srijeda, 07.06.2006.
Verano azul
(W.A.Mozart: trio za klavir, klarinet i violu)
Svanulo je sunce! Poslije sve ove kise i mentalnog utapanja u nevjerici (sesti mjesec, a ono sedam celzijevih ujutro), mogao sam se opet uvjeriti, da je nebo zaista plavo i da je sunce zaista toplo i sijajno. Ne znam, da li je okruglo, jer sam cuo, da se ne smije u sunce gledati golim okom i da mu se ne smije previse pribliziti (da li suncu ili oku, o tome nam drevni zapis ljudske mudrosti ne govori).
Moje kosti bas nisu tooooliko stare ali stvarno zude za toplinom suncevih zraka i mirisu ljeta u zraku. Pola godine snijega, smrzavanja i tame u pet popodne dosadilo mi je, a i lektira mi je posla malo u smjeru Camusa, De Onamuda i Lorda Byrona, hehehe. Dosta vise kaputa, pulovera, cizmi, rukavica i kisobrana! Doduse, kuhanog se vina i toploga ruma ne branim.
Odmah mi iz pamcenja nice uspomena na najbolju klimu ikada. Proslog ljeta u Kastilji. Oko 35 do 37 celzija ali bez previse vlage u zraku, tako da se je u sjeni moglo disati. Sunce je usred dana tako jako, da ni lokalci ne izlaze van i svakome je odmah jasna sustina sieste. Na vlastitoj sam kozi iskusio nepazljivost i poslije dva sata izlozenog lijevog ramena, dva sam se puta oljustio u toku onoga tjedna pa se mi i danas preko ramena vuce blaga crta ispaljene koze. Ali onaj osjecaj ugodnosti u sjeni drveta, blagog povjetarca, pogled puca preko mezete u beskrajni horizont, poslije kratkog vremena odmaranja mozak pocinje dobivati ideje, povezivati jih i s tako snaznom dozom inspiracije, Sincerelly Yours sagne se po biljeznicu i fotoaparat. Dobro, i bez biljeznice super je. Dodje jedan cica, pa drugi, pa neko treci i odmah se zapricamo te sijemo mudrost na sve strane. Dodje opet neko i nosi bokalcic pitarre, kiselkastog vina, pa bevandiramo. Idu sati, a koga to briga. Evo vecer, pa idemo na comidu, neka paella, malo tortille i ensalade mixte. Super. Life is good. Malo podalje nepomicno smiju se nam gargojli i reliefi s gotske crkvice. Cijeli dan i cijelu noc.
Samo malo manje ugodno bilo je ljeto na Kubi. Sve je bilo supertruper, samo je vlaga bila na podebljanim procentima i doslovce sam se poceo znojiti, dok sam izlazio ispod tusa. Ali, ne mari, covjek se navikne, ima boljih stvari za primejtiti na Kubi nego znoj. More je prekrasno i samo jos Johnny Depp fali, pa su piratcine u punome sjaju. Palme, pjescane obale, zelene sierras, secerni trs, agrumi i ogromni oblaci na nebu u kasnim popodnevima. Jedino se nije fino kupati u karipskom moru, pretoplo je. Kao neka juhica, pa covjek mora izaci na obalu, da se u sjeni palma i u povjetarcu malo rashladi. Ma, uopce se ne bunim! Dok je tamo svjezih ananasa po dva fekrla kila, dobroga ruma po dva dolara litra i krasne muzike po dva ansambla na ulicu, koga brine perfekcija iluzije s holivudskog platna ili reklame za Fa.
O sole mio....!!!
