ISKONSKI PAG

petak, 24.03.2017.

POVIJEST PAŠKOG KARNEVALA - drugi dio




Svoj prvi ovogodišnji post posvećen paškom karnevalu: "Povijest paškog karnevala" započeo je tragom jednog novinskog članka i jedne fotografije, koja bi trebala svjedočiti o povijesti paškog karnevala iz 1928. godine.
Osoba koja je prenjela informaciju u intervjuu Novom Listu 6.2.2012. godine, novinarki Slavici Mrkić-Modrić, bila je gospođa Dušica Slosar-Černjar u svojoj 91. godini života.


Teško je bilo za povjerovati da je šest godina kasnije nakon intervjua gospođa Dušica Slosar još uvijek živa.
Posredstvom opatijskih prijatelja i tragom napisanog intervjua, krenuo sam u avanturu pronalaska spomenute fotografije. Bio sam siguran da gospođa Dušica ima svoju obitelj i da mi netko od njih može u tome pomoći.
Dobio sam adresu i broj telefona na koji se mogu obratiti tragom moje znatiželje. Gospođa Dušica Slosar-Černjar živi u Opatiji na stubama Borisa Papandopula 4 u svojoj 97. godini života.

Zovem na telefon i sa druge strane žice javi se razgovjetan glas.
- Dobar dan, stan Slosar-Černjar, ja sam Branimir Maričević, molim Vas dali mogu dobiti gospođu Dušicu?
- Ja sam gospođa Dušica, kojim povodom zovete?
- Tragom jednog novinskog članka u Novom Listu i intervjua kojeg ste dali novinarki Slavici Mrkić-Modrić, gdje svjedočite o Vašoj teti Mariji Slosar koja je živjela u Gradu Pagu, održavala maškarane tradicije i tamo se također maškaravala i fotografirala, pa sam Vas htio zamoliti ako bih mogao prefotografirati tu fotografiju radi svjedočanje o povijesti paškog karnevala.
- Možete doći do mene, ja ću Vas primiti i rado porazgovarati o mojoj teti Mariji i njenom životu u Pagu.
- Kada mogu doći?
- Možete doći i sada ako imate vremena.
- Dolazim za petnaestak minuta, gdje točno stanujete?
- Molim Vas požuriti, ovo je vrijeme pred ručak, ja imam gospođu koja brine o meni, ona sada dovršava ručak, a ja mogu sa vama porazgovarati, moj stan je ulici Borisa Papandopula 4 kod opatijske pošte, tu se negdje parkirajte.
Na brzinu sam se spremio, uzeo neku sitnicu za gospođu Dušicu i krenuo u pravcu Opatije. Odmah sam našao te stube i zgradu u kojoj živi gospođa Dušica. Mala, uska opatijska kaleta u srcu Opatije dovela me do gospođe Dušice.

Zvonim na vrata i vrata mi otvara osoba koja mi je poznata. Predstavlja se kao gospođa Radojka.
- Vi ste bila moja pacijentica, koliko me pamet ne vara?
- A, kamo vi delate?
- Na rehabilitaciji preko puta pošte broj 2 u Rijeci.
- Ja, ja san tamo dolazila kod dr.Žic.
- Vidite da ste bila moja pacijentica.
Ulazim u kuhinju u kojoj me dočekuje gospođa kojoj zasigurno nebih dao 97. godina života.

Srdačno se pozdravimo, gospođa Dušica inzistira da sjednem pored nje i da krenemo sa pričom o njenoj teti Mariji. Vidim da su foto albumi već pored nje.

Odmah po dolasku bilo mi je jasno da će ovaj razgovor teći u primorskoj čakavici. Kako čakavica meni ne čini problem i ja ću nastojat razgovarati sa gospođom Dušicom na isti način.

MARIJA SLOSAR – BALTIĆ

- Znate, moja teta Marija je bila poštarica, delala je va pošte na sv. Mateju (Viškovo) i kada se udala za gospodina Baltića, koji je bil carinski namještenik u staroj Jugoslaviji, preselila se živet na Sušak.

- Ja san rado dolazila kod tete i to hodeć od sv. Mateja. Kada su prišli na Sušak, ona više ni delala, dobila je dva sina i brinula se o njima.

- Onda je prišlo da će se morat preseliti na Pag. To je njoj teško palo, ali je sa svojim mužem i decom šla va Pag. Ja san sa brodom od Sušaka po lete dolazila kod tete na Pag. Bivala je va jednoj kuće, tu je bila jedna mala riva i zajedno su tu bile škale za poć va Grad. Na tim škalami je i slikana teta sa još nekim Paškinjama u maškarama.

- To su Vam škale na Uhlinac, tako se zove ulica i u toj ulici se udala moja nona, tamo je starina od moga oca.

- Morda vam je i nona na toj slike. Da imamo slike kod sebe biste je možda i prepoznali.
Sada znam da fotografija nije kod gospođe Dušice i da će to biti jedan prijepor kojeg neću samo tako riješiti. Uzima telefon u ruke i nekog zove.
- Ča je, ča delaš?, ovde kod mene je jedan gospodin došal pitat za tetu i sliku kada je teta va maškarah slikana na Pag.
Čekam odgovor, nadam se da će biti pozitivan.
- Zvala san sestru, ona biva na sv. Mateju i ta slika mora da je kod nje, ali sestra govori da su tu sliku dali novinarki Slavici i da je ta slika va Novem Liste. Morat ćete nekako doć do novinarke Slavice i vidit sa njom.
- Imam neke poznanike ki delaju va Novem Liste pa ću pokušati doć do novinarke Slavice, to će bit moja briga. Ča je dalje bilo sa tetun?
- Njoj van je pozlilo, dohtor ju je slabo lečil i već je bilo kasno kada su je brodon oteli prebacit na Sušak va bolnice. Njoj se upalilo slepo crevo, bit će je to puklo i na putu pred Karlobag je umrla. Iskrcali su je va Karlobag i od tuda su je doveli i zakopali na Trsatsko groblje. Muž joj je tako otel, zel je svoju grobnicu i tamo ju je zakopal. Još vavek je ta grobnica na Trsatu, ja vodim računa o njoj, ona van je u drugon redu od crekve na groblje prema moru.
- Kada finimo ovaj razgovor, provat ću nać Vašu tetu Mariju na Trsatskom groblju.

- Ja, samo nemojte slikat, jer neznan dali je gospa ka mi pazi i redi grob poredila i stavila rožice.
- Ne brinite za to, nego povedajte Vi meni ća se dalje događalo.

DUŠICA - PAŠKA ČIPKARICA

- Moja teta Marija imela je puno prijateljic na Pagu, tako je jedna Marija Maržić sa kojon san van se ja pokli još puno let dopiševala, bivala dve ulice naprvo od Vele crekve na gradskoj pijaci.

- Ta gospa Marija je mene učila šit pašku čipku. I ja san van savladala šivanje paške čipke i žal mi je da van neću moć pokazat, jer bi to sada zelo puno vremena da ja to najden, a vremena nimamo.
- Jako mi je žal da neću moć videt te Vaše čipke, jer bi to bila jedna vela stvar za svih nas u Pagu.
- Razumem, ali vreme nan ne dozvoljava jer vidite ova moja Radojka je već skoro finila skuhat obed.

- Moran van povedat kako su nas na tovara vodili u jedno mesto na drugu bandu otoka koje se zvalo Košljun. Tamo su prihajali brodi i barba je tu vršil službu carinika. Bil van je jedan mul, jedna mala lanterna i dve kuće, mi smo bivali va jednoj od tih odmah zajedno do te male lanterne.

- To su Vam kuće od obitelji Festini kojih u Pagu po nadimku zovu Batarija, ali moram Vam kazati da je tu bival i moj pradjed po prezimenu Crljenko a po nadimku Luča.
- To vi znate bolje od mene, ali van mogu ispripovedat kako su tamo doveli jednu divojku iz Zagreba, operirala je nogu i preporučili su je da pride na Pag na lečenje da će je paško more jako pomoć. I ona van je prišla na štake ni mogla hodet, a iz Košljuna je šla hodeć bez ikakve pomoći. Vavek san iskala dali ću kade nać ća za taj Košljun, međutim samo se spominje Košljun na Krku.
- Da danas vidite taj Košljun moja gospođo Dušice sigurno ga nebiste prepoznala. Mul je ostal, ali je devastiran i trebalo bi ga pod hitno sanirat, isto tako i stara lanterna je tu, ali samo kao spomenik i sam ne znam do kada će ona bit na to mesto. Sada van va Košljunu ima siguran sam preko sto kuća.

- Ni to ništa za čuditi se kako to sve gre naprvo. Znate, rat je učinil puno zla tako da su van se i mnoge veze sa nekim judima zgubile. Pokle rata ja van se više nisam dopiševala sa gospođom Marijom i neznam kako je ona finila. Vi mi sigurno ne morete ništa reć aš ste mlad.
- Vidite gospođo Dušice, ako je to druga ulica od vele crekve, ja sam u toj ulici nasljedi kuću i va toj ulici živeju Maržići, kojih po nadimku u Pag zoveju Šmamjakovi, kada odem u Pag raspitati ću se, moguće je da ta gospođa Marija Maržić dolazi od njihova roda. I kako je to onda sve finilo sa Pagom?
- Kada je teta Marija umrla, mi smo prišli na Pag da bi barbi mogli pomoć da se kuća pospremi, pokupe stvari, jer je barba dobil službu u Omišalj na Krku. On van se osam meseci pokli tetine smrti oženil za poznanicu svojih prijatelja i sa decun se preselil va Novi Sad. Jedan sin mu je bil operni pjevač, drugi je bil zubar. Ovaj ča je bil zubar je imal dva sina i jedan od njih je isto zubar i sa njime održavam vezu. Grobnicu od none sam prepisala na njega i obećal mi je da će to uredit prvo nego ća ja umrem, ali još ništa ni storil. Bilo bi najbolje da je prekopaju a kosti prenesu tamo kamo bivaju, jer ki će pokle mene više pazit i pohajat taj grob.

- Čudna jedna štorija moja gospođo Dušice. Meni je bilo drago da san Vas upoznao, da ste mi mogli tolike lepe stvari povedat o mome Pagu. Niste mi povedala kako je finilo sa Vamin?

DUŠICA SLOSAR –ČERNJAR POŠTARICA

- Znate, koliko sam zavolela delo ča je teta Marija delala va pošte, da san pokle rata se i ja zaposlila va poštu. Ja san van počela delat na poštu broj 2 va Reke, tamo kod željezničkog kolodvora. Ničesa ni bilo kada smo tamo prišli, jedna zapušćena kuća koja ni poneštre ni imela. Jako puno dela me tamo čekalo.

- Gospođo Dušice ja Van dela preko puta te pošte već 33. leta ne znajuć da ste Vi bila ta koja je osnovala tu poštu i počela delat tamo. Vidite koliko Vi meni vredite ne samo za maškare i ne samo za moj Pag, nego i za moje delo koje delan toliko let već. Puno san toga od Vas doznal, red je da Vas pustim da na miru obedvate, a ja ću se pobrinut za tu fotografiju iz Paga. Gren zajedno do groblja na Trsatu da obajden Vašu tetu koja nas je povezala.
- Bit će mi drago i ne mojte slikat ako grob ni počišćen.
- Zbogon Van i bilo bi lepo da se možda vidimo još ki put. Prije nego partin ću Van pokazat neke fotografije koje imam na internetu ukoliko budemo imeli vezu.
Uspio sam se spojiti na internet i pokazati je neke postove sa bloga, između ostalog zaustavila se na jednoj fotografiji.
- Ova dva gospodina poznan, samo nezna od kuda.
- To su Vam Ljubo Kuntarić ki je pred neki mesec umrl i naš Duško Paro iz Opatijskih Suvenira.

- Vidin da znan te ljude, fotografije su male pa ne moren dobro videt. Znate ja sam Ljubu jako dobro znala aš san kantala va opatijsken zbore, a on je bil dirigent, a i Duškota znan, ali nisan znala da je on Pažan.
Ispratila me gospođa Radojka bilo je i njoj drago da smo se vidjeli i govori mi:
- vi ni ne znate koliko ste je ispunili dan, aš van ona voli društvo i voli kada je ki pride.
- Bilo mi je drago da sam je baren na malo mogao ispuniti dan.

TRSATSKO GROBLJE

Uputio sam se odmah na Trsatsko groblje da pronađem grobnicu Marije Slosar-Baltić. Držim se uputa gospođe Dušice, ali imam osjećaj kao da tražim iglu u plastu sijena. Nikako ne pronalazim grobnicu. Dvoumim nazvati gospođu Dušicu ili ne, kako bi mi još jednom objasnila gdje se nalazi grobnica. Odlučio sam je nazvati.
- Gospođo Dušice Branimir je oprostite, nalazim se na groblju, tražim grobnicu ali grobnicu ne mogu pronaći.
- Ako ste blizu crekve na groblju, hodite do kraja druge ulice kako sam vam rekla, doći ćete do špine kade se voda uzima i od te špine hodite ravno u pravcu mora i odmah sa desne strane par grobnica zdolu ćete je nać.

Ne mogu vjerovati koju memoriju posjeduje u 97. godini života. Već sam bio jednom do te špine ali nisam bio dovoljno usredotočen i bunilo me to prema moru. Sada sam odlučnije krenuo, gledam grobnice sa desne strane i evo me pred grobnicom. Uzbudio sam se. Stojim pred grobnicom žene koja je na jedan način sve ovo izrežirala. Zovem gospođu Dušicu da je kažem da se nalazim pred grobnicom.

- Gospođo Dušice, evo me pred grobnicom Vaše tete Marije, grob je očišćen, lumin je zgoril i rožice su još gore.
- Dobro i hvala van, to znači da je gospa bila počistit grob.
- Stojte mi dobro do nekog drugog viđenja.
- Zbogon van.
Odlazim doma ispunjen sa toliko informacija o Pagu, o gospođi Mariji Slosar-Baltić koja je glavni lik priče i u konačnici teta Dušica Slosar-Černjar jednom riječju "živa enciklopedija". Ostalo mi je samo doći do novinarke Slavice Mrkić-Modrić kako bih dobio spominjanu fotografiju i time bi ova priča bila okončana. Najlakše ću doći do Slavice preko prijatelja Robija Franka koji danas obnaša dužnost glavnog urednika Novog Lista.

NOVI LIST

Zovem Robija ali prije bi došao do predsjednice Republike nego do njega. Uspjeli smo se čuti veza je bila Robijeva mama.
- Slušaj me, galvni uredniče, treba me povezati sa novinarkom Slavicom Mrkić.
- Čuj Mrva ti je bolesna, trenutno je na bolovanju, dati ću ti njen broj telefona pa je nazovi, cura je ok i vjerujem da će ti pomoći što ti treba. Bog, čuti ćemo se sada sam u ludnici.

Nakon što mi je SMS-om poslao broj telefona pozivam novinarku Slavicu Mrkić-Modrić sa nadom da ću u konačnici doći do pozitivnih saznanja o spomenutoj fotografiji.
- Dobar dan ja sam Branimir Maričević, ispričavam se ukoliko Vas smetam, broj telefona mi je dao Vaš urednik gospodin Robert Frank i kazao mi je da Vas mogu nazvati. Povod kojim Vas zovem je jedan Vaš intervju u Novom Listu iz 2012. godine.

- Ne smetate me, ja sam trenutno na bolovanje i nastojat ću vam pomoći koliko je to moguće, objasnite mi malo pobliže o čemu se radi.
- Riječ je o intervjuu kojeg ste obavila sa gospođom Dušicom Slosar-Černjar koja se javila tragom fotografije njene tete Marije Slosar objavljenoj više puta u Novom Listu a da se nije znalo o kojoj je osobi riječ. Ja sam za potrebe mojeg bloga došao do gospođe Dušice, koja mi tvrdi da se ova druga fotografija koja je fotografirana na Pagu nalazi kod Vas.
- Da sjećam se tog intervjua i te gospođe, i njene memorije u tako visokoj životnoj dobi. Ja vam sada sa sigurnošću ne mogu tvrditi da se ta fotografija nalazi kod mene. Ne mogu nikoga nazvati u redakciji da to traži po mojem kompjuteru i čisto sumnjam da bi netko osim mene to uopće mogao naći. Čim dođem raditi ja ću to provjeriti i ukoliko se ta fotografija nalazi kod mene, ja ću vam je odaslati.
- Biti će mi izuzetno drago, želim Vam što brži oporavak i da se vratite svojim novinarskim aktivnostima, inače Vas pratim kroz pisanu riječ, osobito kada izvještavate sa MIK-a i kada lijepo pišete o klapi "Sol".
- I, kada se svađam sa Barbirom. Oni su fantastični dečki, ako nekog od njih poznajete, kada idete na Pag pozdravite ih.
- Biti ćete poslužena, ali isto tako sam siguran da čitaju postove na mojem blogu pa će pročitati poruku.
Još uvijek neznam ništa o spomenutoj fotografiji koja je pokrenula cijelu ovu priču. Ali, sam upoznao gospođu Dušicu Slosar-Černjar. Zar je to malo? Nadam se da će gospođa Slavica Mrkić-Modrić brzo ozdraviti i uspjeti u svom kompjuteru pronaći fotografiju paških maškara iz 1928. godine. Tko zna, isto onako kako je ustvrdila i gospođa Dušica Slosar-Černjar, na toj fotografiji se možda nalazi i moja nana Marija Žgorika.

24.03.2017. u 18:18 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.03.2017.

PAG – ISTO, A DRUGAČIJE br.41.




Na Wikipediji doslovno piše da je Apsida (grč. hapsis, lat. absis "spoj, svod, prigradnja"), polukružni završetak antičke bazilike gdje je sjedio predsjednik suda sa svojim prisjednicima. Od IV. stoljeća taj arhitektonski oblik preuzima i kršćanska bazilika i u tom dijelu smještena je biskupova katedra, a njoj sa svake strane subselia za zbor svećenika. U kasnijim razdobljima poprima drukčije oblike (poligon, kvadrat, segment), a i drukčije funkcije (od XI. stoljeća u njoj se smješta oltar i sarkofag sa moćima).
Apsida u Starom gradu doživjela je već nekoliko restauracija i sukladno tome mijenjala svoju vizuru. Moguće da je u njoj sjedio predsjednik suda, biskup nije nikada.





06.03.2017. u 15:35 • 0 KomentaraPrint#

subota, 04.03.2017.

5. GODINA ISKONSKOGPAGA






Kada sam započeo pisanje bloga u svom prvom napisanom postu, ustvrdio sam da je povijest učiteljica života, i da je vrijeme ono koje nas neumitno melje.
Peta godina postojanja bloga, IskonskiPag ide u prilog tvrdnji kako nas vrijeme melje i kako je ono jučer povijest.

U pet godina pisanja nisam znao kamo me sve ovo vodi i do kojih nepredviđenih situacija će me ovaj blog dovesti. Jedno ogromno iskustvo koje se ničim ne može platiti. Naišao sam na toliko dragih ljudi, obnovio neka stara prijateljstva, jer je komunikacija jedina sila koja čovjeka vuče prema naprijed, prema novim saznanjima. Do sada je napisano 336 posta na blogu, uz posjećenost više od 65000 što mi ukazuje da ne treba stati sa pisanjem, nego i dalje prenositi sve zanimljivosti koje nam pruža Grad Pag.

Pišući blog s vremenom štošta doznate. Upoznate različite ljudske sudbine. Shvatite da je blog kao i život, da svatko mora odgovarati za izgovorenu riječ, nema anonimnosti, nema jadikovanja, blog je mjesto susreta, kako sa samim sobom tako i sa svima koji Vas prate. Želio bih više međusobne komunikacije i upućene kritike, slanje prijedloga, prokazati neispravno, a sve to bez taština i skrivanja pod lažnim imenima. Pa Grad nam je svima samo jedan za sva vremena.

Svjestan podrške svih čitatelja koji svakodnevno prate blog nastavljam dalje trudeći se da blog bude što čitaniji, te da i dalje bude promicatelj našeg domaćeg "paškog govora" onog našeg "ca".

Živi i veseli bili, i dalje se čitali!
Banimir Maričević

04.03.2017. u 10:08 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 28.02.2017.

DA SE NE ZABORAVI – BARJAK-BANDIRA




"U staro doba kolo se igralo izričito pod pjesmom, jedno uz drugo. To je, tako, strogi korak bio, usporeni. Poslije za stare Jugoslavije, kad je oformila se u Pagu blehmuzika, od današnjeg poznatog dirigenta Dešpalja, njegov otac je bio ovdje kapelnik. I on je aranžirao, putem glazbe je upriličio korak tog kola. Tako i danas je to ostalo da se uglavnom kolo igra pod taktom muzike njegove. Muzika se postavi na sredini paške pijace i oko nje se igra. Ipak je trebalo dati jedan znak da će kolo biti. I već u subotu uoči fašnika, u nedjelju bi počelo kolo, prvi bi se postavio na pijaci BARJAK, simboliziran. Još gore na njemu obješen kolač i naranča, naranža rečeno po paški. Mi smo imali takozvani pivaci i kolvođe. To su bili ljudi sa jakim glasovima."



Ovako je barba Ante Buljanović-Najner 1972. godine kazivao prof. Ivanu Ivančanu o karnevalskim običajima u Gradu Pagu.

Paški karneval,
glazbo lipo paško kolo svira,
u kolu su svi,
na vrh kola hrvatska BANDIRA.
(Duško Paro)


Ja ću se ovde zaustavit na besedu "Bandira". Ca bi to bila bandira. U dvi početne izjave za istu stvar mi u Pag imamo različite besede sa kima se služimo. I bandira i barjak nama znači isto. Obe dvi besede govore nam o stijegu ili zastavi.
Stijeg, je izvorni hervatski naziva za zastavu, barjak, bandiru.

Barba Ante Najner upućuje nas da kolo na pijacu ni moglo pocet dok se ni diga "simboliziran" barjak sa kolacićen i naranžon, a Duško Paro nas uvodi kako je na vrh kola hrvatska bandira, ca potvrđuje da paški karneval nikada ni poce bez hervatske bandire.
Isto tako zanosno pivamo:"Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ", to je ta naša mila trobojnica, naš barjak hervatski.

Sićan se da su proleteri pivali svoju pismu "Konjuh planinom" di su pivali:"A na vrh planine zastava se vije, crvena od krvi proletera".

Otac mi je uvik recitira pisme ke su Ustaše pivale na Uhlinac dok im je komanda bila u zgradu bivše općine:"na crnom moru se gordo vije ustaški stijeg, pod njime hrabri mornari dušmane gone u bijeg".

Bi to barjak, bandira, stijeg ili zastava značila je uvik i samo jedno ponos i gordost radi koga se barjak nosi.
Sada kada san nabroji svih ki su koristili brajak, moran spomenut i one za ke smo govorili da su "šetebandijere". Ta je beseda došla od talijanskog jezika kao izraz uzeta u našen jeziku "settebandiere", i ku koristimo za one ki od jutra do noći promine svoje mišljenje, bilo ono političko, moralno ili on ki pjune na ono ca je pred pet minuti reka.
Ne smin preskocit termin sa kim se služila moja nana Katica Lučinka koja je užala reć za osobu koja je znala cesto minjat ono ca je pred minutu reka:"Odi molin te z'Bogon, on je od sto zastav".
U raznoj literaturi pronalazim da je stijeg širi pojam od zastave, da je stijeg zapravo koplje na ko je pricveršćena zastava. Zato nebi bilo pravilno samo koplje nazvat stijegom ili samo zastavu. Stijeg bi hervatski to bilo zajedno. Zato se u danima žalosti rece da je zastava spušćena na pol koplja.

Pronalazim dalje da stijeg (ie.*steg) zaparavio znači kolac, ili greda na koj se nalazi neki znamen. Čak ga se spominje kao stog i stožer (u ovim se besedama sve opet vrti oko kolca, ki je cversto zabijen u zemju, a oko njega se slaže seno, u Pag se rece "kopa"). Ovo me upućuje da taj znamen u pocetak ni bi barjak-bandira, nego nešto drugo, a onda je barjak preuze nasebe da se taj znamen hervatski zove STIJEG.

Ca je onda sa ZASTAVOM?
U praslavenskom i staroslavenskom jeziku za zastavu se govorili o koplju sa znamenjem ko se zabijalo u zemju, kao ca i danaska vidimo da pobjednička vojska kada osvoji određeni teritorij zabije barjak u zemju. Kada se nacinja krov kada se pokrije celi krov zavijori se zastava koja najavi da je krov gotov. Pronalazim da beseda zastava dolazi baš od toga za + stav, staviti.

Kako na pocetak našeg kazivanja tako i za kraj, dali je onda BARJAK pravi i legitimni naziv koga bi trebalo najviše koristiti. Morebit i da. Pronalazim da beseda barjak dolazi od perzijskog jezika bayraq, dok je na turskom bayrak. Veći del literature navodi me da barjak baštinimo od turskog jezika, međutim ima i onih ki to osporavaju i govoriju da je ta beseda na našim prostorima došla prije prodora Osmanlija na hervatski teritorij.
Bilo kako bilo, barjak hervatski se uvik vija sa ponosom, za slobodu i za dom, i onda kada su na njemu bili obišeni kolacić i naranža.


Izvori fotografija (proletreska, NDH, astronaut,antena zadar): googl.

28.02.2017. u 17:07 • 0 KomentaraPrint#

petak, 24.02.2017.

FEJSBUKOVAC - drugi del




- Dižen ti tiražu blogeru?


- Zadnji put san napisa da me judi ki pratiju blog pitaju da ca smo se pokarali kada više ne pišem o Tebi ništa. Sada ja Tebe pitan: - ki će kome morat platit popularnost?
- Ti meni.
- Vidi molin te, cigov je blog, moj ili Tvoj?
- Tvoj, kumpare ali te niki nebi čita da te ja ne uboden svaku malo.
- Ala, neka bude po Tvoju, pošaji mi žiro račun i uplatit ću Ti honorar. Zac me zoveš?
- Ti meni daš za mislt, jer ja ne moren ko ti tako uvatit ki je kome rod, pa san pita tetu u Pag dali Ti pišeš istinu, i znaš ca mi je rekla?
- Ca Ti je rekla?
- Da se malo ki u Pag, od mlajih judi tako razumi u fameju, kako Ti.
- Jeli ovo radi honorara?
- Ma je, nego znaš ca san misli i tek pervi put doša do toga da su barba Jure Bakac i nana ti Katica pervi rojaci.
- Fala dragon Bogu da si uvati konop.
- Ti imaš kaj mora roda?
- Koliko Ti serce želi i sa oceve i sa materine strane. Sa materine svi Madonovi i Lučinovi, Telerovi, sa oceve strane svi Zorićevi, Žgorićevi, Pavinovi, ki ih more svih nabrojit. Sada kada bi Ti raščlaniva od ovih fameja ca san Ti nabroji, a to znači pervi, drugi i treti rod ki se sve tote još križa možjani bi Ti fermali lavrat. Ako se sićaš kada san pisa da su sin i mater mojoj nani pervi rojaci, isto bi ti moga reć da nevista i sekerva imaju iste perve rojake u fameji.
- Opet me vuceš na tanki led, ke su to ženske?
- Moja teta Neda materina sestra na Kerk, ja ni neznan dali se ki nje u Pag više i sića i pokojna je sekerva teta Marija Morika, da su im pervi rojaci svi Madonovi od barba Pavla, a to su Ti Ante Madona od Pavla otac, teta Mare ca je bila u Šejmena, teta Marija u Pavine i Mladenka od Jasenka mat.

Na slici sa liva na desno: Dolores Žic, Mario Žic, Ivo Skitarelić-Morić, Tonćica Skitarelić-Rokovica (mat od barba Iva i tete Marije), Katica Festini-Lučinka, Marica Maričević-Madonka, Marija Žic-Morika, Marica Skitarelić.
- Ma ne mogu verovat, ma kako to sve znaš, ma kako to more bit?
- More, jer je barba Pavlu Madoni žena bila Morika sestra od oca tete Marije Morike. Tako da su teti Mariji Madonovi pervi rojaci po ocevoj strani, a mojoj teti Nedi isto po ocevoj strani. Tako su ti nevista i sekerva imale iste perve rojake. To Ti je isto kako ja i Nenad Savo.
- Ma cekaj di si ti sada poša. Kako Ti i Nenad Savo?
- Lipo, je Nenadu mat teta Urica Budinka, je meni njeni brat barba Šime Budin za ocevu sestru, je imamo iste perve rojake?

Na slici: teta Matija Fačini-Bebika i Šime Fačini-Budin
- Nikada nisan misli o tome, a fala Bogu svih Vas dobro znan i istina je ca govoriš.
- Ovo je tek pocetak, a kada odmersimo klupko još ćeš se Ti za puno stvari iznenadit.
- Nemojmo više daje jer ja to ne mogu sve povaćat. Moran opet zvat tetu u Pag da ona to meni malo boje objasni, ipak ona to zna boje or tebe?
- Bilo bi žalosno da nezna a toliko godišć žive u Pag. Greš u Pag?
- Ma je nisan mujen, poć doli i tornat se nazad bez popit kafu ti je pesto kun, pa ti hodi u maškare.
- To je istina, ako u nediju dojdeš na Korzo javi se pa moremo poć popit kafu i malo da ti objasnin moje rodbinske veze, ali Ti mene ne čuhaš kada ja govorin pa mi posli receš: -kada si ti to meni reka?
- Kako ćeš doć, gologa obraza?
- Neman se ja cega cramit da nebi doša gologa obraza.
- Vidit ću, ala Bog.
- Ala, Bog.

24.02.2017. u 22:01 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.02.2017.

FEJSBUKOVAC




Ca je sociju, ne javjaš se ništa?
- Baš ću se Tebi javjat, niman pametnijeg posla. Ca nisi poša na sociji u Pag.
- Bi bi poša da je katamaran vozi.
- Bura Te je smela.
- Sveta Vanga, nju nikakav fortunal ni moga fermat, a danaska ovi moderni trajekti pa se deržiju kraja i po Tremuntani, lako je tako navigat, a ne kako i otac ti.


- Vidi san da si Matea vodi na Korzo, samo ca kaban niste uzeli sa sobon.

- Znači da pratiš fejsbuk, a vidin da čitaš još uvik moj blog.
- Kad nima ca pametnijega za pročitat. Nego da te pitan, ni vrag da su ti na slike ca si stavi od kabana ki u rodu?
- Uvik Ti govorin da mi je pol klape "Sol" u rodu.
- Daj ne zajebavaj, ki ti je tamo u rodu?
- Dariu Grašu pranana i moja pranana su sestre, sto put san Ti već reka da mi je pranana bila Telerovica, da su bile cetire sestre i brat, da je jedna bila u Bakca, druga u Luče, treta u Oguića i cetvrta u Bukše (Kukuruze) i da su imale brata Vicenca, oca od Šime Telera. Sada pogedaj ovo. Ova ca je bila odata u Luče je Draženovom dedu kunjada. Draženov ded i moj praded Luča su dva brata. Onda pogedaj ca se daje dogodilo, da je Jurica Dalibor oženi od Telerovice ca je u Oguića, nuku. Da bi polenta bila još veća, drugi Jurica Vanja se pozakoni za pranuku od te iste Telerovice. Budi Ti pametan u ovome svemu. I za kraj sam Ti sto put reka da su moj ded Ante i Barbirov ded Osip, pervi rojaci. To si pročita kada san predstavi Zorićeve.

- Ma Ti nisi normalan definitivno.
- Bi ja normalan ili ne, ali ovo Ti je živa istina.
- Fala dragon Bogu da si parti naprid pisat sa tin Pažanima ca si nakani.
- Ca si sumnja da neću?
- Da ti buden iskren i sumja san, i misli da i ti kako i svi Pažani, berzo se štufaš svega ca pocmeš.
- Možeš mislit kako san se štufa. Dok san parićiva ovaj tekst u međuvremenu san sakupi i materijala za onih drugih kih ću prestavit, ni to mali posal moj kompanjo.
- Znan da ni, ja se nebi nikada toga posla uvati, još na to trošit vrime.
- Kada bi svi tako mislili kako i Ti onda bismo znali da je u Pag jedino živilo par redikuli kih se spominje, a svi ovi drugi judi ki su stvarali ovaj grad, ca koga briga za njih.
- Sada se ti praviš tobože pametan?
- Ma kako ne, već mi možjani greju van glave od silne pameti. To je samo dobra voja i jubav prema svome gradu, prema svemu onome ca smo dali ne samo Pagu, nego celon narodu. Ako je Pažanin napisa gramatiku jezika sa kin se služi jedan narod, ca Ti misliš da je to mala zasluga toga covika,a mi ga u Pag liti sakrijemo lumberlama i štekatom od kafića, to Ti je Pag moj kompanjo, a Ti govori ca očeš. Drugi se tujin kite a mi se neznamo nanka svojin, nego ovako pametnima kako Ti govoriš su sve drugi uzeli.

- Ki nan je kriv da smo mujeni?
- Niki, zato cekaj kad će Vanga ponovo navigat.
- Samo ti piši, pa ćeš mi dalje objasnit ki ti je sve rod?
- Oću, budi bez brige.

19.02.2017. u 22:24 • 0 KomentaraPrint#

petak, 17.02.2017.

DA SE NE ZABORAVI - KABAN




Koliko puta ove zime smo se sitili "kabana"? Zima je bila takva da je coviku stvarno triba kaban. Siguran san da se kabana najviše sitimo kada se piva pisma "Dida moj" od Arsena Dedića: "dida moj, dida moj, ovde mi je zima, daj mi kaban svoj.."
Ca je to "kaban"?
Kaban je muški odjevni predmet, jednostavnog kroja, ravnih rukava, u nekim delima na našoj obali dopunjen sa kukuljicom.
Kaban je ucinjen od grube domaće vune, ke u Pag hvala Bogu nikada ni falilo, širok kako gori, tako i doli.
Jedna od najstarijih sačuvanih slika pokažuje nan Pažanina sa kabanon samo zagrnjenim ima samo jednu pekju za stisnut ga, najvjerovatnije na botun. Za primjetit je da je taj kaban bi jednobojan, najvjerovatnije cerne boje.


Ovaj kaban koga su od zaborava spasili članovi klape "Sol", koja ga najviše dupera i to uglavnom u danima zimskog karnevala, vidimo ga u dvima bojama, cernoj i cervenoj, sa suknenom vrpcom oko rukava i duž celog kabana.

U starim zapisima pronalazim da su kaban nosili cobani, ali i ribari i da je on bi sastavni dio muške nošnje na kvarnerskim otocima. Stoji jedan interesantan zapis na Krku gdje navode da je kaban jako trajan i da se on pervih dvajset godišć nosi za blajdan, drugih dvajset godišć radnim danom, a tretih dvajset godišć da se sa njime pokrivalo postiju.
Nebi reka da je u Pag bilo drugacije.

Povjesničar književnosti Joža Skok uspoređuje kaban sa srednjovjekovnim latinskim cabanus i da je ta beseda u naše krajeve došla iz perzijskog kaba.
Uglavnom Marin Držić je napisa: Tučem se po svijetu za dobit kaban, da u dažd ne okisnem. U Dubrovniku se služe poslovicom: Za uboga čovjeka kaban od dobre svite, kuća od dubovine, čaša od srebra, a lonac od mjeda.
Bilo bi lipo kad bi kaban ponovo maknu kapot, ako ništa drugo onda u svečanim prilikama kao dio naše starine.

17.02.2017. u 10:01 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.02.2017.

101 PAŽANIN - 12.MARKO LAURO RUIĆ – (Pag, 22.listopada 1736 – 9. veljače 1808.)





Koliko znamo o životu i djelu ovog zaslužnog Pažanina, možemo se zapitati svi mi u gradu Pagu. Na osnovu dokumenata, koji su sačuvani nastojat ću složiti mozaik za ovaj blog, kako bih osobu Ruića mogao predstaviti paškoj i široj javnosti. Ovim znamenitim paškim sinom najviše se bavio prof. dr. Miroslav Granić sa filozofskog fakulteta u Zadru, koji je i objavio Ruićevo najznačajnije djelo „Blasone genealogico di tutte le famiglie nobili della citta di Pago“, u knjizi se nalazi studija o Ruiću koju je napisao dr. Granić i time potaknuo njegovo ozbiljnije proučavanje.


Marko Lauro Ruić rođen je 22. listopada 1736. godine od oca Frane Ruića i majke Laure Mirković. Majka mu je umrla pri porodu. Kršten je istog dana u svojoj kući od svećenika Nikole Portade. Krštenje u crkvi obavljeno je tek 1737. godine. Kum na krštenju bio je liječnik paške općine, Rabljanin dr. Petar Ferrari. Obitelj Ruić živjela je u uređenoj dvokatnici na rivi, pored kuće u kojoj je živjela obitelj Martinelli koji su posjedovali svoju ljekarnu. Otac Marka Laura, Frane Ruić je u Veloj ulici kupio palaču koja je kao miraz pri udaji njegove kćerke, postala vlasništvo obitelji Portada. U Pagu danas nema potomaka Marka Laura Ruića jer se njegova kćer Laura udala na Rabu, u obitelji koja je, zahvaljujući Ruiću, stekla plemićku titulu.
Kao i svako paško dijete, svoje prvo i osnovno obrazovanje stiće u paškoj općinskoj školi. Paški Kaptol posjeduje svoju gimnaziju koju Marko Lauro Ruić polazi prije svojeg odlaska u Rijeku. U Rijeci upisuje Jezuitski studij gdje diplomira filozofiju. Studije je nastavio u Padovi, gradu sa najprestižnijim sveučilištem u Europi, gdje je doktorirao civilno i kanonsko pravo. dr. Granić navodi da je Ruić imao doktorat obaju prava, krivičnog i građanskog, i samo se jednom prilikom potpisao J.U. ac profesor juris, dok se na svim ostalim dokumentima potpisivao imenom ili prezimenom. Po okončanju studija vraća se svom rodnom Gradu spreman preuzeti poslove koje idu uz ruku njegovoj izobrazbi. Tome je prethodio njegov prijem u Plemićko vijeće grada Paga 16.07.1752. što mu je otvorilo vrata određenim odgovornim poslovima u Gradu. Tako iz njegovih zapisa doznajemo da je 9.02.1760. postavljen od strane paškog vijeća za "javnog notara", što je u određenom smislu značilo da je na tom poslu nasljedio svojeg oca.
14.04.1763. ženi se za Klaru Giadruleo – Jadrulić, i sa njom 30.01.1764. dobio kćer jedinicu Lauru Pacifiku. 18.07.1762. izabran je za kancelara ninske komune, gdje je na istom vijeću 16.05.1779. postao jedan od savjetnika.

STVARALAŠTVO MARKA LAURA RUIĆA

Ivan Kukuljević Sakcinski hrvatski povjesničar, književnik i političar, osnivač arheloške znanosti u Hrvatskoj za pisanje Marka Laura Ruića ustvrdio: "Ovo je, po mom sudu, najbolje historičko djelo što ga je poslije Lucija ikoji Dalmatin napisao, jer je sačinjeno kritičkim umom i poštenim domoljubnim srcem, bez svakog laskanja i bez ikakve strasti." Vicenzo Dandolo, generalni providur Dalmacije, pročitavši jedan sudski spis, sačinjen u jednom sudskom postupku u kojem je sudjelovao Ruić, zapisao: "Riječ ovoga vrijedi više od tisuća." Po pisanju dr. Granića, svoju prvu knjigu "Notizie storiche della citta di Pago", napisao je 1773. godine, dok je 1778. godine napisao i prvi dio knjige "Questionis inter canonicos Paghensis" ( o životu i djelu paških kanonika i zbornog kaptola). Nacrtao je grb paškog kaptola, gdje se u vijencu grba može pročitati "Concordes numquam" ili složni nikada. Možda se u tim riječima može iščitati zašto Pag nikada nije dobio svojeg biskupa.

"Osservazioni storichi" (Pregled povijesti grada i otoka Paga) započeo je sa pisanjem 1776. godine. Od 1779. do 1781. godine pisao je svoje najznačajnije djelo, "Delle riflessioni storiche" u 24 knjige.

Ovo Ruićevo djelo je u 20. stoljeću postalo temelj svih istraživanja prošlosti Paga, i na tom djelu se najviše zadržavao dr. Granić proučavajući sustavno djelo Ruića. Upravo zahvaljujući dr. Graniću i Matici hrvatske-ogranak Pag 2011. godine predstavljena je u gradu Pagu reprint knjige "Blasone genealogico di tutte famiglie nobili della citta di Pago".

Ruić je ovo djelo počeo pisati 1784. godine, a završio je pred kraj života. Ovim djelom Ruić je obogatio ne samo pašku povijest, nego i cjelokupnu povijest u Hrvata, poglavito one koji su se grbovima i heraldikom bavili kao posebnom znanošću. Knjiga temeljito donosi podatke paških obitelji i paške župe, uz crtane grbove i rodoslovlja paških plemićkih obitelji. Marko Lauro Ruić jednako tako je 1792. godine napisao "Constitutiones", prijepis Zbirke isprava paškog Kaptola od 13. do 16. stoljeća. Opat Ivan Antonije Gurat je u nepotpunom prijepisu sačuvao zbirku Ruićevih isprava "Legum, statutorum, privilegiorum" u drugoj polovici 19. stoljeća. U prijepisu iz 1862. godine sačuvani su "Frammenti storici". Za žaliti je za cjelokupnu hrvatsku povijest da mnoga djela Marka Laura Ruića, nisu sačuvana ili se ne zna gdje se nalaze. Poznato je da su sljednici na Rabu posjedovali neka Ruićeva djela, između ostalih: "Notizie storiche della Citta di Pago", "Delle riflessioni et sopra moderno stato", "Questionis inter Canonicos Pagenses excitate", "Rerum Eccles Pagensis Continuatio, parte quinto", "Legum et statutorum etc. Paghi". Ruićeva djela možemo pronaći u zadarskom arhivu, zagrebačkom arhivu i splitskom arhivu, dok se neka djela nalaze u privatnom vlasništvu.

2002. godine dr. Miroslav Granić u biblioteci Znanstvenih djela br.117 u izdanju "Književnog Kruga" iz Splita, izdaje "Paški grbovnik" u kojem temeljito obrađuje život i djelo Marka Laura Ruića. Akademik Ivo Petricioli u recenziji tog djela je zapisao: "Temeljna djela o Pagu bile su rukopisne knjige paškog notara i kroničara M.Ruića, koje se, s obzirom na vrijeme kada su nastale ne odlikuju kritičnošću. M.Granić nastavlja djelo tog slavnog Pažanina, ali dakako na suvremen način kao izučen i vrijedan povijesničar profesionalac."


Marko Lauro Ruić bio posljednji paški knez. Knez je imao vladavinu od 33. dana i stolovao je u Kneževom dvoru koji je bio sjedište gradske i otočne uprave.


U Pagu se štuje Sveti križ a legenda govori da je pastirica koja je ugledal kako križ krvari u plitici pokupila kapajuću krv. Ta plitica je jednostavno nestala i nije više u vlasništvu paškog Kaptola. Od 16. stoljeća u raznim dokumentima se pronalazi potraga za tom pliticom. Marko Lauro Ruić u 18. stoljeću je zapisao da se plitica nalazi u crkvi od Frara u Veneciji i napominje kako nije došao do odgovora kako je ta plitica završila tamo. Time je Marko Lauro Ruić ostavio Pažanima zadatak da dođu do tog odgovora.


KAKO PAG ŠTUJE MARKA LAURA RUIĆA?

Većina Pažana vjerojatno ne zna gdje se u gradu Pagu nalazi grobnica ovog znamenitog građanina. Pokopan je u stolnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Veloj crkvi, s desne strane oltara od "Ruzarija", gdje se do 1868. godine nalazila njegova nadgrobna ploča.

Te godine popločavala se Vela crkva i tom prilikom su uklonjene sve nadgrobne ploče. Ruićeva nadgrobna ploča je prenjeta u crkvu gradskog patrona, crkvi svetog Jurja, da bi se nakon obnove ove crkve ploča ponovno vratila u Velu crkvu. Međutim ploča je prepuštena propadanju, stoji u kutu Vele crkve nedaleko od mjesta gdje je pokopan Ruić. Treba učiniti sve da se ta ploča podigne i vidno istakne.
Na toj ploči može se pročitati tekst:
D.O.M
MARCUS LAURUS FRANCISCI FILIUS ANTIQUAE
JUPANORUM FAMILIAE RUICH COGNOMINATAE SUPERSTES
SIBI CLARAE CONIUGI BENEMERENTI LAURAE FILIAE
DULCISSIMAE POSTERISQUE SUIS RELICTO MAJORUM
XARCOPHAGO UT IN PACE QUIESCANT HOC PREPARAVIT
ANNO SAL MDCCLXXXIV



Premino je 24 godine od kada je u Blasone zapisao: "se l'opera non t'aggrada , suda quanto io, e poi fanne una di meglio – Vivi felice – Pago addi 9 Febraro 1784", što bi u prijevodu značilo: "ako ti ne odgovra (ili po tvojoj volji) moje djelo, znoji se (potrudi se), kao što sam ja učinio, pa napravi bolje djelo", (prijevod V.Gilić).

U svojim tekstovima dr. Granić navodi da je Ruić neumorni naučni radnik, pravnik, povjesničar, prevoditelj, prosvjetitelj i humanista. Govori nekoliko svjetskih jezika. Njegova ljubav prema domovini, marljivost i erudicija zaslužuju trajno sjećanje.


15. listopada 1996. u Pagu je održan znanstveni skup u povodu 260. obljetnice rođenja dr. Marka Laura Ruića. Proslava je održana pod visokim pokroviteljstvom rektora Sveučilišta u Rijeci dr. Katice Ivanišević.
Skup je trajao dva dana na kojem su učestvovali mnogi povijesničari koji su iznjeli svoje viđenje o djelu i radu dr. Ruića. Drugog dana skupa je na rodnoj kući dr. Ruića otkrivena spomen ploča, što je samo mali doprinos onome što je dr. Ruić ostavio svome rodnom gradu. Tijekom održavnja znastvenog skupa u Gradskoj vjećnici bila su izložena originalna Ruićeva djela koja se čuvaju u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

1990. godine na inicijativu gospodina Josipa Portade i tadašnjeg predsjednika Skupštine Općine Pag Mirana Ivaniševića osnovan je Centar za kulturu koji je dobio ime po Marku Lauru Ruiću. Osnivačka skupština Centra za kulturu održana je u nekadašnjoj Maloj vjećnici u sjedište gradske uprave u Pagu. Centar za kulturu "Marko Lauro Ruić" u Pagu time postaje nositelj kulturnih događanja u gradu Pagu.
1993. godine kao i sve u Pagu ovaj Centar prestaje djelovati pod prvotnim imenom, ne uzimajući u obzir koja se nepravda nanosi ovom zaslužnom Pažaninu.

U kolovozu mjesecu 2010. uoči Blagdana Vele Gospe u organizaciji Grada Paga i Župnog ureda u Pagu na cesti nakon svetog Grgura, i ispred samog Marijanskog svetište u Starom gradu, postavljene su table sa vedutom Staroga grada koju je izradio Ruić.

Vedutu je uništila bura i više se nije obnovila u svetom Grguru, dok ova ispred Marijanskog svetišta još uvijek stoji na postavljenom mjestu.


Zahvaljujući opsežnoj povijesnoj građi Marka Laura Ruića u Gradu Pagu tijekom Paškog kulturnog ljeta održava se projekt: "Pag-srednjovjekovni grad" koji je obnovio "Pašku Alku", obnovile su se stare igre te srednjovjekovne odore, uz izvođenje renesansne glazbe i plesove koji su se tada plesali.


PORTRET MARKA LAURA RUIĆA

Marija Stagličić u svom znastvenom radu obradila je portret Marka Laura Ruića kao paškog uglednika koji se čuva u Župnom uredu u Pagu. Znanstvenica Stagličić navodi da je slika dragocjena utoliko što možemo stvoriti predođbu o izgledu Ruića. Slika je nastala krajem 18. stoljeća i autorica si postavlja tezu da se može raditi o autoportretu.

Portret u Župnom uredu je ulje na platnu, i prikazuje Ruića za pisaćim stolom. Znamenito je da se na toj slici nalazi i obiteljski grb. Na papiru na stolu zapisan je tekst: plemenitom gospodinu Marku Lauru Ruiću, upravitelju Kraljevske uprave u Pagu.
Ova slika je samo mali doprinos u ukupnom vrednovanju lika i djela Marka Laura Ruića.
Ruić je u svojim djelima pokazao sklonst ka slikarstvu oslikavajući razne vedute. Njegova najpoznatija veduta je ona grada Paga "Prospetto da Tramontana della citta di Pago".



ZA KRAJ

Na predstavljanju knjige "Blasone genealogico" 5.4.2011. u Pagu dr. Granić je naglasio da se Ruić dokazao kao filozof, koji se pored svega bavio lokalnom poviješću, koliko god ona bila mala i nevažna, za malu sredinu vrlo je važno imati svog čovjeka od pera. Naveo je da je profesor Stjepan Antoljak u osvrtu na Ruićevo životno djelo napisao rečenicu, kako dr. Granić Ruića kuje u zvijezde.
Neka odgovor dr. Granića, profesoru Antoljaku bude misao kojom bismo mi Pažani trebali prilaziti životu i djelu ovoga velikog Pažanina.
Ne kujem nikoga u zvijezde, nego ću citirati Nietzschea: "Ti, velika zvijezdo, kakva bi bila tvoja sreća da nema onih za koje sijaš!" – Ruić je naša velika zvijezda koja sjaji i dan danas.


09.02.2017. u 16:32 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (4)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (5)
Siječanj 2015 (7)
Prosinac 2014 (6)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (5)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (8)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (6)
Travanj 2014 (6)
Ožujak 2014 (10)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (6)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (8)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (5)
Lipanj 2013 (6)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (4)

Opis bloga

Ovaj Blog isključivo će se baviti Gradom Pagom, njegovim govorom, ljudima i običajima.

Najvećim dijelom, fotografije na blogu, moje su autorsko djelo.

Fotovremeplovom - "PAG - ISTO, A DRUGAČIJE"
prikazujem usporednicu svojih fotografija nekada i danas.

DA SE NE ZABORAVI

Želja da zabilježim riječi koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji u mom Pagu motiviralo me da se fotografijom - fotogovorom izrazim, sjetim i "DA SE NE ZABORAVI", a što je najvažnije sačuva jezik koji je posljednjih desetljeća toliko ugrožen.
Preko ovih riječi želja mi je potaknuti druge, poglavito one starije Pažane da mlađe naraštaje podučavaju svojem jeziku kako bi time mogli razmišljati o podrijetlu Pažana.
Davajući time važanosti starog paškog govora ne treba shvatiti kao omalovažavanje značaja i uloge književnog standardnog jezika. Bez književnog jezika nebi bilo ni nacije, ali ne treba raditi dileme dali književni ili mjesni govor, nego afirmaciju jednog i drugog kao bogastvo jedne lokalne sredine.


"SLIKOVNI RJEČNIK"

1.LOKVA
2.GUŠTERNA
3.DOMIJANA
4.UŽAL ili GROP
5.ZIKVA
6.TRGATVA
7.KJUKA
8.CIMITAR
9.MAŽININ
10.LESA
11.KOMIN i NAPA
12.LUMBRELA
13.AFITANCA
14.TORKUL
15.PEMEDEVOR ili POMIDOR
16.ŽMUJ(L)
17.ŠTERIKA
18.ŠUFERIN
19.LUMACA
20.LUMIN
21.SUKVICA
22.BULAMAN
23.ŠPAHER
24.LEROJ
25.BOTUN
26.KABAN
27.BARJAK / BANDIRA



Posljednje vrijeme često imamo priliku čitati o slavnim i poznatim ljudima iz određenih hrvatskih regija. Tako su i hrvatski otoci dali puno zaslužnih Hrvata koji su obilježili povijest Hrvatske.
Slobodan Prosper Novak napisao je knjigu: "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" za koju autor navodi, da je iz nostalgije i znatiželje napisao ovo djelo.
Moj interes prema ovom djelu bio je, dali je gospodin Novak našao kojeg Pažanina koji bi bio zaslužan da bude uvršten među svim tim Dalmatinskim velikanima.
Pažanin Bartol Kašić, pisac prve gramatike hrvatskog jezika, zaslužio je da bude prikazan u tom djelu.
Ova ideja Slobodana Prospera Novaka, bila je poticaj pronaći 101 Pažanina koji zaslužuju biti predstavljeni javnosti svime onime po čemu su posebno bili prepoznatljivi.
Biti će predstavljeni svi oni koji su rođeni u gradu Pagu ili koji su po roditeljima Pažani, a zaslužuju da budu dostojno prezentirani.


101 PAŽANIN


1.KAŠIĆ BARTOL
2.GRUBONIĆ PETAR
3.MATASOVIĆ VID
4.MRŠIĆ IVAN
5.TUTNIĆ IVAN
6.MIŠOLIĆ BENEDIKT
7.PALČIĆ ANTUN
8.CAPPO ANTE
9.RAKAMRIĆ FRANE PETAR
10.TRASONICO PETAR
11.SLOVINJA IVAN
12.RUIĆ MARKO LAURO

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se