istina o životu

subota, 27.12.2008.

Otkud ja u teatru

Prva predstava koju sam izvodio bila je komedija...imitacija i improvizacija. Imao sam tri godine i sa babom Jakom sam bio na Jažvi – odvojku rijeke Trebižat, zapravo dio rijeke koji se nastavlja na jaz – i gledao sam Vranu Brajkovića, babinog rođaka i poljara po funkciji kako gazi preko Jažve, zavrnuvši nogavice od hlača i još se držeći rukom za međunožje i dižući ga naviše uz tekst:»A, foga ti vode», što je zapravo značilo, a Boga ti kolika je voda narasla ...samo što se ime Njegovo ne spominje uzalud pa je to bilo:»A foga ti vode». U to vrijeme sam imao jednu piđamicu, koju mi je sašila mater, i zvala se:»Piđamica s ćolpezima»... Naravno da vama ćolpez ništa ne znači, ali to je zapravo jolpaz – turcizam za razbojnika. Nisu to bili nikakvi ćolpezi nego na jeftinom platnu mustra sa cirkuskim klaunovima – to me je možda i obilježilo - , zapravo onim figuricama koje često nazivamo Hercegovcima – figurice koje u oblom podnožju imaju olovo i kako ih god baciš dočekaju se na noge – nešto mi je poznato. Kad bi uvečer došli gosti, mama bi me obukla u tu piđamicu sa ćolpezima i dovela da se prije spavanja pozdravim s gostima, a stari bi mi rekao da malo imitiram Vranu. Ja bi zavrnuo nogavice, uhvatio se desnom za mudašca, podigao koliko god mogu piđamicu i najdužim korakom koji sam mogao proizvest počeo hodati kuhinjom i najdubljim glasom koji sam mogao proizvesti tulio:»A Foga ti vode». Smijali su se, ali nije bilo aplauza, jer ljudi nisu znali što je aplauz. Aplaudiralo se samo na mitinzima poslije govora o obrani domovine.
Poslije bi išao spavati i cijele noći gazio Jažvu.
Sutra bi me moj stric Mirko, adže Mirko, koji je sinoć prisustvovao predstavi milovao po glavi i govorio:
« Biće od tebe nešto».
Tada sam prvi put bio i u kinu. Igrala je Disnijeva»Snjegulica i sedam patuljaka». Baba Jaka me je držala na rukama da vidim što se dešava na platnu, a ja sam nakon prve pojave Snjegulice počeo vikati i plakati:» To je moja mama...Mama...Mama...Mama», pa su ostali gledaoci pozvizdili i baba me je odnijela kući da ne smetam projekciji. Sva djeca misle da su njihove mame najljepše na svijetu, a Diznijeva Snjeguljica je stvarno lijepa. Već me tada nisu shvaćali.
Sa četiri sam naučio čitati, a sa pet znao napamet:»Razgovori ugodni naroda slovinskog», knjigu anegdota o Nesrudinu Hodži i «Tri hajduka» od Jove Jovanović – Zmaja.
Kad bi adži govorio o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu i o Stojanu Jankoviću samo bi mu oči bljeskale...Kad bi mu ispričao o Nesrudinu i pjevcu koji ima postojanu boju smijao bi se i govorio:»Nemoj mali više odrišiće mi se pupak od smijeha», a kad bi se popeo na stolicu i najdubljim glasom koji sam mogao proizvesti započeo:
« Aha, haha, babo moja,
ni živih se nisam boja,
kad su bili za užasa,
a kamo li mrtvih pasa»,
adže bi me zagrlio i s očima punih suza rekao:
«Biće od tebe nešto».
Drugo iskustvo s teatrom sam imao preko mog starijeg brata Kažimira. U Čapljini se davala
«Pokondirena tikva» od Jovana Sterije Popovića, u izvođenju Kulturno umjetničkog društva «Miloš Pudar», a ulogu ljubavnika je igrao moj stariji brat.
Mama i tata su me poveli na premijeru. Pokondirenu tikvu je igrala naša susjeda teta Anđelka Marušić žena komšije Nikole...u najboljim godinama....što bi rekao Villon:» Dobra, bijela, lijepa i sprijeda i straga». Od svega sam zapamtio, da je Anđelka bila lijepa, da je brat bio pravi momak i da joj je ljubio ruku, da je meni bilo lijepo i rečenice s kraja komada: »Izbirač nađe otirač».
Treće iskustvo s teatrom je bio moj debi u teatru i debakl.
Učiteljica Zora Savić...teta Zora, je odlučila raditi predstavu:» Snjeguljica i sedam patuljaka». Ja sam bio u prvom razredu osnovne škole i igrao patuljka Strijeljka. Nisam imao puno teksta, ali je bilo puno radnji, pjevanja kod odlaska u rudnik, kod dolaska iz rudnika i za stolom kod jela a i inače dosta zahtjevna predstava. U posljednji trenutak pred premijeru su se sjetili da bi trebali i kostimi i šminka pa su naručili kostime u Narodnom pozorištu u Mostaru, a i šminkerice koje su nas trebale preobraziti. Kostimi su došli na premijeru, a s njima i stručnjaci iz Mostara koji su nas obukli, nalijepili brade i brkove i sve bi bilo dobro da patuljka Mudronju, šefa patuljaste bande, nije igrala Seka Begić, curica iz četvrtog razreda. Kad je ona izašla u dimijama, bluzici, s krampom na ramanu i lopaticom i da je samo to nego i sa bradom do pupka i brkovima...ja sam se počeo smijati....nisam izgovorio ništa od teksta i nisam mogao ni pjevati...Smijao sam se i smijao...Roditelji u gledalištu su naravno aplaudirali, a ja sam iza scene posrkao dvije dobre šamarčine od tete Zore. Bio je to moj prvi debi i debakl.
Kasnije sam bježao od školske dramske sekcije ko od vraga pakljenog.
Radi se «Šegrt Hlapić» i ja bi ga trebao igrati. Izvučem se nekako od te glavne uloge, ali moram igrati majstora Mrkonju...negativca. Puno manje teksta i puno manje proba....to mi je obiljžilo karijeru. Predstava je uspjela kao što uspjevaju sve amaterske predstave...Toliko ljubavi nema ni u jednom teatru...Poslije su mi govorili: «Dobro si glumio samo se nije čuo tekst». Nije se ni mogao čuti...Nisam ga naučio....Upravo sam čitao «Winetu» i « Nevina u ludnici».
Sad se naravno postavlja pitanje... Pa otkud u teatru?...Ne znam.

27.12.2008. u 20:27 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.12.2008.

Idemo na zapad.

Znate li đe je Grabovina?
Naravno da ne znate. A i zašto biste znali? Bolje da ne znate.
Tesla je rođen u Smiljanu, Držić u Dubrovniku, Krleža u Zagrebu, Marinković u Visu, Andrić u Travniku, Luburić u Klobuku, a Vrane Brajković, Pero Leva i ja u Grabovini. Peru i Vranu dakako neznate, porijetko ko zna i ko sam ja, ali će se to usput objasniti.
Grabovina je selo na rijeci Trebižat, a spada po crkvenoj župi u trebižaćku župu, a općina je u Čapljini...E, ako me sad neko upita:»A di je Čapljina»?...zamiriću mu, ali ne puno...Čapljina je na rijeci Neretvi južno od Mostara trideset kilometara i isto toliko sjeverno od ušća Neretve u Jadransko more...A di je Jadransko more?...E hebi ga.
Sve što postoji na svijetu postoji i u Grabovini, Čapljini i okolici : rijeke, brda, potoci, bare i močvare, klima, voće i povrće, nebo, zemlja, zrak, stoka, ljudi, lokalni fotograf, slastičarna, kafana, birtija, radnja mješovite robe, kiosk s novinama, škola, kino...samo teatar ne postoji.
Od ostalih zapadnohercegovačkih gradova smo bili jači za željezničku stanicu, koja je bila nešto kao izvozna luka radne snage za Njemačku i ostali svijet. Prednost koja se isticala u gangi:
« Zbogom ostaj čapljinska stanice,
valjen Isus nimačka granice ....Uj».
Znam da vam je teško zamisliti pet stotina kuća, u gradiću, u polju uz Neretvu u kojem ima: Gimnazija, Poljuprivredna, Ekonomska škola i Škola učenika u privredi...Nemojte ni zamišljati....Bolje vam je... Berklay u Jugoslaviji....Ma šta Barklay... Cambrige i Oxford....... I zamislite da se u tome ničemu pet stotina kilometara od kulture u to vrijeme učilo latinski, vrancuski i nimački i povjest kulture i umjetnosti i geografija i kemija i fizika i matematika i srpskohrvatski jezik i fiskultura....Naravno da vam je to teško zamisliti, jer od tog mjesta je zapadno Trebižat i Studenci, ali se moraju proći i Zvirovići i Kravica i Ljubuški od kojega se na Zapad mora preko Radišića, Vitine, Klobuka i Garišta na Grude da bi odatle udarija na Dužice, Privalj, Kočerin, Rujan, Vranić, Broćanac i došao u puno zapadnije Posušje, iz kojeg je moj prijatelj Darko, dakle, on je puno bliže Zapadu, u Posušju o kojemu ima ganga:
« O Posušje ni selo ni grade,
neg kraj puta jedan velik smrade....Oj».
( Gangu su naravno izmislili krvni neprijatelji Posušaka ...Ljubušaci, Gruđani i Klobučaci i najviše Imoćani – ime im se zatrlo - s kojim Posušaci dijele Polje i lovački revir. Na granici lovačkog revira često ima pucnjave... Sačmarice... Sicilija ...Sitna divljač...»Udarija Rvat na Rvata, mila majko zakrpi mi brata...Oj».
Od Posušja se na zapad udara na Čitluk pa na Mesihovinu pa na Bukovicu pa na Donji Brišnik pa na Kovače, pa na Kolo, pa na Tomislavgrad u Duvanjskom polju iz kojega moraš dobro potegnuti i oznojit se preko Prisoja, Golinjeva, Podhuma i Žabljaka do Livna, a ako nećeš tako možeš okrenut na Eminovo Selo, Lug, Mokronoge, Veliki Galečić, Šuicu i kad od Šuice, zapravo, od Bugojna, pored Titove vile, kreneš Livnu moreš komotno zapivat:
«Ono ti je prokleto Lijevno,
onđe će nas biti i mučiti ...
i vaditi naše oči čarne...
Ne izdajte mlade krčmarice
kod koje smo rujno vino pili...
Rujno vino pili u potaji ...Oj».
To su naši pretci..........Iz tog se Livna...
iz kojega se moraš umoriti probijajući se preko Malih Kablića, Priluke,.. da bi stigao na prelaz Koričine i preko Carevca, Skučana, Zajaruga, Malkočevaca i Podgradine stići do Glamoča na zapadu iz kojega moraš i uz brdo i nizbrdo da bi se dočepao zapada i Knina ...Koji je još uvijek zapadnije od Čapljine...ne zaboravljajmo... preko Halapića, Glavice Šumanjaca, Vagana, Popovića, Rora, Velikog Tičeva, Maleševaca, Gornjih Galića, Marinkovaca, Obljaja u Bosansko Grahovo, ... na Zapadu...a odatle na Strmicu, Golubić, Kovačić – moreš udrit i Žagrović ako ti odgovara bolje, ali je bolje na Kovačić - pa u Knin ...Od Knina udrit sjeverozapadno i manut se Svilaje...Moreš udrit i na Polaču pa priko Kijeva na Civljane Donje i Vrliku, Maljkovo, Hrvace i Sinj, ali ti je to dalje...Bolje ti je od Knina udarit na Pađene pa na pa pored Pribudića pod punim gasom – ne boj se nećeš nikog probudit ...nema nikoga... udarit na Zrmanja Vrelo... otalen na Otrić pa na Vučipolje u Gradačac... Gradačac je još uvijek zapadno od Čapljine...Sjedi... Odmori ...Popij piće.... i Zapadnjaci su ljudi...Ličani su...Nisu Indijanci...Indija je na istoku...Pitaj Kolumba zašto ju je tražio na Zapadu....
Jesi li se odmorija?
Jesi....Je li Gradačac lijep? ...Jest...Idemo na Zapad od Čapljine...Udri na Štikadu, Ričice u kojima su u hladnim zimskim noćima Mile Rupčić i vukovi najbolji šansonjeri...Auuu...Auuuu
Auuuu... pa na Ličko Cerje pa ispod Velebita svladati Sveti Rok, Radoč, Drenovac Radočki, Medak, Lički Ribnik, Bilaj, Novoselo Ribničko i doć u Gospić ili kako ličani kažu u Gossiić iz kojega je moja bila prva prava cura i otale forsirati Lički Osik ...- i otalen sam imo jednu malu runjavu po nogam – pa Perušić, Ličko Lešće i kroz Prozor upasti u Otočac....Tu se opet odmoriti pa nastaviti preko Kompolja i Brloga u Žutu Lokvu. Kad sam se dočepo Brloga znao sam da sam blizu Europe. Ali sam morao proći još Žutu Lokvu i Krivi Put, da bi se spustio kod Senja na more, a otamo na Sibinj Krmpotski, pa na Klenovicu, Novi Vinodolski, Selce, Crikvenicu, Dramalj, Jadranovo – u kojem sam da budemo indiskretni pritiskao jednu Sanju – pa na Križišće, Kraljevicu, Bakar, Škrljevo, Matulje pa na Permane, Jurdane...pa na Rupu... iz koje sam davno izašao... pa platit putarinu u Sloveniji pa na Kozinu pa promašiti švercerski, balkanski Trst da bi stigao u Veneciju, u kontakt s europskom kulturom.
Dođeš u Veneciju, a tamo BienaleVenezziano. Jedna mlada španjolka se skida, da oprostite češe po veselnici i dobiva prvu nagradu ...Kog sam hurca učio latinski u Čapljini?

22.12.2008. u 07:07 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 18.12.2008.

" " Beš mjesto kojem je Ljubuški zapad...

Nije samo opera kriva i pritisak osrednjosti i dramski pisci su krivi. Svak ko je bio pismen je počeo pisti drame, a sve su ličile na libreto iz opera. Naravno bilo je tu i hrabrih pokušaja Corneila i Racina, Mariveauxa u Francuskoj, Goldonija u Italiji, Calderona de la Barce i Ruede u Španjolskoj, ali da nije bilo Moliera i njegovih komedija cijeli ovaj period bi se mogao zaboraviti. On se je javno opirao osrednjosti pa su ga za kaznu pokopali izvan groblja i bez crkvene pomasti.
Nada u vraćanje teatru se vratila pojavom romantičara: Lessinga, Goethea, Schillera, Buchnera, Kleista, a kad su im se pridružili i počeli zaokrećati stvar prema realizmu sjevernjaci Ibsen i Strindberg, na istoku Gogolj i Čehov i u Engleskoj Shaw i Wilde u Italiji Pirandello, činlo se da je stvar spašena kad se pojavila nova neman još gora od opere, naime, film.
Sve umjetnosti su se razvijale stoljećima i izdržale su stoljeća, jedino je film nastao iz tehničkih sprava – kamere i projektora, u nekoliko godina se uzdigao do umjetnosti da bi kao umjetnost nestao u istom stoljeću. U početku je od dvadeset snimljenih filmova jedan bio umjetničko djelo, pa od sto jedan, pa od dvjesto, a sada se od tisuću nađe jedan koji se može smatrati umjetnošću i to većinom u Europi i tamo gdje nema dovoljno novca da se pretvori u profitabilni posao. Zadnji put sam američki film gledao prije dvadeset godina... naime prijatelji su me odvukli u kino da moram gledati «Titanik», sa De Capriom i gledao sam, poslije kina sam se zakleo da mi je to zadnji put i do sad sam izdržao.
Sve što pošalješ u Ameriku kao umjetnost otamo se vraća u obliku smeća. Izbace čovjeka iz centra umjetničkog interesa i ubace profit i zbogom lijepa pameti, a sve ono što se ukaže kao šansa za oplemenjivanje ljudskih duša se pretvori u skupe aparate za zaglupljivanje.
Kazalište se taman počelo pomalo uzdizati....O' Neill, Eliot, Brecht i Camus, su tek bili umrli, a pisali su još Sartre, Becket, Ionesco, Anouilh,Williams, Weiss, Grass, Pinter, Bernhard, Krleža i Marinković.
Bilo je nade, ali tad upade televizija i umjetnosti više nije bilo spasa.
Upravo u to vrijeme je nekoliko budalaša dostojnih poštovanja odlučilo upisati Kazališnu Akademiju. Bilo ih se odlučilo dvije stotine, ali je primljeno samo devet. Zašto?...to valjda zna samo prijemna komisija na Akademiji. I dok mi je za Sidora, Supeka i Potočnjaka jasno jer su oni bili iz Zagreba i mogli su znati što je to teatar pa čak i za Vlastu Knezović jer je ipak živila po gradovima kao što su Niš, Varaždin i Zagreb u kojima postoji teatar, no nikad mi neće biti jasno kako smo na Akademiju prispjeli Kišević iz Ključa, trideset kilometara od ničega, Ćurdo iz Posušja, izgubljenog u hercegovačkim vrtačama, Rupčić iz Ričica podno Velebita, gdje je glavna zabava lov na vukove koji su ujedno i najbolji lički pjevači i ja iz Grabovine, nadomak Čapljine koja je na domak Mostara... Hebeš mjesto kojem je Ljubuški zapad..
Kad sam se poslije prijemnog usudio upitati nastavnika Violića zašto su me primili, odgovorio mi je:»Ima te naoči pa i ako ne budeš kakav glumac moći ćeš uvijek dobro držati koplje u trećem redu». To se valjda odnosilo i na Kiševića, Ćurdu i Rupčića...ovi iz grada su bili sićušni.
Bio je još jedan tip zvani Budilica – Budišćak. On je bio iz Zagreba, ali mu nije padalo na pamet ići u teatar....rađe se smucao po Trešnjevci i studirao kemiju. Poslije se pokazao kao najtalentiraniji, najbolji, najbolji prijatelj i nažalost vrlo brzo završio karijeru svladan šizofreničnim krizama.
Kako ne mogu istraživati razloge mojih prijatelja zašto su stupili na «daske koje život znače» i odlučili se na riziko predstavljanja drugih ljudi, pokušaću to objasniti na svome primjeru, jer koliko god čovjek znao o svijetu i o drugima ipak najviše zna o sebi. Potrebno je samo trun biti iskren.


Dragi moji virtualni prijatelji, hvala vam što čitate moje tekstove. Molim vas imajte još malo strpljenja. Opet sam malo u zaostatku s posjetama u vaše svijetove, ali to je odredila viša sila. Posjetit ću vas u subotu,obećajem!!!!!!!

18.12.2008. u 06:56 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 16.12.2008.

Opera i druge nepogode...

Što sam ja poludio i počeo pisati povjest europskog kazališta. Mislio sam napraviti samo malo uvoda, u ono glavno pitanje kako sam ja zalutao u teatar, a ovo se oteglo ko teravija – pivana misa kod muslimana. Ajmo kratit.
Kako uvijek nakon uspona dolazi pad tako se nakon ove velike ere teatra desilo ono isto što se desilo grčkoj tragediji. Došla barbarija i počela rušiti temelje umjetnosti. Izmislili operu.
Nešto tako maloumno može izmisliti samo europsko građanstvo i čim mu se pružila prilika to je i učinilo. U operama se radi o tome da se neka drama ne govori nego da se pjeva i to tako da nitko ne razumije tekst pjesme – u slučaju opere se pjesma zove arija. Operu su pisali dobri muzičari i loši pjesnici pa se ponešto dobre muzike može tu i tamo čuti, a riječi je i bolje da se ne razumiju. Obično se radi o tome da tenor hoće pofukati soprana, a bariton mu to ne dopušta. Većina posjetitelja opere, što se tiče shvatanja radnje u operi, su već odavno odustali, ali u operu i dalje idu izgovarajući se da idu slušati glazbu i pjevanje. Krivo. U cijelom svijetu postoji pet – šest opernih kuća gdje se takvo što može naći. Ako već hoćeš slušati glazbu i pjevanje kupi CD snimljen u jednoj od takvih kuća i slušaj na dobrom HIFI aparatu u miru doma svoga.Tako se približavaš idealu Wagnerove slijepe opere.
Većina ljudi ide u operu da bi rekla da ide u operu, jer sam uvjeren da posjet operi nema nikakve veze s glazbom, a posebno ne sa događanjem na sceni. Čak i vizuelno te podjela uloga može izbaciti iz takta. U malog tenora koji pišti, jer mu trbušina pritiska pluća, se zaljubi lijepi, visoki prekrasni sopran i da na početku ne znaš da postoji bariton koji će onemogućiti tenora sam bi se uspeo na pozornicu i onemogućio ga pa i uz prijetnju zatvorom.
Pročitao sam jednu anketu koja istraživa motive za posjet operi i dobio se rezultat da od stotinu posjetilaca opere, u operu idu:
62 zato da budu viđena u operi,
86 da mogu obući večernju haljinu ili odijelo,
54 na nagovor bračnog druga ili družice,
24 jer njegov pretpostavljeni ide u operu,
48 da će iskoristiti pauzu između činova da uspostavi poslovne veze,
14 jer je kinu hladno i slabo prozračeno,
4 jer im se pokvario televizor
4 jer im se pokvario videorekorder,
2 jer su zakasnili na vlak i
2 – jedan bračni par – jer im je kćer kupila kartu da u stanu može napraviti party.
Sve što se dešava oko opere je važnije od opere same.
Nabavljanje karata, luftanje večernjih haljina i odjela od insekticida, oblačenje, parkiranje auta, kupovanje programa koji ćeš cijelo večer držati u ruci jer ne stane u džep, izlazak na pauzu, da bi se popilo malo šampanjca na šanku, razgovor s drugim posjetiocima uz obavezno:»fantastično», «izvrsno», «savršeno»,»božanstveno», jer niko ne zna kakvo je pa je onda bolje blejati u stadu nego se izdvajati.
Kad se poslije opere nađete s prijateljima na sigurnom tlu u restoranu, vidjećete da boravak u opernoj kući i nije bio baš tako strašan...puno je gore otić s upaljenim zubom kod zubara.
Doduše i u operi su vikali, lelekali i vrištali, ali baš te briga nisi ti nego članovi opernog ansambla i tješit ćeš se da je zapravo sve to manje bolno nego si očekivao.
Opera bi mogla biti podnošljiva da se izvodi koncertno to jest da se pjevači i pjevačice obuku u svečana odijela i haljine i da pjevaju samo dobre arije iz opera. Njih ima u cijeloj opernoj literaturi točno za jednu lijepu večer. U Bellinijevoj «Normi» ima dvi - tri dobre arije, u Bizetovoj « Carmen» također, iz Offenbachovih «Hofmanovih priča» Barkarola iz drugog čina, i iz «Orfeja» Can-can, nešto malo iz Mozartove»Čarobne frule», kor zatvorenika iz «Nabucca», a sve započeti s trijumfalnim maršom iz» Aide», a završiti s arijom Solveig iz «Peer Gynta». Tako se pjevači ne bi sramotili glumeć, redatelji režirajuć, a publika bi bila zadovoljena.

16.12.2008. u 07:46 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.12.2008.

Konkurencija nemere nego taka...

Kad se pogleda koliko je toga napisano dobiva se utisak da su komade pisali svi pismeni ljudi. Srećom u to vrijeme ih nije bilo puno. Najviše se proslavio Lope de Vega za koga se zna da je napisao 1600 komedija, 400 crkvenih prikazanja i još bezbroj komada iz ostalih dramskih vrsta. Radilo se uvijek o ljubavi i ljubomori, o ubojstvu iz ljubomore, oprostu za ubojstvo, sukobima rivala, osveti, zamjeni identiteta, zabludama, časti, dužnosti i najviše o strasnoj ljubavi.
Na sjeveru je bila puno gora situacija. Lako ti je biti putujući glumac u Španjolskoj ili Italiji, ali ajde ti budi glumac u Hrvatskoj i Engleskoj.
U Hrvatskoj su vrlo dobri klimatski uvjeti pa se može po devet mjeseci na turneju i spavati po vanka i po štalama, kao i u Španjolskoj i Italiji, ali nema gradova, nema publike, a iza svakog grma vreba hajduk, siromašniji čak i od glumca.
U Engleskoj ima grad London ali klima za kokota. Nemereš se maknut...Nema turneja...Pravi kuću i u njoj igraj. I napravili su...Prvo»Globe», pa onda još nekoliko.
Konkurencija nemere nego taka...Pisali su svi pismeni...čak i plemići i duhovne osobe. U svemu se, kao i uvijek, najbolje snašao šljam: Ben Johnson, Christopher Marlowe, Webster, Lily, Ford, Otway i izvjesni Shakespeare - mi bi u Ercegovini rekli Šešpir - , provincijalac, došlo iz Stratforda na Avonu. Stratford je tada bio nešto kao engleska Hercegovina pa je Marlowe bio optužen da radi za UDB-u i proboden nožem kroz oko, a Johnson mirno eliminiran i čitav se prostor otvorio Šekspiru koji sa poznatim mafijašima braćom Burbage preuzima posao. Poslije mu je Richard, stariji od braće, igrao Hamleta, Leara i Othella.
Sve se to zvalo Elizibetinska era, po kraljici Elizabeti Tudor koja je ubila svoju sestru Mariju Stuart po uzoru na svoga oca Henrika VIII koji je pobio sve svoje žene i umro od sifilisa.
Vrijeme, društveni i familijarni odnošaji ne mogu nego takvi za razvoj tragedije..., zapravo, drame.
Šekspir, provincijalac, je odmah shvatio što pali Londonsku publiku....Tračevi... Tračevi iz povjesti bliže ili daljnje...Politički prilagođeni...Ne bi ti protiv Tudora i protiv njihovih predaka progovorio da ga kolješ...Uvijek na liniji...Protiv Yorkova, Lankastera, Stuarta što ti padne na pamet ali...
Evo čime se bavio:
Tamo gdje su bili Tudori sve u redu:»Henrik IV »»Henrik VI», Henrik VIII», sve u redu, s nešto malo pravednih ubojstava i izvršenja zakonite prirodne pravde, a sve ostale otračaj do balčaka.
Napisao je 36 drama i komedija. Zapravo nije napisao ni jednu. Ovo što danas znamo kao njegova djela su sakupili glumci poslije njegove smrti iz režijskih knjiga i nešto po sjećanju i tiskali. Kad je na ovaj način genijalno zamislite kakvo bi bilo da imamo originale.
Kad glumcu spomeneš Šekspira zasuze mu oči...i već sebe zamišlja kako s Yorickovom lubanjom šeta oko zdenca na Lovrijencu i mrmosi:»Biti ili ne biti...to je pitanje», ili kako namazan crnom kremom za cipele po cijelom tijelu prilazi Desdemoni i krvnički joj stišćući vrat, škrguće kroz zube:»Je si li se pomolila, Desdemona»? ili kako sav iskrivljen i s grbom na leđima luta bojnim poljem vukući kraću nogu za sobom u crvenom dresu londonskog
«Arsenala» na kojem piše broj 10 i Richard III od Glostera urla:»Kraljevstvo za konja», ili
držeći jednom rukom krvav nož zaboden u svoja prsa drugom grli svog ubojicu i kroz suze rida:» Zar i ti sine, Brute»?
Drame pogrešno zvane tragedije su mu neobično krvave.
U «Hamletu» pobije sve glavne uloge, a Ofelija se sama baci u potok i živi ostanu samo norveški vojnici i epizodista Fortinbras. U «Macbathu» Macbath i njegova žena pobiju sve koji im stoje na putu do prijestolja a nakraju i sami zaglave. U « Juliju Cezaru» pokolje sve osim Antonija, ali njega kasnije sredi u u Egiptu zajedno s Kleopatrom koja u zadnjoj sceni pripušta zmiju otrovnicu na svoje i grudi i zavrnuvši oči k nebu gdje pretpostavlja da joj se već nalazi muž prošapće:»Evo me tebi, mužu moj». «Richard III» je masakr od početka do kraja. Preživjeli se mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Romeo i Julija, Troilo i Kresida, Otelo i Dezdemona ne dočekaju kraj predstave. U «Kralju Learu» se ne zna ko koga ubija i prežive samo rijetki to jest oni koji nisu glavne uloge. Posebno je krvava drama iz rimske povijesti «Tit Andronik». U tom komadu bivaju pobijeni doslovce svi: žene, djeca, starci, starice, mladići, glavne i sporedne uloge i to na najčudovišnije načine. Ponekad zaglavi i kakav neoprezni gledatelj, a rekviziteri, garderobijeri, šminkeri i blagajnik pobjegnu iz teatra čim predstava počne.
Pisao je i komedije i to vrlo uspješno tako da je u dvadesetak godina pisanja uspio skupiti pristojnu lovu i povući se u miran život u Stratford na Avonu, uživajući u bogatim pregibima drage mu Anne Hatawey. Svoje povlačenje je najbolje obrazložio u «Sonetima» koje je također pisao:»Sit svega toga vapim smrt smirenja» što mu se i desilo 23 travnja 1516 na njegov pedeset i drugi rođendan.
Veoma se malo govori o utjecaju hercegovačke gange na Šekspirovo djelo,a on je očigledan.
Cijelo Romeovo udvaranje Juliji i ono famozno prepiranje o tome je li u pitanju ševa ili slavuj pa i letenju do Julijina balkona na krilima ljubavi je puno bolje izraženo u gangi:
« Mala moja kako se ne stidiš,
ja je željan, a ti na njoj sidiš».
Nesnalaženje Hamleta po dolasku iz europskog Würtenberga u barbarski Helsingor i njegovo ponašanje u tome istome Helsingoru u odnosu na Ofeliju, Gertrudu, Polonija, Klaudija i njegovo sumnjivo lutanje po zidinama i ulicama dotičnog sela je vrlo dobro izraženo u gangi:
« Ja kroz selo ispala mi čuna,
niko o njoj ne vodi računa»....
Zato se Ofelija i ubije. Vidi ga, lip je, a nemere do njeg doć. Skupi like i na Valentinovo u potok. Hebeš princa koji ne može podvorit dvorkinju.
Otelo stoji na krajnjoj granici Venecijanske Republike i ganga:
« Mala moja, mila Dezdemona,
biž poda me eto aviona»...,
a Desdemona izgubivši rupčić, maramu, leluja bočićima i pjevucka:
«Maramica, marama,
ostadoh bez dragana».
Imam ja još tih utjecaja....Nećemo prećeravat.

14.12.2008. u 06:53 • 11 KomentaraPrint#

petak, 12.12.2008.

Putujući teatar

Ova vrsta putujućeg teatra se posebno dobro razvila na Mediteranu, radi pogodne klime... Moglo se putovati devet mjeseci i spavati po štalama ili vanka, a tri mjeseca bi se povlačili u gradove, u krčme i tamo igrali sablažnjive predstave s puno bezobrazluka, usput se baveć najstarijim zanatom na svijetu.
Taj dio povjesti teatra mi se najviše dopada pa ću o njemu nešto malo duže. I kad god pomislim na to vrijeme dođu mi suze na oči. Tekstovi nikakvi, improviziraj koliko te volja, galami, kolutaj očima, lamataj rukama i izvodi svakakve neprirodne kretnje. Poslije predstave na klopu i vino, a na štaglju pritisneš kakvu krčmaricu, kelnericu, seljančicu, a u nedostatku dotičnih za nuždu i kolegicu. Ljepota, estetika, zajebancija i razvrat...Kud ćeš bolje.
Postojale su razne vrste putujućih družina sastavljenih obično od seoske i gradske klateži
sa tek po kojim pismenim čovjekom koji bi usput pisao za družinu i vodio je.
Najviše se zna o španjolskim družinama, ali se uzima da je u cijeloj Europi bilo otprilike isto:
Compania ...: To je hrpa klateži i vucibatina....Polako....Sve su to ljudi puni duha, visokopoštovani ljudi puni vrlina, plemenita roda i prečasne žene....ako ćemo lagat. Imaju na repertoaru 50 komedija, 800 kila kostima, 16 osoba koje glume, 30 koji jedu i jednog što
naplaćuje. Bog zna koliko taj zgrne. Rad u Companijama je naporan zbog puno uloga koje
se moraju učiti napamet, a tu su još i duge probe te promjenjiv ukus publike.
Farandula – stupanj ispod companije. Imaju tri žene, 8 do 10 glumaca, dvije škrinje s kostimima i putuju konjskom zapregom. Njima su otvorena bogata sela, nose lijepe haljine, peruške u šeširu, za dvjesta dukata prave fešte na Tijelovo i ugodno žive..
Bojiganga. U bojigangi su dvije žene, jedan momak i pet-šest glumaca. Imaju na repertoaru
6 komedija i tri-četiri crkvena prikazanja...pet međuigri i dvije škrinje...jednu s kostimima za predstave, a drugu s haljinama za dame. Jedu dobro, spavaju svi zajedno u četiri kreveta, igraju preko praznika po danu, a običnim danima navečer...tada jedu najviše salatu, jer predstave završavaju kasno pa se jelo ohladi. Rado na putu spavaju uz kamin u nadi da tu visi kakva kobasičica.
Garancha je pet-šest muškaraca, jedna žena koja igra prvu damu i dječak koji igra drugu. Imaju škrinju s dva kaputa, jedan široki plašt, tri ovčije kože, brade, perike i nekoliko ženskih haljina. Izvode tri komedije, tri crkvena prikazanja i isto toliko međuigri. Škrinja na magarcu, dama sjedi iza škrinje i tjera pred sobom cijelu družinu. Ostaju osam dana u jednom selu, spavaju po četvoro u krevetu, vina ima na kapljice, mesa na grame, kruha na deke i gladi na tone.
Cambaleo vam je : jedna žena koja pjeva i pet muškaraca koji urlaju. Izvode, obično,
jednu komediju, dva prikazanja i dvi-tri međuigre. Kadkad nose ženu na leđima, kadkad
između sebe na rukama. Igraju i nadaju se komadiću kruha, šaki grožđa i kanti uglja da
se zgriju. U selima zarade šest bakrenjaka, a kradu kobasice i sve čega se domognu.
Ostaju povremeno 4 – 6 dana, iznajme ženi krevet, a ostalima je i štala dobra....
Gangarillu čine četiri muškarca, od kojih je jedan svirač, jedan dečko koji glumi damu.
Igraju prikazanje:» Izgubljeni sin» i dvije međuigre. Nose brade i duge kose. U mjestima
igranja posuđuju haljine i šešire i često ne vrate posuđeno. Ušićare par bakrenjaka,
komad kruha, sardele i ostatke jela. Ako mogu jedu pečenje i popiju gutljaj vina. Spavaju
na podu krčme. Najčešće idu pješke, igraju po dvorištima i uvijek su napola smrznuti, jer
nemaju ogrtača...
Naque su dva čovjeka, koji nemaju ništa osim brade od ovčijeg runa, tamburin, frulicu i igraju za sitniš ako im ga daju. Izvode jedno prikazanje, jednu međuigru i po koju pjesmu. Žive zadovoljni, spavaju u čem i glume...idu bosonogi pješke, jedu glad, trijebe gnjide ljeti u kukuruzištu, a zimi se, grebući od njih izujedanu kožu, štite od hladnoće.
Bululu je jedan jedini glumac, koji pješke ide svojim putem. Dođe u selo, popriča sa
svećenikom i povjeri mu da zna jednu komediju i nekoliko pjesama i zamoli svećenika
da dovede crkvenjaka i lokalnog brijača i on će im onda to svoje izvesti, a oni mu
moraju udijeli štogod da preživi. I rečeni se skupe i još par ljudi dobra srca u jednu sobu.
I tako igra. Svećenik u svoj šešir skupi tri bakrenjaka, komad kruha, a tanjurić juhe
mu dadne sam. A bululu sljedeći svoju sretnu zvijezdu ide dalje svojim putem, bez
skretanja, svojim putem...taj bululu...
Tako s obzirom na moj karakter zamišljam sebe u Španiji u «Zlatnom stoljeću» teatra.
Pošto je fešta bilo sve više tako se sve više razmnožavala ta glumačka klatež pa je rasla i potreba za nekim ko će pisati komade za igranje

12.12.2008. u 16:40 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 10.12.2008.

Plaut i Terencije su prepisivali iz Menandrove knjige

Nešto malo bolje su išle komedije koje su Plaut i Terencije prepisivali iz Menandrove knjige.
Taj Grk je bio umro, a oni se dočepali knjige. Ustanove za zaštitu autorskih prava nije bilo i oni bi samo pobrisali Menandrovo ime i stavili svoje i bog te veselio. Terencija više niko ne igra, a Plautovu «Aululariju» igraju još samo Hrvati i to kao Držićevog «Skupa».
Najbolje predstave u Rimu su se odvijale u arenama gdje su se ljudi međusobno ubijali, ili su ih ubijale divlje zvijeri, a poslije svega je slijedila gozba. Dobre su bile i trke konjskih zaprega i bacanje prvih kršćana lavovima.
Druga vrsta zabave su bile gozbe na kojima se u rasporenu i oderanu devu, stavi rasporen i oderan vol u kojega se stavi rasporeni oderan junac, u kojega se stavi rasporeni oderan ovan u kojega se stavi rasporen i oderan kozlić u kojega se stavi rasporen i očišćen tetrijeb, u kojega se stavi rasporen i očišćen fazan u koje ga se stave rasporene i očišćene tice pjevice punjene medom i maslinama. I onda se sve to ispeče na žaru. Za predjelo se jedu jezici od slavuja i ragu od srca ptica pjevica.
Leži se, ždere, loče vino iz Taormine i Sicilije, povraća se nakon svakog ganga da bi se moglo dalje jesti...Uz put se nemilo troše bjele, crne i žute robinjice i crni, žuti i bijeli robovi... Glavni komediograf je bio Lukulus.
Dobar glas se daleko čuje. Dočuli Goti, Vizigoti, Langobardi, Avari, Slaveni kako se u Rimu živi sve jedan po jedan... i svi navalili u Rim.
Rimljani nisu imali vremana prekidat zabavu, kad su im na nju upali svi gore spomenuti. Srušili Rim i sve oko Rima, požderali sve što se imalo požderat i tako upali u bijedu i mračni srednji vijek.
Petsto godina ni slova o teatru.
Bilo je nešto malo predstava, ali su se one događale spontano i bez puno teksta. Uglavnom jedno pleme provali na teritorij drugoga i pokolje sve što mu dođe pod ruku, siluje, zapali, poždere i popije sve dok se na njih ne okomi neko drugo pleme i tako petsto godina.
Prvi glumac se pojavio tek na dvoru Karla Velikog u liku dvorske lude. Tekst je izmišljao sam i nije ga zapisivao, a nije ni bilo potrebe jer je Karlo bio nepismen.
Kako je kralj bio nepismen takav mu je bio i narod. Mise su bile na latinskom, a kako su latinski govorili samo rijetki svećenici tako su se oni dosjetili da se poslije mise u crkvi igraju prizori iz Starog i Novog Zavjeta, na narodnom jeziku, da bi narod shvatio o čemu se uopće radi. Skupili bi malo bistrije seoske momke, naučili ih tekst i onda su pred pastvom izvodili takozvana crkvena prikazanja. Obično bi to bilo o mučeništvu prvih kršćana, svetom Sebastijanu, pa muke svetog Ciprijana i Justine, pa onda o sedam smrtnih grijeha, pa kako Abraham žrtvuje Isaaka, pa o Izgubljenom sinu i sve takve lijepe i poučne stvari. Poslije su se te igre počele izvoditi pred crkvom, pa na gradskim trgovima, pa po dvorištima gostionica i u gostionicama i postajale sve profanije.
Prvi glumci, bistri seoski mulci, su shvatili da bi se nešto moglo i zaradit i počeli su putovati od sela do sela i igrati predstave. Kako svako selo ima drugog sveca zaštitnika tako se repertoar širio. U jednom selu gdje je zaštitnik sveti Petar igraš priču o njemu, a gdje je sveti Antonije priču o njemu, gdje sveti Jure, tamo jedan glumac uzme koplje, a drugi se pokrije zelenom krpom i sikće ko aždaja i udri, a uz put i kakvu poučnu priču – moralitet iz Starog Zavjeta. Živilo se od fešte do fešte gdje bi se gostili kod lokalnog stanovništva, a uz put su skupljali i dobrovoljne priloge. Ubrzo su glumci došli na loš glas jer bi se nažderavali, napijali, a pri polasku iz sela bi obavezno otuđili sve što nije bilo dobro čuvano, naprimjer, posteljinu s konopca za sušenje, gaće i ženski veš, kokoš, pjevca ili tustu nebranjenu patkicu, lonac, kobasicu, alat, to jest sve ono što nije bilo zakovano ili pod ključem.

10.12.2008. u 17:18 • 11 KomentaraPrint#

subota, 06.12.2008.

Euripid poznati ženomrzac.

Treći, ali ne i najgori Euripid, je napisao stotine tragedija, a sačuvalo ih se trideset. Ovaj poznati ženomrzac je pisao tragedije o ženama to jest o mračnim stranama ženskog karaktera.
Tragedije se zovu: Ifigenija na Aulidi, Ifigenija na Tauridi, Elektra, Helena, Alkestida, Hekaba, Andromaha, Feničanke, Trojanke, a posebno bih istakao tragediju:
« Medeja», u kojoj razvija priču o tome kako je Medejin muž Jazon ušao u krizu srednjih godina i počeo seksualno petljati s mladom Kreuzom našta Medeja pošizi, otruje Kreuzu i ćaću joj i ubije svoju djecu koju je imala s Jazonom. To je priča o tome koliko muškarci mogu biti pokvareni, a žene mahnite ili da je ženska strast za osvetom jača od majčinske ljubavi, a muški poriv k mladoj veselnici jači od prijetnje smrću.
Najljepši dijalog je između Medeje i Jazona kad Medeja zaganga:
«Jesi li se male nauživa,
nećeš više dok je Meda živa».
Jedina drama s muškim naslovom»Hipolit» je, zapravo drama o Fedri. Fedra se zaljubi u sina svoga muža, a mali Hipolit je neće. Kako se kor na jednom mjestu lijepo izražava:
« Sjedi mali i pomalo jedri,
stiska noge neda Ono Fedri».
Pedofilka prijavi ocu da je dite hoće silovat...Stari pozvizdi i svašta na malog, a mali sidne u Lamborgini testa rosa i s 220 na sat se zaleti u prvu provaliju. Tužno, ali svakodnevno.
Aristofan je predstavnik postmoderne u Grčkoj. Stotine trageda predovođenih ovom gorespomenutom trojicom su već na stotine načina poubijali grčke junake i njihove žene i djecu tako da se cijela Grčka zavila u crno, a suze tekle potocima. Jedva su dočekali komediju i Aristofana i njegovu sklonost zajebavanju i prirodi, koji je kao prvi osviješteni ekolog u povjesti pisao komedije:«Oblaci», «Ose»,»Žabe»,»Ptice» i svima poznatu, ali naivnu «Lizistratu». Zašto naivnu? Lizistrata nagovori Atenske i Spartanske žene da ne daju muževima veselnicu ako ne prekinu rat i po Aristofanu ga muževi da bi mogli šegat prekinu. Krivo...pa muževi i vode ratove, idu na ribanje, u osvajanje Mount Everesta, šetnju Sljemenom i na službeni put samo da ne bi morali šegat. Da je tuđa žena i nekako,... ali svoja...?
Već se je po književnosti vidjelo da Grčka neće dugo. Sa sjevera, iz Makedonije se spustio mladi barbarin Aleksandar, porobio Grčku i krenuo osvajat Aziju. Po danu bi osvajali i tukli se s Azijatima, a po noći bi ko pravi partijaneri, pili pod šatorima, drogirali se i ševili između sebe, ali s mladim robinjicama i robovima. Puno pobjeda puno svježeg mladog mesa. Dogurali su do Indije. S partija na parti. S hašiša na heroin, a maka po Aziji posulo ko šodera. Nisu prestali ni kad je Aleksandar umro od predoziranja. Na teatar niko nije mislio.
Za njima su došli još gori barbari iz malog sela Rima na Tiberu. Tragediju nisu razumjeli jer nisu znali ko je Edip, ko Elektra ni što je Perzija. Malo pametniji od sviju filozof Seneka je pokušao nešto pisati, ali je u tome uživao sam ili u užem krugu prijatelja kojima bi morao prirediti večeru i pijanku da bi slušali kako čita svoje tragedije. Kažu da nikad ni jednu nije pročitao do kraja jer su bile duge i dosadne, a klopa i vino sa Sicilije predobro pa bi gosti prije završnog klanja već uvelike hrkali.

06.12.2008. u 06:30 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 02.12.2008.

Tragedije su bile posvećene bogu vina.


Kako su se tragedije izvodile u vrijeme dionizijskih svečanosti, dakle u dane posvećene bogu vina i razuzdanosti možete misliti kako je sve to izgledalo.
Ja to zamišljam ovako.
Ulazi publika i svaki nosi demejanu od dvadeset litara» Retsine»- bijeloga i deset litara crnjaka»Mavrodaphne» iz Patrasa tamnog i slatkog s 15% alkohola u sebi. Iza teatra žene, koje nisu imale pravo prisustvovati muškim zabavama, i robovi vrte janjce, kozliće i volove. Glumci se naliju prije predstave, a publika se nalijeva u toku predstave. Na pauzama se trči iza teatra i udri po janjčićima, kozlinima i volovima. Zato su predstave bile bogovski posjećene i trajale po cijeli dan. Trilogija « Orestija» traje šest sati, a ostalih osam se jede i pije. Ko ne bi na takvu predstavu?....Evo me odmah. Malo gledaš pejsaž, malo more koje se stere iza scene, malo odeš na janjetinu, pijuckaš vina...pa malo na kozlina pa pritisneš roba ili robinjicu, pa opet malo tragedije, pa malo mora, pa pejsaža, a na kraju pošto se svega toga nagledaš, nanapijaš i nanajedaš te kod kuće čeka ( pošto su Dionizije) ženica pretvorena u Menadu – divlju pratilju boga Dionizija – i potrga te ko jarca – tragosa – kojega si upravo slavio na sceni.
Glumci su nosili maske, a onaj koji odgovara na pitanje glavnog glumca se zove hipokrit –
to jest onaj koji odgovara i ima masku i jedno govori, a drugo misli. Do danas se nije promijenilo.
Poslije bi pobjednik dobivao maslinov vijenac i bio slavljan po cijeloj Grčkoj i mogao je prirediti orgije u kojima je sudjelovala cijela Atena, a plaćao je koreut, sponzor kojemu je to bila najveća čast. Možete li zamislit dvadeset hiljada pijanih, dobro najedenih ljudi u činu kopulacije?.... Ja mogu.
Kako mogu zamislit nastanak tragedije iz čina pijane kopulacije svih stanovnika kolijevke civilizacije tako mogu zamislit i nastup prvog komedijaša na svijetu, znamenitog i mnogopoštovanog Aristofana koji sve te iste strasti proizvede smijući se. On mi je najdraži.
Pisao je sapunice to jest libreta za komedije sa pjevanjem i pucanjem. O njemu ću poslije.
A sad bi rađe malo o tome čime su se bavila gore spomenuta gospoda Eshil, Sofokle i Euripid i još njih stotine čije se ime nije zapamtilo i čija su djela zaboravljena.
Eshil, Sofokle i Euripid svi rođeni u tridesetak godina na kraju šestog i početkom petog stoljeća prije Krista su pisali tragedije. Sadržaje tragedija to jest priče po kojima su rađene su znali svi Grci, a na takmičenjima se zapravo ocjenjivala ljepota stihova i način na koji su priče ispričane.
Bilo je tu svašta, a najviše krvi do koljena. Grčki bogovi i junaci su bili krvožedni, prevarljivi, nepouzdani, picoljubivi, kuroljubivi, hebežljivi, a takve su im bile i žene.
Uzmimo samo Eshilovu tragediju»Orestija» kao primjer: Agamemnon, spartanski kralj, žrtvuje bogovima svoju kćer Ifigeniju i ode deset godina ratovati pod Troju. Njegova žena Klitemnestra, naravno pozvizdi, jer joj je zaklo kćer i počne se kurvati s njegovim rođakom Egistom, a kad se Agamemnon vrati iz Troje kući, ljubavnici ga iscipaju sikiricom. Sin Agamemnonov Orest se vrati kući i prikolje i mater i ljubavnika joj. Bogovi mu na početku malo to sve zamire, ali ga poslije pomiluju. Svemu tome je prethodila jedna gozba na kojoj je Agamemnonov otac Atrej pozvao na večeru brata Tijesta, Egistova oca i servirao mu njegovu zaklanu dječicu na brudet, paprikaš i kao pečenku.
Najljepši dio tragedije je kad Orest plače nad tijelom iscipanog ćaće, a kor, zapravo, najbolja klapa u Argosu « Argoški starci» potiho piva:
« Kad bi ove suze na kamen padale,
kamen bi se raspa suze bi ostale».
Kad god gledam «Orestiju» na ovom mjestu zaplačem.
Napisao je Eshil stotine tragedija, ali se sačuvalo samo sedam. Dosta... Tko uspije do kraja pročitati njegove»Perzijance» dosta mu je tragedije za čitav život.
Sofokle je kao i Eshil napisao mnogo tragedija a sačuvano je samo dvadesetak. U «Elektri», Sofokle na drugi način priča priču, o tome kako Orest sveti oca Agamemnona uz pomoć sestre Elektre. U « Antigoni» ponavlja Eshilovu tragediju «Sedmorica protiv Tebe», ali ne od početka nego od kraja kad su kod Eshila svi pobijeni Sofoklu to nije dosta te ubija još i Antigonu i dečka joj Hemona. Ispada da je Eshil radio u dosluhu sa Sofoklom po principu: » Gdje ja stanem ti produži».
Najznamenitija mu je drama «Kralj Edip» u kojoj nesretni Edip ubije ćaću, pravi dicu s materom, a na koncu sam sebi iskopa oči.
Najpoznatiji stihovi su sa samog početka tragedije, kad Edip ide prema Tebi i polako uz lijericu popijeva:

«Svima sam se osvetija
samo svome ćaći nisam,
on je moju mater heba,
ja njegovu nisam».


Najviše je od te tragedije profitirao Sigmund Freud koji je izmislio Edipov kompleks.

02.12.2008. u 07:33 • 17 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog čovjeka koji je čitav život proveo ozbiljno se baveći teatrom i neozbiljno se igrajući životom. Pisano sa velikom ljubavlju za jedno i drugo.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

odmor za umorna srca

Miško

Maslackica.hr

Vedran.hr

Rusalka.hr

Lucija9.hr

Trazeci sebe.hr

Plejadablue.hr

Necutako.hr

Koraljka.hr

Vitae.hr

Poezija duse.hr

Decembar2001.hr

Barbara.hr

moji dani i noći.hr

Dream_maker.hr

Zmajka.hr

Majstorica s mora.hr

Sewen.hr

Mendula.hr

dordora.hr

obicna ja.hr

morska zvijezda.hr

prorok!.hr

prostransvo

zvijezdanova

promatram

teuta

luki

gustirna

lobyM

fra gavun

viaminveniam

santea

smotani








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se