istina o životu
utorak, 02.12.2008.
Tragedije su bile posvećene bogu vina.
Kako su se tragedije izvodile u vrijeme dionizijskih svečanosti, dakle u dane posvećene bogu vina i razuzdanosti možete misliti kako je sve to izgledalo.
Ja to zamišljam ovako.
Ulazi publika i svaki nosi demejanu od dvadeset litara» Retsine»- bijeloga i deset litara crnjaka»Mavrodaphne» iz Patrasa tamnog i slatkog s 15% alkohola u sebi. Iza teatra žene, koje nisu imale pravo prisustvovati muškim zabavama, i robovi vrte janjce, kozliće i volove. Glumci se naliju prije predstave, a publika se nalijeva u toku predstave. Na pauzama se trči iza teatra i udri po janjčićima, kozlinima i volovima. Zato su predstave bile bogovski posjećene i trajale po cijeli dan. Trilogija « Orestija» traje šest sati, a ostalih osam se jede i pije. Ko ne bi na takvu predstavu?....Evo me odmah. Malo gledaš pejsaž, malo more koje se stere iza scene, malo odeš na janjetinu, pijuckaš vina...pa malo na kozlina pa pritisneš roba ili robinjicu, pa opet malo tragedije, pa malo mora, pa pejsaža, a na kraju pošto se svega toga nagledaš, nanapijaš i nanajedaš te kod kuće čeka ( pošto su Dionizije) ženica pretvorena u Menadu – divlju pratilju boga Dionizija – i potrga te ko jarca – tragosa – kojega si upravo slavio na sceni.
Glumci su nosili maske, a onaj koji odgovara na pitanje glavnog glumca se zove hipokrit –
to jest onaj koji odgovara i ima masku i jedno govori, a drugo misli. Do danas se nije promijenilo.
Poslije bi pobjednik dobivao maslinov vijenac i bio slavljan po cijeloj Grčkoj i mogao je prirediti orgije u kojima je sudjelovala cijela Atena, a plaćao je koreut, sponzor kojemu je to bila najveća čast. Možete li zamislit dvadeset hiljada pijanih, dobro najedenih ljudi u činu kopulacije?.... Ja mogu.
Kako mogu zamislit nastanak tragedije iz čina pijane kopulacije svih stanovnika kolijevke civilizacije tako mogu zamislit i nastup prvog komedijaša na svijetu, znamenitog i mnogopoštovanog Aristofana koji sve te iste strasti proizvede smijući se. On mi je najdraži.
Pisao je sapunice to jest libreta za komedije sa pjevanjem i pucanjem. O njemu ću poslije.
A sad bi rađe malo o tome čime su se bavila gore spomenuta gospoda Eshil, Sofokle i Euripid i još njih stotine čije se ime nije zapamtilo i čija su djela zaboravljena.
Eshil, Sofokle i Euripid svi rođeni u tridesetak godina na kraju šestog i početkom petog stoljeća prije Krista su pisali tragedije. Sadržaje tragedija to jest priče po kojima su rađene su znali svi Grci, a na takmičenjima se zapravo ocjenjivala ljepota stihova i način na koji su priče ispričane.
Bilo je tu svašta, a najviše krvi do koljena. Grčki bogovi i junaci su bili krvožedni, prevarljivi, nepouzdani, picoljubivi, kuroljubivi, hebežljivi, a takve su im bile i žene.
Uzmimo samo Eshilovu tragediju»Orestija» kao primjer: Agamemnon, spartanski kralj, žrtvuje bogovima svoju kćer Ifigeniju i ode deset godina ratovati pod Troju. Njegova žena Klitemnestra, naravno pozvizdi, jer joj je zaklo kćer i počne se kurvati s njegovim rođakom Egistom, a kad se Agamemnon vrati iz Troje kući, ljubavnici ga iscipaju sikiricom. Sin Agamemnonov Orest se vrati kući i prikolje i mater i ljubavnika joj. Bogovi mu na početku malo to sve zamire, ali ga poslije pomiluju. Svemu tome je prethodila jedna gozba na kojoj je Agamemnonov otac Atrej pozvao na večeru brata Tijesta, Egistova oca i servirao mu njegovu zaklanu dječicu na brudet, paprikaš i kao pečenku.
Najljepši dio tragedije je kad Orest plače nad tijelom iscipanog ćaće, a kor, zapravo, najbolja klapa u Argosu « Argoški starci» potiho piva:
« Kad bi ove suze na kamen padale,
kamen bi se raspa suze bi ostale».
Kad god gledam «Orestiju» na ovom mjestu zaplačem.
Napisao je Eshil stotine tragedija, ali se sačuvalo samo sedam. Dosta... Tko uspije do kraja pročitati njegove»Perzijance» dosta mu je tragedije za čitav život.
Sofokle je kao i Eshil napisao mnogo tragedija a sačuvano je samo dvadesetak. U «Elektri», Sofokle na drugi način priča priču, o tome kako Orest sveti oca Agamemnona uz pomoć sestre Elektre. U « Antigoni» ponavlja Eshilovu tragediju «Sedmorica protiv Tebe», ali ne od početka nego od kraja kad su kod Eshila svi pobijeni Sofoklu to nije dosta te ubija još i Antigonu i dečka joj Hemona. Ispada da je Eshil radio u dosluhu sa Sofoklom po principu: » Gdje ja stanem ti produži».
Najznamenitija mu je drama «Kralj Edip» u kojoj nesretni Edip ubije ćaću, pravi dicu s materom, a na koncu sam sebi iskopa oči.
Najpoznatiji stihovi su sa samog početka tragedije, kad Edip ide prema Tebi i polako uz lijericu popijeva:
«Svima sam se osvetija
samo svome ćaći nisam,
on je moju mater heba,
ja njegovu nisam».
Najviše je od te tragedije profitirao Sigmund Freud koji je izmislio Edipov kompleks.
