istina o životu

utorak, 11.08.2009.

Izlazak na scenu.

Izaći na svjetlo. Publika sjedi u tami gledališta, otvara se zastor i glumac stupa na scenu. To je dobra metafora za samosvijest, za rođenje spoznajućeg duha koji uzrokuje ulazak, toga spoznajućeg, u svijet duha. Ovdje, naravno, govorim o živom gledalištu koje se može oblikovati samo u živom teatru. Mrtav teatar oblikuje mrtvo gledalište i ne izaziva katarzične učinke koji bi djelovali na samosvijest. Tu spoznajuće, živo tijelo publike, ulazi, preko iste takve izvedbe, u svijet duha koji je u izvođaču i u izvođenom. Materija je samo zgusnuta energija.

Izaći na svjetlo. Glumac stoji u sjeni i čeka izlazak na scenu. Izađe na svjetlo i ugleda publiku u polutami. Osvještenje mislenoga samoga sebe i prelaz iz stanja nevinosti i neznanja u stanje znanja i osmišljenoga samog sebe. Osmišljavajući samog sebe osmišljavamo ideju koju iznosimo pred živuće gledalište i energijom mišljenja potičemo nastanak i slobodni protok misli, koje su same po sebi nemjerljiva energija, u tijelima promatrača koje smo uvukli u svijet duha. Prelaskom preko tog praga, koji dijeli sjenu i svjetlo, mi izlazimo iz pribježišta koje nas svojom sigurnošću, štiti od naših mogućnosti i rizika koji nam može donijeti pred nama izranjajući svijet. Naš cilj bi bio izaći na svjetlo i tako uza sve opasnosti stvoriti nove mogućnosti samospoznaje i ostvarivanja samoga sebe. Potencijalno mi smo sve, a ostvarujemo samo banalne mogućnosti naše daleko veće kreativnosti i zadovoljivši se i tim malim ne nastojimo ostvariti ukupnost koju sigurno posjedujemo u toj masi složenijoj od ustroja samoga svemira.
Vrag sam zna zašto je tomu tako, ali me odavna progoni misao da je stvar u etabliranju, u tome da zauzmemo mjesto za stolom, da se namjestimo. Etabliranog umjetnika uvjek zamišljam kako spuštenih gaća, rukama čvrsto obujmivši stol, čeka da mu netko priđe straga i potvrdi mu da je etabliran. Ili mu se uvlače ili mu ga uvlače. Trećeg nema.

Neka riječ sama razjasni položaj etabliranih :
établissement - zgrada, naseobina, poduzeće, podizanje, postavljanje.
établir - un compte - sastaviri račun, proračunati.
s' établir - nastaniti se, namjestiti se, opskrbiti se, postaviti se.
l' établi - stol za zanatlije, tezga.
établer - spremiti, smjestiti se u staju.
l' étable - staja, štala, stajnica.
établage - najamnina za mjesto u štali.

Biti etabliran dakle znači plaćati svojom slobodom za mjesto u prostoru u kojem ćeš preživati zajedno s ostalima.
Mijenjati se moramo mi i mijenjajući sebe, mijenjati teatar, koji je živo biće samo po nama, koji smo njegova strukturalno bitna sastavnica. Teatar i svemir postoje samo po čovjeku. Ne postoji ni svemir ni teatar iz perspektive mravojeda ili čudnovatog kljunaša.
Svaka ideja koja se ne razvija organski, iz strukture koja je čini, koja nema prostora i ne pravi ga, da se organski razvija, jest mrtva ideja i ne možemo se za njom povoditi. Žive ideje same stvaraju prostor za svoj rast, a čin je njihov zamašnjak. Kroz čin se dolazi do novih ideja koje stvaraju nove, šire prostore za razvoj kreativnosti. Činjenjem se i stare ideje poboljšavaju, šire, razvijaju i dobivaju nova značenja. Proizvod nastaje u sudjelovanju činiti i biti. Približiti se idealu autentičnosti – to je dovesti se u stanje u kojem su činiti i biti istovjetni.
Nastanak kulture i umjetnosti je, stvarno, napredak u evoluciji, ali to nam danas nije dovoljno, to se mora poboljšati. Kako su prije kultura i umjetnost bili proizvod evolucije, tako u budućnosti evolucija mora biti proizvod kulture i umjetnosti.

11.08.2009. u 15:47 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.08.2009.

Dobro je znati Kuran.

Zamislite, samo, čovjeka i civilizaciju prije trideset tisuća godina pa ćete znati o čemu govorim.
Slike u Altamiri su lijepe. One pokazuju da je čovjek, stvarao on iz bilo kojih razloga, kreativno biće čije su težnje okrenute lijepom, ali zar nisu stvorene ljepše i složenije slike /Giotto, Dürer, Picasso, Klee/ i zar nije smišljena demokracija, puno bolja forma socijalnih odnosa nego što su to odnosi u hordi. Zašto je onda nemoguće da se razvije još smišljenija forma demokracije kojoj bi temelj bili ljubav i solidarnost. Čitav biološki ustroj nas tjera na to. Ako je u našoj biološkoj osnovi, uvjet za nastajanje socijalnog, ljubav koja samoustrojava ćelije da bi nastao organizam, zašto tu biološku, nesumnjivu nužnost ne bismo prenijeli na socijalnu razinu i tako ostvarili organičan svijet zasnovan na ljubavi. Ako znamo da znamo, onda se više ne možemo ponašati kao da ne znamo.To je nerazumno.
Naš mozak se neprestano mijenja i nalazi se u trajnoj interakciji s okolicom u kojoj se neprestano nanovo formira. Spoznaje stječemo krećući se u sustavu koji nam omogućuje da opišemo svijet samo na osnovi informacija koje dobivamo preko naših osjetila. Spoznati znači uspostaviti odnose između izoliranih i nesređenih pojava.To radi naš mozak, zapravo, neprekidni niz molekularnih procesa koji se u njemu odvijaju. Ako znamo da je promjenjljivost i prilagodljivost mozga neograničena kao što mu je neograničena i kreativnost, da on stvara složenije od svemira u kojemu je nastao, zašto bi te njegove neiscrpne mogućnosti trošili na ponavljanje već postojećeg i na reprodukciju, kad ga možemo upotrijebiti za stvaranje novog vremena, novog prostora i novih odnosa u njima. Odgovarati vremenu i ponavljati ga nije dovoljno, treba ga proizvoditi. U tom smjeru i radi kreativnost, a ona i jest stvaranje nečeg novog, dotad neviđenog, koje će biti lijepo i dobro za sve.
Ovo se sve može dokazati na primjeru efendije Juse Velagića koji je kao mladić iz Blagaja,
s Bune kod Mostara, otišao 1852 na medresu – visoku školu, u Stambol. K'o hercegovačko dijete bio je primljen u jednu bogatu muhadžersku kuću. Mustaj – beg Pašalić muhadžer- izbjeglica iz Nevesinja je na vrijeme shvatio što donosi Europa i Austrija u Bosnu pa se na vrijeme makao iz Hercegovine da zaštiti sebe i familiju. I dobro je učinio i na vrijeme jer se samo dvadeset godina poslije onaj svijet, iz kojeg je izbjegao ko gospodin i beg, urušio ko kula od karata.
Primio je, dakle, zemljaka i sina Avdage Velagića ko svoga. Momak je učio dobro i za četiri godine završio medresu kao najbolji. Znao je Kuran ko hafiz – suru po suru do zadnje.
Nudili mu posao na dvoru, da bude uz bok veziru. Mustaj-beg mu daje Nezvetu, kćer jedinu, ljepoticu i svu trgovinu, ali on neće i neće navalio u Hercegovinu ko vol u rivinu. Imam, hafiz, Skender - efendija, moli Jusu da ostane još godinu da završi i marifetluke, ali Juso neće.
« Jesam li ja efendija školu završio»?
« Jesi, Jusufe, završio si».
« Znam li Kuran ko hafiz»?
« Znaš sinko bolje od mene, suru po suru».
« E, onda ću ja na Bunu».
« Šta će ti sinko sam Kuran u Hercegovini. Ostani, bolan, još godinu i završi marifetluke. To ti sinko ondje treba... prepredenost, lukavost, vještina, spretnost. Bolje ti je bit na Balkanu marifetlija nego hafiz, ili kako bih ti rek'o, bolje ti je znat' sve nego samo Kuran».
Ali hoćeš!? Lakše ti je budalu na zlo nagovorit nego Hercegovca na dobro
Opremiše ga ko gospodina, Nezveta plačuć spremi popudbinu, Mustaj-beg mu dade konja i nešto dukata za puta i moj ti Juso na Jedrene pa na Skoplje, pa na Novi Pazar, Prijepolje, od hana do hana, i sve do Goražda u dobrom društvu, jer se već u Jedrenama namjerio na grupu veselih Sarajlija, trgovaca. U Goraždu se rastadoše. Sarajlije odoše Sarajevu, a Juso na Foču pa u Glavatičevo na tri dana od Blagaja i Mostara i tu se odluči dan-dva odmorit' pa u Nevesinje kod Pašalićeve rodbine da ih poselami ( pozdravi)i preda Mustaj-begove darove, pa onda na Bišinu, niz Kokorine, na Bunu u Blagaj.
To je bio k'o plan....
U Glavatičevu ga dočekaše ko pašu. Kako i nebi škole u Stambolu završio. Pozvaše ga u
džamiju na jaciju, večernju molitvu, i da mu pokažu hodžu nadaleko poznatog po znanju i mudrosti. Kad tamo, hodža, stariji čovjek moli i ne moli, nešto mrmosi kroz bradu, nemože suru sa surom sastavit. Brlja po Kuranu..., star biće insan pa u toj pustoši pozaboravljo. Poklopila žena, djeca, svakodnevne brige, nije Kurana od mejtefa ( osnovne škole) vidio. Poslije molitve, prije spavanja ga upitaše za mišljenje o njihovom hodži, a on, budala, reče
sve kako je mislio.
Jedan od vjernika otrča hodži i reče mu šta je Juso rekao. Hodža skupi čaršijsku halašu ( ološ) pa u sobu gdje je Juso spavao, pa matrakom, pa degenenekom, po leđima, po glavi i bi ga dokrajčili toljagama da nije bio mlad i jak. Nekako se iskobelja iz gomile pa na konja i nije stao do Kalinovika. Tu ga nekakve dobre muslimanke, previše, zaliječiše rane i za dvi hefte ( tjedna) je bio spreman za puta. Pitaju ga gdje će, a on:» U Stambol, nešto sam zaboravio naučiti».
Opet istim putem samo u drugom pravcu i prije zime osvanu u Stambolu. Mustaj-beg ga primi ko sina, a on odmah na medresu u hafiza Skendera na marifetluke. Babi je još iz Kalinovika javio da će ostat još godinu.
Prođe i ta godina u učenju i u ljubavi s Nezvetom. Završi marifetluke, skupi Nezvetu i pravac u Glavatičevo. Mustaj-beg im dade sluge i konje za puta. Na četiri jašu oni, a na četriri ćeraju ruho Nezvetino.
Kad stigoše u Glavatičevo, nitko ga ne prepozna, onako bogato obučenog s ženom i slugama, a on pravac u džamiju na jaciju.
Pitaju ga poslije vjernici da kakav im je hodža, a Juso će:» Ovo nije hodža, ovo je sveti čovjek. Jedna dlaka iz njegove brade kutarisava (oslobađa) od bolesti i svakog drugog belaja (nesreće)», pa se zaleti poljubi hodžu i istrgnu mu jednu dlaku iz brade. Kad to vidješe vjernici svi se baciše na hodžu, počupaše mu bradu i ne samo bradu nego i kosu i dlake sa prsa i sa noga. Sreća njegova što je bio star pa mu je kosa bila porjetka ko i brada. Vrišti hodža, krvari ko zaklan pjevac, psuje ko Vlah s ko'ca, vjernici ne prestaju čupati, a Juso na konja pa u Blagaj.
Od tad se u nas govori da je dobro znati Kuran, al' i marifetluke.
Budući da je glumac bit teatra, njegova osnovna strukturalna jedinka, da bi promjenli ustrojstvo teatra, moramo mijenjati glumca, temelj teatarskog ustroja. Dakle, moramo ga drukčije školovati da bi se iz njega kao osnove mogao razvijati drukčije ustrojen teatar.
Mlade se ljude uči kako da naprave ulogu, a ne kako da od sebe naprave čovjeka. Čovjek sam sebe, poslije, protokom godina, pravi glumcem neovisno od školskih metoda ili, čak, usprkos njima. Škola ne može naučiti studenta više nego li ona sama zna. Uspjeh, kvaliteta jedne škole se može mjeriti samo po razini na kakvoj su odgojeni studenti. Da bi studenti u jednome takvom sustavu ispunili svoje uloge, moraju biti dobro obaviješteni i slobodni. Univerzitet – studium universalis, se demokratizirao pa nastaje sve više fakulteta – studium fakultas to jest studium lokalis. Prije se išlo u Bolognu i Salamancu na pravo, u Padovu na medicinu, u Pariz na filozofiju kod Alberta Velikog i Abelarda, a sada svako selo hoće imati fakultet, a kao što sam već rekao, fakultet studenta može naučiti samo onoliko koliko on sam zna. Ne može svatko odgajati buduću elitu. Kultura i obrazovanje su uvijek bili elitistički, a znanost i umjetnost autokratski bili, jesu i bit će. Uvoditi demokraciju u znanost i umjetnost znači širiti prostore bijede. To može privremeno donijeti sitne koristi ali može dovesti u pitanje sudbinu cijeloga jednog naroda. Umjetnost mora biti slobodna, jer sudjeluje u demokratskom govoru društva koje mora biti slobodno i to sudjelovanje nije poželjno samo sa stajališta društva nego i sa stajališta umjetnosti. Neslobodna umjetnost je, naime, nekreativna, a zato što je nekreativna ne opći ni sa kim, a kako ne opći ni sa kim tako nikome ništa ne govori niti koga sluša, a kako nikoga ne sluša, ne može davati ni odgovore, a kako ne daje odgovore, tako postaje bespotrebna sve do potpunog poraza umjetnosti i kreativnosti. Iz takvih mediokritetskih, od razuma nekontroliranih, zatvorenih društava rađalo se uvijek nešto osrednje i na štetu čovjeka.
Kad je nad Hirošimom 1945. eksplodirala atomska bomba, koju su stvorili tadašnji najveći živući umovi, zaprepašteni Otto Hahn, fizičar, njihov kolega po struci, je uzdahnuo: »Moj Bože, oni su ipak, samo, mediokriteti».
Staviti čovjeka njegovu kreativnost i neizmjerni potencijal u središte pozornosti morao bi biti cilj teatra 21 stoljeća.

06.08.2009. u 18:18 • 6 KomentaraPrint#

subota, 01.08.2009.

Male tajne utopije.

Umjetnosti bi trebali hodočastiti kao Svetom Jakovu u Compostelu. Skinuti se bosi i svaki iz svog kraja po trnovitim putevima i zamrznutim stazama Pirineja doći do mjesta na kojem je on udario temelje vjeri, kleknut i ispovijediti se. Na putu igrati ispred sumnjivih svratišta predstave koje smo nekad upropastili, a na pojedinim stanicama se dobro izbičevati po golim leđima. Čuli bi se vrisci i škrgut zubi onih koji umjetnosti nisu služili do kraja. Kad bi umjetnici bili pošteni prema sebi ceste Europe bi bile pune pokajnika, a predstave bi se odvijale cijele godine i po noći i po danu, jer bi obuhvatale toliko glumaca, redatelja, književnika, pjesnika, slikara, skulptora, muzičara i prodavača magle da bi se svaki dan mogle igrati spektakularne izvedbe s masovnim scenama tisuća sudionika.
Naravno da se prijavljujem prvi.
Čini se da ja ovdje promičem nekakav utopijski teatar, u nekakvom utopijskom svijetu koji je neostvariv. Ja ne mislim tako, jer mnogo činjenica govori u prilog da je takav svijet moguć kao i takav teatar. On je ostvariv jer smo mi znatno više od onoga što mislimo o sebi. Mozak ljudski radi jednim svojim banalnim dijelom i zato stvari izgledaju nedohvatljive, a takav teatar neostvariv. Mi zaboravljamo mogućnosti koje su u toj najsloženijoj konstrukciji, masi u svemiru, koja je složenija i od njega samoga. Materija, pa i moždana, je samo zgusnuta energija i mi smo, zapravo, proizvod Einsteinove formule: E = mc na kvadrat. Mislim da bi slijedeći postulate živog teatra porasla količina iskoristivih mogućnosti i ako našem mozgu otvorimo vrata i utremo putove kreativnosti, on bi mogao mnogo više nego što možemo i pretpostaviti. Ovakav teatar je moguć jer su mogući ljudi koji će ga ostvariti. Neiscrpne su rezerve koje prebivaju neiskorištene u onim tamnim i onim zasjenjenim dijelovima mozga koji su još netaknuti, nevini i neosvijetljeni. Ne znam koliko bi toga trebalo osvijetliti, ali da osvijetlimo samo jedan postotak toga tamnog i sjenovitog prostora, učinili bismo prvi korak da osvijetlimo drugi postotak i tako započnemo nezaustavljivi lanac rasvjetljavanja. Na kraju tog lanca bi se mogao nalaziti čudesni svijet teatra utopije, potpunog teatra, zapravo, teatar i svijet bi bili istovjetni, urađeni po mjeri svemira. Bili bi lijepi i dobri. Mogli bi postati uzorak po kojem bi se mogao urediti bolji i razumniji svijet. I tko zna, možda ćemo u tim višim predjelima svijesti dospjeti do jedne neposredne intuicije, duha, koji, kao mogućnost, postoji u svakome od nas, koji piše, pjeva, pleše, govori našim jezikom, gleda našim očima i koji nam od pamtivijeka šapće u uho: ne zaboravi nikad istinito, ne zaboravi nikad lijepo, ne zaboravi nikad dobro. Istinito, lijepo i dobro je stvarni ustroj svemira, njegova istinita priroda, a ta sveprožimajuća ljepota jest, jednostavno, činjenični ustroj shvaćanja u svim područjima. Ako, kao umjetnici, jesmo u srcu duha, tada je istina objekt blješteće ljepote, zapravo, naša izgubljena i, u djelu koje stvaramo, ponovno pronađena ljubav, prvobitno lice prvobitne ljepote.
Zašto bi ljubav kao pokretač bila neostvariva, kad već postoji riječ za nju i kad već postoji u osnovama svega živog. Ako teatar želi biti živ, mora je uzeti kao točku iz koje nastaje.Tako bi mu dodali novi smisao, a u proces stvaranja utkali cilj koji je plemenit. Darvinističko geslo «borba svih protiv svih», kao osnovni pokretač razvoja vrste, morao bi se zamijeniti plemenitošću i solidarnošću. Ljudska vrsta se mora razvijati dalje i neka se onda razvija na spomenutim vrijednostima. Zapravo, dobre su ideje utkane u osnove civilizacije, a ideja ljubavi u nastanak života, pa time, i ljudske vrste na zemlji. U protivnom bi se taj tijek zaustavio i prije nastanka čovjeka i civilizacije, koja nije hrpa smeća nego jedna dobra ideja. Možda se, upravo putem umjetnosti pokazuje pravi smisao razvoja civilizacije i možda je, upravo umjetnost - božiji cilj. Prvi kreator je Stvoritelj i mi mu se stvaranjem približavamo,
a ako je njegov krajnji cilj ljepota onda smo na dobrom putu.
Na dobrom smo putu!?
Na dobrom je putu bio i Iko Antin – Šopeša, kad se na svetog Jakova dogovorio s Ružarom Vasiljevom da joj po noći dođe na liganje. Zaputio se predveče s Lazina i uz put šćeo ubrat' kapinu iz čijeg ga je grma ujeo poskok pa se moro vratit' kući da mu neko zdravih zuba isisa krv iz ujedine. Poručio je Ružari po kumu Anti iz Zvirića da će na liganje doć' sutra.
Rane su bile izvidane po Matiji Rašuši, iz Grabovine, koja je imala zdrave zube i bila specijalist za zmijske ujede.
Sutra se uputio u noć, ali ga je u Zvirićima, iz jedne ograde, dočeko baš mu đavliji kum Ante, koji je znao da će te večeri naići, obučen, u bijeli čaršav, hukćući ko duh i plešuć među dračama. Vidjevši duha Iko se prvo sledio, a onda nageo bježat prema Lazinama. Puta nije bir'o. Kroz drače, kroz šipke, kroz kapine sav se sadro, a od svečanog odijela je na njem' ostao samo svitnjak – kurđelica kojom se vežu donje gaće.
Otad je i nastala ganga:
« Ja na silo, plašilo me srilo,
Gospe moja, straj ti me je bilo».
Da sašije novo misno ruho mu je trebalo mjesec dana u majstora Joze u Čapljini, ali je
zato odijelo bilo samo tako – stani pa gledaj.
Čim ga je navuk'o pravac Međugorje.
Na putu ga, pred prvim Zvirićkim kućama, zateče noć. Iza jednog graba zaorga kamenje, huknu nešto veliko i zaleti se pravo na Ikana. Ikan u mraku pomisli da je vuk, okrenu se i potrča niz brdo... U z'o čas, upade u jedan škrip pun drače i koprive i kad je već očekivao da za njim skoči i vuk koji ga je progonio da ga rastrga, iznad škripa se čulo tužno mukanje mladoga junca koji je preko noći ostao u ogradi. Sutra ga je cijelo selo tražilo i ne bi ga našli da nad škripom nije stajao mladi junac, mukao i velikim tužnim očima gladao Ikana kako se štapom u jedinom zdravom udu, desnoj ruci, brani od zmija.
Jedva su ga izvadili iz škripa. Jedna noga slomljena, druga ištećena u koljenu, kao i lijeva ruka u laktu. S njim na konja pa u Mušana u Desni. Mušan namjesti ruku i nogu u zglobovima, privi bokvice i jaja, a onu slomljenu stegnu u jelove udlage i otpusti ga pušuć':
« Nisam se 'vliko naradio od velike ofanzive na Piavi 1917».
Za mjesec dana Ikan odbaci štap, prigrnu gunjac, pa po najvećoj buri k Ružari u Vasiljevu mahalu. Ovaj put je došao, ali je kod Ružare već sjedio mlađi Pehar s Vijanice, pa se nije imalo zašto ostajat'. Na povratku nije smio preko međugorskog mosta, jer su na njem stajali međugorski momci ljući od guje prisojkinje, nego pođe na gaz, na potoku Lukoć. Lukoć nadošo od jesenjih kiša, pod nogama mu se na gazu izmaknu kamen, povuče ga gunjac u dubinu i moj ti Ikan potonu ko ćuskija.
Na dobrom smo putu...?...
Bio je i Ikan.

01.08.2009. u 08:32 • 2 KomentaraPrint#

subota, 25.07.2009.

Budite dobri.

Iz komina sa se začu smijeh i kroz smijeh:» Veselo! Veselo, majstore!» U kominu nađoh svoj veseliji dio kako polaže žablje krake na maslinovo ulje, dodaje češnjak i petrusimul i zalijeva bijelim suhim vinom po principu:» Pola pije, pola žabam' daje». Na upit zašto me zove majstorom, veseljak odgovori da tako naziva ljude koji su u stanju pokvariti uteg od pet kila.
Kasnije mi je uz bogovske žabe i vino objašnjavao da su ljudi, izabrani od naroda, zapravo, nastali ukrštanjem švrake i zeca – kradljivo i strašljivo. Pošto nemaju previše vremena, u kojem će biti na vlasti, boluju od Prokrustova sindroma - sindroma svoje mjere i mrtvila te sindroma « ne talasaj» i sindroma Šeherzade - svaki dan moraju ispričati po jednu priču da bi preživjeli na vlasti. Šeherzada je Harunu al Rašidu morala ispričati 1001 priču da bi produžila život, a ovi, pošto nisu tako maštoviti neprestano ponavljaju deset istih priča u tisuću i jedan dan, koliko im traje mandat.
Sreća je njihova da narod ne pamti ko Harun al Rašid. I još doda nešto jedva čujno, žvačući posljednje krake, nešto kao da korak po korak i uvijek iz nerazumljivih razloga sredstvo poništava svrhu.
Struktura teatra i biloška struktura ljudskog bića nas gura na jednu stranu, a mi uporno radimo protiv organskog razvoja ideje i širimo mrtvilo i na one krajolike koji ga ne podnose – na teatar koji je živi organizam i samo svojom živošću može opstati u svijetu koji ga okružuje.
Ljubav je biološka dinamika dubokosežnih korijena. Zanemariti da je spoznati i činiti isto i
da je svako znanje čin, čini da ljudsko biće ne smatramo živim bićem nego objektom.
Što god napravili, na bilo kojem području, hodali ili apstraktno mislili, uključuje cijelo naše tijelo. Svaki čin se ispunjava kroz našu strukturalnu dinamiku i naše strukturalno međusobno djelovanje. Sve što činimo je strukturalni ples u koreografiji suživota.
Mi smo gurnuti u socijalnu dinamiku, u misleno kretanje koje je uvjet ljudskosti, koje nije samo obična pretpostavka: Mi imamo samo ovaj svijet koji smo stvorili u zajednici s drugima i samo nam je ljubav omogućila stvoriti takav svijet. Bit svih poteškoća s kojima se danas sukobljavamo jest naše nespoznavanje spoznaje, naše neznanje da znamo. Naš čin – sve svakodnevne radnje bez iznimke – pomaže da se stvori i potvrdi svijet u kojem ćemo biti ono, što, u izmjeni s drugima, postajemo, stvarajući svijet.
Spomenuvši ljubav nisam, naravno, mislio na ono svakodnevno žvaljenje i baljenje po kuloarima u i oko teatra. Od ljubavi umjetnici moraju, kao i u svemu, uzimati ono najbitnije, a to su nesebičnost, vjernost, točnost, strpljenje i dobrota.
Nesebičnost je onaj dio ljubavi koji se odražava u poštivanju kolege, njegovog ulaganja napora i potpore da taj napor da rezultate. To je iskren osjećaj poštovanja za svačiji uloženi napor u našem hodu ka krajnjemu zajedničkom cilju, k predstavi i njezinom uspjehu.
Točnost bi morala biti jedna od konstanti dobrog i živog teatra. Od doslovne točnosti, ne kašnjenja na probu, do točnosti u izražavanju na sceni. Poštovati vrijeme i poštovati preciznost izraza je osnova kojom pokazujemo koliko poštujemo čovjeka i njegovo djelo. Točnost je posebno važna u umjetnosti gdje ne postoji « otprilike» i «lako ćemo».
O strpljivosti treba znati, samo toliko, da naše bavljenje umjetnošću traje koliko i naš život.
Vjernost teatru ili projektu treba podržavati sve dok se ne počne kositi s vjernošću samome sebi i svom shvaćanju teatra ili projekta u kojem jesi. U to je uključeno naše mišljenje, osjećanja, svakodnevno djelovanje i ponašanje.
Kao prvo konceptualni kod – kako promatramo živo biće teatra, kako ga sebi opisujemo i razjašnjavamo da bismo ga mogli razumjeti i kao razumna i autentična bića sudjelovati u njegovom radu i razvoju.
Zatim analitički kod kojim čovjek sebi razjašnjava kako razumijevajući pravilno, djelotvorno, ciljano i učinkovito treba djelovati.
Estetski kod definira što je lijepo, estetički - formalno zadovoljavajuće i najvažniji
etički kod kojim razjašnjavamo sami sebi i društvu što je to etički ispravno, povezano s onim što odgovara našim etičkim načelima.
U dobrim teatrima i teatarskim ansamblima i jedino u živom teatru, sastavljenom od autonomnih jedinki koje se nesebično potpomažu, ti su kodovi jasno određeni i čvrsto spojeni, a u teatrima koji su loši ili u opadanju oni su loše definirani ili ih nema. U takvim sredinama, u svakome pojedinačnom kodu pravila proturječe jedna drugima, ne dopunjuju se uzajamno i između sebe su puna proturječja. Kreativnost se poboljšava u dobrim teatrima i ansamblima i u takvim sredinama se ostvaruje njezina prava definicija, pronalaženjem nečeg što je jedinstveno, novo, što dobro funkcinira i što je lijepo i dobro za sve. Problemi u teatru nastaju što su kazališni financijeri prvenstveno usmjereni i školovani analitički – racionalno, a svaku sposobnost, intuiciju, imaginaciju, viziju, instikt , koja je bezuvjetno potrebna da nadahnjuje i potiče ljudske stvaralačke mogućnosti, namjerno sprječavaju i onemogućuju iz nekih svojih pragmatičnih i često banalnih, privatnih razloga.
Kad se sve četiri sastavnice podudaraju s tvojim shvaćanjem teatra ili projekta, ostani u teatru ili projektu i budi mu vjeran, a ako se bilo što od toga kosi s tvojim stavovima, moraš izaći iz te muke u kojoj jesi i potražiti onaj kojem možeš biti privržen, jer bez toga, ako nisi mazohist, nema nikakvog smisla ostati u teatru. Postoje mnogo bolji načini samokažnjavanja.
Ne potpadajte pod uticaje grupe, čopora, mase, jer ste i sami masa – masa svojih atoma, ćelija, koje se spajaju u proteinske molekule koje vas čine posebnim bićem.
Budite dobri. U umjetnost se ulazi čista srca. Ne spletkarite, time se postižu samo prividni uspjesi. Što vam koristi ako ste smicalicama došli do uspjeha kad i sami znate da je to rezultat podlosti, a ne talenta. Ne mora to nitko znati osim Vas, ali je dovoljno da se ujutro kod brijanja pogledate u zrcalo. Mrzovolja, nezadovoljstvo i spletke donose samo prividne i povremene uspjehe, a dobrota, otvorenost i vedrina su uspjeh sami po sebi.

25.07.2009. u 06:08 • 7 KomentaraPrint#

subota, 18.07.2009.

Što bi rekao Maupassant?

Sve što radimo – gledamo, mirišemo, biramo, odbijamo, govorimo – moramo shvatiti kao svijet koji smo stvorili u suradnji s drugima. Spoznaja rađa objašnjenje spoznaje. Cijeli mehanizam stvaranja sebe, kao opisivača i promatrača, govori nam da se naš svijet – kao svijet koji smo stvorili u zajednici s drugima – pokazuje kao mješavina pravilnosti i promjenjljivosti, postojanosti i nepostojanosti i to je tipično za ljudsko iskustvo. Očigledno da iz ovog kruga kao ni iz našeg područja spoznaje ne možemo istupiti. Od djelovanja do djelovanja smo stalno utkani u taj krug, čiji su rezultati i granice, povijest. Djelotvorno djelovanje vodi djelotvornom djelovanju.
Naše biće je označeno bivanjem čiji je izraz naše znanje da smo autonomni živući sustav. Ljudska spoznaja, kao djelotvorno djelovanje pripada području biologije, ali će uvijek postojati u kulturnoj tradiciji.To nas obavezuje da vidimo da naša izvjesnost postojanja nije nikakav dokaz istine i da je svijet, koji svatko vidi, svijet koji smo stvorili zajedno s drugima i obavezuje nas još, da ako znamo da to znamo, ne radimo nešto nama samima i drugima kao da to ne znamo.
To podrazumijeva etiku koja je nedjeljiva od onog što znamo – našeg života. Početna točka te nove etike bila bi samosvijest o zajedničkoj biološkoj i socijalnoj strukturi čovjeka. Ona izvire iz ljudske prosudbe koja stvara ljudskost. Određeni aspekti kulture su bez sumnje konstruirani, mnogi relativni i povijesno uvjetovani. Ali, postoje elementi koji su u svim kulturama isti.Tako ljudsko tijelo, svugdje, ima 208 kostiju, jedno srce i dva bubrega. Ljudski duh, svugdje ima sposobnost stvarati slike, simbole, pojmove i pravila. Možemo zaključiti da ljudsko tijelo i duša, u svim kulturama, posjeduju zajedničke unutarnje strukture koje su vrlo slične, gdje god da se iskazuju, dok su površinske strukture posebne i za svaku kulturu povijesno uvjetovane. Dakle, svugdje se ljudsko tijelo sastoji od 208 kostiju, ali se one svugdje ne upotrebljavaju za baciti na boće ili picigin.
Kada znamo da je naš svijet nužno svijet koji smo stvorili zajedno s drugima, tada možemo, sukobimo li se s drugim ljudskim bićem, s kojim želimo i dalje suživjeti, ne ustrajati na onome što je nama apsolutna istina, jer bi to negiralo tu drugu osobu. U suživotu moramo prihvatiti tuđe znanje kao legitimno i važeće. Sukob je uvijek uzajamna negacija.

Tako se na Veliku Gospu na Širokom Brigu (tad se je još zvao Lištica) skupila masa ljudi. Inače je Široki Brig građen za dvije-tri tisuće ljudi, a za Gospu se zna skupiti i dvadeset tisuća. Svi naravo odu na misu, u crkvu na Brig, a poslije se spuste na jedinu ulicu u gradu, zapravo, cestu koja vodi za Mostar. Bio je radni dan i Fauni (veliki kamioni prikoličari od po 30 tona ) su morali proći tom cestom na putu u Mostar, vozeći boksit, do tvornice aluminija. Kako su šoferi znali da će bit belaja na prolasku kroz masu, stavili su na čelo kolone od desetak kamiona Tadiju Topića, čovjeka iz tog kraja, kojeg su svi poznavali. Tadija vozi naprijed, trubika, narod se teško i nevoljko razmiče i kolona mravljim tempom ipak napreduje. Najednom zastoj. Ispred kolone Bariša Skoko, Tadijin prijatelj, stoji i poteže iz boce čelju, prvi otok, inače, žestoke lozovače. Pa opet krene pet-šest koraka, kolona kamiona za njim pa opet stane, kolona stane, pa opet otpine, pa krene i tako nekoliko puta. Vani je četrdeset u hladu, ali te u hlad nitko ne tjera, a u kamionima nema klime i nervoza raste. Nakon petoga prisilnog zastoja prekipi Tadiji, nage se kroz prozor i poviče: »Bare, skloni se. Dajen gas i taren». Bariša se mirno okrenu:»Šta je? Šta se dereš, bleso? Iman i ja pravo na svoje metar ceste». Na što će Tadija: «Ma, imaš, ko ti je brani, jeba je ti, uzmi je u kraju.»
Krećući se u području koegzistencije, nadilazimo sukobe. Znati da to znamo imperativ je svake etike utemeljene na ljudskosti, a i na čemu bismo, inače, temeljili etiku. Tu nas biologija može podučiti kako da proširimo naše spoznajno područje novim iskustvom koje je nastalo razboritim razmišljanjem, susretom s tuđinom kao s jednakim, ili još bliže, putem doživljaja međusobne suglasnosti, kojom stvaramo prostor bivstvovanja. Ovaj čin nazivamo ljubav, ili da ublažimo, primanje drugoga u naš svakodnevni život. To je biološka osnova socijalne pojavnosti (Sjetite se ćelije i molekula). Bez ljubavi, bez da primimo drugoga i pustimo ga živjeti uz nas, nema socijalnih procesa, socijalizacije i, posljedično tome, ni čovječanstva. Biološki gledano - bez ljubavi, bez prihvatanja drugoga nema socijalnih procesa, a živjeti zajedno, bez ljubavi, znači živjeti u licemjernoj ravnodušnosti ili, što više, u negaciji drugoga, a licemjerje, ravnodušnost i negacija drugoga pogubni su za glumačku dušu.
Upravo zbog toga, dobre ansambl predstave mogu nastati samo slučajno, a kad i nastanu vrlo se brzo ugase i skidaju s repertoara. U ansamblu od dvadeset ljudi se stvaraju grupe, okupljene oko najistaknutijih mediokriteta. To su, recimo, tri grupe različite brojnosti i još dva – tri individualca koji ne pripadaju ni jednoj grupi i odmah postaju marginalci. Najjačoj od grupa se priklanja i ravnatelj teatra i članovi tih grupa ne misle i ne rade uime svete logike i uime svete umjetnosti nego uime svete grupe. Takve predstave ne mogu biti dobre, jer ne isijavaju zajedničku pozitivnu energiju nego su, naprotiv, opterećene negativnom energijom članova suprotnih grupa. Tako se ruši i uništava moć teatra koja je, samo, u onome što se predstavlja. Moć teatra je moć predstavljenog i onoga koji u njemu predstavlja – moć predstavljenog i predstavljača. Premijera može čak i uspjeti, ali se već na prvim reprizama javljaju podvale i bojkoti i predstava vene kao što vene i gnjili korijen iz kojega je nastala. Igra se s figom u džepu i usput još češka po donjem dijelu trbuha. Tako nastaju operativna ograničenja kad se umjetnici kuglaju jajima umjesto da se uhvate ukoštac s problemom koji iznose pred promatrače. Nema pojedinačnog, dakle, osnove umjetnosti, nema strategijskog cilja – estetičkog učinka predstave koji potiče slobodan protok misli, postoji samo taktika, a ona se obično svodi na taktiku podmetanja nogu uspješnijem. Potreba za moći je prastara i primjećujemo je već kod primitivnog čovjeka i kod životinja. Hrana, teritorij, seks, obrana vlastite jazbine. Borba za bilo kakvu moć je smještena u primitivnim dijelovima malog mozga – u malome mozgu, emocionalnom i instinktivnom dijelu mozga i to tako duboko usađena da se, u ogorčenoj borbi za položaj, rijetko čuje glas razuma. U tim, karijerom sasušenim mozgovima, manipulira se i intrigira dan i noć, taktizira ofenzivno i defenzivno, kao u pravom ratu i pri tome zaboravlja što je njihov stvarni zadatak, a to je – približiti umjetnost ljudima i tako ih, barem načas, učiniti boljima. Nedostaje kreativno vodstvo koje posjeduje strateške vizije zahvaljujući vjerodostojnosti i moralnoj čestitosti, koje će moći uspješno utjecati na ljude i pretvoriti ideje u djela koja su za opće dobro. Kreativno vodstvo povlači solidarno mnoštvo mnogo bolje nego mikrotaktika mediokritetskih manevara i igrica. Kreativno vodstvo bi tajne interese i nečiste posliće posebnih grupica znalo smanjiti na podnošljivu mjeru i i zamijeniti stereotipove lažnih elita stvaralačkim idejama. Ali, kreativnost podrazumijeva elitu, a s tim izrazom mediokriteti imaju samo muku jer je elita, per definitionem, u manjini, pa stoga nije baš poželjan cilj ili, barem, smanjuje mogućnost napredovanja u vodstvenim strukturama. Uništavajući elitnu manjinu, mediokriteti će osigurati svoje položaje, ali će dovesti u pitanje budućnost kazališta. Pojedinac se osjeća da stoji pred nekakvom sudbinskom silom ili pred gumenim zidom koji je nevidljiv, neprobojan i koji ga nakon bilo kakvog nasrtaja vraća u prvobitan položaj.To izaziva šizofrene učinke i remeti međuljudske odnose, stvara potpuno nerealnu, nerješivu situaciju, koja dovodi do psihičkih lomova, odustajanja i padanja u apatiju cijelih ansambala, teatara pa čak i teatra cijele jedne zemlje. Tko ove mediokritetske, zakulisne igre proglasi bijednim i sitničavim, ima pravo, ali je time, zapravo, izrazio počast toj» ljupkoj» gospodi i time je ohrabrio.
Što bi rekao Maupassant:
«Sve se stvari ponavljaju, neprestano, na žaljenja vrijedan način».

18.07.2009. u 08:35 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.07.2009.

Vozi Gara što vozila nisi...

Kad su, u razvoju zemlje, bili ispunjeni uvjeti za stvaranje složenijih organskih molekula npr. proteina – čija je prilagodljivost i mogućnosti preslagivnja, zapravo, neograničena, stvorili su se uvjeti za proizvodnju autonomnih jedinki. Ili obrnuto, takve jedinke su nastale kad su, u povijesti razvoja zemlje, stvoreni uvjeti. One su nastale, u puno strukturiranih varijanti, na mnogim mjestima na zemlji, u protoku milijuna godina. Za nas i za svemir je to bila prekretnica u našoj zajedničkoj povijesti. Uz već nastali, stalno šireći, svemir, počelo je nastajati biće koje će biti njegova svijest i savjest i po kojemu će biti shvaćen i objašnjen kao postojeće i svrhovito. To samostvaranje boga u čovjeku bih nazvao autoteogeneza koja nastaje u ljudskoj vrsti u vremenu kad čovjek počinje shvaćati sebe kao izdvojeno, drukčije i samostvarajuće biće, biće pomilovano rukom Stvoritelja koji mu je ugradio u dušu svoje oči da bi mogao shvatati sebe i svemir. U protoku tisuća godina se odnos čovjeka i Stvoritelja, razvijajući, mijenjao, od animizma do jednoboštva, zadržavajući uvijek i izvjestan strah od dolazećeg. Pri tom su mu pomagale njegove unutarnje oči, utjelovljeni um kojim sebi objašnjava sebe i sebe u odnosu na svijet i svemir. Poslije je, što nikako ne smijemo zaboraviti, upravo, takav čovjek stvorio teatar.
Naravno da ga je stvorio sumnjajući u sumnju i u sumnjine sumnje sumnju. Razvijajući svoju podijeljenost glumac je sam sebe raspodijelio na čovjeka i glumca i najgore je u toj bitci da je pobijedio glumac, a ne čovjek.
Paul Cezanne reče da se svemir i čovjekov um sastaju u boji. Za njega je boja istina, kojom se služi da bi ljepotom uzvratio nebu za svoje postojanje u krhkom tijelu ljudskog bića, a to vrijedi i za sve ostale umjetnosti pa i kazalište.
Naravno da postoji granica, određena biološkim zakonima, koju smo nazvali smrt, ali dok živimo, mi joj se opiremo stvarajući život. Netko jednom davno reče:«Nije važan vječni život, važna je vječna živost». U licu te opojne ljepote ćeš, s nestajućim osjetilima, potonuti u smrt i nitko nikada o tebi neće ništa čuti, osim u blagim noćima, u kojima vjetar huji preko brda i dolina, zovući tiho tvoje ime. Patetično? Ne, čovjek je dovoljno velik da smije biti patetičan. Ustrojiti sebe kao razumno biće i civilizaciju kao smišljen napredak u vremenu, sam nastajući iz bezoblične klice, nastale iz proteinskih molekula, daje mu pravo da se izuzme iz prirode i ponovno je stvara, isto tako autentičnu, baveći se svojom biti, umjetnošću.
Biološke pojave ne proturječe fizičkim. Zapravo, one moraju ispunjavati sve zakonitosti fizike, jer fizičke određuju prostor njihovog postojanja, ali ipak više ovise o unutarnjem ustroju jedinke i vrste kojoj pripadaju. Primijenjeno na teatar i njegovo prebivanje u socijalnim i fizičkim uvjetima postojanja u jednom gradu, zemlji, daje točnu sliku kako bi se teatar trebao ponašati da ispuni uvjete koji ga čine živim. Živ teatar je živ po svojim pripadnicima. Ljudi koji ga čine su autonomne jedinke pa i on po njima postaje autonoman. Zato ti ljudi koji ga tvore, moraju biti stvaratelji sami sebe i svoje umjetnosti. Autonomni i autentični ljudi koji sami misle sebe i svijet oko sebe, ustrojavajući se u projekt, predstavu ili repertoar, čine živi teatar koji se stalno razvija i održava, prilagođavajući se svijetu u kojem jest i prilagođavajaći taj svijet sebi i za sebe. Živ teatar može misliti o sebi i o svijetu i može mijenjati sebe i svijet. Ukoliko je on više u svijetu, utoliko je svijet više u njemu. Zato teatar mora proizvoditi vrijeme, jer ga proizvode jedinke koje ga tvore u vremenu koje tvori njih. Neodvojivo je proizvođenje novog i život. Po tome novom teatar i biva živ.
Kad jedna ćelija bude dodana cjelini kao njezin bitni dio i privučena u proces s molekulom X, tada posljedica u tome međudjelovanju nije uvjetovana svojstvima molekule X, nego načinom na koji je ta ćelija, u povezanosti s dinamikom, bila primljena u tu molekulu. Promjene u ćeliji, koje nastaju u tom međudjelovanju, potvrdit će njezina osobna struktura.
Ne znam zašto mi sada na pamet pada jedna sekvenca iz života koja se dogodila na snimanju filma «Partizanska eskadrila», ali će biti da ima razloga da je spomenem kako bih razjasnio na životnoj razini ono što visokoumno promišljamo i da bih možda sam sebi objasnio prožimanje manjeg i prostijeg s većim i složenijim.
Naime, negdje duboko u Grmeč planini, na granici BiH i Hrvatske, na nekom malom partizanskom aerodromu iz drugog svjetskog rata, odvojili smo se od ekipe rahmetli Faruk Begoli i ja želeći se napiti vode. Hodali smo dugo, vidjeli kuću na rubu šume i krenuli utažiti žeđ. Kuća je bila, mala, neugledna s drvenim krovom. Ispred kuće se igralo troje djece, dva dječaka i djevojčica koji na naše pojavljivanje uplašeno počeše vrištati i pobjegoše u šumu. Iz kuće izađe mlađa žena, a iz šume mlađi čovjek sa sjekirom u ruci. Lijepi, kršni, čisti.
Priđosmo im i upitasmo vode. Čovjek nas pozva u kuću. U kući nije bilo ničega. Zemljani pod, ognjište na sredini kuće i u uglu jedan ležaj od suhog lišća prekriven vunenim gunjem.
Popili smo po bukaru bistre izvorske vode i vratili se na snimanje.
Na samo sto kilometara od te kućice se nalazi Zagreb u kome se vode rasprave o jeziku, o tome kako je tko svirao Čajkovskog, o atonalnome kod Schönberga i Maleca i zašto igrati Ionesca kad imamo Ivšića. I samo sto kilometara od tih rasprava se nalazi ta kućica u kojoj se djeca boje stranaca i spavaju s roditeljima na postelji od lišća.
Tada sam prestao vjerovati u socijalizam.
U kapitalizam sam prestao vjerovati kad sam nakon dvadeset godina, nešto poslije ovog zadnjeg rata, pokušao pronaći tu kućicu i na njenom mjestu pronašao zgarište.
I sad se pitam kako je ta kućica mogla smetati civilizaciji.
Pošto sam i sam s granice često mi padaju na pamet pitanja o općem i o posebnom i sposobnosti pojedinca da izmjeni opću svijest bez da je osjetio potebu da izmjeni svoju.
« Kiša pada Neretva se muti,
cure plaču, odlaze regruti».
Tu se jasno vidi djelovanje jeseni na prirodnu kohabitaciju vremena, sezona, patriotizma i regrutacije. Nitko nije htio biti regrutiran, ali su ipak svi bili regrutirani. Na željezničkoj stanici u Čapljini su stotinu godina pjevane iste pjesme. U Čapljinu su stotinu godina dolazile mlade snage bilo koje države i pjevale:» Vozi Gara što vozila nisi».« Gara» je bila parna lokomotiva željezničkog vlaka « Ćire», a ono»što vozila nisi» smo bili mi, svaki za se pojedinačni slučaj.
A poslije se u vagonima za stoku i regrute koji su kretali prema Galiciji, Piavi i Drini pjevalo:
«Majko moja ko će tebe 'ranit,
kad ja iđen cara Vranju branit».
Šest godina kasnije:
« Majko moja ko će tebe 'ranit,
kad ja iđen kralja Petra branit».
Dvadeset godina poslije:
« Majko moja ko će tebe 'ranit,
kad ja iđen Pavelića branit».
A samo šest godina poslije:
« Majko moja ko će tebe 'ranit
kad ja iđen druga Titu branit».
A još deset godina poslije, kad smo obranili i oslobodili sve pa to sve opet nije bilo naše,
pa se muka i sirotinja opet vlačila po zapuštenim balkanskim kolodvorima:
«Zbogon ostaj, čapljinska stanice,
valjen Isus nimačka granice.»
A cure bi zapijevale:
«Ode moje što je najmilije,
brzin vozon priko Austrije».
i
« Oči moje nalile se vode,
gledajući di moj dragi ode»
i
« Ajde dragi iđi u Kanadu,
da i tamo za budale znadu».
Pa se sa tih Drina, Piava i iz Galicija, Nimačkih, Kanada, Argentina, iz Australskih pustinja gdje se kopa oniks i «minijera salnitra u Čili», čulo tužno zapijevanje zdravih, ko od brda odvaljenih momaka:
« Kukavica goru razgovara,
ko će tebe moja majko stara».
Svaki je nosio svoju uprćenu, jedinstvenu sudbinu, i zajedničku sudbinu svakog pojedinog čovjeka i ljudsku sudbinu naroda. Ne možeš se isključiti iz opće sudbine svijeta ma koliko
bio minoran i ma koliko se trudio biti još manji.

13.07.2009. u 19:06 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 08.07.2009.

Da je Gavella živ.

Živa bića su autonomna i samostvarajuća. Sustav je autonoman ako je sposoban posebno označiti, u sebi samom, svoje vlastite zakonitosti. Sva živa bića sama sebe stvaraju i označuju kao posebno. Ona su proizvod svoje vlastite organizacije. Postojati i činiti u jednoj autonomnoj jedinici je nedjeljivo. Da bi se razumjela autonomija živih bića, moramo razumjeti organizaciju koja ih označuje kao jedinstvene, kao one koji se vlastitom unutarnjom organizacijom ostvaruju i sami sebe označuju kao posebno. Slikovito rečeno: Autonomni sustav - živo biće, sam sebe izvlači za vlastitu pupčanu vrpcu i svojom osobnom dinamikom sam sebe gradi kao nešto različito od svoje okoline. Živo biće je, dakle, obilježeno svojom autonomnom organizacijom.
«Sabur svati, oće mlada s.ati»! Narodna izreka koja se upotrebljava u istim situacijama kao i izreka « Poš'o ja slavni sude u petak», dakle, kad netko počne izokola, nadugo razjašnjavati sasvim jednostavne činjenice. Kako je u našem narodu puno mudrosera upotrebljava se dosta često. Sabur znači strpljenje, pa stari svat koji predvodi svadbenu povorku moli svatove da se okupe u krug i puste mladu da izvrši veliku nuždu. A što je bilo? U vrijeme nastanka ovoga povika nije bilo brzih transportnih prometala, ni benzinskih crpki uz prometnice, na kojima je obavezan i WC, pa su svatovi jahali na konjima ili kenjcima do mladoženjine kuće po nekoliko sati . Normalno je da je mladenki u tih nekoliko sati putovanja od svoje kuće do kuće mladoženje, u koju se upravo udala, dođe muka, jer se je prije dva tri sata naždrla na svadbi i onda stari svat objavi zapovijed na što se svatovi okupe u krug i zaštite mladu dok obavlja svoju tercijarnu ljudsku i balkansku funkciju. Prva je jesti, druga rađati, a treća eto to što štite svatovi. Gaća naravno nije imala, pa je sve išlo brže, jer su se gaće u našim krajevima pojavile samo nešto malo ranije nego prvi automobili i benzinske crpke i WC.
Sabur prijatelji možda ipak uspijem razjasniti nerazjašnjivo.
Da živo biće ima organizaciju nije, naravno, samo njegova osobina. Imaju je sve tvorevine koje možemo tretirati kao sustav, ali su živa bića osobita po tome što su ona sama proizvod svoje organizacije to jest nema razlike između stvaratelja i stvorenog.
Dakle, mi moramo biti glumci takvi kakvi jesmo stvarajajući se iz sebe samih. Glumac je tvar koja tvori tvar iliti glumac je ono što se čini.
S obzirom na molekularni aspekt podrijetla života na Zemlji su molekularne supstancije koje omogućavaju nastanak i stvaranje autonomnih jedinki. Moraju, dakle, postojati molekule koje su postojane i, u isto vrijeme, promjenjljive to jest ćelije u molekulama moraju imati membrane koje su njihove čvrste granice i, istodobno propusne da bi mogle tvoriti molekule i izmjenjivati tvari i poticaje s drugim ćelijama. Primjenimo li ovakav način shvatanja na teatar dobit ćemo posve jasnu sliku kako bi on trebao izgledati pojedinačno i kao dio kazališnog sustava jedne zemlje ili dio svjetskog kazališta.
Primjenimo li ovu istu teoriju na naš život doći ćemo do istih zaključaka koji bi se svodili na to da je život nešto sasvim normalno kao i smrt i da je mrtav teatar isto tako poželjan kao i živ.
Time se koriste netalentirani zastupnici mrtvog teatra i u polemikama s životom i živućim svijetom ne otstupaju ni za jotu. Tada zapadamo u teatrološku raspravu o živom i mrtvom teatru koja nikada nikoga nije dovela do bilo kakvih razumnih zaključaka. Što hoću nadalje tvrditi: Svaki kazališni umjetnik radi teatar kakav je zamislio. To se drugima ne mora sviđati, jer imaju nekakve svoje pretpostavke. Pretpostavljene stvari su samo pretpostavljene stvari. Ti možeš imati najbolju pretpostavku, ali ako je nisi u mogućnosti realizirati ostaješ na pukoj pretpostavci. One koji su realizirali svoje pretpostavke zovemo utemeljiteljima teatra. A što raditi sa onima koji su utemeljili svoje pretpostavke, bili slijeđeni neko vrijeme, a onda se od tih pretpostavki odustalo. Tako bi bio zapriječen i Gavella. Da je taj čovjek živ sigurno ne bi radio to što se radi danas. Bio bi ispred vremena kao što je bio i 1928 i 1953. ...Radio bi bolje.

08.07.2009. u 06:36 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 30.06.2009.

Vječna pitanja.

Kreativno vodstvo implicite zahtijeva sposobnost da se zauzme autonoman stav i podrazumijeva suradnju ljudi koji su u načelu jednako vrijedni i koji se djelotvorno nadopunjuju – koji imaju djelotvorno dopunjujuće uloge. Takvoj mogućoj stvaralačkoj snazi dati fer šansu jest za svako društvo od životne važnosti. Pitanje života i smrti.
Ključ za ulazak hrvatske kulture u opću, svjetsku, jest u Hrvatskoj, no treba imati strategiju kulturnog razvoja i ljude koji znaju ciljeve puta, a da se pri tom zadrži osnovica opstanka naroda – svoja kultura.
Posve je jasno da takve ciljeve može domisliti samo prava elita čiji je temelj u talentu, vjerodostojnosti i moralnoj čestitosti, koja će moći utjecati na ljude i pretvoriti ideje u djela koja su za opće dobro.
« Da, da prvosvećenici uzvišene umjetnosti i priori umjetničkih samostana».
Zaplitalo je jezikom moje drugo ja.
» Ponašate se u ovim promjenama sustava, u povlačenju sakatog socijalizma pred besprizornim kapitalizmom, kao da se to nikada prije nije dogodilo.
A dogodilo se. Jednoga dana su umjetnici i ostali dvorjani, za pravo reći udvorice, s čuđenjem primjetili da poslije propasti socijalizma vrijede još manje nego u socijalalističkom svijetu, gdje su počesto bivali čašćeni povlasticama i titulama savjetnika. Pametniji su na temelju tog saznanja promijenili taktiku i počeli tretirati svoju umjetnost kao nešto što je bez sumnje oduvijek i bila – kao posao.
Drugi, blesaviji, kao što si i sam, su naprosto iz iste činjenice izvukli drukčiji zaključak kao i sumanuti prakršćani, obdareni»
veličanstvenim oštroumljem» da ono što je od svijeta prezreno, od Boga je uzdignuto iliti mi prezreni smo sol zemlje – posljednji će biti prvi. Tako ste pronašli tu umjetničku religiju čiji prvosvećenici shvaćaju produkte svoje umjetnosti na jedan poseban, ekskluzivan način povezane sa Svim svetima, s najsvetijim, trenscedentnim.
Takvi su završavali u umobolnicama, alkoholu, ludilu i tuberkolozi.
Najprepredeniji, među odbačenim dvorjanima, su pak uspjeli harmonično povezati svoj svakodnevni posao sa uzvišenim i svetim. Jednostavno su počeli hvaliti svijet berze, novca i državnu politiku pa ih je taj realni, za uzvišenu umjetnost smetajući faktor – « drugorazredni svijet», počeo plaćati da olakša lošu savjest.
Naravno da iz takvih pobuda nisu mogla nastajati velika djela, jer ih je zaprečavao, upravo, taj»drugorazredni svijet», ali im je za njihovu umjetničku impotenciju davao nekakvu novčanu odštetu od koje su mogli pristojno živjeti. ( Otkako su galeristi u Parizu počeli određivati što je umjetnost, ona je postala osrednja i otkako su države počele plaćati teatre oni su postali osrednji). Ako umjetnik treba državu, treba i ona njega. Svi koji su na mjestima sa kojih se manipulira ljudima trebaju ljude koji nešto trebaju. Taj «drugorazredni svijet», zapravo, ne treba kulturu...njemu je dovoljna vlast.
Načekat ćeš se dok iz toga jednoga dana izraste prava umjetnost koja će biti ljudska i u kojoj će ljudske stvari biti predmetom obrade. Ona bi bila najljući neprijatalj ovog mrtvila i grobljanskih bogova, a realna je koliko i sedma trublja Apokalipse iz koje će grmjeti bijes.
Čovjek čak i kad je vjernik upotrebljava svoj razum.
Zatim smo naručili još vina, lešo škrpinicu, polpete od komarče položene na metvicu i svijet je počeo dobivati drukčiji izgled, a mi, iznad glava, svijetle aureola propalih apostola koji šire bespotrebnu istinu.
Talent, možda, uopće nije ništa drugo do sretno oplemenjeni bijes, sposobnost da do neizmjernosti povećavamo onu energiju koja je potrebna za razaranje tvrdoglavih objekata, prometnuta u koncentriranje strpljivog promatranja da bi smo propustili što manje od tajne objekta koji promatramo. Kako smo se u djetinjstvu mučili izvući kriješteći glas, tješteći ručicama izmučenu i obezglavljenu igračku, tako iz svojih tijela moramo izvlačiti glasove koji će potvrđivati naše bivanje na zemlji kao razumnih bića, nastalih iz dobre božje pretpostavke: Čovjek je svijest i savjest svemira koji samo po njemu može biti shvaćen i objašnjen. Ne postoji svemir iz perspektive mravojeda ili hijene, kao što ne postoji teatar zasnovan na njihovim pretpostavkama.
Tko u praksi slijedi samo svoje interese i ostvarenje samo svojih planova, automatski preobažava čovjeka, s kojim dolazi u dodir, u prijatelja ili neprijatelja, svodeći tako sve oko sebe na objekt: jedan je upotrebljiv i koristan, a drugi je zapreka. Svako suprotno mišljenje, ma koliko ono bilo dobro utemeljeno i potvrđeno činjenicama, smatra se opterećujućim otporom, sabotažom, intrigom, a svaka potvrda i potpora pa makar ona dolazila iz najnižih i najprljavijih interesa, se smatra poželjnom, upotrebljivom, korisnom i kao svjedočanstvo o pripadanju istome. Tako dolazi do kržljanja veza prema drugim ljudima, ljudima koji se razlikuju od nas. Nesposobnost da nekoga drugog poimamo kao subjekt jer ga koristimo samo za promicanje vlastite volje, uništava sposobnost da tuđe argumente promislimo i pokušamo iskoristiti kao vlastito dobro. Plodonosni protivnikovi argumenti, koji omogućuju da shvatimo gdje griješimo, se odbacuju, a laskanja, zbog pragmatičnih interesa, se uzimaju kao bogomdani poklon i dobrodošla potpora. Ovdje bih uveo svoj pojam «Prokrustov sindrom birokracije» koji je tipičan za umrtvljeni i pogubni um većine koja nastoji upravljati i određivati smjernice nečemu za što mora odgovarati i brinuti se elitistička manjina.
Prokrust je bio razbojnik koji je u antička vremena»ordinirao» u jednoj šumi na putu iz Atene u Spartu. On ne samo da bi robio prolaznike, nego bi ih odvodio u svoju nastambu i polagao na svoj krevet, rađen po njegovoj mjeri. One koji bi bili kraći od kreveta rastezao bi do duljine kreveta, a one koji bi bili duži bi kratio. Ma što god učinio, ljudi su umirali. Dakle, razbojnik želi da sve bude po njegovoj mjeri i po mogućnosti mrtvo.
Takav način mišljenja je shema svih birokratiziranih umova i svake personalne politike i neizbježno teži fašizmu. Ne mislim fašizam kao politički pokret, nego na fašizam u svima nama, u našim glavama i u svakodnevnom ponašanju, koji nas tjera da ljubimo vlast, da žudimo baš za onim što nama vlada i što nas pljačka, materijalno i duhovno.
Fascia, latinski svežanj - slabi, tanki prutovi se uvezuju u svežanj da bi bili jači. Jedan po jedan ne znače ništa, ali u grupi su neslomljivi. Tako se uvezuju i ljudi koji imaju opće mišljenje, dakle nemaju, svoga. U umjetnosti postoji samo pojedinačno. Općenito postoji
kao kič, šmira, ne donosi estetske učinke te time ne spada u umjetnost.
Natočio sam čašu savršenog Gevrey –Chambertina, burgundca s najbolje pozicije La Chapelle, omirisao i taman da ću popiti zaskoči me moj vršnjak i suputnik izlazeći iz sjene noćne svjetiljke:
« Kako ide borba, majstore»?
« Kakva borba»?
« Pojedinca protiv trezvenosti».
« Nikako. U svijetu u kojem predsjednici republika, ministri, naučni radnici, književnici, manekenke, nogometaši, industrijski radnici, domaćice, blagajnice u robnim kućama, činovnici i pubertetlije svi jednako čitaju i obožavaju Coelha ne može ići nego nikako».
Pokazao je molećivo prstom na bocu Givreya. Klimnuo sam glavom. Natočio je i sebi jednu podobru mjericu i s guštom je ispio. Oblizao se slasno i s pogledom uperenim iznad moje glave, u tamu sobe, kao za sebe promrmljao:
« Uz ovo vino bih podnio i Galeba Jonathana Livingstona i Da Vincijev kod».
Sve je teže vjerovati u kazalište u vremenu koje nema svoje duhovne koncepcije života. Da bi mu se vjerovalo, njegova pozornica, kao što smo već napomenuli, treba biti ekskluzivno mjesto za nove informacije koje potiču nova promišljanja za nove ciljeve i tek tada teatar služi razboritoj ljudskoj akciji. Dakle, predstava mora, što je moguće bolje, opisati specifične aspekte svijeta u kojem živimo. Zatim, rezultate tih opisa organizirati u kategorije, tipologije to jest postaviti specifičan red u kojem su pokazane razlike i sličnosti. Zatim, na takav način opisani i sređeni svijet ( objekte, osobe, veze, događaje), tako objasniti da postane razumljiv. Čovjek nije robot nego refleksivno i anticipirajuće biće, ( Sjetimo se Kanta –- anticipacija -- zamjećivanje – osnovni stav čistog uma ), biće kojemu je od osnovnog značaja, namjera da mu se pokaže egzistencijalni smisao ili besmisao tih ideja, akcija, likova i događaja koji se pred njim, na sceni, odvijaju, kako bi on mogao, na osnovu takvih objašnjenja i shvaćanja, razumno postupati. Zato teatar mora stalno producirati vrijeme, stalno producirati novo, nešto nevjerojatno, neponovljivo, nešto što prvi put vidiš i čuješ, nešto što pokreće, što može potaknuti na razmišljanje. Ponuda koju nam nude mnogi današnji «nazovi» teatri, za pravo reći, mrtve kuće s ubijenim energetskim potencijalima, izgleda demokratična i prije svega antielitistična jer nisu nužne nikakve sposobnosti da bi se tu ponudu konzumiralo. Samo ono, nad čime se netrebamo truditi da razumijemo, izgleda nam razumljivo. Pobjeda takve «demokratske» ponude je Pirova pobjeda mrtvog teatra, jer nudi homogenost umjesto ekskluzivnosti i neponovljivosti uvijek novoga. Preobilje istih predstava, kopiranjem starih ili stranih matrica, već sto puta viđenih, stvara u mozgu entropijsku kašu koja se više ne može pretvoriti u novu energiju, u novu misao. To je kao uspoređivati težnje za znanjem, Abelarda i Erazma Roterdamskog, s težnjama znanju posjetiteljica frizerskih salona. Količina znanja je, zapravo, ista, samo što se prvim težnjama potiče i ojačava već stvoren, pravilan sustav mišljenja ( materija i forma), a ovo drugo je, zapravo, izlaganje gomili već prožvakanog i bespotrebnog, zapravo uvijek istog, samo, pod drugim imenima i fabulama koje se nikad ne bave ničim tvojim, nikad bitnim, pa se stvara nepotrebna moždana masa koja se, iz dana u dan, gomila i zaboravlja, bez ikakvog estetskog ili bilo kojega drugog učinka, da bi
umjesto toga što si gledao repertoarna rijeka naplavila nešto drugo, isto tako nepotrebno.
Teatar počinje nalikovati lošoj televiziji za koju su četiri najveća problema, kako ih ona predstavlja: koja je najbolja pasja hrana, koja je najbolja mačja hrana, koji su najbolji tamponi i koji su najbolji picopokrivači. Kao peti i šesti općeljudski problemi javljaju se sredstava za pranje zuba i prljavih gaća.
Sceni treba vratiti ritualnu tajnu, i vratiti se na početak kad je kazalište još pružalo iluzije. Vratiti se na početak znači povratak prirodi, autentičnosti čovjeka, ali ne onako kao što su to pokušali hipici šezdesetih godina, nego budućnost tijela, slobodan razvoj ljudskosti kao osnovnoga demokratskog prava slobodne ličnosti. Čovjek treba ostati čovjek da bi živio, što znači, mislio i njegovo osnovno demokratsko pravo je da može ostati čovjek, a ne se pretvarati u hijenu, vuka, zmiju ili štakora kako bi se bolje prilagodio neljudskim uvjetima i preživio među sebi sličnima. Ne treba gmizati ili se spuštati na četiri noge i pri tom još stavljati paunovu perušku u prkno. Njegovo svojstvo da hoda na dvije noge i uspravnost tijela i misli su mu priskrbili prednost pred drugim živim bićima.Tako treba i ostati. Hodajući četvoronoške ili gmižući smanjuju se horizonti i ne da se slobodno misliti, što je naše osnovno demokratsko pravo.
Teatar podnosi demokraciju samo kao sredstvo za stvaranje okvira za razvoj najboljega.

30.06.2009. u 19:22 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 24.06.2009.

Treba čuvati ljudskost.

Što čovjek manje razmišlja o svijetu, to mu je on nerazumljiviji. Samo razmišljanjem o svijetu možemo naći razlog njegovog postojanja. O svijetu može razmišljati slobodan čovjek, autentičan, zato umjetnost jest i mora biti autentična i autokratska i istina. Čuvajmo ljudskost. Umjetnik odgojen na splačinama bit će samo naizgled umjetnik, učitelj, mada zna i čitati i pisati, analfabet i demoralizator, političar – razbojnik, a glumac i književnik pomoćnici poduzetnika koji organizira predstave u cirkusu s pravom krvlju i s pravom kopulacijom na sceni. Nudi nam se «To», umjesto hodanja po oštrici brijača; balansiranja između dva ništa, koje nam pruža mogućnost za sve, a samo je Jedno i Takvo.
Onaj koji se bavi glumom, ne baveći se umjetnošću, postupa kao političar, kurva, varalica i lopov i njihov odvjetnik pred sudom to jest bavi se lažima, zastupljenim po lažnim svjedocima to jest bavi se nečim što se ne može ocjenjivati estetskim mjerilima to jest ne bavi se umjetnošću.
Tako se ponašaju i pubertetlije na prvom spoju s klinkom: kurče se hrabrošću, a onda na putu kući, kroz park, fućkaju da bi odagnali strah.
Predstavljati teatar, nastao iz neteatarskih pretpostavki, kao autentičan i istinski i pravi, više je stvar propagande i manipulacije nego istine. Uzmimo da Sjeverna Koreja ima mogućnost da se kod nas reklamira preko novina, intervjua, izložbi, knjiga, filmova i da govori uvijek isto: da je kod njih sve u redu, da se dobro živi, da imaju dobru vladu koja brine isključivo o dobru naroda, da vrijedno rade na boljoj budućnosti zemlje i da velikim koracima sve više i više napreduju. I kad bi dali još deset puta više intervjua i kad bi snimili još deset puta više filmova i kad bi priredili još deset puta više izložbi to ne bi ništa promijenilo na stvari. Jedna nedemokratska zemlja jednostavno ne može sudjelovati u demokratskom diskursu.
Iz propagande naprosto ne izrasta demokracija.
Naravno da ne izrasta, ali se može lagati.

Blavor, kravosas, jedan potpuno bezazleni gušter u Hercegovini i našem hrvatskom priobalju je proglašen opasnim i sad je pred izumiranjem.
Kad se nekoga hoće uništiti proglasi ga se štetnim. To se dešavalo Židovima, Templarima, Juta i Dakota Indijancima,Toltecima, Astecima, Bušmanima, a danas Kurdima, Palestincima
i kod nas blavorima.
Blavor je proglašen kravoscem – pravilnije bi bilo kravosiscem – i nakalemilo mu se da se podvlači pod domaće blago i siše mu mlijeko. K tome su dodali i to da može zapuhnuti ljude koji nakon toga dobiju neku tešku bolest – zapuhu – od koje umru (Zapravo prilikom puzanja ispušta zvukove slične puhanju) i k tome su ga još proglasili zmijom što naravno nije, jer je bezubi, beznogi, neotrovni gušter. Hrani se drugim gušterima, pticama i glodavcima i jako je koristan. Jedan blavor može bolje zaštititi ambar s žitaricama nego bilo kakva mačka ili otrov.
Ali što mu to vrijedi kad je naprosto zmija.
Iz ovog običaja oblajavanja blavora je nastala i jedna od, meni, najsimpatičnijih ganga:
« Zaplaka' bi ne mogu od smija,
punicu mi zapu'nula zmija»l.
Kod nas se stalno govori kako bismo trebali stvarati sliku o boljoj Hrvatskoj, da bi nas bolje gledali u Europi. Ma što ta bolja slika značila, mislim da je u pitanju zabluda. Ne bismo trebali stvarati sliku o boljoj Hrvatskoj, nego graditi bolju Hrvatsku. Kao i u glumi, ne igrati lik kao da smo taj lik, nego biti taj lik. To je pitanje istinske uvjerljivosti i vjerodostojnosti, a ne kao da smo uvjerljivi i vjerodostojni. Igrati kao da je, jest laž i kao takva, ne izaziva u promatraču nikakve osjećaje i utječe na njegovo mišljenje kao kriv kokot na kurbina moralna načela.
Rekao bih ovako. Naša umjetnost mora utjecati na europsku umjetnosti, a kako čovjek najbolje ulazi u opću kulturu preko lokalne, to naša umjetnost mora imati korijene u našoj kulturi, bolje rečeno, mora biti nacionalna umjetnost. Umjetnost mora braniti čovjeka pred premoćnim i oholim vladarima naših života. Umjetnik koji ne odvaja umjetnost od života, daje potlačenim i od organizacija iskorištavanim masama barem znak da su, možda, u pravu. Ljudska prava, dužnosti, deset zapovijedi božjih, smisao, razum, propadaju bez osnova u kulturi. Svaki režim, pa i najdemokratskiji, želi isključiti kulturu, jer utjecaj i djelotvornost kulture umanjuje i onemogućuje širenje moći. ( Zato se inteligenciju zatvara u gulage, ljude s naočalima i građane se strijelja, a ljude koji znaju čitati i pisati tjera se da sade rižu. Zato totalitarni režimi imaju uspjeha tamo gdje je kultura slaba ili je nema. Svi veliki masakri dvadesetog stoljeća su dio nastojanja da se kultura, koja ograničuje moć vlastodržaca, odstrani ).

U razvijenim demokracijama se kultura čak i plaća, ali samo ona koja odgovara vlasti i njezinom shvaćanju umjetnosti i kulture. Ona plaća osrednjost, a ova, pak, generira osrednja djela za osrednje ljude, glasače to jest za 90% stanovništva. Ono što plaća država ostaje lokalno, na razini osrednjosti, naime, politike i političara. Time ne želim reći da su svi ljudi koji se bave politikom mediokriteti, ali samim bavljenjem politikom, uspješnošću u politici, oni to postaju. Jednostavno su prisiljeni misliti u ime svete partije, a ne u ime svete logike, jer će u protivnom biti isključeni iz politike, pravilnije, iz podjele moći. Oni, čak i kad su elita, moraju proizvoditi osrednjost za glasačku većinu. Osrednjost je najvažnija strategija prilagođavanja koju je društvo razvilo u svojoj evoluciji. Ne uništavaju kulturu ni lijevi ni desni, nago osrednji.

Društvo se toga, barem u umjetnosti i u kulturi, mora riješiti ili će biti pojedeno od društava koja će razviti djelotvorno vrjedniju elitu.

24.06.2009. u 16:46 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 17.06.2009.

POSTAVLJANJE ČOVJEKA U SREDIŠTE INTERESA


Da je Bog htjeo da svijet izgleda kao razbojnička jazbina, onda bi on tako izgledao, ali po onome što vidimo, očigledno da mu to nije bila namjera. Da je razvoj čovječanstva bio usmjeren na to da stvori razbojnike, razvoj bi već davno završio s Prokrustom, ali očigledno da to nije bio cilj jer je ono izdržalo u razvoju samo krajnjom pobjedom dobrih ideja, inače bi već davno propalo. Civilizacija nije hrpa smeća, nego jedna dobra ideja.
Napuštanje etike u umjetnosti uzrokuje prestanak estetičkog učinka. Teatar kao kič ne može postojati, ne može djelovati kao teatar, a budući da se to ipak dešava, onda se oni koji se time bave, bave nepostojećim, bave se korijenom totalitarizma, bave se sigurnim, bave se trendom, modom i u tu umjetnost se ne može vjerovati. Umjetnost nije nikada, nikakva forma moći, ona to postaje, prestane li biti umjetnost i postane demagogija, laž. Istina jest. Laž je Sotona. Laž nije. Čovjek koji u stvaranju djela laže sebe, laže svima ostalima i ne može više nikom govoriti istinu. Ako je umjetnost istina, a ona to jest, onda takav umjetnik ne može govoriti istinu to jest ne može biti umjetnik i rezultati njegova rada ne mogu biti od značaja za umjetnost i ne spadaju u kategoriju estetike. Prava elita podrazumijeva etičnost. Tamo gdje nema teatra ima korupcije.
« Odkud baš tebi toliko zanimanje za moral i istinu. Baš si sad, upravo, ti smogao hrabrosti i snage braniti ono čega si se čitav život lako odricao». Moje drugo ja zavaljeno za birtijski stol, već podobro u gemišterskom balunu, je nalijevalo novo vino u zaprljanu stolovaču i pucalo od smijeha. Znalo je za sva moja moralna posrnuća, lažice, krađice, prevarice i odustajanja. U nedostatku boljih argumenata prihvatih se starca Vujadina i malog Radojice, i njihovih pomoćnika hajduka, boraca za pravdu, a zapravo drumskih razbojnika i riječi starog Vujadina koje izgovara mlađem i neiskusnijem kolegi po zločinu, u trenutku kad s brdskog prijevoja prvi put ugleduju Livno.

« Ono ti je prokleto Lijevno,
ondje će nas biti i mučiti
i vaditi naše oči čarne.
Ne izdajte mlade krčmarice,
kod koje smo rujno vino pili,
rujno vino pili u potaji».


Ako drumski razbojnici imaju nekakav svoj uzvišeni moral koji, makoliko bio upitan, ipak sadrži nekakvu moralnu osnovu zašto se ne bi moglo povjerovati da i u meni postoji nekakva moralna točka koju pored svih malih izdaja, nisam nikada zatajio. Bilo je igranja i u socijalističkim i u kapitalističkim sapunicama i reklama i igranja «preko neke stvari» i u samim
« hramovima umjetnosti», teatrima, ali nikada nisam izdao mladu krčmaricu da ne bi izdao mjesto na kojem će se hajduci koji dolaze poslije nas moći odmarati uz rujno vino nakon što su tezgarenjem zaradili koricu kruha pljačkajući sami sebe.
Rekli smo već da je pogrešna pretpostavka da teatar ne ostavlja leš. Loš teatar stvara leš, rađa mrtvorođenče i zagađuje živo tijelo jedne kulture. Mrtav teatar umrtvljuje sve druge pripadajuće mu umjetnosti. Ako on zaostaje za vremenom, kultura zaostaje za vremenom i svi ljudi koji pripadaju toj kulturi krivo rade i proizvode mrtvilo. Teatar, čak i kad korespondira s vremenom, nije dobar. Dobar je samo onaj teatar koji proizvodi vrijeme, jer za sobom povlači i nositelje drugih umjetnosti da proizvode vrijeme. On je samo naizgled nježna biljčica, a zapravo okrutan pokazatelj mrtvila i nesposobnosti da se čovjek postavi u središte interesa umjetnosti. Čovjek se ne da nadomjestiti apstraktnim faktorima i načelima, kao: «potreba pomirbe», »potreba promidžbe», »viši državni interesi», »duh vremena», »trend». Samosvojan čovjek u središtu umjetnosti koja je cijela okrenuta njemu, ne da se ničim nadomjestiti. Čim se čovjek izmjesti iz središta zanimanja umjetnosti i zamijeni ga se nekim izvanjskim načelima i parcijalnim koristima, morala nema, razuma također, a umjetnost gubi svoje značenje i svoj estetički učinak. Gdje nema morala, nema ni razuma, niti razuma bez morala, niti umjetnosti gdje to dvoje nije zastupljeno. Čim se jednom izgubi ta pretpostavka i bude zamijenjena parcijalnim i pragmatičnim interesima, teatru se oduzima mogućnost da djeluje kao umjetnost, kao autentično, kao novo i produktivno. Razuman čovjek teži istini njoj teži i umjetnost i to je, možda, ona točka u kojoj bi se umjetnost i čovjek mogli susresti.
Odakle su razbor i moral izbačeni, tamo je sve moguće i čovjek više ne razlikuje što je pravo, a što krivo, što je dobro, a što zlo i Auschwitz postaje normalna pojava. Tamo gdje se izgubila relacija prema dobrom i lošem izgubila se i bitnost ljudskog suda i sve postaje svejedno, a gdje je sve svejedno, ništa nije posebno i lijepo. Ako se u umjetnosti ne zna što je lijepo i dobro, onda je izgubljen njezin cilj i ona kao estetska činjenica ne postoji. Čovjek je razumno biće i ako baš ništa ne zna, morao bi, barem, znati čemu teži.

17.06.2009. u 18:02 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< kolovoz, 2009  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog čovjeka koji je čitav život proveo ozbiljno se baveći teatrom i neozbiljno se igrajući životom. Pisano sa velikom ljubavlju za jedno i drugo.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

odmor za umorna srca

Miško

Maslackica.hr

Vedran.hr

Rusalka.hr

Lucija9.hr

Trazeci sebe.hr

Plejadablue.hr

Necutako.hr

Koraljka.hr

Vitae.hr

Poezija duse.hr

Decembar2001.hr

Barbara.hr

moji dani i noći.hr

Dream_maker.hr

Zmajka.hr

Majstorica s mora.hr

Sewen.hr

Mendula.hr

dordora.hr

obicna ja.hr

morska zvijezda.hr

prorok!.hr

prostransvo

zvijezdanova

promatram

teuta

luki

gustirna

lobyM

fra gavun

viaminveniam

santea

smotani








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se