istina o životu
srijeda, 10.12.2008.
Plaut i Terencije su prepisivali iz Menandrove knjige
Nešto malo bolje su išle komedije koje su Plaut i Terencije prepisivali iz Menandrove knjige.
Taj Grk je bio umro, a oni se dočepali knjige. Ustanove za zaštitu autorskih prava nije bilo i oni bi samo pobrisali Menandrovo ime i stavili svoje i bog te veselio. Terencija više niko ne igra, a Plautovu «Aululariju» igraju još samo Hrvati i to kao Držićevog «Skupa».
Najbolje predstave u Rimu su se odvijale u arenama gdje su se ljudi međusobno ubijali, ili su ih ubijale divlje zvijeri, a poslije svega je slijedila gozba. Dobre su bile i trke konjskih zaprega i bacanje prvih kršćana lavovima.
Druga vrsta zabave su bile gozbe na kojima se u rasporenu i oderanu devu, stavi rasporen i oderan vol u kojega se stavi rasporeni oderan junac, u kojega se stavi rasporeni oderan ovan u kojega se stavi rasporen i oderan kozlić u kojega se stavi rasporen i očišćen tetrijeb, u kojega se stavi rasporen i očišćen fazan u koje ga se stave rasporene i očišćene tice pjevice punjene medom i maslinama. I onda se sve to ispeče na žaru. Za predjelo se jedu jezici od slavuja i ragu od srca ptica pjevica.
Leži se, ždere, loče vino iz Taormine i Sicilije, povraća se nakon svakog ganga da bi se moglo dalje jesti...Uz put se nemilo troše bjele, crne i žute robinjice i crni, žuti i bijeli robovi... Glavni komediograf je bio Lukulus.
Dobar glas se daleko čuje. Dočuli Goti, Vizigoti, Langobardi, Avari, Slaveni kako se u Rimu živi sve jedan po jedan... i svi navalili u Rim.
Rimljani nisu imali vremana prekidat zabavu, kad su im na nju upali svi gore spomenuti. Srušili Rim i sve oko Rima, požderali sve što se imalo požderat i tako upali u bijedu i mračni srednji vijek.
Petsto godina ni slova o teatru.
Bilo je nešto malo predstava, ali su se one događale spontano i bez puno teksta. Uglavnom jedno pleme provali na teritorij drugoga i pokolje sve što mu dođe pod ruku, siluje, zapali, poždere i popije sve dok se na njih ne okomi neko drugo pleme i tako petsto godina.
Prvi glumac se pojavio tek na dvoru Karla Velikog u liku dvorske lude. Tekst je izmišljao sam i nije ga zapisivao, a nije ni bilo potrebe jer je Karlo bio nepismen.
Kako je kralj bio nepismen takav mu je bio i narod. Mise su bile na latinskom, a kako su latinski govorili samo rijetki svećenici tako su se oni dosjetili da se poslije mise u crkvi igraju prizori iz Starog i Novog Zavjeta, na narodnom jeziku, da bi narod shvatio o čemu se uopće radi. Skupili bi malo bistrije seoske momke, naučili ih tekst i onda su pred pastvom izvodili takozvana crkvena prikazanja. Obično bi to bilo o mučeništvu prvih kršćana, svetom Sebastijanu, pa muke svetog Ciprijana i Justine, pa onda o sedam smrtnih grijeha, pa kako Abraham žrtvuje Isaaka, pa o Izgubljenom sinu i sve takve lijepe i poučne stvari. Poslije su se te igre počele izvoditi pred crkvom, pa na gradskim trgovima, pa po dvorištima gostionica i u gostionicama i postajale sve profanije.
Prvi glumci, bistri seoski mulci, su shvatili da bi se nešto moglo i zaradit i počeli su putovati od sela do sela i igrati predstave. Kako svako selo ima drugog sveca zaštitnika tako se repertoar širio. U jednom selu gdje je zaštitnik sveti Petar igraš priču o njemu, a gdje je sveti Antonije priču o njemu, gdje sveti Jure, tamo jedan glumac uzme koplje, a drugi se pokrije zelenom krpom i sikće ko aždaja i udri, a uz put i kakvu poučnu priču – moralitet iz Starog Zavjeta. Živilo se od fešte do fešte gdje bi se gostili kod lokalnog stanovništva, a uz put su skupljali i dobrovoljne priloge. Ubrzo su glumci došli na loš glas jer bi se nažderavali, napijali, a pri polasku iz sela bi obavezno otuđili sve što nije bilo dobro čuvano, naprimjer, posteljinu s konopca za sušenje, gaće i ženski veš, kokoš, pjevca ili tustu nebranjenu patkicu, lonac, kobasicu, alat, to jest sve ono što nije bilo zakovano ili pod ključem.
