Iskreni trol

07.05.2018., ponedjeljak


Vikendaški za pandjelik!
Baka je govorila *pandjelik* ; s jednim specifičnim naglaskom; ja vam ga nemrem dočarati slovima.

Pandjelik oliti ponedjeljak mnogi ne vole. Najčešće mi koji ne delamo vikendom, mi koji se jako veselimo petku. Petak je skoro ko praznik. A delala sam ja i na svetke, godinama. Nije da ne znam kak to ide.

No,realno, svaki dan je dobar. Ma svaki dan je odičan; jer dani su,na žalost, kratki. I život je prekratak ; a meni baš lijep. Pa vam ja svaki dan praznujem. I dignem se ranije, i odem u rosnu šetnju s našim frendovima. Uživaju ko prasci. Nema većeg gušta nego se istovariti u šumarak; oko 05:25 taman kad sunce izlazi. Nosim si i šalicu s kavom, pa škiljim i srčem. Onak naperlitana a na nogama gumene čižme.

No,vikend, da. Vikendi su za odmor. Aktivni odmor. Vikendom se svašta radi. Svašta pa ništa; tak je isto znala reći baka.

I bilo je poruka kroz vikend od familije. Da kaj se dela? Svakaj pa nikaj, rekla sam. A u biti, bilo je svega. Pospremanja, luftanja, kuhanja; šetnje i divljanja, dobrog seksa, zafrkancije, ispijanja kava, španciranja po gradu i placu. Svakaj pa nikaj. Nikaj zato jer nisam bila na Tenerifima. No, tam mi se ni nejde.

I tortu sam spekla. Tak, za bezveze. Da imamo za vikend. I kroz tjedan. Ak i ne pojedemo sve; budu pajceki. Baš pajceki. Pesima nedamo jesti torte.

30 2 h.r.s. cake ( "32 sata torta" , ak doslovce prevodimo )

Za biskvit :

4 jaja
20 dkg štaub šećera
20 dkg glatkog brašna
1 prašak za pecivo
1,5 dcl mlijeka
1,5 dcl ulja

Za filu ( nadjev ) :

500 ml vrhnja za šlag ( što kvalitetnijeg tim bolje )
20 dkg bijele čokolade ( Lidl ima sasvim dobre i cijenom prihvatljive )
10 dkg voćnog sira okusa jagoda ( Danonino, Dukatino ili tome slično .... )
25 dkg friških jagoda

Za natapanje pečenog biskvita : decilitar instant kave ( napravljene )

Preljev :

10 dkg crne čokolade ( što kvalitetnije, to bolje )
5 dkg maslaca ( što kvalitetniji, tim bolje )

Priprema biskvita :

Odvojiti žumanjke od bjelanjaka. Od bjelanjaka izraditi čvrsti snijeg kojega ćemo staviti u frižider dok mučkamo ostalo.

U žumanjke polako nadodajemo šećer i miksamo. Miksamo dok ne dobijemo lijepu , žutu, napuhnutu smjesu. U brašno stavimo prašak za pecivo. Takvo brašno polagano nadodajemo u jaja sa šećerom. Usporedno lagano nadodajemo, malo po malo, mlijeka i ulja. Miksamo dok sve lijepo ne umiksamo potrošivši sav materijal. Na kraju lagano, dio po dio, nadodajemo čvrste bjelanjke mješajući ručno kuhačom ( nikako nečim metalnim )


Kalup za torte ( a može to biti i četvrtasti kalup ) obložimo sa papirom za pečenje ( ne treba onda namaščivati a i manje je posla s pranjem kasnije ) pa u njega ulijemo smjesu. Pečnicu upalimo i zagrijemo. Idealno je peći 30 minuta na temperaturi od 160 celzijusa. Ipak, svaka domaćica najbolje poznaje svoju pećnicu pa se je dobro i tome prilagoditi. A nisu ni sve pećnice iste. Kao ni domaćice .
Pećeni biskvit treba biti lijepo dignut i poduplati se te kada ga propiknemo nožem; isti nam mora prilikom vađenja biti čist a ne zamusan smjesom ( to bi značilo da nije pečeno ) . Ako je biskvit crn a iz pećnice suklja dim - znači da vam je biskvit zagorio.

Biskvit ostavimo u kalupu da se skroz ohladi a za to vrijeme operemo zamazane posude i bacimo se na izradu kreme.

Krema/nadjev :

Od 400 ml vrhnja napravimo šlag ( mikserom ) i stavimo u frižider. Jagode operemo i narežemo te stavimo da prokuhaju sa 5 dkg šećera. Kao da kuhamo pekmez. Kada su se podinstale izradimo ih štapnim mikserom. Ako nemate štapni, zdrobite ih vilicom.
Onih preostalih 100 ml vrhnja za šlag ugrijemo , maknemo s vatre i umješamo bijelu čokoladu. Mješamo dok se sva čokolada ne rastopi.
Sve navedene sastojke dodajemo u napravljeni šlag i mješamo do sjedinjenja, dok ne dobijemo ujednačenu i glatku masu. I ne zaboravimo dodati onaj voćni desertni sir.

Biskvit se taman ohladio pa ga izvadimo iz kalupa i prerežemo. Tu je isto do grifa domaćice. Iskusnjare to naprave kirurški precizno a početnice , nekada, i grbavo. No, ne brinite; file je dosta, fila je fina i ništa se neće vidjeti nakon što se sve to spoji i stisne.

Jedan komad prerezanog biskvita vratimo u kalup ( kojemu smo maknuli dno a za dno iskoristili neki lijepi pladanj/tacnu/tanjur na kojemu ćemo tortu kasnije i prezentirati ) ,stegnemo obruč pa poškropimo sa kavom. Dodamo kremu i lijepo ju razmažemo, rasporedimo . Prekrijemo sa drugim dijelom biskvita i njega također poškropimo kavom. Stavimo u frižider da se stišće ( ne od muke ) na barem tri do četiri sata. Ako ostane i kroz noć; nije problem već prednost.

Dobro ohlađenu i stisnutu tortu izvadimo iz frižidera, maknemo obruč pa napravimo preljev ( kako to danas moderno zovu : ganasche , čitaj - ganaš ) . Otopimo maslac , maknemo ga s vatre i mješamo crnu čokoladu dok se ne rastopi. Tako dobiveni preljev ( famozni ganaš ) prelijemo po torti ,krenemo od sredine pa guramo prema rubovima i ne brinemo što se slijeva. To je, vele, danas moderno tako.

Vratimo još na sat vremena u frižider da se preljev stisne i ,tadaaam; spremno ja za degustaciju.

A evo i malo amaterskih fotki!!! Dobar vam tjedan želim.

- 12:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #

10.04.2018., utorak


Emocije! Gledajući druge!
Bila sam u nekim ranim dvadesetima. Kao da je "neki" dan to bilo. Tako se to meni vidi. Ista kakva sam danas, kakva sam bila i tada. Emotivna. Iz nutra mekana a na van stijena, i cura s kojom se nije bilo za zajebavati. Ljetni dan je bio. Vozila sam se tramvajem. Na Trgu, ušla je slijepa osoba. Muškarac. Promatrala sam ga kako se savršeno snalazi, kako koristi bijeli štap i kako sve može. Promatrala sam ga, i suze su same krenule. Ne iz žalosti ili sažaljenja. Ne- ne. Krenule su suze Iz čiste divote spram života, iz čiste esencije življenja. Iz razloga nepokolebljivosti. Jer i slijep čovjek živi, cijelu puninu svog života.
Stanice su prolazile, suze klizile, osmjeh mi nije silazio s lica. Vrijeme je stalo i zaslijepljena življenjem, našla sam se na Mihaljevcu, debelo promašivši svoju stanicu.

Danas, skoro dva desetljeća kasnije, gledam nju, skoro svaki dan ju gledam ali prvenstveno vidim. Ide s posla. S krasnim i modernim crnim naočalama ( koje joj i odlično stoje) i bijelim štapom. Ide na autobusnu stanicu, nakon odrađenog radnog dana. Sve može, i sve zna. A onaj tko ne zna, nikada rekao ne bi, da ne vidi.

Jer, život se ne vidi očima, život se živi bićem.

Živimo život, svaki dan.
I neka vam je ugodan.
Dan. Svaki dan!

Oznake: životi, bijeli štap, gledati, vidjeti, živjeti, emocije


- 16:28 - Komentari (21) - Isprintaj - #

17.08.2017., četvrtak


Iz prakse ; i na licu mjesta!
Životni nauci. Za generacije koje slijede.


Bila su neka drugačija vremena. Prije one grde poplave u Zagrebu.
Ivančica je rođena još prije toga, prije 1960, u Zagrebu. Bila je zgodan mladi curetak, baš fajn puca.
I danas, divna je žena. Dama. Majka. Prijateljica prava. Kraljica. Fakinka!

Kvartovska škvadra je bila velika i stalna. To se družilo svaki dan. Terale su se zajebancije i zafrkancije.
Veli da je bilo izuzetno puno smjeha. Rondali su po kvartu i po cijelom gradu. Bili su baš prava ekipa!

Bila je nekako i zaštićena. Jer, imala je starijeg brata. Fakina . Ono, pravog fakina.
I znalo se; Ivančica je njegva sestra, nju se poštivati mora.

A gledali su je. Furt su je gledali.

Kad god bi ju mamek poslal u dućan, nazad se po cesti nikad nije peške vratila.

Fakini su terali već kojekakve aute.

"Odi Ivančica, kaj buš peške išla" ?

I tak se ona furt nekam vozila. Veli da joj nikad nisu dali ići peške.

A sve domaći, sve škvadra. Nemaš brige.


I tak, jedan dan, vraćala se s glavne ceste. I stali su. Njih trojica.

Lijepo je vrijeme bilo, ljeto.

" Oooooo Ivančica. Pa to si ti. No, odi, popelamo te ".

Kaj, nije si baš preveć razmišjala, pa to je sve najuža škvadra od braceka joj. Pa to su kućni dečki. Skoro familija. A nije ni ceker bil baš lagan.

I tak, krenuli su. Taj čas su i prešli ulicu di su je trebali ostaviti.

Fakini su se smijali, međusobno se nekaj trkali.

A put se nastavljao van kvarta. I taj čas si bil; nigde. Skoro pa u šumi.

Rubni dio.

Šutila je veli; nije se usudila niš pitati.

Onda su stali. Ptice su lijepo pjevale, šumica se zelenila. Nigde nikoga.

Samo je onaj ceker čvršče stisla.

Fakini su zvadili cigarete. Jasno, i damici su ponudili. Kolko god je već potajice čikala, tada je odbila. Knedla joj je v grlu bila preteška.

I onda je onaj crni, a zgodan je bil, progovoril :

" Znaš Ivančica, gledamo mi tebe, pratimo. Znaš, nisi ti nama kaj god. Sestrica od našega pajdaša. Curetak za čuvati.
Vidimo da se očeš popelati dole z glavne ceste skoro sa svakim koji stane.
Pa, onda smo se i nas tri setili. Bumo te i mi pokupili. No, kad već tak rado očeš "

" Pa smo se i smislili, znaš. Gle, tu imam tri šibice. Sad bumo nas tri izvlačili. Ko zvleče najdužu, taj bu te prvi "

Veli da je šutela ko zalivena, samo se u kutu oka jedna suza nakupila. Odlučno i ponosno ju je susprezala pustiti. Pasmater, vragovi prokleti. Kam je to dospela.

I izvlačili su oni. Najdužu je zvlekel baš taj lepi crni. Isti čas je onu dvojicu steral van.

" Dečki, šlus, ja sam prvi "

Čuka je sto na sat bubnjala. Veli da joj je u uhima šumelo. Jezuš, pa ona je nevina još. Ni osamnajsta joj još nije. Nikak se nije zamislila da bi junfa sam tak ostavila kome god.

A od straha ni slova ni mogla beknuti.

Gleda crni u nju, gleda ona njega. A bila je već i tada vrag zajebani; nije to bil pogled koga bi svak samo tak izdržal na sebi. No on se ni dal smesti.

Onda je napokon opet progovoril.

" Mala, sad je dosta zajebancije. Ti znaš ko smo mi. Jesmo il nismo najbolji pajdaši bratu ti. Znamo te od kad si pelene po kvartu nanašala.
Smo te u školu pratili, tobu ti nosili. Gledamo te kak rasteš. Bome, pošteno si narasla. Lepo ti se majčica priroda osmjehnula.
A znaš, znaš da nisu svi na svetu ovak kak mi. Nebu te nigdo pazil ak se sama nabuš pazila.
Kak se to daš popelati tak, skoro svakome?! To nek ti zajde van s te lepe glave. Nemreš naivna dalje kroz svet ".

" Ne, mi ti nebumo niš. Nikad. Al nisu svi ko mi. Ak se nebuš pazila; buš najebala. Bez da buš htela " !

" Ajde sad. Sad se fino skuliraj pa te vozimo doma. I zapamti kaj smo te danas naučili. Zapamti i drž se toga! Si razmela! "


Kak je završil s pričom tak su njoj suze krenule. Radosnice. Suze od olakšanja.

Fakin je mahnul onoj dvojici.

Svi su se opet smijurili i zabavljali.

A nije ni puno doma zakasnla.

Životnu lekciju je naučila.




I prenjela ju je nama. Od malih nogu nas je savjetovala. I rano nam ovu priču ispričala.

I nikada, ali nikada se nisam vozila sa nepoznatima, sa površnim poznanicima, i nikada se nisam dala na ništa nagovoriti.

Ni poradi društva, ni poradi fore.


Budite iskreni svojoj djeci, učite ih onome što ste i sami naučili. Dajte im priliku da vas slušaju i čuju.

Jer mudrost se prenosi generacijama!




Sto let ti još želim moja kraljice!!







Oznake: lekcije, životne lekcije, mudrost, generacije, edukacija, životna inteligencija


- 12:31 - Komentari (15) - Isprintaj - #

14.04.2017., petak


Baka!
Nije svaka; kao moja baka!

Mamina je bila mama. Moja baka.

Najčešće nasmijana, vrckava, šetuckava. Spremna za šalu, podvalu malu.

Voljela je fore, stalno je govorila kako voli more. Nije ga posječivala često. Kuća je bilo njeno najdraže mjesto.

Udala se vrlo mlada, drugačije je bilo "tada" . Potpisao je , na sudu, moj deda; da ju nikome " neda" , da će joj biti zakoniti skrbnik do punoljetnosti.

Nepunih sedamnaest je imala. Iz malog mjesta u veliki grad, velegrad - došla je. I postala dama. Dama koja niš nemre baš baš sama.

A radila je puno i vrijedna je bila. I čuvala nas klince, pišulince.

Savršena , jasno, nije bila. No toga u svijetu ni nema. Al' nikada ju nije lovila trema.

A naučila je mene puno toga. I sjetim je se, svakodnevno. Popričamo si često, nebitno koje je mjesto.

Naučila me kako objesiti veš ispravno, kako ga složiti a da ga ne moraš peglati; kako pimpeke "mjeriti" ( širina dva ženska dlana pa da još malo štrči van - to je taman ), kako se veselo ceriti.

Naučila me raznim pričicama iz svog djetinjstva, pripovjedala je čudesne stvari.

Zajebana je bila ta moja baka. Vrijedilo je za nju " šta se babi htilo to se babi snilo "

Veseli me da u sebi vidim njenog karaktera, određenih grimasa i faca. Veseli me što sam dio nje.

A otišla je, prije koju godinu. Naglo. Nije trebala. Mogla je ostati još. Da barem je.

Sjetim je se , svakodnevno. I čujem je. A luda nisam.

" Za Uskrs, u ranu zoru, mama i tata su sakrili po dvorištu pisanice. Onda smo se mi deca, kad smo se zbudili, mam rastrčali. Bosi onak. A vani snijeg. I traži traži traži. Ko najde više, njegove su "


Nije ni godišnjica, ni rođendan joj. Običan je dan. Svakog običng dana , sjetim se. Jer nije svaka, moja baka!

Rodila mi je mamu, jedinstvenu na svijetu!!

Fala baka. Puno ti fala zato kaj si bila!

Oznake: B, mojabaka, naslijeđe, Sunce, ljubav, geni, mudrost


- 13:15 - Komentari (28) - Isprintaj - #

07.04.2017., petak


(NE)Brigom o sebi, (NE)brinemo o drugima!
Odgovorno društveno ponašanje!

Trebalo bi uvesti kao obavezan predmet već od nižih razreda osnovne škole. Ukoliko u kućnom okruženju i unutar obitelji nemamo adekvatne osobe da nas istome poduče.
A to je nešto što , ipak, ponajviše, nosimo od kuće. Odgovorno ponašanje spram samoga sebe i drugih; nekako ponesemo u genima. Tako ja volim vjerovati.

Brinuti o svome zdravlju; velika je i bitna stavka odgovornog ponašanja. Brinuti o sebi, o svome tijelu.
Nisu nimalo klišeji od onih rečenica tipa " Čistoća je pola zdravlja" , " U zdravom tijelu zdrav duh "

Užasavaju me ljudi koji su nemarni spram samoga sebe. Smatram to nekim hendikepom ljudskosti. Jer svako živo biće nosi u sebi onu iskonsku želju za opstankom, za životom.

A da bi živjeli, moramo o sebi i brinuti. Pa ako smo odgovorni, moramo znati da brigom o sebi, brinemo o drugima.

No, nisu svi odgovorni. NI spram samih sebe a ponajmanje spram drugih.

Imam u radnoj okolini, bliskoj radnoj okolini, personu koja mi "pegla" živce.

Ta osoba živi izuzetno lošim stilom života; ne zato jer ne može drugačije već samo zato što tako želi. Želi da je loše. A onda neprestance kuka i jadikuje koliko je loše.

Pa tako svakodnevno imam za gledati svu silinu odvratno lošeg izbora prehrambenih navika te osobe; koje su , jasno, dovele do teške gojaznosti.
Svakodnevno slušam o svim poremećajima koji ju more; od kardinalno previsokog tlaka, zadihansti, povišenog šećera i masnoća u krvi, nefunkcionalne jetre ALI i svakodnevno , opet, gledam svu silinu gluposti koje ta osoba unosi u i na svoje tijelo. Pa ako predložim nešto bolje, kvalitetnije, zdravije - onda se iz toga ismijava.


I već mi je izuzetno teško biti fina i pristojna, na rubovima sam da toj osobi sve saspem u lice.

Jer, sva ta neodgovornost u krajnosti utječe i na mene.

S obzirom na loše životne navike, dotična osoba je neprestance boležljiva . I ne, nikako mi nije super ugodno sjediti u blizini nekoga tko stalno hriplje, hračka, grglja, diše ko na " škrge" , pljucka i bljucka...

A pas mu mater, šizim poradi toga.

I sva sreća da su moje životne navike i stil života totalno opozitni od toga pa mi je očito, imunitet na zavidnoj razini. Jer još nisam niš' pokupila.

Ali, i mimo toga, već mi je toliko naporno osam radnih sati provoditi uz jebenog Jeremiju koji je to sam od sebe napravio.

I koji, očito, uživa u tome da je patnik.

Brinite o sebi, jer brigom o sebi brinemo i o drugima.

A to je fer , postupati tako.

To se zove društveno odgovorno ponašanje.


Oznake: odgovornost, Zdravlje, tegobe, kolege, posao


- 09:46 - Komentari (12) - Isprintaj - #

10.03.2017., petak


Odgovornost kupca! Rabljena roba!
Bliska meni osoba, prodaje nešto što meni treba.

Razmišljam o kupnji.

Proizvod poznajem , poznajem osobu i poznajem način na koji se odnosi spram svojih stvari.

Pravedna je osoba; nikome ne pokušava išta podvaliti; meni ponajmanje.

Proizvod je ( gotovo ) savršen, kako vanjštinom tako i funkcionalnošću.

Možebitnu poteškoću vidim u pogonskom dijelu. No, ni to nije nešto strašno, taman i da bi taj dio bilo potrebno zamijeniti.

Razgovaramo prodavačica i ja jučer. Govorim njoj sve isto što pišem i ovdje.

U momentu, ona gubi nit i ne shvaća me dobro te mi , čak onako zapovjednim tonom, govori neka si kupim novo novi proizvod; jer ona ne može garantirati hoće li ili neće pogonski dio trajati još deset godina; ili možda samo deset dana. A nebi voljela doći u situaciju da ju optužujem!!!

Na to " ptužujem " meni se tlak podigne. Zašto bih ja ikoga optuživala za išta; prilikom kupovine polovne robe?! Polovna roba nema garanciju i meni je to jasno.

Isključivo na kupcu je da se razumije u to što kupuje, da zna što takav proizvod mora zadovoljiti.

Na kupcu je da bude pronicljiv te da se jako dobro informira. Jer, nakon što odaberemo, kupimo i platimo; nema smisla tužiti ikoga.

Nove proizvode štiti garancija a polovne mi sami moramo znati "zaštitit" , svojom mudrošću prilikom odabira.

Oznake: polovno, novo, kupovina kupac, prodavač


- 12:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.03.2017., četvrtak


Maknite se s vrata!!!
Nekada, javni prijevoz je bio drugačiji nego danas. Danas je sve napredno.

Nekada su se vrata otvarala i mehanički, onda su došli gumbi pa je posao odrađivala hidraulika.

Nekada je u tramvajima, grada Zagreba, bilo i prodavača karata, koji su lupali štambilje , ogromne štambilje, na karte i tako ih poništavali. Oni su i otvarali vrata, zadnja.

Nekada su ljudi znali kako ulaziti a kako i gdje izlaziti.

Danas, danas je javni prijevoz sve moderniji, čak i u našoj državi.

Autobusi i tramvaji, sve imaju na senzore, sve funkcije se prate kamerama.

No, i dalje postoje vozači; koji upravljaju svime time. I voze, jasno.

Svuda, kao i nekada, na prvim vratima piše ULAZ; a na svim slijedećim IZLAZ.

Jasne su to riječi. Na ULAZU se ULAZI a na IZLAZU IZLAZI.

No, nije svakome jasno to što je jasno.

Ne dolaze svi iz iste okoline, iz okruženja gdje je pod normalno da ih se tomu nauči..

Nisu svi kulturni po jednom , najnormalnijem, defaultu; po rođenju reklo bi se. Genetski.

Nisu, jer nije ni sve te nove generacije napravio netko tko u sebi nosi iste sposobnosti.

Kultura se to zove. Kultura življenja. Životna inteligencija.


Bila sam mala ranih 80tih godina prošlog stoljeća. I to baš kul zvuči.

Od malena, učili su me sve što su i oni znali. Ti koji su me stvorili; a i njihovi stvoritelji.

A učili su me tako perfidno pa se ja gotovo ni ne mogu sjetiti toga. Ne pamtim ništa kao neke lekcije koje su mi bile prezentirane kroz neku deračinu ili na grub način.

Ali, zato se sjećam mnogih situacija kada su mi fino govorili i pokazivali mi, na svojem primjeru. Očekivalo se samo da kopiraš. A kopiranjem si učio.

" Na ulaz se ulazi, vidiš" ! Pa bi sačekali da se vrata otvore. Nije bilo gužvanja na prvim vratima tada. Jer na ulaz su ljudi isključivo ulazili.

" A gledaj, izlaz su svaka slijedeća vrata, na izlazu se izlazi. I kada uđemo u javni prijevoz, normalno je pomaknuti se odmah dalje, ka izlazima" Pa bi me proveli niže kroz tramvaj i/ili autobus.

" Kada ulazimo i/ili silazimo, nikada se ne naguravamo" " Uvijek dajemo prednost potrebitijima; a to su ti sve ljudi stariji od tebe, jako umorni ljudi, trudnice, dječica mala koja ne mogu dobro stajati sama ...... "

I ostaju takve stvari, apsolutno ostaju, od prvog momenta. Naučiš ih, usvojiš i primjenjuješ - zauvijek.

Danas, danas se većina voze kao šupljoglavci. Kao loše utovaren teret.

Kao da su sat vremena prije ispuzali iz neke rupe i evo ih sada , u stvarnome svijetu, među ljudima. A snalažljivosti i logike ni od kuda.

Stoji dečko na zadnjim vratima, izgleda izgubljeno a očito da i je izgubljen, sam sa sobom u svojoj glavi. Šupljoj, dala bih se okladiti.

Autobus i dalje stoji. Vozač se okreće i moli putnike da zamole tog šupljoglavog neka se makne s vrata.

Senzor vratiju očitava prisutnos te ne dozvoljava zatvoriti vrata ( sigurnosti radi ) .

Dečka je teško zazvati. Ima slušalice u ušima.

Napokon, trkaju ga. Vadi slušalice, izgubljeno gleda. Pao s marsa.

Miče se unazad. Nije mu pravo. Jer, zašto baš njega sada netko maltretira. On , eto, želi stajati gdje ON baš želi.

Nije li ovo demokratska država.

Je dečko, kao je. Ali ti si šupljoglav, takav si se rodio nažalost.

A za takvo društvo, demokracija je živo sranje.

Za takvo društvo, potrebne su rigorozne regule. Pravedne kazne. Čvrsto i pravedno vodstvo.

I edukacija. Edukacije toliko nedostaje.

Nekoliko, već, generacija!!

Oznake: javni prijevoz, vrata, Kultura, nauk, ulaz, izlaz, šupljoglavstvo, životna inteligencija


- 10:02 - Komentari (14) - Isprintaj - #

08.03.2017., srijeda


To nije normalno!?
Sjedim na kavi. Poslovnoj. Pauza je u pitanju.

Separe je ogroman. U sredini sam.

Metar od mene desno - trojica, metar od mene lijevo - trojica.

Kolege s posla. Većinom smo muška firma. Normalno ili ne?!

Teče razgovor, jedna tema vodi ka drugoj. Trudnoća, djeca, bolovanje, pravilnik o bolovanju naše države, usporedba s pravilnicima drugih država. Rad u drugim državama. Cijene kod nas i drugdje. Porez na dodanu vrijednost živežnih namirnica.

Međuljudski odnosi kod nas i drugdje. Životinje, kućni ljubimci, odjeća, obuća. Stil. Obitelj.

Zaista, sve teme se mogu protresti na takvim kavama. U samo 30 do 45 minuta. Jer toliko traje pauza.

No uvijek su najaktualnije one koje se tiču muško ženskih odnosa, i to spolnih odnosa. O anatomiji se govorilo, o bolestima; o stupanju mladih u spolne odnose i edukaciji o seksualnost i spolnosti.

O sexu se razgovaralo. Istospolnom. Između dvojice muškarca. Između dvije žene. Što je (ne)normalnije? Dvije žene ili dva muškarca?!

Luka Nižetć, rekli su mi, oženio se. Za Slavka Sobina. Tko je on, pojma nisam imala. Pokazali su mi. Muškarac, svakako je.

S desne, došao je komentar " Maaa neeee, ma ne mogu ja to pojmiti. Pa to nije normalno "

Šta nije normalno? Da se dva muškarca požene? Da. Da se seksaju. Da. To nije normalno.

Jeli ili nije, zaista, (ne)normalno?!


Mene osobno kada pitaju, ne mogu reći da je nenormalno tj da nije normalno. Jednostavno ne mogu; iz razloga što; za mene, nije normalno :

da se ljudi međusobno tuku
da zlostavljaju slabije od sebe
da smatraju kako su superiorna bića
da ne poštuju nikoga sem sebe
da uništavaju tuđe
da ne cijene ni svoje
da uništavaju zemlju od koje su nastali

Nije mi normalno da žive povezani; makar u dvospolnoj zajednici, a ne odgovaraju jedno drugome.
Nije mi normalno da se unutar zajednica lažu i varaju.
Nije mi nikako normalno da su licemjerni; pa žive godinama u trulim vezama/brakovima; koje ne žele raskinuti , samo poradi navike i vlastite komocije/ljenosti.


Nisu mi normalna devijantna ponašanja. Nisu mi normalni ljudi koji sami sebi nanose bol. Nisu mi normalni oni koji ne vode brigu o samome sebi. Koji se ne cijene i poštuju.

Nisu mi normalni pedofili, zoofili, nekrofili. Oni koji seksaju životinje, mrtva bića; koji ubijaju poradi seksualnog čina. Obijesni ljudi nisu normalni. Nisu normalni oni koji žele ratove i o ratovima samo govore.

Hrvatska vlada nije normalna.

Zbilja, toliko je puno nenormalnog, toliko puno da je ljubav između dvoje ljudi istog spola, koja prelazi platonski dio; najmanje nenormalna.

Jer, svi smo mi u svojoj potpunoj normalnosti pomalo i nenormalni; zato što nismo podjednaki.

A različitost plaši one zatvorenog uma; one koji ne žele naučiti nešto novo. One koji , barem, ne žele ni pokušati spoznati druge.


Meni je najnormalnije danas poveseliti se danu žena, osmom martu, 8.3. ; dok nekolicini , u mojoj okolini, to je fuj; to više nije IN.


Zašto? Zato jer se prave finjaci, a zapravo su potpuni lažnjaci.

Neke njuške ; neka novonastala "gospoda" . Bez pokrića. Za mene , to su smrdljiva bića.

A i takva nisu normalna.

Oznake: normalno, nenormalno, gay, ljubav, sex, dan žena, drugačije


- 10:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.03.2017., četvrtak


Korizmeno šopanje!
I krenulo je, još jučer.

U katoličkom svijetu i svijetonazoru a i kod onih koji nisu u tom filmu već su samo u sličnom okruženju, jučer je na tapeti i na jeziku, najčešće, bila riječ - KORIZMA.

Korizma, korizma je ono vrijeme prije Uskrsa, točno četrdeset dana prije Uskrsa. A Uskrs, to je onaj dan za koji piše da je Isus, sin Božiji, uskrsnuo.

A uskrsnuti, a to znači dignuti se iz mrtvih. Ne doslovce tijelom; već samo duhom. A to u konačnici baš zbunjuje, jer za Isusa knjige pišu da je uskrsnuo i uzašao na nebo ali također mu ni tijela nisu našli.

To bi pak onda značilo da je uskrsnuće nešto slično doslovnom dizanju iz mrtvih, a kada se netko digne iz mrtvih onda kažemo da je to zombi.

Ili su Isusovo tijelo ukrali. Ne zna se i nikada se ne bude saznalo. Kako god bilo, narodna predaja kaže da je uskrsnuo, dušom.

Al' , da, prije uskrsnuća ide korizma. Vrijeme odricanja. Četrdeset dana " patnje" za velikodušne i pobožne licemjere.

Svi pošli postiti. I šopaju jedni druge hvalospjevima o svojim post podhvatima. Odrekao se kruha jedan kolega ; kolega koji svaki dan, kroz cijelu godinu jede kruh u abnormalnim količinama. Takav mu je i trbuh, abnormalno salast.

Odrekla se kave jedna ženskica; u tih četrdeset dana. Kroz ostatak godine popije je toliko da je omanja pržiona ne može ispeći, samljeti i popakirati.

Odrekli su se koječega; čokolade, pive, psovanja, pušenja cigareta, seksa; odrekli su se vožnje automobilom, odrekli su se mnogi korištenja interneta, gledanja televizije...........

Odrekli su se - svih gluposti .

Jer, ništa drugo doli gluposti je, taj čin masovnog odricanja.

I misle ljudi da su velike pothvate napravili. Ozarenih lica jadikuju jedni drugima. Kako će izdržati. Moraju. Ustrajati.

Odrekla se jedna kupovine u Zari. Ah, zamisli. Cijelih četrdeset dana je odlučila u dućan ne otići.

Odrekni se , kažem joj, tog najnovijeg mobitela, IPhonea 7; njega sklapaju gladna dječica, jesi znala to?! Gleda me u čudu a vilica se rastvara.

Licemjerno. Izuzetno licemjerno. Ogavno.


Jer, svi ljudi, koji se takvih trivijalnosti odriču, isključivo u vrijeme te korizme, licemjeri su. Po mom metru i po mojim mjerama.

Kako je to neki veliki čin? Kako je to nešto sveto i pročišćavajuće? Četrdeset dana ne kusati nešto što ti ionako kroz cijelu godinu nije potrebno u enormnim količinama.

Šta ima presveto četrdeset dana ne pušiti kada u ostalih 325 dana ispušiš omanju tvornicu duhana.

Ne volim licemjere. Umjesto tih trivijalnih odricanja; bolje bi bilo da svak kroz cijelu godinu bude umjeren, jer umjerenost je svetinja, svetost. Kojoj svaka vjera teži.

Umjeresnost je filozofija dobrog življenja; pa tko to nauči, ili ga nauče; taj dobro živi, i sa onime što ima, ili nema.

Umjerenost je radost i olakšanje. Umjerenost donosi osmjeh i vedrinu.

Odricanja poradi napisane riječi, licemjerna su.

A licemjerje je jedna od najgadnijih ljudskih osobina.

Licemjeran čovjek; pa, nije čovjek.

Samo ljuštura.

Oznake: odricanje, korizma, la, licemjerje, svetinja, umjerenost


- 11:44 - Komentari (20) - Isprintaj - #

07.02.2017., utorak


Glumiti ili ne; pitanje je sada?!
Da je lako, glumac bi bio svatko!

Svojevremeno, kada smo u kući bili samo na jednoj platnoj listi; okušao se čovjek moj biti glumcem. Prijaviš se u neku agenciju, poslikaju te i onda zovu na castinge, prema potražnji i potrebi.

Kako se on poslikao i registrirao; telefoni su počeli zvoniti. Ulogica u sapunici, statiranje u filmu; snimanje reklama !!

Ohoh, pa nije to loše ,pomislila sam . Daj da se i ja prijavim, nisam ni ja grda; tko zna, možda me netko i nazove. I prijavim se, poslikam se.

Ni P od poziva. Godinama. Promjenilo se i doma s(r)tanje, više nije bila samo jedna platna lista. Prorijedila su se i snimanja muža mi; nije imao više vremena, stalni radni odnos, puno radno vrijeme!

Tu i tamo, kada bi stigao, odazvao bi se na pokoji casting, i opet ja s njime. Nedugo smo baš odradili jedan. Kad, zvoni meni telefon prije koji dan; trebaju me, uloga je tu. Ohoho, opalac! Slušam ja o čemu se radi, i već mi sve lagano pada u vodu. Pa kada sam i čula visinu ( nizinu ) honorara; totalno sam se razočarala.

Ne, nisam ja za glumce, barem ne za ozbiljne. Jer, da bi se anonimac probio, mora prihvatiti što god ponude i za koju god mizeriju to ponude. Uvjek postoji mogućnost da će te netko zapaziti; a možda i ne. No, oni kojima je gluma prvi plan i životni san , oni ne kalkuliraju nimalo; grizu na sve i svašta.

Mom karakteru je nepojmljivo glumiti nešto tako priglupo pa se onda još i obvezati ugovorom da TV kuća ima dvje godine pravo isto to smeće ( i tebe u tome ) reproducirati. A sve za ni 500 kuna.

Ma nema čanse, neka samo neko drugi glumi.

Jer da je glumac biti lako, glumac bi bio svatko.

Oznake: gluma, casting, snimanje, televizija


- 09:16 - Komentari (17) - Isprintaj - #