im se svetilo.
Dobro snimili smo i film...Eno ga dobiva nagrade po svijetu, možda će ući i u obaveznu filmsku literaturu, ali Luxemburg, lijep kao da si Dubrovnik preselio u brda, «Cafe de Paris» i slobodna portugalska pušačka republika u centru fašističke Europe su već ušli u moje srce i sjećanje i jedino se zbog toga bojim Alzheimera da svu tu ljepotu ne bi zaboravio.
Bio sam lani i na snimanju u Zagrebu. Pozvao me Ostojić da radimo Matišićevog» Ničijeg sina».
Odmah sam na Kaptolu otkrio restoran Bote Šare iz Stona. Znam familiju Šare još iz mladosti i kad god bi me put naveo kroz Ston jeo bih kod njih. U Bote svega: kamenica, jakobovih kapica, hobotnice, škrpinice i peljeških vina što mirišu na jug i još.
Dobro snimili smo i film...Eno ga dobio sve zlatne Arene na Puli i imaće sigurno i međunarodnih uspjeha i neću nikad zaboravit i prekrasne ljude na snimanju i lijepu atmosferu, kao što neću zaboravit ni tih pet-šest večera i ručkova kod Bote.
Kad sam već spomenuo Pulu, mogao bih dopuniti da je kao stvorena za razvoj izuzetnog teatra. Ima prekrasne restorane. Obišao sam «Ribarsku kuću» i «Vela neru» i već sam bio na pravom putu da napravim dobru ulogu, a kad sam otkrio «Valsabion» koji nije restoran nego bogovsko kušalište pomalo pervertirane mediteranske kužine i izvrsnih istarskih vina znao sam da me ništa na tom putu neće zaustaviti.
Predstava i ljudi u predstavi su bili izvrsni, moja uloga je bila skoro isto tako dobra kao menu od mora u» Valsabionu», tako da nikad neću zaboraviti Pulu, predstavu, kolege i oblizeke kušane u hladovini na morskoj obali, s hladnom malvazijom u orošenoj čaši, hlađen blagim sjeverozapadnjakom uz lupkanje mora o stjenu pod nogama.
Prije toga sam dvije godine radio u najboljem teatru u Europi, barem je tako odredilo udruženje europskih kazališnih kritičara. Jest da je režirao i teatar vodio genijalac Christoph Marthaler, jest da je skupio u Zurich sve najbolje glumce s njemačkog govornog područja i okružio se izvrsnim dramaturzima, scenografima i kostimografima, ali sam uvjeren da je puno pripomogao i izvrstan restoran»La salle», napravljen u samom teatru.Vrhunski kuhari iz Francuske, delicija do delicije, vina samo izabrana pa su i predstave bile takve, izabrane, vrhunske...delicija do delicije.
Glumce...ma zapravo sve umjetnike treba dobro plaćati kao što je to činio Marthaler da im se razvija ukus, da šire dijapazon mirisa i osjećaj za vino, razuzdanost i oblapornost. Takvi će onda biti i na sceni kao delikatna jela u koja kuhar uvijek doda nešto začuđujuće, novo, tako da jelo nikad nije isto.
Dajte molim vas kako igrati suptilnog Claudela, ako si prije toga maznuo deset ćevapa u somunu s glavicom kapule i poslije sljuštio pola litra gemišta od delanca iz socijalističkih vinarija...Nikako...Smrdi ti iz usta i podrigivaš se pa prelijepi stihovi odlaze zasmrditi gledalište obavijeni kiselim parama lošeg vinskog bućkuriša.
Claudel se igra poslije malo kamenica, žabljeg batačića i patkice u gorkoj naranči...umjesto batačića može biti komadić hlapića i obraščić od škrpinice sve zaliveno mirisnim bijelim Luccarellijevim bianco Salento iz zaljeva Taranta na peti talijanske čizme ili muscatom iz Chinona na Loire.
Tamo gdje je sirotinja nema razuzdanosti, nema žudnje, nema razvrata....Samo preživljavanje...utažiti glad s čim bilo .. Samo je jedna jedina ideja - daj šta bilo da se ne krepa od gladi. Tako nastaje kič. Umjetnost... to je stotine ideja...Ona nastaje u obilju... Gdje je obilje tu je i obilje ideja. Ostavi sirotinju na miru...Gladna je.... Nije njoj do užitka nego do spasa. Kad se čovjek spasava u panici je i žuri ubaciti bilo što u se da održi goli život... tako radi i na sceni....Bilo što i što prije...Gdje je tu užitak za publiku i izvođače...Nigdje...Užitak je spor, ustrajan i učinkovit.
O čemu sam ono započeo? O Akademiji? O svrsi glume? Možda bi mi čak pala na pamet i suluda ideja da analiziram predstave u kojima sam igrao i da ističem svoje dobro napravljene uloge....Ne pada mi na pamet.
Evo odustajem....Ustajem....
Ustao sam i uzeo iz hladnjaka već ranije spremljenu mladu janjetinu a la Carpacio, bacio
na nju malo rukole, maslinova ulja, tri kapi limuna i naribao samo malo parmigiana grana padano, ostavio sve da se malo proljubi, a za to vrijeme iz podruma donio chianti od Peppolija. Zapekao kruh i premazao ga mješavinom svježe rajčice, luka i maslinovog ulja.
Gric...Gric...Gric...
Pijuc...Pijuc...Pijuc...
i to mi ne bi dosta. Kako sam prije tri dana položio sušena njedarca od divljag patka u armagnac i narandžu, tako ga sam sad sjetio pa sam otrčao do hladnjaka i izvadio tu želatinu u kojoj su se ljeskale krvave šnitice lagano zapečene divlje pačetine. Dobre ideje nikad ne dolaze same... Sjetio sam se da u podrumu imam jedan stari»Talbot» grand cru classe iz chateaua u području Saint – Julien... Nije mi bilo teško....U nas se kaže:
« Za stražnjicu,
prkno na fortecu»,
Spustio sam se u podrum....otvorio Talbot i pustio ga jednu uru da u miru dekantira....Bio je star...taman mu je toliko trebalo....
Gledao sam ružičastu patkicu u naranči i armagnacu i Talbot kako ruji u kruškastoj flaši i sve me je vuklo da ih zgrabim odmah..., ali sam se sjetio da odgađanje pojačava žudnju, a duga žudnja užitak....Gledao sam tu ljepotu...oblizivao se, a lagano strujanje pozitivnog sadomazohizma je lazilo niz kralježnicu....Šuva...Ježi se koža...Stomak bi još i izdržao jer je već bio ugodno popunjen ali oči nisu:
« Sama noga kroči bliže,
sama ruka čašu diže...
a te kosti,
smejaše se bog da prosti...».
Kako se taj nježni i nevini divlji patak, zaglavio u hajci glupih i pijanih lovaca, istopio pod mojim jezikom ni sam ne znam... Znam samo da da sam pomislio da griješim i u isto vrijeme uživam i da je to, zapravo, smisao nebeske geografije... to jest da su vrata raja i pakla istovjetna i da ih dijeli samo namjera....Moja je namjera bila dobra...Nisam htjeo činiti zločin, nisam htjeo vrijeđati niti huliti boga i prirodu....Htjeo sam uživati...., a koga bi to moglo smetati....?
Kako divlja pačetina zahtjeva jako vino...sve nježne stvari trebaju snagu... tako mi je palo na pamet da bi svom kralju stomaku mogao pružiti još jedno zadovoljstvo, jer sam znao da poslije pačića moram gricnut bokun sira...Otišao sam s predumišljajem u podrum i izvukao jedan stari «Chatoneuf du Pape», iz papinog novog dvorca kod Avignona, jačine 14% i prelio u sić da se odmori....Njega ću poslije sira... Kremasti sir iz Briea sa tartufima sam stavio na drvenu podlogu...u vrtu ubrao nekoliko listića bosiljka i grančicu ruzmarina i bacio po njemu, dodao tri komadića pimenta i pet kapi korčulanskog nevinog ulja....
Zagledao sam se u sunce koje se stidilo i pokušavalo zaći prije vremena i upitao glasno:
« Je li se isplatilo biti glumac»?....,
a priroda je ćuhom vjetrica odgovorila:
«Jest».
četvrtak, 01.01.2009.
Evo odkud ja u teatru.
Sad se naravno postavlja pitanje... Pa otkud u teatru?...Ne znam.
Upisao sam gimnaziju... bio jedan od najboljih đaka...štreber...Pročitao cijelu školsku i gradsku knjižnicu. ...Otišao u Zagreb, upisao Fakultet političkih nauka i spremao se da budem budući predsjednik republike...u najmanju ruku.
Na Fakultetu sve štima...Štreber...visok...komad...iz provincije.... Ništa ti ne stoji na putu da postaneš član Centralnog komiteta...Vlade...ili barem direktor narodnog sveučilišta...a ako potpuno propadneš novinar na Televiziji ili predsjedik općine u svom rodnom mjestu...
Sjebalo me je to što sam bio komad. Zagrebačke curice, kolegice s faksa, su me počele voditi u teatar...
U HNK i Komediju se nije išlo....Ne znam kako je sada....Išlo se u Dramsko i u ITD. To me je i sjebalo. U Dramskom fenomenalne predstava s fenomenalnim glumcima. Prvi put u životu sjedim u pravom teatru i gledam pravu predstavu s pravim glumcima.... Molierov:»Škrtac»...
Čitao sam ja i ranije, u Čapljini, «Škrtca», ali ga nisam razumio, jer ga je neko prevodeći korektno preveo u aleksandrincima, a ja sam se bio obikao na deseterac. Tako da mi je potpuno jasno kad neko zapjeva:
» Moja mala kad te klapne brale,
sletiće ti gaće na sandale»,
a stihovi:
« A kako je Palada mogla argivske spaliti lađe
i sve potopit Argivce, jedino poradi strasti
Ajanta Ojleju sina».....,
su mi bili potpuno nerazumljivi. U Dramskom sam ih prvi put razumio i shvatio da je glumac ipak nešto malo više od bilo kojeg drugog umjetnika. On ponavlja ...ne govori svoje... nije originalan, a ipak je bolji od originala mada je original napisao Molier.
Posebno su me odvaljivali posjeti Teatru ITD u kojem je povremeno nastupao i SEK – Studentsko eksperimentalno kazalište. Sve što je prevedeno od dramske literatura sam bio već pročitao, a tamo su stalno igrali nešto što nisam pročitao i....stalno novo...stalno novo i drugačije...Pojavila se neka nemoguća energija novoga, neobičnoga, drugačijega koje je čak i za Zagrebčane bivalo šokantno...Zamislite kako je bilo meni iz Grabovine. Normalna i
jedina moguća pomisao budaletine iz daleke provincije je :»To je to. Tako se mijenja svijet. Politika ga ne može promjeniti...Samo umjetnost».
Te zime se desilo još nešto sudbonosno. Išao sam u Trebižatu u zadružni dom na maškare i kad me je prićeralo htjeo se olakšati iza zadružnog doma...kako nisam bio upućem u mikrogeografiju upao sam u jednu propuntu iza doma i sjebao lijevu nogu tako da sam morao ležati kod kuće petnaestak dana....Dosadno...
Uzeo sam nekakve pjesme od Vuletića, Koromana, Micheaua, Queneau i naučio ih napamet. Zatim sam uzeo monolog Jamesa iz O' Neillovog:»Dugo putovanje dana u noć» i i njega naučio na pamet i što sam te tekstove više govorio napamet postajali su sve smisleniji. Odlučio sam ići na prijemni na Akedemiju. Nedostajao mi je još jedan monolog, ali to sam riješio u Zagrebu. Išao sam na predstavu «Brdo» od Antuna Šoljana u kojoj je ulogu kapetana Herere igrao Ivo Šubić. Zaljubio sam se u monolog koji on izgovara, a počinje:
«Koliko te ima, brdo moje....». Poslije predstave sam otišao i prvi put bio u glumačkoj garderobi i rekao gospodinu Šubiću da bi išao na Akademiju. Šubić se već bio prepao da ga dolazim zamoliti da radi sa mnom do prijemnog ispita, ali sam ga umirio i rekao da mi treba samo tekst...da ću ja raditi sam. Otvorio je tekst, istrgao dvije stranice monologa i poklonio mi ga s riječima:»Sve napravi sam...Nedaj nikom da te zajebava...Položit ćeš...»
I položio sam.
Sad evo sjedim u hladovini svoga vrta ispred kuće u Zurichu i pokušavam odgonetnuti zašto sam to učinio.
Pitam se to ozbiljno, ali mi nikakav pametan odgovor ne pada na pamet, a i kako bi mi pao kad se pitam ozbiljno, a potpuno mi je jasno da se ozbiljno ne može odgovoriti na pitanje o životu koji je prošao neozbiljno. Čovjek dođe u šezdesete i htjeo bi kao biti ozbiljan... htjeo bi biti ozbiljan, a zajebava se već četrdeset godina i već četrdeset godina živi ko kakva budala, ne pazeći ni na sebe ni na druge, ni na okolinu ni na opću klimu u svijetu ni na propast životinjskih i biljnih vrsta, ni na globalno zatopljavanje i glad u Africi.
U doktora nisam bio već dvadeset i pet godina pa ne znam jesam li uopće živ i u kakvom sam stanju. Nemam nikakve potvrde od stručnjaka. Po ovome kako mrdam rukicama i nogicama pa i ostalim udovima te jedem i pijem reklo bi se da sam živ. Ponekad mi napamet padne kakva misao pa bi se moglo reći da mi čak i mozak radi. Dobro, ne baš uzorno, ali što bi rekao Vratilo kad mu Titanija u»Snu ljetnje noći» kaže:»I mudar si kao što si lijep» odgovori:» Nipošto – ali kad bih imao dosta pameti, da izađem iz ove šume, imao bih je dosta za svoju potrebu».
Dakle za svoju potrebu je imam to jest za ustati se, popiti kavu, pročitati novine, skuvati ručak pa ga pojesti prije toga popivši kao aperitiv hladan «Roero Arneis» iz piemonteških brda ili suhi, slatkasti «Sauternes» iz Boredauxa, a poslije nježne teletine u sosu od pršuta i kadulje, okrenut čašicu dvije chiantija ili burgundca, pa bacit oko pola sata, pa opet kavicu i uzet kakvu lijepu knjigu i čitati do večere to jest samo komadić code da rospo – repića od grdobine, dvije tri škampice, komadić camambera i ementalera tek toliko da bi čiste savjesti mogao sići u vinski podrum izvući bočicu španjolske rioje iz okolice Logoronesa ili kakav primitivo iz Apulije. Otvorit ga, omirisati i polako gustirati dok te ne savlada san.
Poslije dobrog crnog vina se dobro spava, a napamet ti padaju svakakve gluposti. Preporučujem ga starijoj gospodi.
Ne škrtari...Ne pij jeftino vino...Vino je investicija...U ovom slučaju investiraš u sebe... Ko na sebi štedi nije dobar ni sebi ni drugima i neće dugo, jer bog sve prati i uništiće mu poduzaće.
Dakle, sjedim u vrtu, u hladovini, u čaši se ljeska i prelijeva, od svjetlo zlatnog na zlatno, hladan Chablis sa sunčanih krečnjačkih padina Loire i mislim što sam ja to Bogu skrivio da mi je ovako lijepo....Možda je to i do karaktera....Meni je uvijek lijepo. Bio sam veselo i zaigrano dijete pa veseo i zaigran mlad čovjek, a evo i godine pritisle, a ja još uvijek veseo. Doduše ima i ona stara:
«Blago onom ko rano poludi,
vas mu život u veselju prođe».
