ISKONSKI PAG

četvrtak, 21.04.2016.

STENA KAO KULTURNI SIMBOL GRADA




Prolazeći automobilom ove dane gradskim kvartom Krnjevo u Rijeci, nakon zgrade "Novog Lista" u pravcu Opatije, pogled mi skrene na jedan spomenik prirodi, jedan običan kamen ili jednu "stenu" kako mi u Pagu kažemo, koja već desetljećima tamo stoji. Tko je taj, koji se je domislio tu stenu tamo postaviti, a ne je razbiti, i uništiti? Onaj tko je zaslužan za ovo veličanje prirode, treba mu odati svako priznanje, a grad koji desetljećima održava ovu oazu prirode u samom centru grada, zaslužuje svaku pohvalu.


Moje zanimanje za spomenuti spomenik prirodi je bio tim veći, zbog zaustavljanja ljudi koji se fotografiraju pored ovog spomenika prirodi.

Desetljećima prolazim pored toga spomenika prirodi da se nikada namjenski nisam zaustavio, a ovi turisti i foto aparat kojeg sam imao pored sebe, naveli su me da se zaustavim i svoju radoznalost podjelim sa njihovom.

Prilikom zadnjeg posjeta Istri i mjestu moje supruge, jedna druga stena je zauzimala posebno mjesto, na novoizgrađenom objektu, gdje su prilikom iskopa naišli na stenu koja je oblikom podsjećala na cijeli istarski poluotok, zauzela je posebno mjesto u dvorište spomenute kuće. Vlasnici nisu htjeli uništiti taj spomenik kojeg im je priroda podarila, nego su ga sačuvali i postavili na mjesto, gdje se ljudi mogu zaustaviti, pogledati i fotografirati ukoliko to žele, bez da ljudima rade ikakve probleme. Fascinirala me ta ljubav prema kamenu, prema onome što im je priroda ponudila.

U mojoj neposrednoj blizini u Gradu Grobniku, Grobničani su uradili spomenik kamenu "steni", pred sam ulazak u stari grad Grobnik. To je ta "stina" pradidova. Sve je od kamena i sve je u kamenu.


U mom rodnom Pagu 2010.g., anonimni (jesi cu, rekla mi je jedna ošoba ali je nesmin izdat), jer mi u Pagu volimo biti anonimni, po meni je ovo bio anonimni ljubitelj prirode, pa onda i svojeg grada postavio je jednu sličnu stenu na najprometnijem mjestu u gradu, autobusnom kolodvoru? (stajalištu – ispred Burinove kuće), ali ta kamena skulptura nije izdržala više od godine dana. Pored te stene je također bilo prolaznika koji su se zaustavljali i fotografirali i time odaslali jedan novi detalj grada Paga, a da nije čipka ili sir. Toj steni i kako je ona u konačnici završila, posvetio sam dva posta na ovom blogu.

Netko pametan je valjda procjenio da mi i ovako i onako toga u Pagu imamo u izobilju, pa stena više ili manje koga bi trebala zabrinjavati.

Koliko je Grad Pag ustvari kulturan grad? Što bi to trebala biti kultura jednoga grada? Čini mi se da u Gradu Pagu na ovo pitanje rijetki mogu dati odgovor.
Ponekada umišljam da sam ksenofoban, međutim kada obiđen otočke srednine kao što su Krk, Mali Lošinj i Cres, onda se ne mogu načuditi koliko su ti gradovi uložili u kulturu, dali je na pladnju svima koju su zainteresirani za nju, i koliko im se to vraća kroz najvažniju otočku privrednu granu, zvanu turizam.

Što će grad Pag moći i htjeti ponuditi kada više niti jedna čipkarica ne bude sjedila na "stolciću" ispred svojih vratiju u ulici. Koje će motive pronalaziti brojni turisti sa foto aparatom u ruci, premda oni u gradu Pagu, ruku na srce ne nedostaju? Ali, o tome su vodili računa neki drugi ljudi i to pred mnogo stoljeća prije nas, koji nisu ni sanjali što bi to mogao biti foto aparat i fotografija.

Jedna obična stena u Rijeci, na putu prema kraljici turizma Opatiji, u kojoj ne nedostaje stena kao spomenika prirodi, daje mogućnost turistima da se zaustave i zabilježe taj detalj Rijeke, za vječnost.
Meni za vječnost ostaje poruka paškog kroničara Stipe Korena, koji mi je napisao posvetu u svojoj knjizi kao podršku da je foto aparat osjetljiv medij i da može puno toga više pokazati, nego tisuću riječi.


21.04.2016. u 18:28 • 0 KomentaraPrint#

subota, 16.04.2016.

PAŠKA ČIPKA RELIKT PAŠKE POVIJESTI ILI KAMEN SPOTICANJA?!




Posjet Predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović otoku Pagu, u sklopu svojih posjeta otocima Zadarske županije, ponukao me da možda još jednom prozborim o paškoj čipki za koju doista ne mogu ustvrditi dali je ona relikt prošlosti ili kamen spoticanja kojeg mi u Gradu Pagu nikako da riješimo. Odustao sam od pisanja jednog takvog posta, kako na sebe nebih opet navlačio bijes i neznam kakve sve ne komentara, čak i od onih koji su za to izravno vezani.



Tada me je podnevni "Dnevnik" od 12. travnja 2016. sa prilogom "Pašku čipku treba zaštiti" u trajanju od 2. minute, ohrabrio i pokrenuo da još jednom napišem ovaj post.



Ne mogu vjerovati da u Gradu Pagu još uvijek nema dovoljno volje, ni snage da se konačno pokrene pitanje tko može koristiti Pašku čipku kao detalj nošnje ili bilo kojeg drugog predmeta, gdje i kada?
Voditelj Dnevnika novinar Branimir Frakaš prilog je najavio, citiram: "Čipku u Gradu Pagu koju trenutačno izrađuje tridesetak žena, sav prihod od prodaje odlazi za Galeriju, materijal i edukaciju. Moglo biti biti drugačije kada bi se zakonski reguliralo korištenje slika paške čipke koja se godinama lijepi kao etiketa na primjerice sireve ili boce. Zakon postoji ali je nedorečen."
Ovim prilogom kojeg ću u cijelosti obrazložiti i prezentirati, za sve one koji možda navedeni prilog nisu pogledali, kako paška čipka pored svega, čak i zakonskih regulativa nije od nikoga zaštićena, kako taj relikt paške povijesti svatko može razvlačiti kako ga je volja, od Novalje do Primoštena, uvjeravajući me kako je evolucijski najprije postojala novaljska i primoštenska čipka, pa onda amebe, pa u konačnici možda i koja paška čipkarica.



Koliko puta smo na hrvatskoj televiziji u raznim emisijama kao podlogu vidjeli pašku čipku kao motiv uređenja studija, a da za to paške čipkarice sada udružene u Udrugu, nisu imale niakakve koristi od toga.
Kada je gospodin Ivica Propadalo koji se pamti po desingnu "Dore" kao simbola za pobjedničku pjesmu za Pjesmu Eurovizije na znak statue "Dore", stavio kao motiv pašku Pokrivacu kod mnogih koje sam tada upozoravao, čak nešto i napisao, nailazio sam na nerazumijevanje, kao i sada, a da paške čipkarice nisu imale nikakvu koristi od toga. Svi smo bili zaneseni tim potezom gospodina Propadala, premda nitko nije gledao dalekosežno što to u konačnici znači. Ne osuđujem gospodina Propadala za to, tim više što je istinski zaljubljenik našeg otoka i njegov česti posjetitelj, kazao bih i stanovnik, nešto više o tome je pisao Ivo Palčić u svojim "Meštrima s paškog kamenjara", gdje nam je predstavio gospodina Propadala, on je svojom izjavom da mu je za izradu Dore inspiracija bila Gospe Sinjska i Paška čipka, za promociju paške čipke time učinio više nego oni koji bi to trebali.



Neznam dali se još poklonici toga festivala koja se održavao u Opatiji, sjećaju skanadala iz 2012. kada je statua ukradena pobjednici Nini Badrić.
Jedan vodeći dnevni list tada je donio vijest:
- U gužvi koja je u studiju HTV-a nastala nakon Dore pjevačici je ukradena statua vrijedna 1000 eura. HTV za novi "kristal" nema novca pa, dok je državna televizija ne izradi i uruči novi, Ivica Propadalo odlučio joj je posuditi svoj. Sedam mjeseci nakon pobjede na Izboru za pjesmu Eurovizije, Nina Badrić dobila je zasluženu nagradu – Doru.



Znamo sada i cijenu statue "Dore" i svi uzimaju od toga, kako sam autor, tako i HRT, koja i paškim čipkaricama uredno naplačuje pretplatu, kao dodatni porez, dok Udruga paških čipkarica i dalje se može samo nadati boljim vremenima.
Novinaraka priloga dalje navodi: trenutačno u Pagu čipku šiva tridesetak žena, složne su čipku treba zaštiti. Ne može baš svaki proizvod sa otoka biti ukrašen sa paškom čipkom a bez ikakve naknade Društvu čipkarica koje je nositelj izvornosti.
Nakon ove tvrdnje novinarke spomenutog priloga dalje kazuje Predsjednica Udruge paških čipkarica, gospođa Neda Oros.
- Pitaju, kako je, dali ja to mogu staviti na etiketu? Možete!, ali morate se prijaviti ministarstvu financija jer u tom zakonu lijepo piše da se treba dati 10% vrijednosti tog proizvoda.



Novinaraka dalje komentira:
- 10% po jednom siru, primjerice prilično je velika svota, svjesne su toga čipkarice i dodaju i Kuna bi bila dovoljna, no potrebno je to zakonski regulirati, računica postoji.
Neda Oros dalje zbori:
- Kada bi i Država uzela sebi svoje, da bi minimum 60 tisuća Kuna moglo ući u proračun naše lokalne zajednice, od koje bi se sve ovo moglo financirati.
Novinarka dalje komentira:
- Gotovo sve sireve sirane "Gligora" koji su od davna nositelji brojnih europskih i svjetskih titula krasi paška čipka.
Kako je gospodin Gligora odgovorio na tvrdnju novinarke:
- Treba zaštiti pašku čipku, to bi u svakom slučaju bilo dobro, ali nikako zabranjivati da se paška čipka korisiti kao amblem, kao jedan motiv. To je samo reklama za pašku čipku.
Novinarka je prilog okončala rečenicom, duhu novinarske struke:
-I za otok Pag koji i ovako živi od turizma i proizvoda koji uspiju u sezoni prodati.

Dali je gospodin Gligora uspio razumjeti ovu rečenicu novinarke spomenutog priloga. Ako se gospodin Gligora svesrdno trudi naplatiti svoj proizvod i zaštiti ga svim mogućim sredstvima, zašto to istovremeno osporava paškim čipkaricama.
Zašto gospodin Gligora i ne samo on, nebi na etiketu svojeg sira recimo stavio logo Coca-Cole ili recimo logo paške solane, vjerujem da koriste pašku sol, pri izradi paških sireva, koji je jedan od bitnih čimbenika u kvaliteti tog proizvoda, ili recimo logo Vegete a da ne prođu nekažnjeno. To je jednostavno nemoguće i to gospodin Gligora i svi koji se bave poslom kao i on, jako dobro znaju i ne pada im na pamet dirati se u te njihove prepoznatljivosti, koje su kod nekih proizvoda doveden do svetinje.





Više puta smo pričale viceve na račun Amerikanaca i Rusa, tko je nadmoćniji, pa se tako veznao za ovu temu sjećam kada su Amerikanci nabrajali Rusima što sve mogu, su ustvrdili:
- Rus kaže Amerikancu: mi možemo mjesec pofarbat u crveno, da se zna tko je gospodar toga.
- Amerikanac mu uzvrati: vi ga pofarbajte, a mi ćemo dodati bijelu crtu i napisati "Coca Cola".



U konačnici zašto me ovaj prilog u Dnevniku HRT-a, i posjet Predsjednice RH potaknuo na pisanje ovog posta?
Za nevjerovati je da u Novalji još uvijek prkose svim dobronamjernim upozorenjima i bez ikakve obazrivosti koriste "Pokrivacu" kao detalj narodnje nošnje, koja je nota bene urešena paškom čipkom. Niti "Pokrivaca" može biti detalj Novaljske nošnje, a još manje urešena paškom čipkom. Cijeli špalir mladih Novaljki u nošnjama i najupečatljivijim znakom "Paške nošnje" ovdje spomenutoj Pokrivaci dočekalo je Predsjenicu RH.
U prilogu paškoj čipki i njenoj izvornosti pokazujem kako je to izgledalo u Novalji a kako u Gradu Pagu.





U tjednom kulturnom prilogu Novog Lista "Mediteran" u pet nastavaka o Paškoj čipki je pisao prof. Ante Zemljar i u broju 87. od 8. rujna 1996. napisao sljedeće:
-"Oznaku mjesta, "iz Paga", a ne "s Paga" formuliram namjerno jer se na otoku Pagu čipka radila samo u gradu Pagu. Sela, koja su po otoku brojna, "nisu" radila čipku. I to je interesantan sociološki podatak koji ilustrira tvrdnju o uvjetovanosti paške čipke: grad, sam po sebi – njegova urbanistička struktura, čipkasti raster njegovih ulica, njegova cjelovita suzdržanost gradnjom onižih kuća i tome odgovarajuća nepretjerana visina zvonika, usađivao je već u dječju dušu za razvoja težnju za ljepotom i skladnošću objekta u kome se može izraziti. Tamo gdje je bio nedostatak ovakvog medija, nije se moglo udomaćiti čipkarstvo."



Svi koji imalo prate povijest paške čipke i paške narodne nošnje, znaju da "pokrivaca" pred sedamdesetak godina nije izgledala u današnjem obliku. Svjedočenjem velikog zaljubljenika u pašku čipku i pašku povijest Zvonka Usmijanija, idejom poznatog paškog ljekranika gospodina Renza Martinellija, pokrivaca se postavlja na glavu žene na ovaj današnji način, kako bi došla do izražaja. Još uvijek na starim fotografijama možemo naići na starinski i nešto izmjenjeniji, današnji način postavljanja pokrivaca na glavama paških žena.







Pokrivaca je dugi komad finog tankog platna, koji se nakon njenog ovakvog postavljanja na glavu, štirka kako bi čvrsto stajala, ona je urešena paškom čipkom, ali ne na rubovima, nego nešto udaljenije, dok se na samim rubovima umetali "merlići", kukičani motivi.



Moram ustvrditi da smo za ovakvo stanje sami krivi, jer osim što se uzela čipka, zatim nošnja, pa tanac, Pažani niti jednog trenutka nisu ništa poduzeli kako bi zaustavili tu pošast, kada bolest krene, liječenje je ono što najviše košta. Pitam se što je sljedeće na redu a da mi u Pagu ostajemo samo pri činjenicama da ne možemo ništa učiniti. Na to me podsjeća kada se Ivu Palčiću zamjeralo zašto je knjigu o "Robinji" štampao u Novalji, evo kako je Ivo odgovorio novinaru na postavljenu provokaciju, poznavajući dobro paško-novaljske odnose.
VID novinski dodatak Novom Listu, novinar Branko Šuljić od 15. ožujka 1997., pod naslovom: "Povijest i tradiciju sačuvati za danas i sutra", na novinarsko pitanje: Imam nekih informacija, jer ćakule se brzo šire, da je u Pagu bilo određenih prigovora.
Gospodin Palčić odgovara:
- Da, nakon što je knjiga ugledalo svjetlo dana u Pagu, a u kontekstu naših otočnih animoziteta i podjela, do mene su dopirali prigovori i reakcije ponekih ljudi u stilu: "Zašto je to izdala Novalja?" To ne želim komentirati, jer to nebi bilo primjereno mome načinu razmišljanja. No onima koji i takvi detalji smetaju, moram reći sljedeće: ja sam koncem 1995. godine ponudio tekst paškom Centru za kulturu i informacije. Ne mogu reći da nije bila pokazana dobra volja. Dapače, ravnatelj Centra gospodin Igor Karavanić i ja čak smo zajedno potpisali "pismo namjere" što je bilo upućeno mogućim sponzorima. U pismu se govorilo o značenju toga projekta i molili smo materijalnu pomoć za njegovu realizaciju. Međutim, na tome je sve ostalo! Nakon nekog vremena odlučio sam taj tekst povući iz Centra za kulturu i informacije. Teksta sam odložio, računajući: doći će neka bolja vremena da se objavi."





Kada će se početi izvoditi "Robinja" u Novalji kao njihovo kulturno nasljeđe pitanje je vremena, a mi ćemo se i dalje svađati između sebe, ovako tašti i napuhani, ne uz namjeru da nešto poduzmemo, nego kao da zavidimo onima koji se bez ikakvog obzira kite tuđom čipkom.

Ne mogu zaobići duboku povijest Benediktinskog samostana i paških Benediktinki, koje su čuvarice paške posebnosti, koje su paške plemkinje naučile šiti pašku čipku i koje su čuvarice tog šivanog blaga. One koje su u sklopu svojeg samostana otvorile usklađen izložbeni prostor u kojem su osim umjetničkog i likovnog blaga, predstavile i šivano čipkarsko bogastvo njihovog samostana što preko šest stoljeća vjerno čuvaju, kao identitet jednog grada. To se ne može falsificirati, niti drugačije tumačiti. Istina leži u trajnoj postavi kojom se Grad Pag mora i te kako ponositi.





Zato je krajnje vrijeme da se sa zaštitom paške čipke i ne samo nje, krene cjelovito, stručno, na bazi stručnih timova u kojima bi ušli svi ljudi koji poznaju tematiku pa u konačnici i pravnoj regulativi, jer kako kaže prof. Ante Zemljar u spomenutom "Mediteranu": "najmanje će joj pomoći politikanstvo (ono ju je i do sada razaralo i ostavljalo na pola puta) kao i neki usputni pokrovitelji! Čipka je vječita, a politikanstvo smanjuje vrednote! Ono je osuđuje na život samo od "zaštite" do "zaštite", od "pokrovitelja" do "pokrovitelja" dotle, dok pokrovitelju treba iskoristiti njenu medijsku moć."

Ministrastvo kulture RH pašku čipku je proglasilo kulturnim dobrom, a Skupština UNESCO-a pašku čipku je uvrstilo na listu nematerijalne kulturne baštine svijeta. Grad Pag je time i službeno postao središte čipkarstva u Hrvatskoj, Europi, pa u konačnici i na svijetu. Ona se time izdigla iznad simbola Grada Paga, ona je rukotvorina kojom se dičimo i koja se prikazuje diljem svijeta prenoseći duh stare tradicije malog urbanog Grada Paga.

16.04.2016. u 12:49 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 12.04.2016.

PAG – ISTO, A DRUGAČIJE br.30.




Pogled sa balkona roditeljske kuće, sizao je do cijele Paške vale. More je praktično bilo do same kuće. Gornja fotografija zorno pokazuje mojeg brata Valtera koji je po oseki mogao doći do kamenih blokova koji su označavali od kuda počinje plićak. Nadam se da ima još dosta ljudi, a naročito mojih Golijara koji se toga sjećaju.




12.04.2016. u 11:15 • 0 KomentaraPrint#

subota, 02.04.2016.

PARANZA DIDA ANTE ZORIĆA (BEBIĆA)





"More nije zapreka, kako su stari ljudi mislili, već element spajanja. Iza njega nije konac svijeta već početak. Granice mora ne postoje, ono je omotač oko planeta za koji smo sudbinski usidreni." .../Jakša Fiamengo/



"Navigare necesse est, vivere not est necesse" – Ploviti se mora, živjeti se ne mora stara je latinska poslovica koja najsažetije opisuje život ljudskog roda, život hrabrih i odvažnih ljudi, ljudi koji su najveći veleposlanici svojih zemalja, život pomoraca, mornara, ljudi zaljubljenih u more i plovidbu, tih najvećih simbola slobode.


Ovo je priča o jednom brodu, o njegovom vlasniku i obitelji koja je cijela posvećena moru i životu pored mora.


Za mene su brodovi i more sastavni dio života i obiteljske tradicije, jedan pogled na more je pogled u moje djetinjstvo.
Pripadam onoj paškoj obitelji koja nosi prezime Maričević, a nadimak "Zorić", premda nas u Gradu Pagu svi znaju po nadimku "Bebić".
Najviše saznanja o mojoj obitelji dobio sam u rano djetinjstvo od svoje nane Marije Redić – Žgorike, i dvojice prijatelja mojeg djeda Ante Maričevića a to su bili barba Šime Bukša i barba Riko Grašo. Neka manja saznanja dobio sam i od dva člana obitelji, dva rođaka mojeg dida Ante, a to su Josip Maričević – Osip Zorić i barba Šime Maričević – Šime Zorić. Obojica rođaka mojeg dida Ante nazočili su njegovom činu vjenjčanju.



Barba Šime Bukša i barba Riko Grašo - Burin, su me uvijek nazivali: "mali Zoriću", dok se jednom nisam pobunio da sam ja Bebić i tada mi je braba Šime naširoko pokušao objasniti kako sam ja Zorić.



Govori mi barba Šime:
- znaš Tvoga dida su prezvali Bebić, zato ca mu je njegov otac po povratku iz Amerike kao malome govori: maj bejbi, bejbi, bebić i ded Ti je osta Bebić. I umisto Zorić, deda su ti više zvali Bebić, tako ste vi ostali Bebićovi. Mi njegovi prijatelji smo ga uvik zvali Zoriću. Ja Tvoga deda nikada nisan zva Bebiću.
Otprilke sličnu priču mi je ispričao i barba Riko Grašo - Burin, koji me uvijek nazivao Bajo-Zoriću, i jednom prilikom teta Marija Dudovica od Pipice (Josipa) Čepula majka, igrajući se ispred njene kuće.
- Ca ti očeš ovde mali Zoriću?, obratila mi se. Tada sam i nju pitao da mi objasni kako sam ja Zorić a ne Bebić. Teta Marija mi je ispričala priču koja je bila najbliskija onoj koju mi je ispričao i barba Šime Bukša.
U semantičkom sadržaju i tvorbi obiteljskih nadimaka u Gradu Pagu kojeg je napisao prof. Nikola Kustić u djelu obiteljskih nadimaka s pripadajućim prezimenima kao nadimcima, Maričeviće navodi pod Zorić, nema Bebićevih kao posbeni nadimak. Maričevići su po prof. Kustiću u Pagu još: Kalebicinovi i Patronovi.
Ovime ja za mene otklonjena svaka dilema da smo mi oni Maričevići koji pripadamo obitelji koju u Pagu nazivaju Zorićevi.
Uostalom na Uhlincu djelimo zajedno obiteljsku kuću, koja je dugo vremena bila jedna kuća.



Zašto se nikada u mojoj obitelji nije previše govorilo o brodu i mojem didi Anti obavijeno je jednim velom tajne ili željom da se ta uspomena ne stavlja na svjetlo dana. Niti od svojeg oca, kao i njegove braće nisam dobio neke značajnije podatke i sjećanja koje bi mogle zaokružiti ovu mozaičnu priču.
Idem redosljedom, tragom jedne fotografije koja me pokrenula na ovu priču.



Fotografiju smo dobili od Iva Orlića – Kalda koji posjeduje predstavljenu fotografiju (iako se danas skoro na svakom paškom portalu može naći ovu fotografiju), Mandrača sa brodom za kojeg sa sigurnošću ne mogu potvrditi o kojem je brodu riječ. Barba Ivo svjedoči da se u njihovoj kući uvijek govorili da je to "brod", barba Ante Bebića.



Otac mi je u našim razgovorima svjedočio da se slabo sjeća svojega oca, imao je nepunih jedanaest godina kada mu je otac preminuo, bilo je ratno stanje i da su ta njegova sjećanja na oca dosta štura. Sva sjećanja koja su bila vezana za djelovanje njegova oca najvećim djelom je dobio od svoje majke i svog brata Jure – Žorža, koji su mu prenosili neka sjećanja. Otac mi nije mogao na osnovu fotografije potvrditi dali je to njihov brod, niti koju vrstu broda je posjedovao njegov otac. On se samo sjeća da je taj brod bio vezan u Mandraču ispred kuće, da je otac sa Velebita prevozio uglavnom drva za ogrijev i gradnju, ali i ostalu robu koju je trebalo prebaciti u Pag ili sa Paga. Otac je uvijek naglašavao kako je dide doveo kompletnu građu za vilu "Jerka", što mi je više puta potvrdila i sama vlasnica pokojna teta Jerka Usmiani.
Njegova sjećanja na oca, vezana su uz priče svoje majke, koja je prepričavala da su na vesla odlazili sve do "Fortice", loviti ribu. Moj otac kao i njegov, nije zaobišao svoje Zorićeve prigodom vjenjčanja, pa su tako njegovom vjenjčanju nazočila djeca barba Šime Zorića, sin mu Šime i sestra Nevenka.



To su neka osnovna sjećanja mojeg oca za spomenuti brod.
Njegova majka Marija Žgorika je isto tako govorila:
- dica moja, ded van je uža reć kada bi poša na ribe: ribarova mater po srići vesela!
Tim tvrdnjama dolazim do spoznaje da je taj brod najvećim djelom služio za ribarstvo.



Nenadana i prerana smrt mojeg dide Ante cijelu priču odnjela je sa sobom i pokopala na zagrebačkom groblju Mirogoj, gdje počivaju posljednji ostaci mojeg dide, najbolje svjedoči jedna priča pokojne nane Žgorike, koja je posljednja od obitelji vidjela svojeg muža u bolnici na Jordanovcu u Zagrebu.
Više puta sam pitao nanu Žgoriku zašto je dide otišao u Zagreb i odgovor je uvijek bio isti:
- otišao je po motor za svoj brod.
Bolest se nije spominjala, ali nesporna činjenica je da ga je bolest zatekla u Zagrebu gdje je odsjeo kod svoje sestre, koja je bila udana u Palčića – Zelenjaka i živjela je u tradicionalnom djelu gradske četvrti Zagreba, u Trnju.

O kojem brodu se radi? To je "Paranaza"!


PARANZA

Paranza je ribarska brodica na Jadranskom moru od drva (obično hrasta). Koristi se duž jadranske obale od davnina do današnjih dana. Paranza je rezultat cjelovitog povijesnog razvoja i prilagodbe zahtjevima koje su joj diktirale obale na kojima je pristajala. Taj je brod dovoljno velik i jak, dugo oko 16 metara, trup, širok i do 5 metara sa gazom i do 1 metra.
Paranza je prepoznatljiva svojom provom koja je ukrašena sa dva velika oka koja su služili za sidrene lance ili za privezne konope.
Krma opet ima svoju specifičnost sa velikim kormilom.
Snast se sastoji od jednog ili dva jarbola na kojima se razapinju latinska jedra. Jedra mu omogućuju da može dostići brzinu i do 40 čvorova.
Paranza ima ponekad vodoravni dugi kosnik, drvena ili šuplja metalna oblica sprijeda uglavljena u pramac, iznad kojeg se rijetko razapinjao flok.
Po mojim saznanjima na Jadranu je sačuvana samo jedna Paranza i pokreće je motorni brod.




MANDRAČ

Paški mandrač ne zauzima nikakvu spomeničku vrijednost, ali kao sastavni ambijentalni dio paškog obalnog pojasa ima svoje značenje, jer ne postoji Pažnin koji barem jednom dnevno ne prođe pored mandrača u obaveznom paškom điru "okolo".
Što je paški mandrač značio mojed didu Anti?
Mandrač (mandracchio, tal.), je manja lučica koja služi kao sklonište barkama, ovdje je riječ o Paranzi, koja je mojem didu Anti bila svakodnevnica, dnevni boravak, jer mu je bilo dovoljno da sa kućnog praga pogleda kako mu stoji brod. To je bila polazišna i dolazna točka njegovih odlazaka sa svojom Paranzom.



U potrazi za što boljom fotografijom jedne od Paranzi kojih je u mandarču bilo poprilično i kako bih mogao usporediti sve te fotografija, pronašao sam jednu drugu fotografiju, na kojoj sam pronašao dida Antu.
U plićaku mandrača moglo se popravljati i dotjerivati brod, od tuda još jedna fotografija koja prikazuje mojeg dida u jednom takvom poduhvatu.



Pag ima tu sreću da je mandrač bio izazov za fotografe. Barke i brodice vezane u mandraču su vizualni sadržaj prožet osjećajem nostalgije, jer bilježi prošlost koja je nestala.
Te fotografije zorno nam pokazuju kako su u mandraču bile sidrene sve vrste brodica koje su tada plovile Jadranskim morem, od Paranza, Gajeta, Bracera i Trabakula.
Samo dobrim poznavanjem građe i oblika ovih brodica može se odrediti koja pripada kojoj vrsti.



Mandrač je duboki trag ostavio i na mojeg oca, sve do njegovog odlaska iz kuće, kada se je odlučio posvetiti pomoračkom životu, iako je svoje prve pomoračke vještine učio kod Maržićevih na njihovom trabakulu, a veza sa Maržićima je ostala tako da mu je Veljko Maržić bio vjenčani kum.




SINOVI JURE (Žorži), MATE I ANTE STOPAMA SVOJEG OCA

Sinovi mojeg dida Ante u najranijoj mladosti, u jeku Drugog svjetskog rata, ostali su bez svojeg oca. Djeci u toj dobi vrlo je važna muška osoba, otac sa kojim će se poistovjetiti, koji im može biti u mnogočemu uzor. Siguran sam da je to ostavilo određene traume na njih, barem po iskazu mojeg oca koji je u više navrata govorio kako bi bio sretan da se barem može dobro sjećati oca.



Moja nana Marija Redić-Žgorika ostala je tako sa svoje petero djece, bez onoga tko je prehranjivao obitelj. Kako bi mogla prehraniti svoju djecu bila je primorana prodati brod. Tako je Paranza otišla zauvijek, a djeci su mogla ostati samo sjećanja. Tog broda mogao se samo sjećati barba Žorži i teta Matija, ali nikada nisam sa njima pričao o tim sjećanjima. Time je ta priča okončana.
Svo troje djece išli su putevima svojeg oca, i sva trojica su bili pomorci, i što je znakovito sva trojica na različite brodarske kompanije, koje su igrale ogromno značenje u plovidbenoj zajednici bivše države.
Barba Žorži plovio je na "Jadroliniji", moj otac na "Lošinjskoj Plovidbi" od njenog osnutka, te barba Ante na "Jugoliniji".



Ima jedna anegdota i znakovitost, da su se sva trojica jednom zgodom zatekli u Veneciji sa svojim brodovima.
Moj brat Valter je krenuo očevim stopama i bio pomorac. Zaposlio se na Lošinjskoj plovidbi i radio je kao "bijelo osoblje". Tako se na brodu nazivaju konobari i kuhari. Osjetio je što znači pomorački život.
Njegovim stopama i stopama svojih korijena, nastavio je njegov sin Dino, koji je časnik u Hrvatskoj ratnoj mornarici.




NANA MARIJA REDIĆ – ŽGORIKA (Bebika)

Nakon smrti svojeg supruga, ona je ostala stup obitelji. Dolazi iz Paške obitelji koju nadimkom nazivaju Žgorićevi. Rijetko tko osim starijih Pažana su je nazivali njenim nadimkom. Svi su je više manje nazivali: teta Marija Bebika. Na koncu smo je i mi svi tako nazivali: nana Bebika.



Vinko Ružić vjenčani kum mojeg dida Ante i direktor Solane Pag, zaposlio je moju nanu u solanu, kako bi mogla prehraniti sebe i svoju djecu.
Bila su to teška poratna vremena u kojima je trebalo djecu postaviti na noge kako bi mogli dalje samostalno živjeti.
U svemu tome je uspjela, tri sina, tri pomorca bili su sljednici pomoračke tradicije u obitelji Maričević.
I ono malo vremena što sam proveo pored svoje nane Žgorike, nakon rođenja živio sam jedno vrijeme na Uhlinac, zatim smo zajednički živjeli u "Budingrad", nakon odlaska tete Matije u Ameriku i na posljetku kratko vrijeme na Goliji u obiteljskoj kući.



Otišao sam svojim putem, imao neke druge prioritete u životu, neki drugi ljudi su mi bili bliži od moje nane, znajuči da me nana nije baš previše razumjela, poradi toga što je nešto morala raditi i radi same sebe jer je bila usamljena, vjerujući da može biti još od koristi. Da se ta blizina očitovala više, možda bi i neke obiteljske priče znao bolje, ovako je sve otišlo zajedno sa nanom u vječnost.


POMORSTVO OBITELJSKA TRADICIJA OBITELJI MARIČEVIĆ - ZORIĆEVI

Kada se govori o pomoračkoj tradiciji obitelji, ne mogu zaobići dvojicu rođaka mojeg dida Ante koji su također poznati Paški pomorci i ljudi odani moru.
Prvi je bio Šime Maričević – Zorić, sa kojima su moji djelili zajedničku kuću na Uhlincu, gdje danas u jednom djelu živi moj barba Ante, a u drugom djelu sin barba Šime, Romeo Maričević.



Barba Šime je u braku sa tetom Matijom Maržić – Dudulicinkom, pored spomenutog sina Romea ima još tri sina: Šimu, Bernarda i Davora, te kćerku Nevenku. Njegovi sinovi su također bili u jednom momentu pomorci, sa njegove strane pomoračku tradiciju je nastavio unuk Zoran od sina Šime.
Bernardo Maričević je šest dana nakon velike pomorske tragedije tankera "Petar Zoranić" sa brodom Jugotankerske plovidbe, "Lendova" foto aparatom zabilježio ovu tragediju.
Barba Šime bio je aktivni učesnik NOB-a na legendarnom brodu PČ4 - "Junak" gdje je vršio službu strojara. To je bio ribarski brod kočar, deplasmana 11 tona, dužine 13,2 metara, širine 3,3 metara i gaza 1 metar, sa motorom snage 50 KS, brzine 8 čvorova. Bio je naoružan sa 2x20 mm pat, 1x2x12,7 mm pam, i 1x7,9 mm puškomitraljez. Djelovao je u sastavu II POS-a do 8.11.1944., nakon toga u Kvarnerskom pomorskom sastavu.



Drugi je Josip (Osip) Maričević – Zorić, koji je još uvijek mnogim Pažanima ostao u sjećanju sa svojom gajetom, koja je bila vezana u Mandraču mjesto ispred kojeg je bila vezana Paranza dida Ante.



Barba Osip je u braku sa tetom Franicom Herenda-Plemikom ima dvije kćerke Mandicu i Josipu (Bepinu) i sa njegove strane pomoračka tradicija se nije nastavila, ali je zato njegov unuk Branko Barbir napisao i uglazbio himnu moru "O, More" , kao i u mnogim drugim pjesmama koju izvodi ili samostalno ili kao voditelj sada već jako poznate klape "Sol" opjevao more i morske zgode.



O, MORE

Od kad me ćaća prvi put uze sa sobon na more
U srcu ćutim vikovnu jubav ku more daruje
I kad se burom pini i kad bonacom spi
U duši mora dišu didovi naši svi

O, more srićo radosti moja
U tebi sime života zri
Vela si jubav i čežnja srca moga
O, more, more kako bi da te ni

More sve tajne sa nama dili, sve naše tajne zna
Hrani nas zlatom njedara svojih, čuva od svakog zla
I kad se burom pini i kad bonacom spi
U duši mora dišu didovi naši svi.
(Branko Barbir)


ZA KRAJ

Biti dijete pomorca je život pun emotivnih priča i događaja koje se dese pomorcu za njegova radnog vijeka. Takva je i ova mala priča za kraj.



Rođen sam srpanjskog popodneva godine 1961., kada su bile nesnošljive vrućine i kada su obitelji Zorićevi i Madonovi čekali svojeg unuka. Moj otac je bio na brodu. Svi su znali ako se rodi sin da će biti Ante i da će nositi ime svojeg djeda. Tako je i bilo. Po mojem rođenju obzanjeno je da se rodio Ante Maričević i da je to bila velika radost za spomenute obitelji. Međutim svu tu radost prekinuo je brzojav mojeg oca koji je glasio: "ako se rodi sin, neka se zove Branimir." To je bio veliki šok za moju majku jer nije znala na koji način priopćiti obiteljima da će Ante biti Branimir.
Moja nana Žgorika i teta Matija kada su došle u posjetu da vide to novo stvorenje, ostale su iznenađene kada im je priopćeno da će Ante biti Branimir. Kaže mi mater da nisu previše negodovale nakon viđenog brzojava, ali su pokazivale nelagodu. Nitko to nije mogao promijeniti.
Moja nana Kate Lućinka je radila veću paniku, jer je vikala po rodilištu: "što ste se sramili imena svekra, to mu je ded." Kate nije uopće htjela prihvatiti odluku mojeg oca. Kate se držala one naše stare: "Dobit ćeš ime, po nekom od svojih." Moja mater je ostala pri želji mojeg oca i evo danas Branimir piše ovaj blog.
Čekalo se da moj otac dođe sa broda kako bi se čula prava istina zašto je meni namijenio ime Branimir, a ne svojeg dida i tim više što sam ja bio prvi muški potomak u obitelji.
Obrazloženje je vrlo emotivno. Negdje u Mesinskom tjesnacu ulovila ih prava ljetna nevera, cijela posada je bila sa pojasevima za spašavanje, jer su bili uvjereni da se neće izvući iz tog pakla. Moj otac je imao kadeta koji se zvao Branimir i koji je tako bio uz mojeg oca, da je otac uvijek govorio da im se nešto desilo da se nebi izvukli, jer bi ga ovaj bio potopio koliko ga se grčevito držao. Zadnji čas u pripomoć je stigao jedan remorker koji ih je uspio izvući iz tog pakla.
Moj otac je tada svom kadetu kazao: "Branimire, moja žena negdje sada mora roditi, ako dobijem sina zvati će se Tvojim imenom."
Tako sam ja dobio ime Branimir.
Međutim prilikom krštenja, a već sam o tome pisao na ovom blogu dobio sam ime Ante bez svjetovnog imena i tako je na jedan način ispravljena pogreška mojeg oca.



Nadam se da sam ovom pričom nastojao dočarati ljubav prema moru, obitelji kojoj je to isto more bilo život, koji su svojom ljubavlju i svojim profesionalnim odnosom ostavili djelić traga u pomorstvu na svim morima kojima su plovili, kao i onima koji su im na tim odlascima i dolsacima, rastancima i sastancima bili njihova poptpora na tom putu.
Mi otočani lako prihvačamo okolnosti u kojima smo upućeni na sami sebe, jer koliko god brodova iz mandrača poslali ka moru i obrnuto, otok uvijek ostaje otok. Na otoku će se i dalje ploviti i loviti riba, moliti i živjeti. To je svijet koji je u meni, kojem pripadam i ne moram se nikome za ništa opravdavati, ništa zamišljati ili izmišljati.



02.04.2016. u 17:45 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (9)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (7)
Travanj 2017 (5)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (4)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (5)
Siječanj 2015 (7)
Prosinac 2014 (6)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (5)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (8)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (6)
Travanj 2014 (6)
Ožujak 2014 (10)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (6)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (8)
Rujan 2013 (3)

Opis bloga

Ovaj Blog isključivo će se baviti Gradom Pagom, njegovim govorom, ljudima i običajima.

Najvećim dijelom, fotografije na blogu, moje su autorsko djelo.

Fotovremeplovom - "PAG - ISTO, A DRUGAČIJE"
prikazujem usporednicu svojih fotografija nekada i danas.

DA SE NE ZABORAVI

Želja da zabilježim riječi koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji u mom Pagu motiviralo me da se fotografijom - fotogovorom izrazim, sjetim i "DA SE NE ZABORAVI", a što je najvažnije sačuva jezik koji je posljednjih desetljeća toliko ugrožen.
Preko ovih riječi želja mi je potaknuti druge, poglavito one starije Pažane da mlađe naraštaje podučavaju svojem jeziku kako bi time mogli razmišljati o podrijetlu Pažana.
Davajući time važanosti starog paškog govora ne treba shvatiti kao omalovažavanje značaja i uloge književnog standardnog jezika. Bez književnog jezika nebi bilo ni nacije, ali ne treba raditi dileme dali književni ili mjesni govor, nego afirmaciju jednog i drugog kao bogastvo jedne lokalne sredine.


"SLIKOVNI RJEČNIK"

1.LOKVA
2.GUŠTERNA
3.DOMIJANA
4.UŽAL ili GROP
5.ZIKVA
6.TRGATVA
7.KJUKA
8.CIMITAR
9.MAŽININ
10.LESA
11.KOMIN i NAPA
12.LUMBRELA
13.AFITANCA
14.TORKUL
15.PEMEDEVOR ili POMIDOR
16.ŽMUJ(L)
17.ŠTERIKA
18.ŠUFERIN
19.LUMACA
20.LUMIN
21.SUKVICA
22.BULAMAN
23.ŠPAHER
24.LEROJ
25.BOTUN
26.KABAN
27.BARJAK / BANDIRA
28.SALBUN
29.ANGURJA



Posljednje vrijeme često imamo priliku čitati o slavnim i poznatim ljudima iz određenih hrvatskih regija. Tako su i hrvatski otoci dali puno zaslužnih Hrvata koji su obilježili povijest Hrvatske.
Slobodan Prosper Novak napisao je knjigu: "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" za koju autor navodi, da je iz nostalgije i znatiželje napisao ovo djelo.
Moj interes prema ovom djelu bio je, dali je gospodin Novak našao kojeg Pažanina koji bi bio zaslužan da bude uvršten među svim tim Dalmatinskim velikanima.
Pažanin Bartol Kašić, pisac prve gramatike hrvatskog jezika, zaslužio je da bude prikazan u tom djelu.
Ova ideja Slobodana Prospera Novaka, bila je poticaj pronaći 101 Pažanina koji zaslužuju biti predstavljeni javnosti svime onime po čemu su posebno bili prepoznatljivi.
Biti će predstavljeni svi oni koji su rođeni u gradu Pagu ili koji su po roditeljima Pažani, a zaslužuju da budu dostojno prezentirani.


101 PAŽANIN


1.KAŠIĆ BARTOL
2.GRUBONIĆ PETAR
3.MATASOVIĆ VID
4.MRŠIĆ IVAN
5.TUTNIĆ IVAN
6.MIŠOLIĆ BENEDIKT
7.PALČIĆ ANTUN
8.CAPPO ANTE
9.RAKAMARIĆ FRANE PETAR
10.TRASONICO PETAR
11.SLOVINJA IVAN
12.RUIĆ MARKO LAURO
13.FABIJANIĆ DONAT
14.MEŠTROVIĆ ŠIME
15.BULJETA STJEPAN

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se