srijeda, 06.12.2006.
Iz dnevnika malo podulje setnjice
(Rodrigo: Concierto de Aranjuez)
".... Jos je uvijek bio mrak, kad smo krenuli uz Santa Cataline i nasoj grupici od cetvoro pjesaka pridruzio se je i onaj tip, koji vec od Roncesvallesa crta u svoju skicirku. Sat kasnije dospjeli smo u El Ganso, ali je jos sve bilo zatvoreno, pa smo nastavili u sedam kilometara udaljeni Rabanal de Camino. Jaci vjetar je puhao vec od Santa Cataline. "Prvi glasnik oluja," rekao je stari crtac. Dakako je u Rabanalu vrlo prijala topla kava, a trebalo je obuci jos koji komad robe. Informacije koje smo posjedovali ukazivale su na to, da je u tom selu bila zadnja trgovina na etapi toga dana, zato je bilo stvarno nuzno zaviriti u nju i kupiti namirnice za rucak i veceru. V baru pricekali smo jos dvadesetak minuta, da se trgovina otvori in usmjerili korak uzbrdo u njezinom smjeru. Ali sto, kad vlasnici ducana zakasnili jos dodatnih pola sata! Stajali smo ispred ducana i tresli se na vjetru, pa se senhoria konacno doveze u autu te bez ikakvog izvinjenja zapocne s poslom polako polako. Doduse, da nam je ista bilo krivo, mogli smo izici iz ducana i otici, ali trebalo je jesti toga dana. Zato smo progutali nas ponos i nakupili namirnica. Da bi nam vece bilo prijatnije, uzeo sam jos i flasu vina, usprkos tome sto sam bio svjestan da sam si time za jedno deset posto povecao teret ruksaka. Kojega sam nosio ja sam. Ma, za dobru atmosferu isplati se stisnuti zube!
Iz Rabanala smo poceli uspinjati se prema Zeljeznome krizu, a bili smo uletjeli u jak vjetar, koji je nosio pjesak i prah u kosu, oci i usta. Taj vjetar nas toga dana nije napustao. Ravnine Leona zamijenila su brda, skoro vec planinski svijet. Usprkos teretu na ledjima i uzbrdici uzivao sam u lijepoj pokrajini oko mene i s veseljem pratio sam promjene, kojih sam se u meseti bio vec i odviknuo. Zbog neprestanog zaustavljanja i fotografiranja bio sam na repu grupice i puno puta izgubio svoje kolege iz vida. Na kratko zastali smo u seocu Foncebadon, popili malo vode i primijetili, da hodamo iznenadjujuce brzo. Nastavili smo put na najvisu tocku etape- la Cruz de hierro. Taj kriz je na stupu, koji dominira iznad brda kamenja, a taj jos uvijek raste, jer svaki mimolaznik doprinese svoj kamencic. Ni mi nismo bili iznimka. Jos smo se i fotkali i nastavili, ovaj put nizbrdo. Pola sata kasnije zaustavili smo se izmedju rusevina sela Manjarin. Ne znam, sto se je bilo desilo ali mi smo si pripremili suh rucak u slaboj zavjetrini tamosnjeg alberga, kojim upravlja komuna ljudi, koji se nazivaju modernim templjarima. Cak je i templjarska barjak vihorio na jarbolu. Vrlo plemenito od njih i stvarno se trude pomagati hodocasnicima, ali je to spominjanje templjara meni bilo vise onako. Jos sat i pol hodali smo nizbrdo i konacno dosli do seoca El Acebo, nasem konacistu. poslije svih utecenih procedura priustili smo si malo spavanja, da bi se oko pola sedam probudili gladni. Problem je nastao zbog vjetra, jer vani nismo mogli jesti, a samom albergu zbog uzdrzavanja cistoce nikada nije dozvoljeno jesti. Skoro smo se vec pomirili s gladju, kad je T. otisla pravo u gostionu upitati, da li smijemo za njihovim stolom jesti nasu hranu. Na veliko iznenadjenje svih, to su dozvolili, a mi se pocastili. V sobi smo jos otvorili vino i probali dobru kapljicu.
Ujutro smo si priustili malo dulje lezati u krevetu, jer je vani bilo vrlo hladno i maglovito, da nije imalo smisla izlaziti. Selo smo napustili vrlo kasno, skoro u pola devet...."
El Acebo je selendra na slici. Ima dva tuceta kuca i jednu gostionu. U tu gostionu svake godine stize bozicno pismo kraljevske obitelji u zahvalu za sva dobra djela, koja se cine u pomoc hodocasnicima na putu u Santiago.
You just gotta love it!!
