četvrtak, 30.11.2006.
Bozanski trenutak u covjeku
(Satie: Gymnopedie)
Mars lezi, prekriven samo komadom tkanine preko prepona. Spava, glave zabacene na rame, kojim se oslanja o oklop ispod sebe. Usta su mu malko otvorena i desna me se ruka prebacena preko tijela, odmara na lijevom bedru. Mlad je, snazan i bozanske ljepote. Kose su mu podugacke i kestenaste boje. Da nema malo izrazenijih misica, slicio bi na Davida ili na Adonisa, vitkih bokova i gladke koze.
(Mars nije samo unistavacki bog rata, kao grcki Ares, vec je i zastitnik prirode. Rimljani su po njemu prozvali mjesec, u kojem se pojavljuju prvi cvjetovi i prvo lisce. Mars povezuje rat i blagostanje, simbolizira nove probudjene moci tako u prirodi, kao u srcima ratnika.)
Mali je pola-Pan-pola-Kupid sebi stavio na glavu preveliku Marsovu kacigu i objerucke pokusava dici bojno koplje, njegov muisto mali brat pomaze, a treci vragolan vec je skupio zraka, da odmah pored Marsovog usnulog uha dune u skoljku. Cetvrtog malisana, kojemu na celu svjetle maleni rogovi, vrlo zabavlja oklop ispod bozanskog tijela, pa se je uvukao u njega kao sto se djeca uvuku u plasticne cijevi na igralistima. Sve je to negdje u zbunju, ali ne bodljikavom, vec u mirnom, mekanom gaju, skrivenom od ociju smrtnika, koji bi svojom radoznaloscu bezobrazno mogli prekinuti bozanski san i polubozansku igru.
Nasuprot Marsu naslonjena na lakt gleda ga Venera, bozica ljepote i ljubavi. Oci su joj djevojacke, mlade i sjajne. Obucena je u raskosnu haljinu, meku i rahlu kao gaza ali izvezenu zlatnim obrubom; iako haljina pada preko njenog tijela u bogatim slapovima, obline njezinog tijela jos uvijek se naziru i mame svojom njeznoscu i punocom. Ponosno se glava dize na vratu bozice, kosa joj je ispletena u plemicke pletenice ali malo se i savija po labudjem vratu. Kao da ju je netko grlio i ljubio. Usne su joj pune i na njima se jos nazire prijevara ali njezinog muza, boga Vulkana nema na sceni. Samo dvoje mladenackih bogova i nestasnih sumskih vragolana.
Slika odise mirnoscu i ritam joj daje Marsovo duboko disanje. Cuje se i vjetar u liscu te kratki sumovi malih vragolana. Slika slavi oko 530. rodjendan i visi u londonskoj Narodnoj galeriji. Sandro Boticelli- Mars i Venera.
Ali ja sam samo smrtnik i moje ne dodiruju bozicinog tijela, ni njezinih haljina. Ali ipak na mome licu titra osmjeh. Jer ja ne spavam, niti imam krivnju u ocima.
ponedjeljak, 27.11.2006.
Novi poznanici
(David Bowie: Sunday)
Poznanstva se mogu sklapati svaki dan. Ako tome pridodam jos slavni moto jos slavnije blogerice- Ljudi sluze da se druze- onda zaista ima puno prilika, da socializacija covjeka nikad ne potone iza horizonta. Puno i jos vise moglo bi se reci o tome, a danas bih tastaturom razmisljao o tome, kako mogu novi ljudi donijeti i nove navike.
Prije nekoliko tjedana upoznao sam gospodicnu u vezi nekoga projekta, gdje cemo malo pomoci zajednickim prijateljima. I kako smo ljudi ljudi, a jos vise i ljudski, razgovori nisu zavrsavali samo na i oko projekta. Sa velikim zanimanjem slusao sam o zanimanjima te nove poznanice, a jedno me je bas ponukalo na djelovanje. Culi ste za bookcrossing? Ono, kad ostavite knjigu na stolici u kaficu i zazelite joj dobar put. I onda ju neko pokupi, procita ju, pa ostavi na zeljeznickoj stanici i sljedeci ju citatelj odnese na drugi kraj svijeta i ostavi u taksiju i tako dalje i tako dalje. Jako je zanimljivo takvu knjigu pratiti; postoji web stranica www.bookcrossing.com (a kakav ce URL drugciji i biti?), svaka knjiga ima svoj broj preko kojeg svaki novi privremeni vlasnik knjige ostavi svoj komentar na toj web stranici. I tako se crtaju karte.... A sto je mene intrigiralo i to onako, sakom posred cela, jest saznanje, da mogu podijeliti one moje literarne boli i radosti sa cijelim svijetom, svima tako negdje i jos dalje. Plus ultra, kako stoji u spanskome grbu. Podijeliti sa njima svoje najmilije knjige, darovati im osjecaj onih divnih redaka... Vec sam skupio hrpicu knjiga, koje cu registrirati i poslije "zaboraviti" na nekim punktovima, a poslije pratiti ih na putovanjima. Dobro, nisam vise tako bolesno naivan, znam, da ce ogromno knjiga zavrsiti negdje na policama ili u tami. Ali barem neka ce se naci u pravim rukama! I'm a believer.
I ti ce ljudi postati u neku ruku novi poznanici, nove osobe sa stvarnim zivotom, sa svojim komentarima, idejama, iskustvima, svojim radostima i tugama. Pa zajedno crtamo kartu, ljudsku.
Bas sam sretan. Onako bedasto, kao Floki.
subota, 25.11.2006.
Tri slova na papiru a da o tinti ne pricamo
(Bram Stoker's Dracula: Original Soundtrack)
Citav dan se mi po glavi vec prevraca sonet, skace mi od jedne mozdane stanice k drugoj, pa opet na trecu, zabija se u lubanju, radi duple salte, lupa po ocima iznutra i strasno zeli van. Van iz te moje lude glave, koja se je opet zapalila i tako je puna vrucega zraka, da bi zeljela poletjeti iznad jesenske oblake, koje topli vjetar lagano tjera prema horizontu.
Izgleda, da sam negdje duboko u sebi tiranin, jer rijecima ne dam samo tako van, vec zelim, da dozore, da si nadju onaj pravi smisao, raison d'etre, da se poklope sa osjecajima, koji ce na papiru biti sifrirani tintom i razotkriveni svim pismenim ocima. Nije mi dovoljno, da su rijeci samo ventil za neopipljive osjecaje, vec zelim, da se na njih uvuku i uspomene. Da jih mogu citati i drugi put, kad bude moja glava opet ohladjena na sobnu temperaturu i fino se okretati na mome vratu. Tada ne zelim iz svog rukopisa izvlaciti neke magicne formule potpuno razumljive gramatike ali beznacajnih znacenja. Ne, rijeci nisu djeca ili mlada stenad, koji se moraju igrati, koji moraju istrazivati svoju okolinu. A-a! Rijeci su opasni mali vragolani, stari koliko i najstarija uspomena i isto toliko iskusni.
Rijeci se moraju smiriti, sjesti malo i saslusati me, gledati me bar neko vrijeme i upoznati me, prije nego izjure nekud van, moraju stati u red, moraju znati, da su moje, a ne ja njihov. Kad krenu na put iz tog vruceg mozga, pa se savijaju u zlogove, lijepe u verze i kanu sve crne na bijeli papir, one prestaju biti moje. Samo su osjecaji, vezani na tih malo vise od dvadesetak slova, ostali dijelovi mene. Na kakvome god papiru, maramici, pijesku na zalu ili ukucani u Notepad, slova nisu moja, okrecu mi ledja. Uvijek su osjecaji otisli skroz u copy-paste, nikada u move. Svaki je ostavio svog klona u mome mozgu. To mi je urnebesno smijesno. Nekdje mora postojati the ultimate sonet, koji uz ventilaciju suvisne vrucine iz glave odvodi i sjecanja. Samo ga se mora naci. Onda se mogu sve rijeci gubiti kroz portal moje ruke, kapiju mog pera, van i istopiti se izmedju redova. Necu ih nijednom pogledati, necu im odmahnuti u pozdrav. Samo cu se nasmijati i prepustiti hladnu glavu toplom vjetru, koji ce me lagano gurati prema horizontu.
četvrtak, 23.11.2006.
Moustache
(Iggi Pop: Lust for life)
Znam, da metroseksualci imaju sve. Imaju garderobere, imaju frizere, imaju kozmeticare, imaju postolare, imaju parfumere, imaju trenere. Ali nesto bogme nemaju- nemaju nikoga, tko bi im oblikovao brkove. Aha! E, ne govorim tu ja o masinicama, kojima XY kromosom kombinacije predju svakih tjedan dana preko svojih lica i brada; ne zailazim u to, reze li Gillette bolje ili kuda sve stigne Mach3.
Govorim o onim brkovima francuskih porucnika, na koje su trzale engleske gospodicne. O brkovima gaskonjskih kadeta, koje je Cyrano smjestio u poetsku vjecnost. O brkovima cetvorice musketira i opasnog kardinala. Ostavimo sada pomisao na adolfijansku modu lajajucih teutonaca ili bavarske nemani svakogodisnjeg takmicenja u fantasy nalicnog rasta. Nesto vise u stilu Vala Kilmera u Tombstone, sjecate se? Kako bi danas malo potenciraniji retroseksualac (kakvog li izraza!) dosao do brkova pariskog felinskog zavodnika? Brijaci, ako jos gdje i postoje, znaju samo obriti s izbrijavanjem, u krajnju ruku u baratati onom vec pomenutom masinicom, a remek djelom smatraju sve one horrore, koje vidjamo na licima talijanskih karabinjera. Musketir mora poslu prionut,i sam! Pa da vidimo.... Kao najprije, dobro se je upoznati s "namirnicama"- ogledalo, skare (najbolje su one male skarice za nokte i zanoktice, a zbog higijene prepurucujem, da su te skarice nabavljene iskljucivo za rezanje dlaka na licu), gusti cesalj (onaj dzepni je kul) i cetkicu (moze ona za zube, ali isto vazi kao i za skarice- you gotta keep 'em separated od ostalih cetkica za zube). Prvo je super znati, sto bi retroseksualac uopce zelio kultivirati na svome licu. Tada se brkovi pocesljaju cetkicom, da su sve dlake poredane u smjeru rasta i tek onda dodju na red skarice. Strpljenje, strpljenje, skoro dlaku po dlaku. Jer brkovi nisu svugdje jednako gusti i jednako dugi. Doduse nema frke, jer brkovi brzo rastu, pa ce svaka greska izblijedjeti u tjedan dana. Cesto je dobro opet primjeniti cetkicu, kontrole radi, pogotovo ako retroseksualac zeli uvijati krajeve brkova, pa ih tako mora ostaviti duze....
Heck, pa to bi mogao biti clanak za kakav macho casopis!! I da, trijezan sam....
utorak, 21.11.2006.
La fée verte
(Swans: Out)
Absint je opet u modi. Opet se o njemu govori, opet se o njemu pise, opet se o njemu prave prodike, opet se njemu uzvicu pohvale.
A sto je zapravo absint? Sto je tako primamljivo, tako drhtavo prizeljkivano u toj zelenoj tekucini, koja se konzumira uz poseban pribor i u odredjenom stanju duha?
Afrodiziak duse, Zelena Vila, Odrediste Neumornih, Vrelo inspiracije....
Dali je zagrijana casa ruma, bez kiseline limunovog soka, bez fancy kontrasta kocke leda, bez trendijevskog daska cimetovog pogleda premalo, da se probude sve neispunjenosti, sve tihe ali snazne strasti, sva iscekivanja u napudranoj periki i nacrtanim madezom na licu?
Mahagonijev odsjaj zeravice u casi se ne moze usporediti s maglom blijedozelenih oblaka, koji polagano dodiruju staklo?
Tu smo, znaci. Braun i zeleno. Heh, nekoc davno bila je pred staklom djevojka s imenom Laiquesilme.
Ona zelena in ja braun.
četvrtak, 16.11.2006.
Povratak jeseni
(Melissa auf der Maur: Followed the Waves)
Vrijeme leti, nicht war? Po izuzetno suncanoj i toploj jeseni autor se vraca k svome blogu. Priznajem, da me je sve u vezi s monitorom i tastaturom bas odbijalo, jedva sam se nosio s elektronikom u uredu. Zato i vrlo decimiran broj emailova s moje adrese. Pa vani je bilo fenomenalno! Sve te boje, mirisi, ona "uljudna" atmosfera prirode, cak su i sugradjani bili malo smireniji. Ili sam tamo negdje u sedmom mjesecu popio neku kemikaliju, koja me je drzala u ruzicastoj sferi nekoliko mjeseci. :)
Ovih se dana kod nas odrzava tradicionalni filmski festival (www.liffe.si), oko sto filmova u dva tjedna. Quite an achievement, Watson. Neki ljudi uzimaju godisnji odmor, pa si pogledaju po nekoliko filmova na dan, zive od cigareta i kave te od kojeg prokrijumcarenog sendvica. Ali im oci sjaje! Ja sam osobno malo skromniji (moj je broj dana godisnjeg odmora vec poprilicno snizen, a pristojno si je priustiti i malo odmora na kraju godine. Znate ono- prijatelji, cimet, krisbam i kuhano vino). Pogledacu si sest filmova na festivalu i dva u redovitom kino program (Almodovar vec redovito silazi s festivalskih platna i u kina, ove godine tu je jos i Parfem, koji me zanima).
U kinima je, cini mi se, poskocio broj animiranih filmova. Prvi u seriji bio je legendarni Cars. Gledajuci taj crtic, nekoliko puta sam skoro pisao u gace, smijeha puna kapa. Onda Over the Hedge, pa Open Season... Za razliku od nebuloznih remake-celuloida, ovi crtici stvarno imaju neku originalnu notu i nisu bas samo za najmanje. Hehe, da li prozivljavam drugu adolescenciju?
A inace jos uvijek sljedbenik kave, paelle i teatra.
Just keep on rollin'...
